– Šta je sad?
Franjo je gledao kako vojnici unose tijelo starca u kuću. Trenutak iza toga iz kuće se počelo dimiti. Vojnici nahrupe vani pomalo kašljući lica pokrivenih rukom. Jedan vojnik priđe Franji.
– Nemamo alat.
– Kakav alat?
– Za kopanje.
– Šta će vam?
– Da je zakopamo.
Vojnik pokaže na parkirani kombi.
– Izvucite je i bacite u kuću zajedno sa starim.
Nekoliko vojnika priđe kombiju. Uhvate svaki za pojedan kraj pokrivača. Jedan vojnik se spotakne o stepenicu. Tijelo sklizne na betonsku ploču. Žena. Starica. Između dojki velika rupa. Vjerojatno od uboda nožem. Krv se razmazala po košulji i prsluku. Rana je bila svježa. Franjo priđe vojniku i šutne ga nogom.
– U šta gledaš sunce ti žarko, majku vam vašu sve vas treba pobit! – Nogom gurne tijelo nazad na pokrivač. – Ajd’ sad, ponovo, diži tako! – Unesu tijelo u kuću. – Ti donesi benzin iz kombija.
Vojnik ode. Franjo polije tijelo benzinom. Ostatak prolije po polomljenom namještaju, papirima, knjigama, suđu, slomljenom stolu i nekolicini polomljenih stolica.
– Svi van!
Izađe. Zapali šibicu. Vatra suknu. Kroz nekoliko minuta cijela kuća bila je u plamenu.
– Zapovjedniče?
– Šta je?
– Kažu da nismo smili spalit tijelo?
Franjo se okrene.
– Ko’ kaže?
– Jedan vojnik nam je jučer pričo’ da kad netko zapali tijelo, duša tog čovjeka će ga čekati kad umre zajedno s anđelom Gabrielom da mu ta osoba sudi.
Franjo je šutio.
– ‘Ko su bili ovo dvoje?
– Ona je bila naša, on musliman.
– Naša, a udana za muslimana? Di si čuo to o Gabrielu?
– Jučer na položaju jedan vojnik rodom iz Dalmacije nam pričo’, njemu je to pričala njegova pokojna baba.
Franjo otpije dug gutljaj rakije.
– Ne vjerujem ni u kakvog Gabriela.
Okrene se i ode prema kombiju. Vojnici su stajali pred kućom. Plamen je gutao krov i krovne grede. Čulo se pucketanje drveta, smrad instalacija i plastike se širio vani. Dim je postao taman. Franjo se svali na suvozačevo sjedište. Gledao je plamen.
– Pali idemo!
Vojnik poslušno okrene ključ. Motor starog kombija malo zakašlja, a onda zabrunda izbacujući gust dim kroz auspuh.
– Jesu li ovi sinoć znali da u selu ima i naših?
– Ne znam, naredba je bila da se sve pobije koga se god zatekne. Tako su i uradili.
– Koliko su pobili ljudi?
– Oko stotinjak, uglavnom civili, mahom stariji ljudi, bilo je i pet vojnika.
– Je li itko iz glavne komande dolazio, znaju li?
– Znaju, ali ne znaju detalje.
– Reci vezisti neka im javi u komandu da smo naišli na jak otpor i da smo morali žestoko napasti i cijelo selo spaliti.
Franjo se zavali u sjedište i pripali cigaretu. Šahovnica na njegovom ramenu malo se razvukla od znoja.
– Vozi, šta čekaš?
– Čekam ostale i oni idu s nama.
– Šta gledate tu k’o mulci, ulazite u kombi!
Vojnici poslušno jedan po jedan uđu. Kombi se polako pođe spuštati niz cestu. Nekoliko dana kasnije jaka kiša, koja je neprestano padala cijeli dan i noć, ugasila je većinu zapaljenih kuća. Iz nekih od njih se još uvijek pomalo dimilo. Grupica vojnika obilazila je spaljene i razrušene kuće.
– Ima li preživjelih?
– Nema, svi su pobijeni.
Jedan vojnik uđe u jednu od spaljenih kuća. Tu i tamo vatra je zaobišla neki predmet, uglavnom metalno posuđe. Na hodniku je primijetio nekakve ostatke. Vjerojatno tijela, možda dvoje. Nastavio je dalje hodati. Popne se na gornji sprat. Sivo nebo se spuštalo kroz spaljene grede i uništen krov. U jednoj od soba na podu je našao neki predmet. Malo ga je vrtio u rukama. Napravljen od tvrdog porculana, nekako je preživio neoštećen. Sklopljene ruke s krilima na leđima. Kao mali čuo je priče o melecima. Kod njih je bilo zabranjeno crtati ili praviti meleke. Bio je to bogato ukrašen porculanski kipić. Kad bi mogao zamisliti meleke kako izgledaju, pomislio je da bi kipić mogao predstavljati Džibrila, tako je bio lijep. Vrati ga na mjesto i brzo iziđe van iz kuće. Kipić je stajao na ostatku spaljene komode. Njegove sklopljene ruke pokazivale su prema dvjema velikim mrljama na podu. Pougljeni komad pokrivača lelujao je na vjetru.
U Sarajevu 19. 12. 2021.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rolffimages
