listopad 2021. – Poptheo Web Portal

Čizme

– Šta je? – Mirzet je stajao nagnut nad kartom.

– Trebaju vas u komandi. – Vojnik je nervozno treptao očima.

– Šta hoće?

– Ne znam. Nisu mi rekli. – Ljutito baci olovku na kartu iziđe za vojnikom.

Kiša je već danima padala. Magla se nikako nije dizala. Rovovi su bili puni blata i vode. Između dviju zemunica blato je bilo duboko i gusto. Hodao je sporo psujući pri svakom novom koraku. Uđe unutra. Ne gledajući nikoga, bezuspješno je pokušavao skinuti blato s čizama. Netko se nakašlja. Dva dozapovjednika stajali su sa strane. Između njih je sjedio vojnik.

– Šta je bilo? – Jedan od onih koji su stajali priđe bliže i nešto mu tiho reče.

– Ponovi to. – Stajao je i gledao u vojnika.

– Svi van! Odmah! – Zgledaše se u nedoumici. – Šta se gledate? Jeste gluvi, ajmo marš van odmah! Ti ostani. – Vojnik stane. – Pričaj.

– Ubio sam ženu.

– Znam da si je ubio, pričaj zašto si je ubio i zbog čega?

– Ubio sam je iz pištolja, izbliza.

– Ne pitam te to, zašto si je ubio?

– Onako. Bezveze.

– Onako? Bezveze?

– Nije bila naša?

– Nego čija?

– Njihova?

– Čija njihova?

– Srpkinja.

– Kako Alma može biti Srpkinja?

– Bila je udata za Srbina?

– I ti se je zato ubio?

– Jest, mislim, ubio sam je bezveze, ali i što je bila Srpkinja.

Mirzet je šutio. Gledao je negdje preko njegovog ramena.

– Idi. – Vojnik brzo iziđe.

– Šta ćemo s njim?

– Vratite ga na položaj.

– Ubio je ženu, staru ženu, još muslimanku.

– Znam.

– Moramo zvati vojnu policiju. Mora mu se suditi.

– Slušajte! Nikakvo privođenje je li jasno? Na položaj. Na prvu crtu. Šta stojite tu?

– Ne bismo smjeli tako raditi, ipak smo mi vojska, morali mi imati nekakav kodeks.

Mirzet ih prezrivo pogleda. – Ionako nije bila naša, bila je udata za Srbina.

Šutjeli su.

– Onaj ‘ko je s druge strane pučane cijevi i puščanog nišana nema ni vjeru, ni naciju, ni ljudskost, ništa. On je neprijatelj. Nije čovjek, nego neprijatelj! I sve takve treba pobiti! To sam čuo od jednog Srbina dok smo zajedno služili JNA. Govorio je da je najlakše tako, kao da pucaš u glinene golubove.

– Oslobodit ćete ga suda i odgovornosti i vratiti sutra natrag na crtu. Je li to jasno?

Iziđe na kišu. Vidjelo se da je ljut, ne toliko što je onaj ubio ženu, nego što će morati ponovno gaziti u novim čizmama po blatu da se vrati natrag.

U Sarajevu 23. 10. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: petrsalinger

NEPOTPUNA RAVNOTEŽA I ČOVJEK

Već na tjelesnoj razini razvidno je kako je čovjek po sebi proporcionalno biće, ali ne baš ono posve proporcionalno. A nepotpuna pravilnost razvidna na površini, nastavlja svoj put i ispod kože pa sve i do one nutarnje psihološke dinamike svakoga od nas.

Dobra je vrlina, ali još je bolja krepost. Odnosno, vrlina da bi stvarno bila dobra, mora se uravnotežiti s nekom drugom suprotstavljenom vrlinom, i kao takva onda postaje krepost, a što znači – sveukupnost ili međusobna uravnoteženost različitih vrlina. Kao primjer ovomu možemo istaknuti hrabrost. Ona je kudikamo vrlina. No ako se ova ne uravnoteži s njom suprotstavljenom razboritosti, hrabrost rado poludi, tj. postaje luda i po sebi pogibeljna hrabrost. Ali, isto tako, ako se čovjekova razboritost sa svoje strane liši bilo kakve srčanosti i hrabrosti, ona će se izroditi u najobičniji odurni kukavičluk, pa bez obzira na to koliko ovaj pri tome bio uman i razborit. A slična priča u konačnici prati i sve ostale ljudske vrline. Sve one moraju biti uravnotežene sa sebi suprotstavljenim vrlinama ili će se nužno izroditi u ironiju i porugu čovještva.

