kolovoz 2021. – Poptheo Web Portal

Gomila i masa

Među mnogim pitanjima suvremenog društva kojima se bavi knjiga Douglasa Murraya The Madness of Crowds problematizira i nešto o čemu se rijetko razmišlja. Murray počinje s tvrdnjom da internet ništa ne zaboravlja i navodi pri tom nekoliko primjera različitih poznatih osoba od novinara, preko političara do glumaca, koji su u različitim razdobljima svoga života imali različite stavove o nekim važnim društvenim pitanjima. Svi njihovi stavovi ostali su zabilježeni na različitim internet forumima i socijalnim mrežama preko Twittera do Facebooka. Može li se čovjek promijeniti u svojim stavovima i mijenja li se u svojim stavovima? Murray piše o internetu kao prostoru u kojem je lako otvoriti rane i povrijediti, ali ne može se pronaći ili dobiti oproštenje u slučaju kajanja. Tako Murray među različitim primjerima navodi i odluku novina The New York Times da zaposli novinarku, koja je inače stručnjak za tehnologiju i tehnološke inovacije. Međutim, zbog nekoliko tweetova na Twitteru koje je novinarka objavila nekoliko godina prije, dolazi do snažne negativne reakcije korisnika Twittera protiv njezinog zapošljavanja. Novine odustaju, iako novinarka objašnjava u svojoj reakciji da su tweetovi stari nekoliko godina i da ona više niti dijeli niti podržava stavove koje je nekad iznosila. Murray pita postoji li mogućnost da se netko promijeni i bude drugačiji u svojim stavovima u eri kada sve ono što se piše ili eventualno misli ostaje trajno zabilježeno na nekom serveru i po potrebi se izvlači kao oružje za odstrel? Nerijetko svjedočimo kako se nekoj osobi, najčešće javnoj, ne dopušta mogućnost da iznese svoje stavove i mišljenja o nečemu što je pisala, mislila i govorila u prošlosti kao da je nemoguće da čovjek sazrije i promijeni se, proširi svoje znanja, spoznaje i iskustva. Zašto smo, kako to Murray opisuje, došli u situaciju ili stanje da jedan tweet, post i dislike neku osobu obilježi za cijeli život i time joj na sve moguće načine oteža svakodnevno življenje, posao, mogućnost napredovanja? Je li u pitanju nedostatak odgovornosti za javno napisanu riječ ili je pametnije potpuno se povući i ništa javno ne pisati i ne govoriti? Murray primjećuje kako se intelektualno sudište o nečijem djelovanju, pisanju i mišljenju s ozbiljnog i kritičkog osvrta na osobu premjestilo na internet, posebno socijalne mreže. Danas je moguće svakog ozbiljnog znanstvenika, filozofa, pisca, nobelovca ili nekoga tko je ozbiljno zadužio društvo diskreditirati tek jednim tweetom ili hashtagom, postom putem neke od socijalnih mreža i onda kada dotična osoba ne sudjeluje u raspravi i diskusiji. Murray u ovom diskreditiranju poseban problem vidi u nemogućnosti interneta i socijalnih mreža i njihovih korisnika (ili barem većine njih) da prepoznaju mogućnost promjene i mijenjanja čovjeka, njegovih ideja, stavova, misli kroz njegov život. Murray ovu nesposobnost povezuje s nekoliko drugih fenomena koje je internet, odnosno socijalna mreža stvorila. Jedan od fenomena je odnos prema ljudskoj povijesti gdje se neopravdano i neutemeljeno odbacuje sva prošlost, tradicija i kultura na temelju kriterija proizvedenih preko interneta i socijalnih mreža zbog čega je moguće, recimo, tražiti da se misao filozofa kao što je Aristotel izbaci iz studija filozofije jer je bio navodno ženomrzac i rasist. Nesposobnost da se povijest i prošlost promatraju kroz kriterije onoga vremena o kojem se govori i koje se proučava dovodi do pokušaja brisanja kako dijelova povijesti, tako i povijesnih osoba iz ljudske kulture. Drugi fenomen odnosi se na fiksirana mišljenja o pojedinim povijesnim razdobljima i osobama bez ikakve posebne nijanse i razlikovanja. Uzrok ovakvog stava nalazi se u odbijanju korisnika većine socijalnih mreža i interneta da prihvate osobu kao nekoga tko se s vremenom mijenja i ne misli isto kao prije, tako neki povijesni događaj ili osoba biva strogo pozitivna ili strogo negativna, kao što je u zadnjih nekoliko mjeseci pokazalo rušenje povijesnih spomenika u Americi i nekim europskim zemljama. Treći fenomen je miješanje virtualnog odnosno nepostojećeg i stvarnog, pri čemu se virtualnom daje prednost, dok se stvarno potpuno briše kao da ne postoji ili se nije dogodilo, tako se uništavanje spomenika kulture trebao smatrati činom brisanja stvarnosti i uspostavljanja nove, koja je stvorena putem Faceboka, Twittera i drugih socijalnih mreža u formi poziva na rušenje i brisanje povijesti. Iz svijeta socijalnih mreža nastalo je ono što se nedavno opisalo kulturom otkazivanja.

