veljača 2017. – Poptheo Web Portal

Postoji li Bog? (II. dio): Trojedini Bog – Dubinska dimenzija stvarnosti i (ili) slobodni gospodar povijesti.

Kršćanski način govora o Bogu itekako može biti izazovan i težak za shvaćanje. Trojica su, a zapravo je samo Jedan. Ali, nije li to atak na načelo protuslovlja koje odlučno i uporno čuva logiku stvari i zdrav razum tvrdnjom da jedna te ista stvar, na jednom mjestu, u istom trenutku, pod određenim okolnostima, ne može i biti i ne biti!? Ako je jedan, onda je valjda jedan; ako su trojica, trojica su! Konkretnije, u kršćanstvu se govori o jednoj božanskoj naravi i tri božanske osobe: o Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Međutim, to opet nije identično trojici ljudi, koji su stvarno trojica premda dijele jednu zajedničku ljudsku narav. Ekumenski sabori iz trećeg, četvrtog i par narednih stoljeća su jasno naznačili da su tri božanske osobe međusobno neodjeljive, ali isto tako i međusobno nepomiješane. Jasno, ili tek sad ništa nije jasno?

Kao i u svakoj priči i ovdje se može ići jednostavno, a može i komplicirano. Zato ćemo prvo jednostavno. Možda se i najjednostavniji način tumačenja otajstvene stvarnosti Presvetoga Trojstva može pronaći se u Hegelovoj definiciji ljubavi. Hegel, inače sam po sebi brutalno kompliciran i kompleksan filozof jednostavno i nadahnuto reče da je ljubav međusobno razlikovanje onih koji se zapravo više i ne mogu razlikovati. To se izvrsno da primijeniti na Presveto Trojstvo, koje je – usput govoreći – spomenuti veliki filozof shvaćao kao jedinoga mogućega Boga. Dakle, svi mi imamo to iskustvo ljubavi unutar kojeg različiti prestaju da se razlikuju i na neki način postaju jedno, a to sve skupa po naravi stvari Bogu pripada u većoj i savršenijoj mjeri. Ono što je za nas simbolično jedinstvo, to se u Bogu ostvaruje kao realno ontološko jedinstvo. U svakom slučaju, ljubav je ona objedinjujuća stvarnost, baš kao što je mržnja sila koja razdvaja, nažalost, počesto nepomirljivo i trajno.

Više o temi: http://poptheo.org/korelacija-krize…og-nadvladavanja/ ‎

Naravno, kad govorimo o ljubavi neminovno se dotičemo i stanovite dramatičnosti, koje – sukladno Barthovoj i von Balthasarovoj teološkoj tradiciji – nije oslobođen ni sam Bog.

Više o temi: http://poptheo.org/dramatska-teolog…ymunda-schwagera/ ‎

Bog kao izvor osobnog i međusobnog jedinstva

U svojim „Ispovijestima“ Sv. Augustin piše: „Evo, život je moj samo rasap, i tvoja me desnica primila (…) da se (…) saberem slijedeći tebe jednoga … Sada pak godine moje u uzdisajima prolaze, a ti si utjeha moja. Gospodine, ti si moj Otac vječni. Ja sam se rasuo u vremena, kojima ne znam reda, moje se misli, najdublja nutrina moje duše, razdiru u burnim promjenama, dok se ne izlijem u tebe očišćen i rastopljen vatrom tvoje ljubavi …“.^[1]

Život je itekako velika prilika za čovjeka, ali i definitivno stresno iskustvo. Raspet između različitih zahtjeva i interesa, čovjek se s vremenom prvo počne raspadati, da bi to naknadno počeo i opažati. Vraćajući se Bogu čovjek se vraća i samom sebi. U Božjem jedinstvu pronalazimo temelj i za svoje osobno jedinstvo, istinski lijek protiv općenite rascjepkanosti stvarnosti koja nas okružuje, ali i prožima.

Jedinstvo je po sebi životvorni princip, jer žive stvari isključivo mogu funkcionirati na temelju jedinstva. O tomu smo već nekad pisali: dok naši organi rade za isti cilj, dotle smo i zdravi. Kad se neki od njih otmu i počnu voditi „svoju politiku“, tad smo bolesni. A na kraju isto vrijedi i za biološke i za društvene organizme: nejedinstvo se uvijek pokazuje kao loša i pogubna stvar.

No, neki bi svakako rado pobili prethodne retke, mašući pri tomu sintagmom vjerskih ratova, te ističući kako su religija i nacionalizam najveće ubojice na planeti Zemlji!

Apologetski nastrojeni vjernici bi odmah na to odgovorili kako među deset najvećih masovnih ubojica XX. st. nema niti jednog valjanog vjernika (…) sve sami nacisti i komunisti. No, s tim nećemo riješiti problem, jer premda je uistinu teško dostići nacističke i komunističke zločine, s tim nećemo opravdati one zločine koji su izvršeni i još uvijek se vrše u ime vjere. Na kraju krajeva, najbrutalniji rat svih vremena i jest bio vjerski, barem u svojim začecima … i da stvar bude gora za nas kršćane, to je baš bio unutarkršćanski rat. Naravno, govorimo o Tridesetogodišnjem ratu (1618.-1648.), koji je svojevremeno bio poharao skoro cijelu Europu te trajno izmijenio njezinu političku i vjersku sliku. Koliko je ovaj rat bio brutalan i strašan, govori činjenica da je u to vrijeme, što zbog ratnih sukoba, što zbog pratećih bolesti i gladi izumrla praktično polovica tadašnjeg stanovništva Njemačke. Međutim, sve ovo opet ne utječe značajnije na našu početnu tezu, da je Bog izvor jedinstva. Naime, čak i ovakvim ratnim sukobima je vodilo jedno prethodno ostvarivanje jedinstva, ali na krivim osnovama. Na primjer, vladari su od davnina pristupali vjeri kao moćnom oružju za postizanje nacionalnog jedinstva. Izgledno prvi, koji je pristupio kršćanstvu na ovaj način je bio franački kralj Klodvig I. (466.-511.). U kršćanstvu je vidio moćno oružje za ujedinjavanje nesložnih franačkih plemena po principu: Jedan Bog, jedan kralj, jedan narod! (…) I što je naumio, to je i ostvario. Ovo pokazuje da je vjera u Boga uistinu objedinjavajući faktor. No, pri tomu se zaboravljalo na nešto vrlo važno: na jedinstvo među narodima, te napose na osobno jedinstvo svakog pojedinog čovjeka. Bez zdravih pojedinaca ne može nikada biti ni zdravog društva. Isto tako, nacionalno jedinstvo neće donijeti ništa dobro ukoliko se pri tomu jednako gorljivo ne radi na ostvarivanju dobrih odnosa s drugim narodima, a osobito onim susjednim. U ovom smislu, politika, odnosno, ona specifično politizirana religija rado srlja u propast i dan danas: dok sve svoje nade polaže u nacionalno jedinstvo naroda, nedopustivo propušta poraditi na drugim važnim aspektima jedinstva. I ovdje smo zapravo na tragu jednog arhaičnog, takoreći plemenskog načina razmišljanja, unutar kojeg pojedinci nisu važni, baš kao ni totalitet stvarnosti; važno je samo pleme!