Gdje, kad i kako se gubi ravnoteža?

Već na tjelesnoj razini razvidno je kako je čovjek po sebi proporcionalno biće, ali ne baš ono posve proporcionalno. Lijeva i desna strana lica jednog čovjeka su svakako međusobno vrlo slične, ali ne i identične. Slično vrijedi i za ekstremitete i prateće prste, pri čemu je nešto uvijek duže ili kraće od one druge strane. Ova zakonitost nepotpune proporcionalnosti nastavlja se i ispod kože. U tom smislu vrlo često možemo primijetiti kako nam je metabolizam općenito snažniji na jednoj strani tijela nego na drugoj. To se da primijetiti po intenzitetu znojenja, specifičnom prisustvu bubuljica i akni, te slično.

Zakonitost nepotpune proporcionalnosti nastavlja se i na psihičkoj razini čovjeka. Recimo, danas ljudi rado govore o tome da su oni po prirodi ekstroverti ili introverti, premda je to u većini slučajeva tek djelomično točno. Pitamo se zašto? Pa zato što ljudi po prirodi redovito imaju i onu ekstrovertiranu, kao i introvertiranu stranu, s tim da jedna od njih već od djetinjstva ponešto preteže. Stoga vam niti jedan ozbiljan psihološki test neće reći da ste vi striktno ekstrovert ili introvert, nego će te dobiti na kraju nešto kao 60:40 ili možda čak 70:30 ili već onih opasnih 80:20 u korist jedne od naznačenih strana. S druge strane, čovjek koji bi gotovo u potpunosti bio ekstrovert ili introvert zapravo bi po sebi bio poprilično poremećen čovjek. Probajmo si u tom smislu predočiti jednog totalnog ekstroverta koji ne umije ni malo zašutjeti i biti sam sa sobom … koji stalno nešto nepromišljeno brblja, konstantno zahtijeva tuđu pažnju i društvo, koji bi stalno nešto novo poduzimao i vječito pokušavao, te zahtijevao da ga i drugi u tome slijede. Ili potpunog introverta čiji se društveni život sveo na poneki usputni mrzovoljni pozdrav, koji sve pokušava obaviti sam bez drugih, koji još jedino svijetu ima za poručiti: „Pustite me svi na miru”! Premda se ovakvi ljudi ponekad dogode i po sili vlastite prirode, ipak se čini da se puno češće ovakvim postaje kroz život. U jednom trenutku osjetimo onu svoju jaču stranu, osjetimo da se u toj zoni bolje i prirodnije osjećamo, te počnemo naginjati i naginjati, ne shvaćajući da smo se u međuvremenu možda već i posve prevrnuli.