Na ovaj fenomen reagirali su različiti intelektualci, različitih političkih i drugih nerijetko suprotstavljenih uvjerenja, ističući da korisnici kroz pojedine socijalne mreže pozivanjem na javni linč javnih osoba nastoje potpuno izbrisati svaki intelektualni i kulturni doprinos nekog pojedinca ljudskoj zajednici. Za Murraya kultura otkazivanja nije nikakvo iznenađenje. Kako navodi Murray, dovoljno je da vas netko iz nekog razloga (ponekad iz čiste mržnje, ili iz dosade, ili iz zabave) označi na nekoj socijalnoj mreži i nazove, recimo, „rasistom“, „homofobom“ ili nečim sličnim na što je javnost osjetljiva i vaša javna, a nerijetko i znanstvena i akademska karijera bi mogla vrlo brzo biti okončana, makar u cijelom svom životu i radu ne dijelite i ne iznosite takve stavove jer to nije ni vaš privatni stav. Kod nas u Bosni i Hercegovini također nerijetko socijalne mreže u formi posta, tweeta, hashtaga određuju sve vaše ostale kvalifikacije, uključujući i one ljudske i karakterne. Dovoljno je da vas netko označi, recimo. „nacionalistom“ „uzp-eovcem“ „daidžom“, „ljevičarem“, „fašistom“, „desničarem“ „talibanom“, „četnikom“, „ustašom“, „turčinom“, „osmanlijom“ i da u vrlo kratkom vremenu postanete žrtve kulture otkazivanja i da sav vaš rad, ljudskost, obrazovanje, uspjeh, priznanja budu prekriženi kao da vas nema i nikada niste postojali. Sve se to događa, prema Murrayu, jer socijalne mreže i internet kao umjetni i mehanički čovjekovi proizvodi nisu sposobni registrirati promjene i mijenjanja čovjekovih ideja i stavova, za takvo nešto sposobno je tek drugo ljudsko biće. I socijalne mreže i internet dok stvaraju uvrede i povrede, ne mogu osigurati stvarno oproštenje za one koji se kaju zbog svojih prethodnih krivih i pogrešnih stavova i mišljenja. Ali ono o čemu Murray najčešće piše u svojoj knjizi jest to kako internet i socijalne mreže jednostavno brišu povijest, povijesne događaje i povijesne osobe u njihovom povijesnom kontekstu i načinu života. Zato je moguće Aristotela nazvati ženomrscem i rasistom, Homera rasistom i nasilnikom, zato je moguće tražiti ukidanje emitiranja serije Alo Alo na britanskoj televiziji i zabranu emitiranja Disneyevih crtanih filmova, zato je moguće bilo koga od nas bez nekog posebnog razloga označiti na Twitteru, Facebooku, Instagramu i staviti nam metu na čelo i tražiti naš javni linč i javno pogubljenje. Jer živimo, kako to naslov Murrayeve knjige i ističe, u vremenu ludila gomile, o čemu je još davno prije Murraya pisao puno dublje i ozbiljnije nobelovac Elias Canetti u vremenu ludila mase kada je sreća i spas pronaći drugog čovjeka koji ima razumijevanja za vaše greške i propuste jer kao i vi zna da se čovjek kao biće stalno mijenja i stalno je u promjeni. Gomila ili masa tako o vama ne misli.