Trojstveni ritam prirode

U prirodi i kulturi opetovano nailazimo na broj 3. Primjera je toliko da bih ih mogli satima nabrajati, počevši od sićušnog svijeta kvantne mehanike:

Tri su glavna svojstva subatomskih čestica: naboj, masa i rotacija (spin);
Tri su različite vrijednosti rotacije čestica: 0, ½ i 1 (najniži spin);
Tri su vrste el. naboja subatomskih čestica: +, — i 0;
Tri su vrste stabilnih subatomskih čestica: proton, elektron i neutron;
Tri su tipa bozona, tri su tipa neutrina, tri su tipa subatomskih sila;
Po tri su kvarka u protonu i neutronu …
Nadalje, tri su prostorne dimenzije (visina, dužina, širina);
Tri su glavna agregatna stanja (kruto, tečno, plinovito) …³
dok prolaz vremena doživljavamo po trodijelnom principu: prošlost, sadašnjost i budućnost.
Zatim u statici, broj tri se pokazuje kao broj stabilnosti i ravnoteže. Osnovni dio svih rešetkastih nosača jest trokut, kao što je i tronožac najstabilnija i najjednostavnija uspravna struktura.
U filozofiji i logici pronalazimo trodijelni dijalektičkinačin razmišljanja: teza – antiteza – sinteza.
Temeljni nosilac harmonije u glazbi zove se akord – suglasje tri različita tona unutar međusobne relacije: tonika, dominanta, subdominanta. A tu su i različiti trodijelni ritmovi (3/4, 6/8), zatim triola (…) onda, tu je i standardna trodijelna struktura kompozicije: uvod, strofa, refren
U jednom danu uobičajeno jedemo tri obroka, a dnevno vrijeme uobičajeno dijelimo na vrijeme za rad/školu, slobodno vrijeme i vrijeme za odmor.

Ponovno naglašavamo, ovako bi se moglo u nedogled nabrajati …

Nikola Tesla je rekao da bi smo mogli riješiti sve tajne prirode kad bi smo mogli sagledati puni doseg i značenje brojeva 3, 6 i 9. Pri tome svakako valja napomenuti da su i 6, i 9 djeljivi s tri.

Ovakvim umovanjima je osobito bio sklon spomenuti filozof Hegel. Kako već rekosmo, on je gorljivo vjerovao u Presveto Trojstvo, ali je sve to poimao na neki sebi svojstven način. Njegovo Trojstvo nije bilo u potpunosti kompatibilno sa onim biblijskim Trojstvom, koje se pokazuje kao slobodni i samostojeći osobni gospodar povijesti. Hegel je govorio radije o Trojstvu pod vidikom: Logika, Priroda i Duh. Logika bi donekle odgovarala biblijskom Ocu, i ona je životvorni, kreativni princip. Priroda odgovara Sinu, te predstavlja samo-konkretizaciju Logike (…) Kako bi se tu reklo: Otac postaje sebe svjestan u Sinu. I na kraju tu je „Duh“, koji po Hegelu predstavlja temelj svih relacija. On povezuje međusobno Logiku i Prirodu, ali po prirodi zatim i sve ostale stvari i živa bića.[2]

Hegelovo Trojstvo kao da ne dolazi „odozgor“. Ono se zrcali prvenstveno kao dubinska dimenzija stvarnosti, a sam hegelijanizam je doživio čudnu sudbinu da bude inspiracija i vjernicima i nevjernicima! Ovo će voditi i nekim čudnim misaonim obratima. Na primjer, Gandhi reče kako je dugo mislio da je Bog istina, a na kraju je shvatio da je istina Bog. Ili donekle slično njemu, Nietzsche se dugo borio sa onom kršćanskom maksimom „Bog ljubav“, te će je nakraju prereći u vrlo sličnu, a opet potpuno različitu premisu: „Ljubav je Bog“!

Međutim, sve ovo i ne odudara puno od biblijske poruke, osobito, ako se osvrnemo na ono što smo naznačili u prethodnom tekstu: Bog se ne objavljuje Mojsiju samo kao Bog otaca, i samim tim kao svojevrsni „apsolutni subjekt“; naprotiv, On se tu objavljuje i kao „apsolutni predikat“, kao onaj JEST koji je temelj svakog postojanja.

Možda i najveća prepreka prihvaćanju ovakvog načina teološkog razmišljanja leži u fenomenu postojanja zla i patnje u svijetu. U ovom konteksu ponovno spominjemo riječi mladog, genijalnog, ali i zlosretnog Georga Büchnera koji iz vlastite zle sudbine primijeti da su zlo i patnja zaglavni kamen ateizma u ovom svijetu! Jer odakle zlo i patnja ako sve ovisi o jednom dobrom i svemogućem Bogu? Ovo pitanje ujedno predstavlja i izvorište svih dualističkih religioznih tendencija koje su još od pretkršćanskih vremena nastojale dokazati da smo mi pod vlašću nekakvog drugorazrednog zlog Boga, dok se do onog pravog i izvornog Boga stiže isključivo duhovnim životom, uz nezaobilazni svjedočki prijezir svega što je materijalno. Ovo je itekako važno naglasiti osobito ako znamo da je patarenski dualizam bio živo prisutan u povijesti bosanskog kršćanstva, a neke njegove natruhe se i dan danas mogu osjetiti u praksi.

Dakle, ovdje pokušavamo ustvrditi da sve stvari na ovom svijetu stoje u nekakvom odnosu naspram Boga, i bez njega jednostavno ne bi mogle ni postojati (…) jer apsolutno ništa ne može postojati bez posredništva objektivnog bitka, a to jest u konačnici sam Bog. No, premda je ova veza sigurna i postojana, ona po sebi može biti bliža ili dalja. Na primjer, izrijek Crkvenog učiteljstva jasno kaže kako zlo nije neka zasebna ontološka stvarnost, nego tek nužni nedostatak dobra. Što će reći da neka bića i situacije nisu zle zato što ne bi imale nikakve ontičke veze s Bogom, nego prvenstveno zato što je naznačena veza slaba, a njihova dobrota samim tim manjkava. S druge strane, u manifestiranju života, dobrote, ljubavi, istine i mira konstatiramo puninu Božjeg prisustva. Ta Isus i reče da se svakodnevno treba moliti ono „dođi kraljevstvo tvoje i bodi volja tvoja kako na nebu, tako i na zemlji“ (Lk 11,2-4; Mt 6,9-13). Kome ovo nije dovoljno uvjerljivo objašnjenje, uvijek mu ostaje jedan sasvim jasan i konkretan naputak: Ako ti je stvarno stalo do dobra onda ćeš već naći načina da ga činiš, i nećeš se previše osvrtati na zlo oko sebe! S druge strane, koga je zlo paraliziralo i postalo razlog njegovog nečinjenja, to samo znači da je taj potpao pod vlast istoga, te da je hitno potreban obraćenja! Ali obraćenja na dobro i za dobro! A ne ono: „Veliki sam vjernik, i primjećujem da su svi oko mene zli, i stoga se pobožno nadam da će Bog na nas vrlo uskoro tresnut kakvu kataklizmu kozmičkih razmjera“! E ovo potonje bi bilo samo folklorno-vjerski dotjerano i ušminkano zlo!

