Ljubav u kontekstu istine
Sveta Edith Stein reče: „Tko traži istinu traži Boga, bio toga svjestan ili ne.“ Istina je po sebi bitan božanski atribut. On je „Sveti i istiniti“ (Otk 3,7), „Jedini i pravi Bog“ (Iv 17,3), dok se njegova Riječ u Objavi očituje kao „Put, Istina i Život“ (Iv 14,6). Gandhi se čak usuđivao reći: „Dugo sam mislio da je Bog istina, na kraju sam shvatio da je istina Bog“!
Vidimo, Istina je neizrecivo velika, sveta i moćna. Međutim, upitali bismo se: Što je to uopće istina? Najjednostavnija skolastička definicija bi rekla da je istina bitak (Verum est ens), tj. ono što postoji, ali ne kao obična stvar, koja danas jest, a sutra nije, nego kao ono što apsolutno postoji te kao takvo čini temelj i svake druge egzistencije i postojanja. U tom smislu sv. Toma Akvinski tumači kako Bog ne samo da posjeduje bitak, nego „On sam i jest bitak“. Tako opet dolazimo do polazne istine, a to je da je u konačnici sam Bog, i samo Bog da je istina, a sve ostalo može biti istinito ukoliko stoji u adekvatnom odnosu prema Bogu. Tu bi ujedno trebalo tražiti i mjesto onih Gandijevih riječi. Mi obično u svom ljudskom poimanju zamišljamo Boga kao neko konkretno, omeđeno, samim tim ograničeno, koje stoluje na nebesima ili već negdje drugo. Međutim, Bog ukoliko je Bog, on je Bog sveprisutni, i u navedenom kontekstu istine bismo rekli: Gdje god se očituje ili svjedoči istina, tu se očituje i sam Bog.
Druga tomistička definicija kaže da je istina „adequatio intellectus et rei“ (podudaranje intelekta i stvari), drugim riječima ako je mlijeko bijelo, onda je bijelo. Svako drugo mišljenje po ovomu pitanju bi bilo lažno. Isto tako što je dobro, dobro je, a što je loše, loše je. Jednostavno, istina od nas zahtjeva da stvari imenujemo onakvima kakve jesu. Kako to često kaže nadbiskup Vinko kard. Puljić: „Pravde ovdje neće biti sve dok stvari ne nazovemo pravim imenom“! U kontekstu bosanskohercegovačkog rata i poraća to bi jednostavno značilo kako svaki zločin treba biti nazvan zločinom te kako svaka žrtva zločina mora biti priznata kao žrtva. Reklo bi se: tako jednostavno, a još uvijek tako nedostižno! Zašto? Pa u čovjekovoj prirodi je da preuveličava vlastite žrtve, i isto tako da opravdava vlastite zločine. „Mi smo samo branili svoje“ – to kažu svi sudionici rata ovdje. Na kraju ispada da su one nebrojene civilne žrtve rata same sebe poubijale, izranile, silovale, ponižavale i protjerale. Tako ispada, ali tako ne može biti niti je ikada bilo. Istina je uvijek jednostavna, dok je laž užasno komplicirana i upetljana u samu sebe. Potrebno je samo reći što je i kako je. Gospodin Isus reče: „Vaša riječ neka bude: `Da, da, – ne, ne!` Što je više od toga, od Zloga je“ (Mt 5,37).
Nešto već jesmo, ali nešto ćemo tek biti
Misaoni tijekovi Novoga vijeka odvest će istinu nekim novim stazama i putevima. Kako to naznači papa Benedikt XVI. u svome „Uvodu u kršćanstvo“, srednjovjekovni „verum est ens“ će u Novom vijeku prerasti u „verum quia factum“. To bi značilo da se istina više nije sagledavala u svojem odnosu naspram bitka, nego u svojoj materijalnosti i činjeničnosti. I dalje je važilo da istina predstavlja podudaranje intelekta i stvari, s tim da su stvari sada postale posve materijalne, dok su „transcendentalni korektivi“, tj. vječne istine, postale upitne. Razum se bio svečano rastao od onog nevidljivog i onostranog, te se vezao za vidljivo, opipljivo i prolazno. Tako i sama istina postade prolazna, odnosno, relativistička, a na mjesto onog našeg čvrstog i nepromjenjivog kršćanskog moralnog sustava, sve će više stupati ono što se naziva „situacijska etika“.