U Sarajevu 26. 8. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: hkeita

O nadi

Već u tugovanju što nas možda nitko neće pamtiti poslije smrti, postoji očekivanje da će se poslije smrti živjeti. Već u strahu što svijet neće stati u dan kad umremo i nitko neće zastati i ispratiti nas minutom šutnje ili pobožnom mišlju o našoj duši, iskazujemo usmjerenje prema onom još nedokazanom. Onomu što očekujemo primiti iako se nitko s tim primljenim nije uspio vratiti i donijeti ga kao dokaz života. Naše protivljenje življenju koje bi se svelo na umiranje kao konačni ishod i finalni horizont do kojega dopiremo još ništa ne dokazuje. U pitanju je tek znak nade ili samo iskustvo nade kojim se želimo ohrabriti u susretu s neminovnim i neizbježnim. Kako je to svojevremeno razradio filozof nade Ernst Bloch, mi smo uvijek u pokretu prema nekom naprijed, nekom sutra koje živi ne samo u onom danas nego i u onom što je prošlo. Jer, kako nas poučava Bloch, i prošlost se može promatrati i interpretirati kao mjesto rađanja nade, makar je u tom trenutku sama prošlost kao sadašnjost koju živimo i koja nas pogađa bila prostor očaja i gubitka svakog nadanja u budućnost. Odatle su naše nade istovremeno slične i drugačije od naših utopija. Jer dok se utopije u nemogućnosti da pređu i dodirnu onostrano i rezignirano urušavaju dopirući do krajnjih granica konkretnog života, nada daleko slobodnija i žilavija traži svoj vlastiti način kako dodirnuti ono iza smrti, ono što nada predosjeća kao postojeće, živuće i vječno. Nada je za Blocha ono što ostaje s čovjekom i u čovjeku onda kada sve njegove zemaljske utopije bivaju poražene bile one političke, religiozne, kulturne od onog neprijatelja koji zna poput hitronogog trkača preteći sve ostale i osvojiti cilj prije svih. Tog hirovitog neprijatelja kojega opisujemo kao stvarnost jer poznaje sve perfidne načine i forme oduzimanja i umanjivanja nade od prirodnih katastrofa preko besmislenih ratova do iznenadnih umiranja bliskih ljudi stvarnost se bezobzirno i drsko smije čovjeku u lice. Ona ga izaziva i pri tom izaziva njegovu nadu tražeći od njega da se na nju osloni ili da je konačno napusti i odbaci kao iluziju i zavođenje slabih i nesposobnih koji se ne mogu suočiti sa stvarnošću. Iako se tako stiže do nade kao nekakvog pokušaja bijega i nada se doima kao najgori kukavičluk pred stvarnošću koja je izaziva na dvoboj, ipak nada ne želi sukob sa stvarnošću. Štoviše, nada gleda preko ramena stvarnosti u onostrano. dok je stvarnost tom onostranom okrenuta leđima i ne primjećuje onostrano koje joj prilazi i koje joj se približava. Tako je čovjek postavljen u jedno neobično stanje ili položaj postojanja. Obuzet ili prožet nadom, gleda preko ramena stvarnosti i ta mu ista stvarnost, iako nesvjesna toga što čini, skriva onostrano svojim nastojanjem da čovjeka susretne licem u lice. Tako stvarnost o čovjeku misli kao o kukavici koji je ne gleda u oči, dok sam čovjek o stvarnosti misli kao o prepreci koja mu zaklanja pogled na ono na što ga nada upućuje i usmjerava. Svjestan nemoći pred stvarnošću, ali svjestan i pogubnosti utopije koja nije ništa drugo nego stvarnost preobučena u vještog glumca koji se pretvara da je onostrano, čovjek se jedino može osloniti na nadu.