Znakovi prevrtanja

Nije sad baš da je i onaj ogrezli introvert posve izgubio svoje društvene interese. Nada se on itekako još uvijek jednom idiličnom društvenom životu, ali po svojoj mjeri. Zato se zapravo i osamio. Pokušava nekako iznutra prokopati put do smislenije društvene cjeline. Nije sad da je to posve besmislen put. Introverti su po sebi mislioci koji na taj način puno toga mogu dokučiti o svijetu i čovjeku, no to zlatno znanje u konačnici bi trebali iznjedriti iz svoje dubine te ga staviti pred onog drugog čovjeka. No ogrezlom introvertu se to recimo nikako ne da. Ne sviđa mu se kako se drugi ponašaju, kako (ne) razmišljaju, kako se vječito povode za svojim, a ne za tuđim interesima. Pa onda u to ime i pokušava unutar sebe prokrčiti put do nekakvog drugačijeg svijeta i čovjeka po vlastitoj mjeri. Međutim svijet i čovjek su tamo gdje jesu i nikako da se mrdnu s mrtve točke. Ogrezli introvert recimo s vremenom to i shvati. Uspije spoznati da mora natrag u svijet, ali sada osjeća kako za tako nešto jednostavno više nema snage. Stoga bi rekli, kako mu se god to nemoguće činilo, povratak je ipak moguć, s tim da će mu za to svakako trebati ponešto vremena. Glede toga dobro se sjetiti svoje polazne točke, tj. djetinjstva. Kako je nekoć istinski uživao u brojnom društvu i punoj kući. Kako se radovao gostima, rođacima i sl. Dakle ako je nekoć postojalo takvo vrijeme u životu ogrezlog introverta, ono kudikamo opet može postojati, bez obzira na to koliko u aktualnom trenutku to izgledalo nemoguće. U tom smislu navodimo mali i nadamo se koristan primjer. Znate ono, kad odležimo gripu nekoliko dana, pa kad ponovno iziđemo vani, kako se prvi koraci čine nesigurnima. Ali do kraja dana sve će već biti u redu. To je posljedica čovjekove izuzetne sposobnosti adaptacije. Lako se odviknemo od hoda, ali lako se zatim i ponovno naviknemo na njega ako to želimo, a tako je općenito i sa većinom drugih stvari u našem životu. Stoga će i ogrezli introvert trebati vremena da se pomakne sa onih 90:10, pa 80:20, sve do onih nekih ugodnih 60:40 u korist introvercije. Kako rekosmo, najvažnije se redovito podsjećati kako smo nekoć već bili takvi, te da je samim tim to po sebi sasvim moguće.

S druge strane, slično ali obratno važi i za okorjelog ekstroverta. I on bi se trebao sjetiti nekih stvari iz djetinjstva. Recimo kako se ponekad sam sa sobom znao lijepo zaigrati sa igračkama ili kako je uživao u osami čitajući zanimljivu knjigu ili strip. Dakle i njemu je moguće…

A što sa onim posve proporcionalnima?

Kako već rekosmo, nepotpuna proporcionalnost i ravnoteža su za čovjeka ono poželjno i normalno. Nešto uvijek treba prevagnuti, ali ne do te mjere da bi se na tu stranu konačno i prevrnuli. No što sa onima koji su posve proporcionalni ili barem skoro pa da to jesu? Da, ovakvi ljudi zbilja postoje i obično su prepoznatljivi po iznimnoj proporcionalnosti koja je već vidljiva u njihovom izvanjskom izgledu. Počesto su zbog toga izuzetno, pa skoro da kažemo, nestvarno lijepi i privlačni, no druženje s njima može biti popriličan izazov, a na što će vam oni sami vjerojatno reći: „A kako je tek meni“!? Dakle kako njihova proporcionalnost obično seže i do razine nutarnje psihološke dinamike, ostavit će na vas tako vjerojatno ambivalentan i kontroverzan dojam. S jedne strane, čine se posve uravnoteženima, skladnima, prirodnima, s druge strane, izgledno će se pokazati i užasno kompliciranima, neodlučnima, neurotičnima, pa pokatkad i posve nečovječnima. Da, za njih bi se doslovno moglo reći da i nisu ljudi u punom smislu riječi, barem ne jer i ne posjeduju ono za čovjeka tako uobičajeno i normalno kao što je već spomenuta nepotpuna ravnoteža. Namjesto toga, oni su uravnoteženi i točka, a to druge zna tako beskonačno živcirati i iscrpljivati. Kad očekujete da kod njih u vašu korist malo prevagne kooperativnost na štetu nekooperativnosti, oni k’o uz inat ni da mrdnu. Kad očekujete da budu malo manje racionalni prema vama, oni opet ni da mrdnu. Ali isto tako, kad zatim u nekim drugim situacijama očekujete da budu malo više racionalni, oni ponovno ni da mrdnu. Kako već rekosmo, odluke teško donose, jer za njih argument i sumnja jednako vrijede. Zbog istog razloga vam ni neće nikad u potpunosti vjerovati, a osim toga, od njih ni ne treba očekivati za sebe neki poseban status, jer za njih nikad nećete biti centar njihovog svijeta, nego tek usputna datost koju nekako treba dovesti u ravnotežu među svim drugim postojećim datostima njihova života.