Marksizam će kasnije donijeti opet neke svoje specifične naglaske o istini, i tako će „verum quia factum“ prerasti u „verum quia faciendum“. To bi značilo da se istinu više nije nastojalo promatrati u svojem podudaranju s bitkom, ali više ne isključivo niti u spomenutom kontekstu materijalnog i opipljivog. Tomu naprotiv, istina sada postaje ono tvorivo i proizvedeno. Naime, „proizvod je za Marxa bio pun metafizičkih zavrzlama“ (kard. Kasper). Po Marxu se istina o čovjeku zrcalila u njegovoj proizvodnji, odnosno, u radnoj djelatnosti. On je vjerovao kako je rad stvorio čovjeka, te kako daljnjim radom čovjek izgrađuje samog sebe. Po tomu bi naša sposobnost organiziranog i planiranog rada bilo upravo ono što nas razlikuje od drugih stvorenja, osobito od nama srodnih viših sisara. Dok promatramo plodove svoga rada, postajemo svjesniji tko smo, što smo i koja nam je uloga na ovom svijetu.
Ipak, s ovim mislima Marx nije bio posve originalan jer nešto od toga postoji već i na evanđeoskoj razini. Tako Isus kaže da se svako stablo prepoznaje po plodovima: nit se s lošeg stabla može ubrati nešto dobro, nit se s dobrog može ubrati nešto loše … (usp. Mt 7,16-20). U ovome smislu postaje jasnije kako istina o određenom čovjeku nadilazi njega samoga. U konačnici, ta istina se ne tiče njega samog kao takvog, nego i svih njegovih ostvarenja, djela i riječi; i to ne samo postojećih, već i onih budućih. Tu neminovno dolazimo do određenih fundamentalnih postavki platonske antropologije. Grčki filozof Platon je još davno prije Isusa ustvrdio kako čovjeka definiraju dvije bitne datosti: ono što on već jest, kao i ono što će tek biti. Dakle, svi smo mi već nešto, ali nešto ćemo i tek biti, tj. postati! A u kojem smjeru ćemo krenuti, to itekako ovisi i od nas samih. Npr. nekom može biti zbilja uzaludno to što je iz dobre obitelji i dobro odgojen, ukoliko u međuvremenu izabere neke loše i nećudoredne životne ciljeve. Isto tako, za nekog drugog čovjeka možda neće biti fatalno to što potiče iz nesređene i nefunkcionalne obitelji te što je silom prilika puno toga propustio glede svoga obrazovanja i odgoja. Ukoliko je u međuvremenu izabrao neke plemenite i dobre ciljeve, njegov konačni score može biti dobar i pozitivan.
Bog nije samo istina, nego i ljubav
Ovdje navodimo misao svetice s kojom smo i započeli ovaj tekst. Ovo su riječi sv. Edith Stein: „Ne prihvaćaj istinu koja u sebi nema ljubavi i ne prihvaćaj ljubav kojoj nedostaje istina!“ Kako već rekosmo, istina je božanski atribut, odnosno Bog je sam po sebi istina, ali isto tako, Bog je ljubav. Upravo zbog toga, na kraju istinito može biti samo ono što je utemeljeno u ljubavi! S druge strane, istina bez ljubavi je samo djelomična istina, i samim tim ništa drugo doli perfidna laž. Uzmimo primjer: Počesto čovjek izrekne neku nepromišljenu glupost i isto mu se tako počesto nakon izrečene gluposti kaže da je glupan. Ovdje se susrećemo sa istinitim sudom koji nije utemeljen u ljubavi i nije u potpunosti istinit. Zašto? Ako je čovjek i rekao jednu glupost to ne znači da je ujedno glupo i sve ostalo što inače govori. Također, ako je rekao glupost to ne znači da njegov kritičar i sam ponekad ne govori gluposti. Čak i ako prozvani stalno govori gluposti, možda postoji neka mogućnost da ga se opameti ili barem da ga se prijateljski upozori da ne ispada neprihvaćen od javnosti. Za razliku od svega nabrojanog, početna kritika „glupane jedan!“ uopće ne pokušava sagledati širu istinu o prozvanom čovjeku, nego isključivo teži brzoj i oštroj osudi. Zato i kažemo da se radi o istini bez ljubavi jer je i pokrenuta očitim nedostatkom ljubavi prema tom čovjeku. S druge strane, gdje god ima ljubavi postoji tendencija da se brza osuda odgodi te da se stvari sagledaju znatno šire. Istina utemeljena u ljubavi uvijek teži prema tome da bude kompletna istina.