Nada razotkriva stvarnost kao ono nešto što iako stoji nasuprot čovjeku i ponekad i protiv čovjeka nije krajnji prostor življenja i života. I utopiju nada razotkriva kao stvarnost koja glumi onostranost u pokušaju da čovjeka privoli na shvaćanje i vjerovanje kako poslije i izvan ove stvarnosti nema ništa. Odatle stvarnost ne vidi u samom čovjeku neprijatelja niti u njegovoj utopiji, odnosno utopijama, nego u čovjekovoj nadi. Nada je pogubna za stvarnost jer ona kao da naslućuje i intuitivno predosjeća onostrano kao čovjekov stvarni prostor postojanja i horizont kojega čovjek doseže i kojemu u konačnici dolazi i prilazi kako bi u njemu trajno ostao živjeti. Horizont na koji upućuje nada i usmjerava čovjeka je izvan i onkraj svake ljudske utopije koju čovjek pokušava i nastoji izgraditi u stvarnosti jer nada sebe ne razumijeva kao utopijsku vrlinu, gestu, osjećaj i stanje. Nada kao da svoju ozbiljnost i usmjerenost crpi i povlači iz onostranog kojega smatra postojećim, stvarnijim od svake stvarnosti i svake pokušavane, ali istovremeno i neuspješne utopije kojoj je čovjek povlađivao kao kraljevstvu onostranog ovdje na zemlji, sve dok se smrt ne bi javila kao neželjeni gost u tim utopijskim carstvima izmišljene i nepostojeće vječnosti. Tek sa smrću i njezinim bezobzirnim zahtjevima prema kojima svaka čovjekova utopija duguje smrti nagradu bilo u krvi, bilo u žrtvama, bilo u zločinima, bilo u ubijanju nada ulazi u čovjekovu egzistenciju kao pokušaj, nastojanje, kao stvarnost koja preko ruba stvarnosti i preko ramen smrti vidi, pogleda prema životu i vječnosti, ali ne očima čovjeka kojima vidi stvarnost i smrt u svijetu, nego očima duha i nadanja koji vide posve novi i drugačiji horizont gdje će čovjek nastaviti postojati, živjeti i trajati kada umre. Horizont onostranog kojega smrt i stvarnost ne vide jer su mu okrenuti leđima, jer su okrenuti prema fizičkom postojanju čovjeka, dok sam čovjek plašeći se smrti i stvarnosti koja je prožeta umiranjem, pogled usmjerava iza njih i preko njih. Gledajući s nadom s onu stranu stvarnosti i smrti, predosjeća nešto više. I drugo. I novo. Horizont vječnosti koji se širi u beskonačnost izvan granica i dosega stvarnosti. I smrti.

U Sarajevu 14. 8. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: niserin

OD VISOKIH OČEKIVANJA DO IMPLICITNIH ZAHTJEVA: KAKO IZBJEĆI DESTRUKTIVAN FOKUS?

Živite ili radite u bučnom okruženju a pokušavate se fokusirati da nešto obavite. Osjećate kako vam je očajnički potrebna tišina. I hoćete li je pronaći? Odgovor na ovo pitanje izgledno je negativan, a uz to ponešto i paradoksalan, jer sudeći prema američkom psihologu Nandu Pelusiu, u ovakvim i sličnim situacijama u konačnici ćemo imati mnogo bolje iskustvo tišine ako na istoj uopće ne budemo inzistirali.

Prema Pelusiu, kad implicitno zahtijevamo tišinu, veća je vjerojatnost da ćemo postati hiper fokusirani na bilo kakvu buku na koju naiđemo. Stoga bi se ovdje valjalo zapitati: „Zašto mi je uopće potrebna potpuna tišina“? Načelnim prihvaćanjem buke i smetnje, mi na paradoksalan način postajemo manje osjetljivi na njih. Buka će kudikamo i dalje nastajati, ali ako shvatimo da unatoč tome možemo raditi, pa koliko god nesavršeno, moći ćemo raditi.