Anonimnost uspješnog Boga

Ovdje donosimo jednu briljantnu pričicu iz Sun Cu-ovog „Umijeća ratovanja“, inače najstarijeg vojnog udžbenika na svijetu. Priča nas vodi u povijesnu Kinu i govori o uspješnom liječniku kojem je – eto – na kraju pripala izuzetna čast i dužnost da liječi samoga cara. S obzirom da je liječnik poticao iz poznate liječničke obitelji, car ga upita jednog dana koji je od njih braće najuspješniji u liječenju? Liječnik odgovori: „Moj najstariji brat sposoban je uočiti uzroke bolesti i otkloniti ih prije nego što se sama bolest uopće pojavila i zbog toga nije poznat van naše kuće. Moj srednji brat liječi bolest još dok je u samom nastanku i zbog toga nije poznat izvan našeg susjedstva. Što se mene tiče, ja puštam krv, prepisujem napitke i radim masažu, te se moje ime s vremena na vrijeme pročuje – čak evo – i na carskom dvoru.“ Naravno, Sun Cu sve ovo navodi u kontekstu ratovanja: Najuspješniji je onaj vojskovođa koji će uz pomoć političkih, diplomatskih, gospodarskih, pa i špijunskih aktivnosti spriječiti rasplamsavanje rata prije nego što je on uopće i započeo. Osrednji vojskovođa je onaj koji uspješno sprečava svoje protivnike u pokušaju sklapanja vojnih i političkih saveza. A najgori je onaj vojskovođa koji se doveo u situaciju da mora napadati neprijateljske gradove!

Pouka prethodne priče je jasna, najbolji, najsposobniji i najplemenitiji ljudski kadrovi obično su osuđeni na trajnu anonimnost (…) barem za životnog vremena. Jednostavno, rješavaju probleme prije nego i nastanu ili barem prije nego što se rasplamsaju, te onda nitko za njih ne zna, jer upravo su problemi ti koji najuspješnije privlače ljudsku pažnju. S druge strane, ono nesposobno, zločesto, ludo, blesavo i manijakalno obično hara ovim svijetom i uspijeva se svima nametnuti kao nekakva slavna veličina. Prvo dopuste da se problem rasplamsa i nanese ljudima golemu štetu, a pokatkad ga i sami kreiraju, i onda kad ga ponešto riješe, tada postaju neupitno slavni. A upravo ovi i ovakvi bacaju sjenu i na samu Božju dobrotu, a Ovaj je opet toliko uspješan i velikodušan u kreiranju i održavanju života da ga na kraju i ne može zapasti neka odveć velika slava i popularnost na svijetu koji se ipak najradije klanja mediokritetima.

Nastavit će se …

U Sarajevu, 26. 2. 2017.

M. B.

[1] Walter KASPER, Bog Isusa Krista, UPT Đakovo, 1994., 354. Poziva se na Augustin, Conf. XI. 29. 39 (CCL, 27.214 s). Hrv: Aurelije AUGUSTIN, Ispovijesti, Kršćanski klasici Sv. 3-4, KS Zagreb, 1982. 277.

[2] Usp. Peter BENSON, Hegel and the Trinity (2003.), Philosophy now, https://philosophynow.org/issues/42/Hegel_and_the_Trinity (24.02.17.).

Usp. M. MAHIN, „Nature Seems to Love the Number Three“, Future and Cosmos (31. 1. 2014.), http://futureandcosmos.blogspot.ba/2014/01/nature-seems-to-love-number-three.html(25. 2. 2017.).

Postoji li Bog? (I. dio)

Postojanje jednog vrhovnog božanskog bića se u Zapadnoj civilizaciji uzimalo zdravo za gotovo skoro pa 1500 godina, računajući ovdje na vrijeme od Milanskog edikta (313.) pa sve do procvata prosvjetiteljstva u 18. st.

Međutim, o ateizmu, točnije bezboštvu se ponešto moglo čuti već u Starom zavjetu, dakle, daleko prije naznačenog vremena, s tim da je ovdje vrlo diskutabilno o kakvom se ateizmu zapravo radilo?

„Bezumnik reče u srcu: ‘Nema Boga.’ Pokvareni rade gadosti; nitko da čini dobro” (Ps 14,1).

Iza citiranog starozavjetnog retka ostaje nedoumica radi li se ovdje o nekom izričitom teoretskom i ideološkom nijekanju Boga ili puno izglednije o pomanjkanju adekvatne vjerske prakse, za koju onda biblijski pisac pretpostavlja da je posljedica nutarnjeg nijekanja božanske opstojnosti? Tako bi već ovdje mogli navesti pojam „praktičnog ateizma“, koji sugerira kako su neki vjernici vrlo nemoralni, baš kao što neki ateisti mogu biti vrlo čestiti ljudi!

Uzet ćemo za primjer i jedan drugi starozavjetni tekst:

Dokle će bezbošci, Jahve, dokle će se bezbošci hvastati?

Dokle će brbljati, drsko govoriti, dokle će se bezakonici hvastati?

Tlače narod tvoj, Jahve, i baštinu tvoju pritišću;

kolju udovicu i pridošlicu, sirotama život oduzimlju

i govore: “Jahve ne vidi! Ne opaža Bog Jakovljev!

Shvatite, lude u narodu: bezumni, kad ćete se urazumiti?

Onaj što uho zasadi da ne čuje? Koji stvori oko da ne vidi?

Onaj što odgaja narode da ne kazni – Onaj što ljude uči mudrosti?

Jahve poznaje namisli ljudske: one su isprazne.

Blago onom koga ti poučavaš, Jahve, i učiš Zakonu svojemu:

da mu mir udijeliš od nesretnih dana, dok se grob kopa zlikovcu.

Jer neće Jahve odbaciti naroda svojega i svoje baštine neće napustiti

(Ps 94,3-14).

Opet primjećujemo kako „starozavjetni ateizam“ najvjerojatnije ne stoji u izravnoj vezi s jednim izričitim nijekanjem Boga, nego prvenstveno s Njegovim pogrešnim poimanjem. Tako, navedeni bezbošci poimaju Boga odveć antropomorfno. Zamišljaju ga kao nekog ljudskog moćnika i s tim u vezi pretpostavljaju: „Ako u određenom trenutku mi ne vidimo njega, onda zasigurno ne vidi ni on nas“. A gdje mačke nema, tu miševi kolo vode – tako bilo i ostalo …

Dakle, za sada bi kao pouzdano mogli pretpostaviti da se jedan izričiti teoretski i ideološki ateizam javlja tek kao novovjekovna pojava, te da stoji u uskoj vezi s društvenim procesima emancipacije i sekularizacije. Naime, iza mnogih ateizama ne stoji toliko volja da se izričito zaniječe Bog, koliko stoji volja da se svijetu i čovjeku dadnu potpuna autonomija i sloboda u odnosu na Boga i Njegove „zemaljske zagovornike“.

Nesavladivi Bog jezika

Za početak ovog dijela mogli bi smo se osvrnuti na sam naslov današnjega teksta: „Postoji li Bog?“ Radi se o vrlo bremenitom pitanju oko kojeg se još uvijek isprepliću nebrojene teoretske i ideološke rasprave. No, bez obzira na to, kakav god stav zauzimali naspram pitanja Boga i Njegove egzistencije jedno je sasvim sigurno: Riječ „Bog“ postoji i neotuđivi je dio svakog ljudskog jezika i pripadajuće kulture i tradicije. Bez obzira, govorili ovdje o onom engleskom „God“, njemačkom „Gott“ ili egzotičnom zulu „Unkulunkulu“ pojmu, pronalazimo da je riječ Bog sveprisutna, puna značenja i samim tim vrlo opterećena ljudskim raspravama, ali i konkretnim sukobima.