Kako proizlazi iz svetičine izjave, ljudi pokatkad imaju tendenciju ljubiti bez istine. To je nešto poput „do ušiju“ zaljubljene djevojke u pogrešnog mladića koja uporno odbija čuti neugodnu istinu o njemu. Nietzsche reče kako ljudi počesto ne žele čuti istinu jer neće da njihove iluzije budu uništene. Tomu nasuprot, zrela ljubav je uvijek ona koja računa sa istinom te koja prihvaća stvari onakve kakve jesu, a ne kakve nisu. Naravno, ovo se ne tiče samo zaljubljenosti, nego i svake druge ljubavi pod nebom: prema prijateljima, određenom poslu, hobiju, religiji, domovini, ideji i sl. Ne kaže se uzalud: Ono što se ne poznaje ne može se ni voljeti. A ako se netko nakon dubljeg upoznavanja razočarao, to samo znači da nikad nije ni ljubio ono što je prividno volio. Bit će da se tu radilo samo o nekakvoj osobnoj iluziji i ugodnom slatkom pratećem osjećaju.
Ima li života u Bosni?
Jedna od aktualnih lokalnih defetističkih „mudrosti“ kaže kako je sasvim moguće da na Marsu ima života, ali da ga u Bosni više sigurno nema. Stlačena poslijeratnom depresijom, išamarana neviđenim političkim nepoštenjem i bezobrazlukom te izmrcvarena općom populacijskom dezorijentacijom i bezidejnošću sirota se Bosna eto, a i Hercegovina, pretvori u nekakvu sablasnu apokaliptičku pustoš, po kojoj sa uspjehom preživljavaju i tumaraju još samo ekstremofilni mutanti i ostala bajkovita čudovišta. Naravno, ovdje ne govorimo o realnoj slici bosanskohercegovačke svakodnevnice, nego o tomu kako stvari nerijetko izgledaju u očima prosječnog joj žitelja. Čovjek u problemima je sklon u određenom trenutku preuveličati svoje probleme. Tada mu se čini da osim tih problema i ne postoji ništa drugo u njegovom životu, a besciljni bijeg se počinje činiti kao jedino rješenje. Ovakva stanja ne pogađaju samo prosječne ljude, nego i one izvanredne. Tako Sveto pismo svjedoči o Ilijinom bijegu, ali i sveopćem razočarenju pred prijetnjom kralja Ahaba i zločeste kraljice Izabele (1 Kr 19). Slično stoji i za proroke Jonu i Jeremiju koji se u jednom periodu svog života silno razočarani udaljiše od Jahve, kao i od teških zahtjeva svog proročkog poziva. A mogli bismo tu dodati i same apostole koji se razbježaše i razočaraše poslije Isusovog privođenja i muke. Međutim, svi spomenuti likovi se s Božjom pomoću uspijevaju povratiti te pronaći novi životni entuzijazam i snagu.
Kada govorimo o domaćoj svakodnevnici, tu se učestalo susrećemo s dvije vrste ekstrema, odnosno, s dvije iskrivljene slike situacije u kojoj živimo. Dok jedni olako determiniraju BiH kao zemlju potpuno ne uvjetnu za život, s druge strane postoje i oni koji olako previđaju njezine probleme, a kako već rekosmo, prava istina uvijek teži prema tome da bude kompletna istina. Zemljopisno, BiH spada u 5% svjetske kopnene teritorije idealne za život, s mnoštvom obradivog zemljišta, sa šumama, razgranatom i bogatom riječnom mrežom, umjerenom klimom, s dosta rudnog bogatstva, sa izlazom na toplo more itd. S druge strane, kako već rekosmo, ona je opterećena i s mnoštvom problema, većinom društvenog karaktera. Na kraju se ipak mora priznati da su za sretno i uspješno preživljavanje važniji društveni faktori od onih prirodnih – koliko god to paradoksalno zvučalo. Npr. zemlje poput Islanda i Japana skoro da i nemaju prirodnih resursa, a svejedno se radi o vrlo razvijenim i dobrostojećim društvima. S druge strane, Tanzanija ima prirodu od koje doslovno zastaje dah, a svejedno se radi o ekstremno siromašnom društvu, naspram kojeg se čak i naša posrnula BiH čini kao nedostižan ideal i „razvijeni Zapad“ u punom smislu riječi. U konačnici, sve je do čovjeka; tj. sve je do ljudi!