Premda se sve ovo doima kao nešto iz domene obrnute psihologije, važno je pripomenuti da je cijela stvar po sebi lako razumljiva. Postavljanjem bilo kakvog kategoričnog implicitnog zahtjeva, mi nehotično mobiliziramo svoj organizam, pa tako i one različite mentalne mehanizme koje ne možemo olako kontrolirati na svjesnoj razini. A vidimo, neki od njih su zaduženi da nas upozoravaju na sve ono što se protivi našim prethodno postavljenim zahtjevima. I sve ovo po sebi je zapravo veoma korisno, s tim u nekoj više izoliranoj, privatnoj shemi, gdje uz uzoran trud još uvijek većinu stvari možemo lako držati pod vlastitom kontrolom. Na primjer: kuham ručak, i pri tome će kudikamo biti veoma korisno da sam u stanju munjevito opaziti ako ručak počne zagarati ili ako je neka od namirnica iz frižidera u međuvremenu promijenila miris, okus ili boju. No, na makro razini, u nekoj od naših svakodnevnih košnica, gdje se i previše toga može odvijati mimo naših zahtijeva i očekivanja, spomenuti mehanizmi s obzirom na nas kudikamo mogu postati izrazito kontraproduktivni, te umjesto da nas vode ka povišenoj učinkovitosti, mi na kraju okončavamo u frustraciji, izolaciji i psiho-fizičkoj iscrpljenosti. Stoga bi naspram navedene javne razine bilo mudro ove svoje implicitne zahtjeve ponešto sniziti, ili možda još bolje – u najboljoj maniri obrnute psihologije naglavačke postaviti: „Slobodno me ometajte, snaći ću se već nekako“. Ovo svakako u praksi nije ni približno jednostavno kao što izgleda ovako u teoriji, no struka usprkos tome tvrdi da se ovo s vremenom da itekako dobro uvježbati.

Za kraj postavljamo pitanje: Što učiniti ako su nas drugi ipak uspjeli posve pomesti? (Naravno, na našim prostorima ovo se čak često dogodi na tobože pozitivan način. Recimo, počeo sam marljivo raditi, a radne me kolege onda povukle na dvosatnu kavu, da bi ja zatim konstatirao sa žaljenjem da se danas više ne može ništa pametno napraviti…). Pelusi u ovom smislu kaže da je izuzetno važno vratiti se izvorno planiranom zadatku, pa makar i samo na pet minuta. I pri tome nikako ne smijemo podcjenjivati tih pet minuta posla, jer to je opet po sebi jedini mogući način da se s vremenom izvježbamo i znatno bolje u našem radnom i životnom fokusu.

Zaključno ističemo da se sve ovo ne mora ticati samo buke na radnom mjestu nego i bilo koje druge smetnje koja nas pogađa. No, o čemu god bila riječ, važno je sjetiti se da se smetnje neminovno događaju, kao što se i jedan zdrav fokus s vremenom itekako da utvrditi i uvježbati.

U Sarajevu 9. 8. 2021.

M. B.

Izvor: Nando PELUSI, Fix Your Focus. How to cut the distractions and stay focused at work.

(By Nando Pelusi Ph.D. published April 29, 2007 – last reviewed on June 9, 2016.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/articles/200704/fix-your-focus (Stanje: 9. VIII. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olgastrelnikova

KONCEPT NEČINJENJA: „Nije li Shun učinio ništa, a opet je dobro vladao?“

Ako govorimo o svakodnevnim zadacima i povjerenim nam poslovima, jedno je sigurno: morat ćemo se potruditi jer se ovi sami neće obaviti. Međutim, ako li počnemo zadirati na onu makro skalu, bez obzira na to mislimo li pod tim na velike poslovne pothvate ili možda pak na sve one politike i ideologije, tu na kraju često ispadne da bi bilo puno bolje da čovjek ništa nije radio ili da je barem malo manje radio nego što je.

Navest ćemo u tom smislu nekoliko primjera:

Pametni telefoni, kompjuteri, Internet, društvene mreže, aplikacije za komunikaciju … Mnogi će reći kako se danas bez toga više jednostavno ne može ni raditi ni komunicirati, i takvi su izgledno u pravu. No, ako se zapitamo koliko je sve to bitno utjecalo na naš život kao takav; ono, jesmo li od toga postali zadovoljniji, pametniji, smireniji, ispunjeniji … odgovor će zasigurno glasiti: „Ne“! Tako da je krajnji zaključak u svezi modernih IT i komunikacijskih tehnologija krajnje kontroverzan i paradoksalan. U jednu ruku, bez toga se više ne može, u drugu ruku, sve to još uvijek nema neke posebne veze s bȋti ljudskog života.
Običnom čovjeku naizgled naklonjeni politički populizmi na kraju najčešće završavaju u brutalnim sukobima i ratovima, uostalom, kao što je put do pakla općenito popločan onim dobrim nakanama.
Na osobnoj skali više, svijet je danas pun onih mladih ambicioznih ljudi koji već u svojim četrdesetim životare osamljeni, rastavljeni, spajajući pri tome jedva kraj s krajem. Tko zna, možda bi bolje prošli u životu da su im apetiti i prateći pothvati bili manji i skromniji…