Korak dalje, ako bi se pokušali otrgnuti od uobičajenih antropomorfizama, jezički pronalazimo da riječ Bog nije samo apsolutni subjekt nego i apsolutni predikat. Naime, prema biblijskoj Knjizi izlaska Bog se Mojsiju objavljuje kao „Onaj koji jest“ (3,14). Dakle, iz ovoga proizlazi da Bog nije samo neki apsolutni „On“ nego prvenstveno onaj apsolutni „Biti“ – „Postojati“; Onaj koji omogućuje svako drugo bivstvovanje i postojanje! Doduše, u prezentu i nije lako osjetiti ovu svojevrsnu mističnost jezika, ali u prošlim i budućim vremenskim oblicima, svakako da. Tako, kad god govorimo o nekim budućim stvarima i događajima, pa makar se radilo i o najbližoj mogućoj sutrašnjici, mi neminovno zalazimo u područje vjere i nade, i samim tim u područje religioznog. Ima li smisla uopće nešto planirati kad ne možemo sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da ćemo sutra uopće biti živi? Međutim, nadamo se da ćemo biti živi, pa u skladu s tim planiramo, a nadamo se opet na temelju neke vjere, tj., uvjerenja, jer po svojoj definiciji vjera i nije drugo do li temelj nade. Na primjer, nadam se da ću sutra biti živ i zdrav jer vjerujem da sam općenito dobrog zdravlja (to nikad ne znamo pouzdano, ali vjerujemo), a isto tako vjerujući u pouzdanost i kontinuitet prirodnih zakona, nadam se da će novo jutro svanuti bez većih problema, kako za mene, tako i za ostatak čovječanstva (…) i tako ovo oboje na kraju čini smislenim bilo kakvo planiranje budućih događaja, premda svi imamo nedvojbeno iskustvo kako stvari nerijetko ispadnu sasvim drugačije nego što smo ih bili planirali.

Ukoliko govorimo o prošlom vremenu tada smo kao ljudi još više osuđeni na vjeru i povjerenje, jer više nisu na kušnji samo osobno zdravlje i prirodni zakoni, nego i puno više od toga: uopće pouzdanost ljudskih izvora o minulim događajima i vremenima. Ponovno, svi imamo to nedvojbeno iskustvo kako ljudi mogu biti vrlo nepouzdani izvori informacija čak i kad je u pitanju najbliža jučerašnja prošlost. Ponekad se svjesno laže, ponekad se jednostavno krivo čulo, vidjelo, previdjelo, shvatilo. Kako tek onda nešto smisleno govoriti o stvarima koje su se dogodile prije 50, 100, 500 godina?

Onda nije ni čudo što Nietzsche u „Sumraku idola“ izražava svoju ateističku bojazan kroz konstataciju da se ljudi moguće nikad neće uspjeti riješiti Boga, „jer mi još uvijek vjerujemo u gramatiku (… tu pučku metafiziku)“ (5,5)! Heidegger će u svojem – tako da kažemo – „postničeizmu“ ustvrditi da je jezik „dom bitka“. Metafiziku i misticizam je unutar ljudskog života praktično nemoguće izbjeći, već stoga što su po naravi stvari prisutni u jeziku. Po jeziku čovjek je bitno određen kao biće vjere, jedino ostaje pitanje da se opredijeli u što će i koliko vjerovati. S tim kao da dobiva na važnosti ona Lutherova egzistencijalistička definicija Boga koja ne pokušava dosegnuti tko je to Bog po sebi nego tko je i što je Bog za nas: „Ono, uz što vezuješ svoje srce i u što polažeš svoje nade, to ti je Bog.“

Arhaični Bog – bogataš

Vjernici ne bi trebali slavodobitno doživljavati spomenute Nietzsche-ove riječi o nemogućnosti čovjekovog oslobađanja od Boga. Zapravo, trebali bi ih više shvatiti kao svojevrsni težak zadatak i izazov. U spomenutom tekstu, Nietzsche govori o Božjem prisustvu unutar postojećih gramatičkih formi, ali govori i o posvemašnjoj arhaičnosti same gramatike. Naime, „prema vremenu nastanka ljudski jezik pripada vremenu najrudimentarnije psihologije“. Sa ovim se želi reći da su osnove jezika vezane uz jedno vrijeme koje se znatno razlikovalo od našeg, i to je sve skupa definirao nekakav primitivni čovjek koji se znatno razlikovao od nas danas. Kako neki kažu: „Ljudi, pustite se konačno II. svj. rata (…) Treba istraživati kameno doba; tamo je sve određeno“!

Odnos posvemašnje jezičke arhaičnosti i našeg odnosa prema Bogu dobrano je vidljiv baš u našim slavenskim jezicima. Na primjer, imenica bogataš nesumnjivo u sebi skriva korijensku riječ Bog. Dakle, po ovome ispada kako se kod nas od davnina poimalo bogataša kao nekoga tko je kao Bog. S druge strane, sukladno tome ispada da je i sam Bog neka vrsta transcendentnog nebeskoga bogataša. Naravno, sve ovo je određeno davno prije dolaska kršćanstva i drugih monoteističkih religija, ali po svojoj strukturi i dan danas može voditi na krivi trag, kako vjernike, tako i nevjernike.

Zanimljivo je da se u slavenskim jezicima riječ Bog korijenski javlja i u nekim – naspram ljudi – manje popularnim riječima. Na primjer, riječi „ubog“ i „bogalj“. Pod ubogim mislimo na siromahe, a i bogalji su u stara vremena također bili teški siromasi s obzirom da nisu bili u stanju obavljati tadašnje – većinom – teške fizičke poslove. Tako onda ostaju otprilike dvije mogućnosti tumačenja njihovog imena: moguće da ih se tako nazvalo jer se vjerovalo da im samo Bog, odnosno, bogovi mogu pomoći. Druga, za mene izglednija, mogućnost proizlazi iz specifičnog načina prošenja: Znamo da i današnji prosjaci često zazivaju Boga i Njegove blagoslove na prolaznike kako bi im ovi nešto dali. Dakle, moguće da se na prosjake gledalo kao na svojevrsno alternativno svećenstvo. Oni su priskrbljivali običnim ljudima prijeko potrebne blagoslove, a ovi bi ih zato nagrađivali. Uz ovo ide i stanovita uhodana nelagoda pred prosjacima, jer kao što su znali blagoslivljati, prosjaci bi isto tako nerijetko znali i proklinjati one koji se ogluše o njihove blagoslove. U skladu s tim njihov lik je postajao tako sve više obavijen koprenom mističnoga i zabranjenog. Premda sasvim različiti od bogataša, i za njih se ispostavljalo da su „Božji“ ljudi, čija je naklonost bila nešto poželjno, a srdžba nešto što je trebalo pod svaku cijenu izbjeći.

Dakle, premda se u međuvremenu dogodilo kršćanstvo i ono Isusovo „Jao vama bogataši“ (Lk 6,24), naš jezik nas još uvijek krivo upućuje da razmišljamo o bogatstvu unutar teoloških kategorija. S jedne strane, vjernici vrlo često mole Boga zbog novca, dok s druge strane, ateisti vrlo često promatraju Crkve i druge vjerske zajednice kao poprište nezamislivog i odvratnog bogaćenja, a tako stvari opet nerijetko vide i sami vjernici (…) i onda je ljudima skoro nemoguće objasniti da u tom famoznom „prebogatom“ Vatikanu najviša mjesečna primanja jedva da prelaze 1000 eura, što je po sebi i više nego skromno za europsku razinu. Iz vlastitog iskustva, neke zagovornike „prebogate Crkve“ sam čak znao dovući u svoju skromnu sobicu unutar skučenog župskog ureda u centru grada, te ih upitati da mi pokažu gdje je to moje bajoslovno bogatstvo o kojem oni stalno pričaju. Zanimljivo je bilo promatrati njihove poglede (…) svakako su bili iznenađeni sveopćom skromnošću okruženja, ali u njihovim očima se još uvijek mogla iščitati živa sumnja kako se tu ipak negdje skriva ona famozna filmska gusarska škrinja s blagom! Ništa čudno, za čovjeka su uvjerenja vrlo često puno jača i uvjerljivija od cjelokupne predočene stvarnosti!