Težak ali moguć put do rješenja
Put do istine nije lagan. U tom smislu Goethe reče: „Mnogo je lakše razabrati zabludu nego otkriti istinu. Zabluda leži na površini i s njom ćemo lako izaći nakraj. Istina počiva u dubini. Tragati za njom nije svačija stvar.” Dakle, upravo ono što počesto susrećemo na terenu: rado se govori o problemima, ali nerado se govori o kvalitetnim rješenjima jer do njih se ne stiže lako. Ona iziskuju od čovjeka nemal napor, upornost i organiziran zajednički rad, a za to očito nedostaje volje i snage … čak se nerijetko nastoji u startu omalovažiti i svaki iole ozbiljan pokušaj rada, kakav je između ostalog i ovaj sinodski. No, Bogu hvala, ipak ima još uvijek dosta onih koji vjeruju u mogućnost rada i napretka po pitanju opstanka i budućnosti našeg naroda na ovim područjima.
Raditi ili tražiti čudo?
Kvalitetna rješenja iziskuju kvalitetan i uporan rad, a za ovo je opet potrebno adekvatno raspoloženje i odgovarajuće stanje duše. Potišten čovjek bez mnogo samopouzdanja i samopoštovanja sigurno i ne može puno toga učiniti, a upravo se ta potištenost danas čini kao ključni problem, ne samo naše zemlje nego i cijele regije. Cane iz Partybrakersa baš prije par dana iznese konstataciju: „Mi smo poput izmaltretiranog kučeta koje te ujede za ruku kad ga pokušaš nahraniti“! O ovom svojevrsnom istraumatiziranom stanju ovdašnjih ljudi i naroda pisao je još davno i naš veliki Ivo Andrić: „Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvaćanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud u njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla u svijetu oko sebe nego ni svoju vlastitu korist od očigledne štete“. U istom djelu (Znakovi pored puta), i u sličnom kontekstu Andrić nešto kasnije govori i o raspoloženju koje uočava kod brojnih ljudi oko sebe, a naziva ga „vulgarnim pesimizmom“. Dakle, ovdje se ne radi o nekom pjesničkom pesimizmu koji je usprkos tomu što je pesimističan, na kraju ipak i ponešto topao, sladak i inspirativan. Ne, ovdašnji pesimizam je devastirajući, grub i nekulturan te ubija svaku dobru inicijativu i nastojanje već u samom korijenu. Navedeno Andrićevo svjedočanstvo je važno jer nam daje naslutiti kako se danas ne suočavamo samo s posljedicama zadnjeg rata i poraća te prateće društveno-političke tranzicije. Tomu naprotiv, ovdje se radi i o nečemu puno dubljem i dalekosežnijem. Naime, mi se danas izgledno susrećemo s pogubnim posljedicama višestoljetnog ugnjetavanja na ovim područjima. Zato, prije nego li se upustimo u bilo kakvo ozbiljnije razmatranje planova za budućnost neminovno će se morati poraditi na samom duhu i raspoloženju naroda. Vjerovati u dobro, nadati se dobru, ljubiti sebe, Boga i bližnjega, pokazuje se kao istinski conditio sine qua non – društveni i osobni uvjet bez kojeg se ne može.
Neki bi opet rekli da se, s obzirom na cjelokupno stanje, nama i ne isplati ništa raditi. Takvi vjeruju da nas još samo čudo može spasiti. Ali kakvo čudo? Paradoksalno je to što među zagovarateljima čuda samo rijetki uopće imaju neku jasnu viziju čuda. Jer i ovdje se zapravo na svoj način ponovno susrećemo s Goetheovom maksimom: Lakše je razotkriti zabludu od istine. Čak i čudesni lijek zahtjeva kakvu-takvu jasnu ideju o onome što zapravo tražimo. Ljudi su poprilično često skloni onom stanju da ustvari i ne znaju što hoće. Nema ovdje mjesta ismijavanju i dodatnom jadikovanju, nego: imati jasnu viziju o tomu što nam je u određenom trenutku potrebno, već po sebi predstavlja veliki uspjeh i barem polovicu rješenja.
