rujan 2015. – Poptheo Web Portal

Moj život je duga!

Jednom davno sve boje svijeta su započele svađu. Svaka je tvrdila da je baš ona najbolja, najvažnija, najkorisnija, najomiljenija.

Zelena reče: „Jasno je da sam ja najvažnija. Ja sam znak života i nade. Izabrana sam za travu, drveće, lišće… Bez mene, uginule bi sve životinje. Bacite pogled na prirodu i vidjet ćete da mene ima najviše.“

Plava ju prekine: „Ti samo misliš na zemlju, ali uzmi u obzir nebo i more. Voda je izvor života, pomoću oblaka iz plavog mora. Nebo daje prostor, mir i vedrinu (spokojstvo). Bez mog mira vi biste bili mahnita tijela.“

Žuta se zakikota: „Vi ste tako ozbiljne. Ja donosim smijeh, radost i toplinu u svijet. Sunce je žuto, mjesec je žut, zvijezde su žute. Svaki put kada pogledaš suncokret, cijeli svijet počinje se smiješiti… Bez mene ne bi bilo zabave.“

Narančasta je bila sljedeća koja je zasvirala svoju pjesmu: „Ja sam boja snage i zdravlja. Možda sam rijetka, ali sam dragocjena, jer služim unutrašnjim potrebama ljudskog života. Ja nosim sve najvažnije vitamine. Sjetite se samo mrkve, naranči, dinja, ploda manga… Ja se ne povlačim sve vrijeme okolo, ali kada ispunim nebo za izlaska ili zalaska sunca, moja ljepota toliko blješti da nitko ni na jednu od vas ne pomisli.“

Crvena više nije mogla da izdrži. Viknula je: „Ja sam vladar svih vas, krv života. Ja sam boja opasnosti i hrabrosti. Voljna sam boriti se s razlogom. Mogu zapaliti krv. Bez mene bi zemlja bila pusta kao mjesec. Ja sam boja strasti i ljubavi, crvene ruže i maka.“

Purpurna se digla do svoje pune visine. Bila je visoka i govorila je s velikom pompom: „Ja sam boja vladanja i moći. Kraljevi, čelnici, vladike – uvijek su me birali, jer ja sam boja autoriteta i mudrosti. Ljudi me ne pitaju, nego slušaju i pokoravaju se.“

Indigo je govorila najtiše od svih, ali vrlo odlučno: „Zamislite mene! Ja sam boja tišine. Jedva da me primijete, ali bez mene sve ste vi suvišne. Ja zračim misao, sumrak i dubine. Trebate me za ravnotežu i kontrast, za molitvu i unutrašnji mir.“

I tako su se boje nastavile hvaliti, svaka uvjerena da je ona najbolja. Njihova svađa postajala je sve glasnija.

Odjednom bljesnu sjajna bijela svetlost, začuje se grom i prasak.

Poče jaka kiša.

Sve se boje skupiše od straha i stisnuše jedna uz drugu.

Kiša progovori: „Vi, glupe boje, borite se među sobom! Svaka pokušava vladati nad ostalim. Zar ne znate da vas je sve Bog stvorio? Svaku za svoju posebnu svrhu, jedinstvenu i različitu. On voli sve vas. Uhvatite se za ruke i pođite sa mnom. On će vas prostrti preko neba u velikom luku boja kao podsjetnik da vas sve voli i da možete živjeti zajedno i u miru. Obećava da je On s vama, znak nade za sutra.“

Nepoznati autor

Psihologija boja je dio psihologije koji proučava emocije i reakcije promatrača na određene boje. Dokazano je da ljudi različito reagiraju na određene boje i da one kod njih izazivaju različite emocionalna stanja, ponašanja i raspoloženja.

Psihologija boja, pored fizioloških reakcija na boje, bavi se i proučavanjem kulturološko-tradicionalnih šablona koji su duboko usađeni u svijest ljudi i koji na različite načine djeluju u različitim krajevima svijeta. Boje u različitim kulturama imaju različit značaj i dok ista boja u jednoj kulturi izaziva jedan, u drugoj izaziva potpuno drugi suprotan psihološki efekt. Tako na primjer, bijela boja u zapadnom svijetu simbolizira nevinost i ceremonijal vjenčanja, a na Dalekom Istoku smrt i sahrane. Žuta se kod Francuza vezuje za ljubomoru, a kod Grka za tugu. Zelena se pak, vezuje za ljubomoru u Americi, a kod nas je sinonim za novac.