Sve naše dogme

Čini se kako ljudi danas još uvijek poslovično teško uviđaju nešto što je Platonu bilo sasvim jasno još prije 2500 godina. On je definirao znanje kao opravdano istinsko vjerovanje. Sa ovim se želi reći da se sva ljudska znanja baziraju na nekim apriorističkim (ona koja prethode iskustvu) uvjerenjima; jedino ostaje da se utvrdi koliko je neko uvjerenje opravdano, a koliko ne.

No, navedenu datost često ne žele priznati oni koji sebe predstavljaju egzaktnim i pozitivističkim snagama ovoga svijeta. Tako, Crkvi često imputiraju postojanje dogmi kao dokaz izričitog kršćanskog jednoumlja, praveći se pri tomu kao da oni nemaju svoje vlastite dogme. Ono što je za Crkvu dogma (nezabludiva objavljena vjerska istina), to je za znanost paradigma, za politiku doktrina, a za matematiku aksiom. U tom smislu, na primjer, unutar moderne znanosti nije dopušteno razmišljati izvan okvira darvinizma, unutar moderne zapadne politike izvan okvira liberalizma, a unutar matematike se ne smije pretpostavljati da ono 2 + 2 pod nekim određenim uvjetima možda ipak nije 4. Za sada ljudima nije moguće stvoriti neki sustav znanja ili vrijednosti koji se po sebi ne bi temeljio i na nekim nedokazivim ili barem teško dokazivim pretpostavkama.

Nastavit će se …

U Sarajevu, 23. 2. 2017.

M. B.

Sve je do obitelji (Kad ne ide, ne ide II)!

„Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Post 2,24).

Ovaj tekst je zamišljen kao nastavak prethodnoga, odnosno, više kao njegovo naknadno pojašnjenje:

http://poptheo.org/kad-ne-ide-ne-ide/ ‎

Tamo je između ostaloga bilo govora o tome kako razloge svih – ili barem većine – naših aktualnih emocionalnih problema treba tražiti u dinamici našeg razvoja i odrastanja unutar roditeljskog doma i obitelji.

Ovdje ne mislimo govoriti o ekstremnim slučajevima obiteljskog nasilja, kao ni o slučajevima društveno neprilagođenih roditelja, roditelja narkomana, kriminalaca i sl. Jer sasvim je logično, pa čak i u slučaju da nemamo nikakvog pojma s razvojnom psihologijom, kako ovakvi obitelji i ne pružaju dobru podlogu za zdrav i stabilan razvoj djeteta. Također ne mislimo puno govoriti niti o preteškom iskustvu djece koja su odrastala bez i jednog roditelja, ili barem jednog jedinstvenog adoptivnog staratelja. U ovakvim slučajevima ne samo da je u pitanju kasniji djetetov krajnje sumnjičav stav prema cjelini ljudskoga društva i roda, nego je u pitanju i sam život toga djeteta. U tom smislu spominjemo istraživanje René Spitz-a iz 1946. godine. Naime, dotični znanstvenik je proučavao 91 dijete koje je uslijed različitih okolnosti u dobi od svega tri mjeseca bilo odvojeno od svojih majki, te upućeno u sirotište. Tamo se opet jedna medicinska sestra u prosjeku brinula za 8-12 beba, i jasno, osim elementarne tjelesne i medicinske skrbi, ona im nije mogla pružiti ništa više od toga, što će reći da su ova djeca u materijalnom smislu bila sasvim solidno zbrinuta, ali ne i u emocionalnom. Djeca bi u početku vrištala, tražila bi pošto po to svoju biološku majku, a kad bi sve nade da će ih vidjeti na kraju propale, počela bi propadati i sama djeca. Spitz je tako već u roku od tri mjeseca počeo primjećivati prve ozbiljnije znakove zaostajanja u razvoju kod siročadi. Slabo su jeli, gubili bi na težini, po cijeli dan bi pasivno ležali na leđima; nisu više ni plakali. Do kraja druge godine života od njih 91, 34 je umrlo, s tim da ih je pri tome samo dvoje umrlo od neke konkretne bolesti; svi ostali su jednostavno uvenuli …[1] Oni koji su preživjeli, stasavali bi obično u žilave i izdržljive pojedince, no koji – kako rekosmo – imaju velikih problema s vrednovanjem društva i svijeta, kao i s pronalaskom pozitivne motivacije za vlastiti život.

Tjelesni kontakt djeteta s majkom je jednostavno prevažan, a pri tome osobito vizualni kontakt očima. Psiholozi kažu da su majčine oči nešto poput djetetovog ogledala. U njima dijete traži potvrdu vlastitog postojanja, ali također i potvrdu vlastite vrijednosti. Npr., dijete plakalo, mama hitro doletjela, stoga dijete zaključuje: „Ja važan, a mama dobra“. Ne treba posebno naglašavati koliko veliku važnost u svemu tome ima sama majčina emocionalnost. Dijete koje redovito izbliza gleda u ljupko, nježno i nasmijano majčino lice svakako ima neusporedivo bolje šanse za zdrav razvoj od djeteta koje se mora boriti s hladnom i namrgođenom majkom, pa makar ona pri tome bila i brižna. Sve u svemu, psihologija danas kaže da majka ima presudnu važnost za ispravan psihološki razvoj djeteta tijekom prve tri godine njegova života, dok će očinska figura preuzeti veću važnost u ostatku djetinjstva.

Emocionalne zamke jednog sasvim normalnog djetinjstva

Kako smo već najavili, više nas zanimaju neke zamke sasvim normalnog i pretežito veselog djetinjstva. Pri tome ćemo krenuti od „njegovog visočanstva“ – sina: Nema što, on je majčin ponos i sreća. Majka je prema njemu beskrajno dobra i strpljiva, no tu je negdje i tata, a ovaj ne može od svoje supruge niti izbliza očekivati onu količinu ljubavi, blagosti i strpljivosti koju uživa sin. A sin se pri tomu ne identificira samo s majkom, nego kako djetinjstvo odmiče, sve više i s figurom oca (…) a kako već rekosmo, majka se pri tome ne ponaša ni približno jednako prema ocu kao prema sinu. Mnogo od onoga što je sinu dopušteno, ocu je strogo zabranjeno, tako da do određene konfuzije u sinovljevoj glavi kad-tad mora doći, s tim da tog konflikta još zadugo neće biti svjestan. Naime, on će se odvijati tamo negdje duboko na nesvjesnoj razini i neće ga biti lako rasvijetliti i dovesti u svjesno područje. Ukratko, mnogima ovo nikad i ne pođe za rukom. Uglavnom, ovakav scenarij dvostrukih kriterija neminovno pretendira prema zaživljavanju stanovite kognitivne disonance unutar sina. On kroz djetinjstvo usvaja dvije suprotstavljene istine o majci, a ove istine će se nadalje u njemu nastaviti međusobno sukobljavati sve dok ne budu rasvijetljene na svjesnoj razini, ili dok na drugi način ne budu nadvladane jednom realističkom sintezom, proizašlom iz općeg životnog iskustva: „Svi mi imamo i dobrih i loših strana, i s tim se jednostavno trebamo pomiriti.” No, dok se to ne dogodi, muškarac će se morati boriti s vlastitim kontraverznim stavom o ženama. Na to utječe izvorno kontraverzno iskustvo majke: ona je divno, toplo, moćno stvorenje. Izvor života, toplote i utjehe, no nad sve to se kroz zategnut odnos majke prema ocu nadvila nekakva prijeteća sjena. Konkretno, ovakvi muškarci će uvijek tendirati prema tome da budu krajnje fascinirani ženama. S jedne strane će ih obožavati, no istovremeno će prema njima gajiti duboki prijezir i sumnju.