Različita korist, različite oscilacije…

Zbog manjka naginjanja u korist svojih bližnjih, uravnoteženi, tj. proporcionalni se drugima nerijetko mogu činiti vrlo malicioznima … čovjeku svašta padne napamet: da su sociopati, psihopati, narcisi … možda čak i prerušeni vanzemaljci. No zanimljivo je da su oni po sebi zapravo vrlo pouzdani, naravno – na taj svoj neki posebni način. Kod njih nema pozitivnih oscilacija, ali zato ni onih negativnih. Tu su gdje jesu i obično dalje od toga nikada ni ne mrdnu.

Slično vrijedi i za one koji su tek koju mrvicu skloniji oscilacijama od potonjih. Često će vam se prikloniti i dati za pravo, ali nikad onoliko koliko biste vi htjeli. Stoga izgledaju obećavajuće, ali pazite, oni su poput parfema koji se daje na kapljice. Dakle od njih vas sljeduju tek kapljice, s tim da su na neki način stvarno parfemi. Pitanje je zašto? Pa slično kao i glede prethodne skupine, nisu skloni većim pozitivnim oscilacijama, ali niti onim negativnim. Tu su gdje jesu…

Za kraj ćemo preskočiti one uobičajene tipove te skoknuti do onih malo nestabilnijih osobnosti sklonih velikim oscilacijama. To su oni koji vas doslovno znaju odvesti do raja, ali nerijetko i do teškog razočarenja. Neravnoteža je neravnoteža, i stoga jasno, tko se dobro klati na jednu stranu, obično se dobro klati i na onu drugu.

Na samome kraju, sve nas ovo nepobitno vodi prema zaključku kako jedna idealna ljudska osobnost po onoj našoj vlastitoj žuđenoj mjeri ni ne postoji. Svaki tip sa sobom donosi neke specifične benefite, ali i s njima prateće nedostatke. A koga ćemo na kraju pustiti i zadržati u svojem najbližem društvu, odredit će već naši osobni prioriteti … je li nam se već lakše izboriti sa onim intenzivnima ili uravnoteženima…

U Sarajevu 22. X. 2021.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: banauke

O uljepšavanju i pomlađivanju

Pomlađivanje lica ne znači pomlađivanje vremena i vrijeme se ne može vratiti natrag. Umor od života ne može se nadoknaditi bojanjem kose u žive i svježe nijanse nekakvog zamišljenog životnog proljeća ili ljeta. Proživljeno ne može biti ne proživljeno. I godina života koja je prošla ne može biti kao da nije prošla. Ništa ne može promijeniti broj čovjekovih godina. Sve te sitne popravke, presađivanja, uljepšavanja ne vraćaju vrijeme natrag ili kako to piše Vladimir Jankélévich: Oronula starica nije kao čarolijom postala mlada; starica je postala uvenula djevojka, ruina od nimfe. Trebalo bi se dogoditi čudo da bi se ublažio teret uspomena i povratio životni polet pomlađenom starcu, da bi se izliječio umor i zasićenost… I to kakvo čudo! Popravlja se sve što je popravljivo u dotrajaloj mašini; ali „nepopravljivi zub“ godina, to jest gola vremenitost se ne dokida. Svi neuspjesi su popravljivi, sve su nesreće nadoknadive, svi gubici zamjenjivi, sve tuge utješive; samo je izgubljeno vrijeme, u cjelini, nezamjenjivo i nenadoknadivo. Jer živo biće samo jednom živi.

Nitko ne može pomladiti vrijeme i ne može ga uljepšati. Ono će uvijek ići prema nekom naprijed koje čovjeku ostavlja sve manje godina, dana, mjeseci i sati. Pomlađivanje je, piše Jankélévich, zgodna i kratkotrajna varka, simpatična iluzija o vječnoj mladosti koja se vraća zatezanjem lica, uklanjanjem podočnjaka, presađivanjem kose. Sve su to, kako to simpatično opisuje Jankélévich, samo sitni „mehaničarski“ radovi na mašini koja stabilno i trajno ide prema gašenju. Produženje života na bilo koji način ne produžuje vrijeme, piše Jankélévich, kao da bi onaj kojemu je presađeno srce ili bubreg živio vječno. Uljepšavanje je pokušaj zahvata u samo vrijeme. Zahvat u njegovo protjecanje ili prolaženje. Zahvat u vremenitost koju se želi zaustaviti.