Ne smijemo zaobići ni direktne asocijacije kao što su zelena – priroda, plava – nebo, more, žuta – sunce, jesen… Shodno tome, psihologija boja je našla praktičnu primjenu u svakodnevnom životu.

Boje snažno utječu na našu podsvijest i tjeraju nas da reagiramo pozitivno ili negativno, potiču nas na akciju ili nas umiruju.

Našoj podsvijesti dovoljno je svega 90 sekundi da odreagira na date boj, a na webu, obzirom na prosječnu duljinu promatranja, odnosno, zadržavanja posjetitelja na stranici, imamo svega 35 sekundi da promatrač stekne pozitivan utisak. U protivnom, on odlazi.

Psihologija kao znanost boje dijeli u odnosu na njihovu „toplinu“. Tako na primjer u takozvane tople boje spadaju boje bliske crvenoj, narančastoj i žutoj. Ove boje smatraju se aktivnima i uzbuđujućima. Nasuprot navedenim, imamo takozvane hladne boje u koje spadaju plava, ljubičasta i zelena te njima slične nijanse. Ove boje važe za pasivne i umirujuće. Treća podjela boja podrazumijeva grupu takozvanih neutralnih boja u koje spadaju takozvane neboje odnosno crna i bijela i njima pripadajuće nijanse sive.

Jeste li nervozni kad se nalazite u sobi žute boje? Smiruje li vas i opušta plava boja?

Umjetnici i dizajneri interijera shvaćaju kako boje mogu dramatično utjecati na raspoloženje i emocije. Neke boje mogu utjecati na povećanje krvnog tlaka ili ubrzati metabolizam.

Poznato je da se psihologija boja koristi kao terapija. Neke od drevnih kultura, uključujući egipatsku i kinesku, prakticirale su kromoterapiju, odnosno koristile su boje u svrhu liječenja. Kromoterapija se i danas ponekad koristi kao holistički ili alternativni tretman. U ovom tretmanu:

Crvena boja je korištena da stimulira tijelo i duh i poboljša cirkulaciju.

Za žutu se vjerovalo da stimulira živce i pročišćava tijelo.

Narančasta je korištena prilikom liječenja pluća, te u povećanju energije.

Za plavu se smatralo da ublažava bol.

Indigo nijanse su korištene za ublažavanje problema s kožom.

Mnogi psiholozi terapiju bojama promatraju sa skepticizmom i ističu da su navedeni efekti boja preuveličani. Boje također imaju različito značenje u različitim kulturama. Istraživači su dokazali da je efekt boje na promjenu raspoloženja u mnogima slučajevima samo privremena. Plava soba može prvobitno izazvati smirenost, ali osjećaj nestaje nakon određenog vremena.

Studije su pokazale da određene boje imaju utjecaja na kvalitet uratka. Izlaganja studenata crvenoj boji prije ispita pokazalo je da ima negativan utjecaj na to koliko će studenti dobro uraditi ispitni test. Prije izvjesnog vremena, istraživači su otkrili da crvena boja utječe da ljudi reagiraju većom brzinom i snagom, što bi se moglo iskoristiti, na primjer, u atletskim aktivnostima.

Crvena boja je moćna i ima najdulju valnu duljinu svjetlosnog spektra. Može potaknuti snažne fizičke i emocionalne reakcije. Čini se da nam je bliže nego što to zapravo jest i zaokuplja pažnju. Gledanje crvene boje može povećati broj otkucaja srca i ubrzati disanje, što može biti korisno ako trebate malo poticaja. Povezuje se s ljubavlju, toplinom i udobnošću. Smatra se da je to intenzivna ili čak ljuta boja koja izaziva uzbuđenje (Subašić).

Iz ovog razloga je karakteristično da se uvijek najlakše primijeti djevojka odjevena u crvenu, ali također crvena boja nije predviđena za bojenje unutarnjeg prostora za odmor, poput spavaće sobe i dnevnog boravka.