Međutim, možda se ipak najveći problem u naznačenoj kontraverzi tiče pogrešne orijentacije u izboru životnog partnera. Psihologija je suglasna u tome da se muškarcima većinom sviđaju žene koje dijele neke sličnosti s njihovim majkama, isto kao što žene biraju muškarce koji sliče njihovim očevima. Ovakav način izbora partnera je po sebi dobar, ali samo pod uvjetom ukoliko su ljudi imali optimalno uravnotežene roditelje, odnosno, roditelje kod kojih nije postojao preveliki debalans između odnosa prema vlastitoj djeci i odnosa prema supružniku. S druge strane, što je ovaj debalans eventualno veći, s tim će se njihova djeca kasnije susretati s više problema kod izbora partnera.

Uzmimo na primjer sina kojeg je majka bezrezervno voljela i podržavala, dok se istovremeno prema ocu ponašala zategnuto, uz veliku količinu ignorancije, inhibicija i zabrana. Njega dakle, prema općem ljudskom nahođenju, privlače žene koje dijele neke zajedničke osobine s njegovom majkom. Konkretno, nesvjesno ga privlače beneficije minulog sinovskog iskustva. Međutim, taj tip žena – kako već rekosmo – pokazuje tendenciju da bezrezervno voli svoje sinove, ali ne i muževe. Dakle, njega u svemu ovome motivira povlašteni status sina. No, on više nije sin (…) sad treba biti muž, a kao takvog ga ne sljeduje više ništa dobro, barem kad je u pitanju tip žene kao što je to bila njegova majka! Stoga će se ovakav muškarac susresti s brojnim emotivnim nevoljama i patnjama. On racionalno razaznaje kakva bi mu žena zapravo trebala, ali kad takvu nađe, ne može se za nju emotivno vezati. Tomu naprotiv, emocije ga uvijek tjeraju prema onomu što mu više uopće nije potrebno, prema zaštitničkom liku majke, koja uz to što je dobra majka, i nije baš ponajbolja supruga. Naravno, sa istim i sličnim problemima se mogu susretati i same žene. I one itekako u životu mogu propatiti zbog navezanosti na zaštitnički lik oca, koji pored toga što je bio dobar otac, i nije bio baš najbolji suprug. I njih neodoljivo privlači status kćeri, koji ih po prirodi stvari više ne sljeduje, jer sad trebaju biti supruge.

Ljubomora

U našoj patrijarhalnoj slavenskoj kulturi postoji općenita tendencija da se sinovima puno više toga tolerira i dopušta nego kćerima. I zanimljivo, u tome su zapravo manje-više suglasni, kako očevi, tako i majke. Roditeljima u većini slučajeva ne smeta ukoliko im je sin zavodnik, štoviše, ponosni su na to. Istovremeno, kćer u većini slučajeva ima pravo da bude nevina i samo nevina. I kako se onda sve ovo skupa kasnije razmotava u životima muškarca i žene? Naš prosječni muškarac je uvijek iznova šokiran kad se susretne sa ženskom ljubomorom (…) jednostavno, nije čovjek navikao, pa se šokirano pita „Šta joj je opet?“ – da ne koristimo pri tome vulgarniju, i zapravo točniju formulaciju! S druge strane, žene su puno više socijalizirane s fenomenom ljubomore, jer ona urođeno spada u totalitet „uzorne“ očinske ljubavi. U tom smislu žene kasnije skoro uvijek žele osjetiti ljubomoru i posesivnost od strane voljenog muškarca, i bit će poprilično razočarane ukoliko je ne osjete. Jednostavno, vrlo vjerojatno će se osjetiti nevoljenima, što zapravo uopće nije istina, slično kao što nije istina da muškarac nije voljen, ukoliko mu je žena ljubomorna. Tako će se žena dugoročno vrlo moguće razočarati ukoliko je imala „sreće“ potrefiti na izrazito ljubomornog i posesivnog muškarca. Zašto? Pa zato što zaštitnička ljubomora oca nije isto što i podcjenjivačko-agresivna ljubomora muža! Kako već rekosmo, ženu je u cijeloj stvari motivirao minuli „status kćerke“, a ne sablasni status potencijalne žrtve obiteljskog nasilja. Slično tako i s muškarcima, samo ovaj put potpuno obratno: kako već rekosmo, njih poprilično šokira susret sa ženskom ljubomorom, međutim, muškarac će dugoročno biti vrlo razočaran ukoliko žena nije barem malo ljubomorna. I njih motivira „božanski“ status sina, ali što po sebi nema nikakve veze sa odgovornim i realnim statusom muža. Ljubomora je normalna i prirodna dimenzija ljubavi, pod uvjetom da se u svemu tome ne izgubi kontrola. Ta u bibliji se tvrdi da je čak i sam Bog ljubomoran (Izl 20,5).

Na kraju, a u skladu sa uvodnim biblijskim citatom kažemo kako ono „ostaviti oca i majku“ na podrazumijeva samo jedno prostorno odvajanje. Naprotiv, kako muškarcu, a tako i ženi je potrebno prvenstveno jedno emotivno odvajanje, i to ne toliko od samih roditelja, koliko od minulog statusa sina ili kćerke!

Y-generacija: Zeznuta generacija koju je zeznuo svijet, ali i vlastiti roditelji!

Milenijalci ili Y-gereracija je generacija rođena od 80-tih godina XX. st., pa do početka XXI. Dakle, radi se o mladim ljudima koji su sada u dvadesetim i tridesetim godinama života. Po mnogo čemu ova generacija je posebna, ali i vrlo kontraverzna, te se danas mnogi pitaju na što li će ličiti svijet kojim će oni jednog – skorog – dana vladati? U osnovi, radi se o ljudima koji su odrasli u obiteljima bez mnogo djece. Prosječni milenijalac ima samo jednog brata ili sestru, a nerijetko je to i jedinac/jedinica. Vrlo rijetko ih je bilo više djece u obitelji. Njihovi roditelji su ili kasni pripadnici „baby boom“ generacije (rođeni između 40-tih i ranih 60-tih godina XX. st.), ili rani pripadnici tzv. „X-generacije“ (rođeni između početka 60-tih, pa do početka 80-tih godina XX. st.). I jedni i drugi su se zadesili u vremenu prosperiteta i ekonomske stabilnosti, s tim da su iz djetinjstva nerijetko vukli iskustvo poslijeratnog siromaštva i bijede. Stoga su odlučili da njihova djeca više ne oskudijevaju u ničemu. I tako u startu već imamo dva problema: Kako ih nije bilo puno braće i sestara, tako su nepodijeljeno mogli primiti puno roditeljske pažnje i brige, a uz to i puno materijalnih blagodati. I jedno i drugo za djecu predstavlja sasvim prijatno iskustvo, međutim, problem je u tome što ovo sve skupa i ne liči puno na kasniji realni život i svijet izvan roditeljskog doma. Također, treba naglasiti da su milenijalci stasavali pretežito u obzoru pedocentrizma. Radi se o kontraverznoj pedagoškoj tendenciji u kojoj je dijete manje-više uvijek u pravu, te gdje se roditelji potpuno podređuju njegovim željama. Samim tim, tu govorimo i o krizi očinskog autoriteta, kao i o slabljenju očinske figure. Međutim, to isto slijeduje i majku. Na ovaj način kod dijeteta se ne razvija odgovornost i osobna inicijativa, nego ono postaje sve ovisnije o roditeljskoj pomoći. Na kraju se iz svega toga lako izrodi nešto što bi – nažalost – mogli nazvati nesposobnim tiraninom!