Shun vs. Salomon

Dakle, upravo jer brojni veliki planovi i aktivnosti često donose po sebi krajnje minorne rezultate, logično je za pretpostaviti da onda ponekad i obratno – sasvim mali planovi i aktivnosti mogu uroditi neslućeno velikim plodovima. Na taj način stižemo do wu-wei (nečinjenje, neaktivnost) koncepta iz kineske filozofije kao i do uvodnog citata: „Nije li Shun učinio ništa, a opet je dobro vladao?“ Konfucije je naznačenim riječima pokušao objasniti svojim slušateljima da je trud nerijetko precijenjen, pa čak besciljan i bespotreban. Shun je inače bio jedan od velikih starokineskih vladara koji je kasnije kroz folklor i predaju zaogrnut brojnim čudesnim i natprirodnim osobinama. Međutim, Shun je prema dostupnim povijesnim saznanjima bio sve samo ne magičan i čudesan. Napravio je jedan odličan potez na samom početku svoje vladavine okruživši se vrlim i mudrim savjetnicima i ministrima, i to je bilo manje-više sve od njega. Ostatak vladavine je pijuckao čaj, išao u lov, kulturno se uzdizao, dok je sve njegove poslove većinom obavljala prije spomenuta svita. I sve ovo na kraju ispade tako dobro i uspješno da se Shun u očima mnogih činio posve nadljudskim likom.

S druge strane, izraelskog kralja Salomona mogli bismo navesti kao primjer vladara koji se veoma trudio, a da to na kraju i nije urodilo nekim vele dobrim plodovima. Premda ga i danas mnogi smatraju sinonimom uzvišene mudrosti, od Salomonove vlasti će na kraju preostati puno više štete nego koristi. Kako je bio veliki graditelj, tako je stalno dizao i poreze, što se mnogima u Izraelu ni najmanje nije svidjelo. Osim toga, radio je puno i na diplomatskom planu. Premda je prethodno bio izgradio snažnu vojsku, smatrao je potrebnim i dodatno učvršćivati mir sa svojim susjedima. Kako se to već nekoć radilo, uzimao je za žene kćeri susjednih vladara kako među njihovim narodima ne bi više dolazilo do rata. No neke od ovih princeza se zatim svojski potrudiše oko širenja vjere i običaja svojih naroda među Izraelcima, što će svakako stvoriti nemalu konfuziju na religioznom i identitetskom planu. Epilog: nedugo nakon Salomonove smrti izraelsko kraljevstvo se raspade i takvim ostade naredna skoro tri milenija, sve do novijih dana i moderne države Izrael (1948.). Zbog neupitne popularnosti Salomonovog lika i djela među različitim slobodno-zidarskim krugovima, njega bismo slobodno mogli smatrati i svojevrsnim modelom suvremene zapadnjačke politike. One politike gdje se puno gradi, troši, naplaćuje; gdje se svašta tolerira i diplomatizira, te gdje je prosječni podanik u konačnici sit, zaštićen, ali i dalje nekim čudom prazan, isfrustriran i nezadovoljan.

Bȋt nečinjenja: Priroda koju se ne može ubrzati, ali se svejedno ne da nadmašiti i preteći

Alan Watts izvrsno primijeti kako je najbrži način da se mutna voda razbistri – ostavit je na miru. Čovjeka kudikamo može iživcirati to polagano taloženje i usporeno vraćanje stvari u normalu. Rado bi on to nekako ubrzao, ali će bilo kakvim činjenjem samo prolongirati neumoljivi prirodni proces. I to bi bilo manje-više sve ono bitno o konceptu nečinjenja. Dakle, ne to da se od sada ništa više ne bi poduzimalo i radilo, nego ono da bi se radilo ustupajući pri tome prednost neumoljivim i nadmoćnim prirodnim silama i procesima.

U Sarajevu 5. VIII. 2021.

M. B.