Konačno, čak i samo čudo podrazumijeva postojanje nekih solidnih temelja. Čovjek bi prvenstveno trebao znati što to zapravo traži od Boga, a onda moguće i kao najvažnije, potrebna je živa vjera. Ako se nešto u evanđeljima jasno i bez ikakve sumnje provlači cijelo vrijeme, onda je to ono da Isus nije mogao činiti čuda tamo gdje nije bilo dovoljno vjere (usp. Mk 6,5-6). Svakako bi se sada mogli pitati: Pa zar mi ne vjerujemo!? Naravno da vjerujemo, ali sigurno bi se po sebi moglo vjerovati i življe od toga. Otac onog unesrećenog dječaka iz Markova evanđelja izvrsno je to izrazio: „Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!“ (9,24). Do neke razine svi smo vjernici, ali postoji i ona viša razina za koju momentalno nismo spremni. Mogli bismo to grubo usporediti sa kršnim mladićem koji svojom pojavom izaziva strahopoštovanje u svojoj ulici. No, ta prirodna obdarenost mu neće biti dovoljna ako poželi ući u ring, te odmjeriti snage s nekim prekaljenim profesionalnim borcem.
Umnoži nam vjeru, utvrdi ufanje i usavrši ljubav!
Pobožnost Svete krunice je prisutna u Crkvi otprilike već osam stoljeća, a u današnjem obliku postoji tamo nekad od 16. st. Po ovoj pobožnosti su u povijesti izmoljene nebrojene milosti i čuda pa čak i ona političko-vojne prirode.
Zanimljivo je pri tomu što moljenje krunice započinje trostrukim zazivom Isusu po Mariji, da nam Krist umnoži vjeru, utvrdi ufanje, te usavrši ljubav. Naime, vjera, nada i ljubav spadaju u takozvane teologalne ili ulivene kreposti. Za razliku od stožernih (razboritost, pravednost, jakost i umjerenost), na čijem usavršavanju možemo i sami raditi, teologalne nisu pod našom kontrolom. Njih samo Bog daje, tj. ulijeva u čovjeka. Naravno, nešto nam je od toga već dao po krštenju i ostalim sakramentima pa moguće već i prije svega nabrojanog, po slobodnom milosnom daru jer kako bi inače odrasle nekrštene osobe uopće poželjele biti krštene. No, kako rekosmo, ta vjera koju već imamo, svakako po sebi ne predstavlja svu moguću vjeru, a slično ide i s nadom i ljubavlju: imamo ih, koliko ih imamo. I nemamo ih, koliko ih nemamo. A vidimo, Crkva se odavno dosjetila da za ovo treba moliti, i to redovito! Štoviše, a posve osobno, s vremenom sam počeo osjećati kako bi za vjeru, nadu i ljubav trebalo najviše moliti, jer upravo je ta molitva po sebi pretpostavka uslišanosti i svih onih drugih naših molitvi. Osim toga, ponavljamo, vjera, nada i ljubav su pretpostavke i svakog blagoslovljenog rada. Kako su to savjetovali naši stari: „Sine, samo radi i Bogu se moli, i ne boj se ničega“!
Umjesto zaključka
Usprkos svim nedaćama prosječni životni vijek u BiH iznosi vrlo solidnih 74,9 godina, a to ga ukupno dođe 27.338 dana i 12 sati. Ako odbijemo zadnje četiri znamenke na odrastanja i sazrijevanje, pred čovjekom ostaje nemalih 20000 dana, dakle, 20000 prilika za nešto novo započeti, uraditi, dovršiti, ispraviti, popraviti, proveseliti se i sl. Na tom putu čovjek će se neminovno susretati i s neuspjesima, kao i s nezaobilaznim razočarenjima. Međutim, uvijek se treba sjetiti kako su i najveće vojskovođe u povijesti znale izgubiti poneku bitku te kako su i najmoćniji ljudi na svijetu uvijek mogli svjedočiti o najrazličitijim nevoljama i problemima u svom životu. Veliki političar i nobelovac Winston Churchill ovako je definirao uspjeh: „Prihvaćati neuspjeh za neuspjehom, ne gubeći pri tomu entuzijazam“.
Na kraju, onih 20.000 prilika zvuči itekako primamljivo. Kada Bog stvara, stvara obilato; i kada daje, daje bogato!
U Sarajevu, 29. 6. 2016.
M. B.