Problem se dodatno probudio s 11. 9. 2001. Pad kula „blizanki“ simbolično je označio i svršetak stabilnog i prosperitetnog svijeta druge polovice XX. stoljeća, te početak krajnje nestabilne ekonomije i politike današnjice. Ipsilonci su se tako susreli s nevoljom da se njihova i onako velika prirođena navezanost na roditelje u aktualnoj krizi još više produbila. U tom smislu navodimo kako čak 50% milenijalaca (ipsilonaca) živi sa svojim roditeljima do 35. godine života. Do 32. godine svega ih je 26% vjenčano, a i ti rijetki vjenčani su opet nerijetko i dalje ovisni o roditeljskoj materijalnoj, ali i odgojiteljskoj pomoći. Naime, milenijalci vrlo rado uvaljuju svoju djecu na čuvanje bakama i djedovima![2]

Generalno ih karakterizira velika zatvorenost i nepovjerenje naspram drugih ljudi. Tako, tek 40% milenijalaca kaže da generalno vjeruje ljudima, dok svega 19% ono stvarno vjeruje drugima. Neki psiholozi ih uspoređuju sa srednjovjekovnim vitezovima: iza čvrstog ledenog oklopa skriva se zapravo vrlo krhka i nerazvijena osobnost.

Također, vrlo je zbunjujuća njihova kombinacija pozitivnih i negativnih karakternih osobina, kao i stavova. S jedne strane, pokazuju znatno viši stupanj društvene tolerancije od prethodnih generacija; s druge strane, u bliskim osobnim relacijama pokazuju veliku sklonost prema narcisoidnosti i egoizmu. Ono, imaju velika očekivanja od ljubavi i života, s tim da u konačnici uvijek očekuju da to netko drugi za njih sve uradi. Brojni pedagozi i didaktičari diljem svijeta razbijaju glavu s tim kako im usaditi produktivni „ja-to-mogu“ stav!

Osim toga, puno su manje opterećeni nacionalizmom i patriotizmom nego prethodne generacije, a ratovanje za tuđe interese da i ne spominjemo! Ono, u zadnje vrijeme se stalno nešto prijeti ratovima, kako na lokalnoj, tako i na globalnoj razini … eto ljude kao strah, a ja ih stalno pitam tko će to ratovati? Osim nas starih budala ne vidim nikoga novog! Jer ovima mladima je to suviše naporno i besmisleno … tko zna, valjda i sam egoizam i narcisoidnost eto imaju i nekih svojih pozitivnih strana!

Kako rekosmo, društveno su tolerantniji od prethodnih generacija, ali u političkom smislu nerijetko podupiru snažne i odlučne mačo lidere poput Putina i Trump-a. Nedostatak njihove političke korektnosti ih uopće ne smeta, jer ono, svijet je u rasulu, a liberali i dalje pričaju kao da je vani 1990-ta.

Posebnu, i po sebi ekstremnu skupinu milenijalaca predstavljaju japanski „Hikikomori“ mladi ljudi. Djeca mahom boljih obitelji iz društvenog gornjeg srednjeg sloja, pri tomu najčešće jedinci, koji se na kraju nikako nisu uspjeli integrirati u društvo. Najčešći okidač im je ne prolazak na prijamnom ispitu za fakultet, koji je doduše u Japanu stvarno brutalno težak. Poslije toga se povlače u svoju sobu unutar roditeljskog doma. Uglavnom nikad ne izlaze iz nje osim do WC-a i nešto za pojest. Napolje idu isto tako vrlo rijetko, samo nešto za kupiti i to obično u večernjim satima kad ih se zbog mraka ne može najbolje vidjeti. Dane provode uglavnom pred kompjuterom ili igraćom konzolom, i ne pokazuju nikakvu želju za promjenom svoga stanja.

Općenito govoreći, milenijalci se puno bolje snalaze u virtualnom svijetu nego u onom stvarnom. Tu oni proživljavaju i svoje mašte, nade, ali i strahove. Tko zna, možda će daljnji razvoj ljudske vrste i preći u područje virtualne stvarnosti, a možda je pred nama i neko veliko i bolno otriježnjenje … Vrijeme će pokazati, a čovjeku se i dalje nadati najboljem!

U Sarajevu, 9. 2. 2017.

M. B.

[1] Usp. Đorđević, M. Uskraćenost u ranom djetinjstvu, Istraži me, http://www.istrazime.com/razvojna-psihologija/uskracenost-u-ranom-djetinjstvu/ (09.02.2017.).

[2] Roša, A. i Marjanović, D. „Globalna smjena generacija: Tko su Milenijalci i kako će mijenjati svijet?“, http://www.advance.hr/vijesti/globalna-smjena-generacija-tko-su-milenijalci-i-kako-ce-mijenjati-svijet/ (27. 2. 2016.).

Kad ne ide, ne ide

U širem kontekstu svojeg narcisoidnog poremećaja, narcis razmišlja otprilike na slijedeći način: „Ja sam snažan, lukav i nemilosrdno odlučan usred jednog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta“ – ne sluteći pri tomu niti iz daljine da su ustvari snažni jedino oni koji se usuđuju biti iskreni, jednostavni, spontani i dobrohotni, baš usred jednog takvog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta.

Nezgodna poslovica kaže: „Ako se ljudi ponašaju prema vama kao da im nije stalo, vjerujte im“! No, čovjek je ovdje počesto sklon pomisliti kako im je možda ipak stalo (…) Pa možda i jeste, ali ukupni skor će svejedno na kraju najvjerojatnije glasiti da im nije stalo! Zašto?

Prva mogućnost glasi: možda vas netko uistinu prihvaća jednim svojim djelom, ali ne i svojim cijelim bićem. Da, ljudska priroda je vrlo kompleksna, i neki naši dijelovi kao da nisu u najboljem međusobnom skladu. Zadovoljstvo jednog aspekta naše osobnosti nerijetko povlači za sobom nezadovoljstvo nekog drugog aspekta. Ovakvih neslaganja je uistinu puno: na primjer, ono što je dobro unutar jedne kratkoročne perspektive, obično nije dobro za „na duge staze“. Isto tako, materijalni interesi često stoje u sukobu sa onim duhovnim zahtjevima našega bića; ili, društveni interesi će svakako biti u prilici škoditi našoj želji za privatnošću. Stoga, uopće nije lako pronaći nekoga tko će nam u potpunosti odgovarati, a da pri tome i mi njemu odgovaramo! Dodatno, uvijek postoji i ona „uvrnuta“ – specifično ljudska perspektiva: kad pronalazimo da nam netko poprilično odgovara, ali svejedno, pri tome nas uznemirava nekakva – više – intuitivna nego racionalna sumnja: kako to jednostavno nije to, pa što god to značilo!