Žuta boja je najteža boja za ljudsko oko koju mozak treba dešifrirati, pa je zabilježeno da previše žute boje može uzrokovati mučninu i glavobolju. Izloženost žutoj boji može potaknuti mentalne aktivnosti i povećati energiju. Primijećeno je da povećava koncentraciju, pa se zato često koristi na bilježnicama. Smatra se veselom i optimističnom bojom. Žuta, također, može uzrokovati anksioznost i manjak samopoštovanja (Subašić).

S toga budimo oprezni s odjevnim kombinacijama koje podrazumijevanju nošenje žute boje. Ukoliko odjenete neki odjevni predmet žute boje, nek to bude samo jedan odjevni predmet, poput neke košulje ili marame, a nikako ne dopustite sebi da na sebi imate sve žute odjevne predmete, jer moguće je da će drugi reagirati pomalo čudno i izbjegavajuće na vas. Također bitno je za unutarnje uređenje životnog prostora koristiti svjetlije nijanse žute boje. Na primjer, ako su zidovi obojani u žutu boju, nek namještaj bude u nekoj kontrastno hladnijoj i tamnijoj boji, kako bi se postigla ravnoteža koja bi našem oku bila primjerenija.

Plava boja se smatra bojom koja umiruje, ali i bojom poslovnog svijeta. Iz tog razloga mnoge sobe su plave, jer je to boja koja pomaže izazvati smirujući učinak kod ljudi. Također, može stvoriti stanje depresije, jer je puno plave boje hladno i tužno. Plava je jedna od najpopularnijih boja, ali je i među najmanje privlačnim kada govorimo o prehrani. Neki programi dijete preporučuju da jedete obroke s plavog tanjura. Plava se rijetko prirodno javlja u hrani, osim kod nekih vrsta voća kao što su borovnice, šljive ili grožđe. Također, pojava plave boje u hrani redovito je znak da je hrana pokvarena. Plava boja, također, snižava puls i tjelesnu temperaturu (Subašić).

Neupitno je trebate li spavaću sobu obojati u plavo. Želite li odmor, nek’ vaše tijelo i duša odmaraju u plavetnilu vaše spavaće sobe. Ukoliko želite ostaviti ozbiljan i poslovan utisak na jako važnom poslovnom sastanku, tamnija boja plave je pun pogodak ili crno-bijela kombinacija poslovnog odijela s nekim kraljevsko plavim modnim detaljom, poput decentnog nakita ili marame.

Zelena boja koja se nalazi u sredini svjetlosnog spektra je popularna u bolnicama, jer stvara okruženje za odgoj i zdravlje. To je zato što ima snažne veze s prirodom. Mnogi simboli i logotipi imaju zelenu kao osnovnu boju. Nakon što je prepoznata kao boja koja simbolizira plodnost, često je korištena na vjenčanjima u petnaestom stoljeću. Najlakša boja za oči stvara umirujući efekt, pa je često korištena u uređenju interijera. Istraživači su ustanovili i da zelena poboljšava vještine čitanja. Neki studenti su otkrili da držanje providnog zelenog papira preko materijala za čitanje poboljšava čitanje i razumijevanje pročitanog (Subašić).

Želite li bolji učinak svog rada ili učenja, što više zelene boje u svojoj radnoj sobi sigurno će vam pomoći. A i sobne biljke zelene boje u tome mnogo pomažu.

Narančasta boja je boja koja se dobiva kombinacijom crvene i žute boje te se smatra toplom i energičnom. Apsolutno nema smirujući efekt te je snažno povezana s ambicijama i novim fazama u životu. U terapiji bojama koristi se za liječenje pluća i za povećanje razine energije. Fiziološki je zabilježeno povećanje protoka krvi u mozgu, što može povećati mentalne aktivnosti. Lako je uočljiv, pa se često koristi na gradilištima ili mjestima gdje postoji opasnost od ozljeda (Subašić).

Ukoliko želite veću želju i bolji učinak pri fizičkoj aktivnosti, poput trčanja, okružite se narančastom bojom. Narančasta trenerka ili obuća stimulirat će vaš mozak za dodatni napor i dati vam više energije.