Piše Jankélévich kako postoji neobično velika razlika između usporavanja vremena i zaustavljanja vremena. Pokušaji usporavanja starenja nisu identični zamisli i pokušaju da se starost potpuno zaustavi. Uljepšavanje je pokušaj zaustavljanja vremena, ali je ono više odugovlačenje vremena. Kao da svježe obojana kosa neće u nekom trenutku izblijediti i razotkriti sijedu glavu. Ili kao da neprirodno zategnuto lice neće razotkriti slabost i propadanje zglobova i nutarnjih organa. Čovjek može umisliti da može odlučiti da vrijeme ne postoji i da nikada nije postojalo. Može pokušati zanemariti posljedice vremena. Ipak, piše Jankélévich, čovjek nikada neće moći zanijekati samo vrijeme. I zanijekano ono će se javiti u čovjeku. U njegovom umoru. Zasićenosti životom i postojanjem. U njegovoj nemoći. Nijekanje vremena je zabluda jer čovjek umišlja da ako nešto niječe, onda to ne može ni postojati. Možda to i vrijedi za neke stvari, ali ne vrijedi za vrijeme i čovjekovo starenje i trošenje. Nikakvo pomlađivanje i uljepšavanje ne može zanijekati postojanje vremena i čovjekove vremenitosti.

Uljepšavanjem se proces vremena ne okreće u suprotnom smjeru natrag prema prošlosti i uzbudljivoj mladosti. Niti se pomlađivanjem zaustavlja proces starenja, onaj proces koji se sastoji od osjećaja da vrijeme ipak nekako prolazi i da zatezanje lica, očiju, usana i cijelog fizičkog tijela ne dokida taj osjećaj. Uljepšavanje i pomlađivanje neuspješni su procesi. Iluzije preobrazbe vremena. Nitko se ne vraća natrag. Uljepšan i pomlađen čovjek, muškarac ili žena grabi svom snagom naprijed. Uljepšavanje i pomlađivanje je pokušaj zaostajanja ili usporavanja kao da čovjek pokušava glumiti, pa domahuje vremenu i govori mu: Hodi ti malo naprijed, stići ću ja tebe. I čovjek zaista pomisli da je vrijeme otišlo naprijed bez njega. Zaboravilo ga je. Barem se tako čovjek osjeća nakon neke operacije ili zahvata pomlađivanja i uljepšavanja, misli kako je uspio prevariti vrijeme.

Piše Jankélévich da ne samo da čovjek ne može prevariti fizičko vrijeme jer će se ono vratiti po njega, nego još manje može prevariti vrijeme koje je u njemu. Vremešni ljepotan i vremešna ljepotica zategnuta lica nisu mladić i djevojka u cvijetu i snazi tek stasale mladosti, piše Jankélévich, jer vrijeme u njima govori im da su to nekada bili, ali više nisu i više nikada neće biti. Njihov život je neponovljiv događaj koji kao i život svih drugih ima samo jedan smjer, onaj prema vremenu i s vremenom koje troši i umara, koje ih čini vremenitim, vremešnim i prolaznim. Uljepšavanje i pomlađivanje su neuspjele stanke i odmori na putu na kojem nema zaustavljanja i nitko se ne može trajno zaustaviti osim nakratko da predahne. I svi popravci na dotrajaloj mašini koja se zove čovjekom, piše Jankélévich, kratkotrajni su predasi na putovanju prema posljednjem udisaju. Ne postoji način da se putovanje zaustavi da se ne bi došlo do zadnjeg daha poslije kojega svako uljepšavanje i pomlađivanje prestaje i gubi svaki smisao i svrhu.