Uglavnom, nije nikakav problem ako primijetimo ovakvo ponašanje naspram sebe kod nekog usputnog poznanika, kolege ili poslovnog partnera. Na kraju krajeve, i sami se tako ponašamo prema mnogima. No, sasvim je glupo i uzaludno očekivati da vam takav netko bude najbolji prijatelj ili da ne kažemo životni partner.

Druga mogućnost glasi da je nekomu do nas poprilično stalo, ali pod određenim posebnim uvjetima. Takvi ljudi su skloni da vas do iznemoglosti iscrpljuju svojom ignorancijom, sve dok vas ne slome i konačno ne nametnu te svoje uvijete. Ovdje se uopće ne mora raditi o klasičnim intereščijama, nego puno češće o vrlo nesigurnim ljudima i općenito slabim osobnostima koje pojačanom kontrolom nad drugima nastoje prikriti/nadomjestiti nedostatak vlastitog samopouzdanja. I u tom smislu, dok za zdravu ljudsku osobnost više interesa prema nekom znači i pokazivanje više naklonosti prema istom, kod ovih drugih je sve obratno: što jači interes, to jača i ignorancija. Tu i tamo, malo popuste kad osjete da vas gube, no čim smekšate, ekspresno se vraćaju na staro! Sve dok netko pametan konačno ne shvati na koji im način adekvatno pomoći, ovakvih se najbolje kloniti u širokom luku, jer na spomenute ljude je skoro pa nemoguće utjecati! Zašto? Pa zato što oni sami vjeruju da je s njima manje-više sve u savršenom redu! U širem kontekstu svojeg narcisoidnog poremećaja, narcis razmišlja otprilike na slijedeći način: „Ja sam snažan, lukav i nemilosrdno odlučan usred jednog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta“ – ne sluteći pri tomu niti iz daljine da su ustvari snažni jedino oni koji se usuđuju biti iskreni, jednostavni, spontani i dobrohotni, baš usred jednog takvog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta. Ovi drugi su istinski buntovnici i jedina adekvatna opozicija nemilosrdnom svijetu, i samim tim – njegova istinska nada, uostalom, kao i zalog bolje i sretnije budućnosti. Međutim, kako rekosmo, narcis sve ovo veoma teško shvaća. Štoviše, a kako bi se sam bolje osjećao, on će uvijek iznova pametnog pokušati uvjeriti da je budala, snažnog da je slabić, a odlučnog kako je neoprostivo neodlučan i kukavan!

Iluzija ljubavi može biti čak i dvostrana: Jer, kao što vi sami možete pomisliti da vas voli netko tko vas ne voli, isto tako, i onaj koji vas ne voli, može pomisliti na to kako vas zapravo puno voli. Naime, mnogi ljudi imaju snažnu želju da budu ljubljeni, ali ne i da sami pri tome uzvrate ljubav. Ovo je karakteristika već spomenutih narcisa, ali i znatno šire … Uglavnom, psihologija je manje-više suglasna da korijene svih aktualnih emocionalnih nedaća moramo tražiti u dinamici vlastite obitelji i našeg minulog odrastanja u njoj.

Ovdje se otvara široka tema te je stoga nastojimo što jednostavnije i kraće sažeti. Odrastajući u svojoj obitelji, svako dijete se susreće sa opasnošću dvije vrste roditeljskih pretjerivanja: jedno se odnosi na nedostatak ljubavi, a drugo na njezin višak. Opet, unutar svake obitelji, jedno dijete je obično marljivije i poslušnije roditeljima, dok je drugo destruktivnije i manje poslušno. Ono prvo obično kasnije, u odrasloj dobi slijedi obrazac ponašanja svojih roditelja, dok se drugo radije nastavlja i dalje ponašati kao dijete, tražeći u partneru nadomjestak za svoje roditelje. Iz ovoga slijede različite kombinacije i načini ponašanja, no jedno je sigurno, bez obzira da li iz obiteljskog doma vučemo više pozitivnih ili negativnih iskustva, proces istinske individuacije zahtjeva nadvladavanje vlastite prošlosti, kao i obrazaca ponašanja koji iz nje proistječu. Zreo čovjek mora upoznati samog sebe, svoje specifične zadatke i interese, te na osnovu svega toga graditi onda i svoje odnose s drugim ljudima. Dokle god postavljamo sebi ono famozno razočarano „Što je meni sve ovo trebalo“ pitanje, to će značiti da svoje odnose još uvijek ne gradimo na temelju realnih i aktualnih afiniteta i interesa, nego na osnovu nekih nemirnih „duhova“ iz vlastite prošlosti.

Pravilo od „mjesec dana“

U svojoj pastoralnoj, ali i profesorskoj praksi, često ljudima u nedoumici znam savjetovati nešto što nazivam pravilo od mjesec dana. Što će reći, kad se netko nečega ili nekoga prihvati, a sam zbog polovičnih ili čak nikakvih rezultata nije siguran ima li to uopće smisla, i vrijedi li u tome i dalje ustrajavati, tada mu obično savjetujem: „Ukoliko u narednih mjesec dana ne budete primijetili kakav-takav napredak, to će biti vrlo izgledan znak da ste na krivom putu, i da s tim što ste naumili treba prestati“.

Mala, ali korisna digresija, a već smo ranije o tome pisali: Iz perspektive neoplatonističke filozofije proizlazi da sve što postoji, postoji jedino pod vidikom jedinstva. Npr., dok organi unutar jednog organizma rade jedinstveno i za istu stvar, dotle će i cijeli organizam biti zdrav i uspješan. No, kad neki organi počnu voditi svoju politiku, ili jednostavno počnu zabušavati, tada se i organizam počinje suočavati s problemima i bolešću, i to bez obzira da li pri tomu govorili o pojedinačnom biološkom ili kolektivnom društvenom organizmu. I jedno, i drugo trebaju jedinstvo. Slično vrijedi i za pojedine etape našeg života: tamo gdje ne pristupamo parcijalno, nego i dušom i tijelom, i umom i voljom; i tamo gdje i drugi ljudi tako pristupaju nama, neminovno će biti rezultata. U protivnom, ako se negdje samo smuca mašta, a volja ostala kod kuće, baš kao i ekstremiteti, dogodit će se ništa!

Nažalost, u zapadnjačkoj kulturi i odgoju upornost je jednostavno precijenjena. Sa svih strana nas obasipaju „prijateljski“ savjeti tipa: „Idi do kraja, a ako treba pri tome i protiv samog sebe“!

Više o temi: http://poptheo.org/enantiodromia/ ‎

Netko će reći: „Pa što hoćeš, pa i sama biblija potiče na herojsku upornost“!? Da, ali biblija uz to kaže i ono: „Ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš“ (Post 4,7). I upravo se u tome i pokazuje ona kvalitativna razlika između smislenog i besmislenog truda, te između pravednog i grešnog zahtjeva. Gdje se pravo i smisleno radi, tu će uvijek biti i nutarnjeg zadovoljstva i mira, bez obzira na pretrpljene napore. U protivnom, gdje je sizifovski posao, tu su i Sizifove muke! Zato radije, klonite se ćorava posla. Uštedite sebi desetak godina života i uz to barem kilogram živaca!

U Sarajevu, 5. 2. 2017.

M. B.