U Sarajevu 19. 10. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: puhhha

Biblija

– Rat je potreban. Nužan. U vojnoj školi su me tako podučili. Najvažnije je definirati neprijatelja. I nikada ne odustati od definicije. Ne smiješ je ni najmanje modificirati, inače ćeš poludjeti. Treba opravdati ono što se dogodi u ratu, ali još više treba znati opravdati sebe u miru. Najlakše je ako ih označim neprijateljima.

– Koga?

– Sve njih. Vojnike, žene, djecu, starce, sve. Nije važno. Nijedan profesionalac ne može preživjeti što je sve u ratu uradio bez te definicije. Definicija mora biti čista, čvrsta i nepromjenjiva.

Drugi zapovjednik gledajući na kartu udahne . – Nismo li već dovoljno ludi što uopće ratujemo? – Pa dobro, mi ne znamo kako je nastao rat, naše je da ratujemo. Učio sam u vojnoj školi da se nasiljem stvara civilizacija, a to uključuje i ratovanje, zapravo nasiljem je počela čovjekova kultura i odvajanje od zemlje i prirode. Mislim da nije slučajno da u Bibliji odvajanje čovjeka od božanstva počinje bratoubojstvom. Brat je ubio brata iz zavisti i mržnje. Nije htio pustiti brata ispred sebe. Mislim da je civilizacija ne dati nikome ispred sebe, a rat služi civilizaciji da održava tu prednost nad drugim kulturama.

– Nismo mi agresori. Mi se branimo. Ne idemo ispred nikoga. Muslimani su nas napali, a ne mi njih. – Jozo obriše znoj s čela. – Možda ima pravednog rata, ne znam može li se ijedan rat ikada nazvati pravednim, ali iz ovog rata nitko neće izaći ni pravedan ni nevin. Pogotovo ti i ja poslije večerašnje akcije. – I ponovo se šutke nagne nad kartu.

Uđe vojnik s punom ratnom opremom. Lice mu je bilo premazano bojama.

– Zapovjedniče spremni smo za napad!

– Slušaj, povedi deset specijalaca sa sobom, možda najbolje onih deset što su prije desetak dana sudjelovali u rušenju mosta. Ovo je drugačije, ako netko od njih nije spreman ubiti nemoj ga voditi. Napast ćete iz pravca brda rano ujutro. Imamo informacije da im se vojska povukla i selo će biti nezaštićeno. Selo treba spaliti, i sve likvidirati, takva je zapovijed, je li to jasno?

– Jasno zapovjedniče! – Vojnik iziđe. Jozo obriše znoj poput zrna graška. Rosio je njegovo čelo, natapao košulju, dlanove, prepone i stopala i svako malo se brisao.

– Šta ti je, šta se tol’ko znojiš?

– Ne znam, nije mi ništa, jednostavno se znojim, eto.

Znao je Jozo o čemu je riječ. U selu je bilo žena i djece. Naredba je da ih se sve pobije. U njemu se nešto budilo. Odvratno, ružno, ljigavo i nepodnošljivo, gadljivo i odvratno. Užas se penjao iz njegovog želudca kroz jednjak prema ustima. Drugi zapovjednik iziđe. Jozo jedva dočeka. Nije uspio ni doći do kante, ispovraćao se po zemljanom podu zemunice. Ponovo obriše čelo. Vrati se za stol. Karta je imala vojne oznake. Jozo se nagne nad kartu, uzme olovku i upiše datum akcije i označi mjesto napada. Udahne duboko i iziđe van. Zemunica je ostala u polumraku osvjetljenja slabašnim svijetlom sijalice. Netko je donio i ostavio raspelo i stavio ga na nisku stolicu u kutu pored peći. Desna ruka kao da je pokazivala na kartu. I selo koje je Jozo označio za napad. Drugi zapovjednik se vrati unutra. Nešto je gledao okolo. Vidio je tragove povraćanja. Udahne duboko. Priđe karti. Podigne glavu. Pogleda u kut. Dugo je tako stajao uzdignute glave i nešto gledao. Možda je o nečemu razmišljao. I kao da je primijetio. Ili shvatio. Priđe pokrije raspelo jaknom i vrati se vojnoj karti na improviziranom stolu.

U Sarajevu 17. 10. 2021.

O. J.