Ljubičasta boja se rijetko pojavljuje u prirodi. Posjeduje najkraću valnu duljinu u svjetlosnom spektru te potiče meditaciju i duboko razmišljanje kod onih koji ju vide. Kako ju je rijetko pronaći u prirodi, zbog toga je povijesno postala simbol bogatstva i moći (Subašić).

Želite li ostaviti poseban i jak utisak na specijalne goste na večeri, slobodno uz servis za ručavanje postavite salvete ljubičaste boje. Simbol moći će biti neizbježan.

Roze boja ima umirujuće djelovanje pa je korištena u zatvorima kao način smirivanja zatvorenika. No, ta je utjecaj samo kratkog vijeka, jer jednom kada prestanete koristiti ovu boju kao glavni dio svoje okoline njen utjecaj prestaje. Smatra se ženskom bojom koja umiruje i romantična je boja koja označava nježne osjećaje (Subašić).

Ne mora se postaviti pitanje zašto skoro svaka djevojka i životu ima faze kad voli roze boju, pogotovo ako je sretno zaljubljena. Nježni osjećaji i romantika su tad neizostavni u životu svake djevojke.

Za sivu boju se smatra da ima mali ili gotovo nikakav psihološki utjecaj na nas. Poslovna odijela su obično sive boje, a kroz to ju možemo povezati sa samopouzdanjem i samostalnošću. Ukazuje na nedostatak boje i vitalnosti što može uzrokovati depresivna stanja. Također se navodi kao oznaka za vrijeme, početak zimskog sna, jer su dani kraći, a noći dolaze ranije (Subašić).

Sivo poslovno odijelo nikad neće donijeti lošu sreću, ali treba znati i svoj kombinaciji stati u kraj. Za poslovnu ženu siva haljina i žuta marama su pun pogodak za ozbiljno i poslovno shvaćanje od drugih osoba. Monotoniju koju siva boja vremenom može dati, uspješno otklanja neka nježnija nijansa žute boje.

Smeđa boja je jako evolucijski povezana s našim mozgom, jer sugerira da je hrana jestiva ili zrela. Ima snažne veze s prirodom i zemljom, poput zelene, te se smatra drugom najdražom bojom među muškarcima, odmah nakon plave. Povezana je s toplinom i udobnošću, može pomoći ljudima da se osjećaju ugodno i sigurno (Subašić).

Crna boja apsorbira sve boje u svjetlosnom spektru. To svojstvo oduzimanja svjetlosti djeluje prijeteći, pa se zato mnogi ljudi boje tame. Stvara apsolutnu jasnoću kada se koristi u pisanju poruke i postiže dobru ravnotežu s bijelom. Također je najgušća boja i na taj način može dati dojam težine predmetima koji su obojani u crno. Često je korištena u svijetu mode i dizajna zbog efekta sužavanja obima tijela (Subašić).

Bijela je boja totalne reflekcije svjetlosnog spektra. Smatra se čistom i sterilnom pa je popularna boja u medicinskoj struci gdje je sterilnost od najveće važnosti. Također predstavlja neokaljanost i čistoću pa je čest izbor za vjenčane haljine, jer simbolizira djevičanstvo (Subašić).

Albert Einstein je govorio: „Najljepše što možemo doživjeti je ono što je tаjаnstveno. To je temeljni osjećаj koji stoji u zаmetku svаke nаuke i umjetnosti. Tko gа ne poznаje, tko se ne može čuditi, tko se ne može više diviti, tаj je tаkoreći mrtаv, а njegovo oko ugаšeno.“

Stoga nije ni čudo da se upravo u prirodi čovjek odmara i najljepše i najvrjednije misli i životne odluke se javljaju u prirodnom okruženju i nijansama duge, jer što ima ljepše od sklada boja!?

U Sarajevu, 29. 9. 2015.

B. K.

Uvjeren sam ili vjerujem-znam li ili mislim?

Buddha je govorio: „Svi smo mi ono što mislimo. Sve što jesmo uzdiže se u našim mislima. Svojim mislima stvaramo svijet.“

Da bismo mogli razmatrati temu uvjerenja i vjerovanja najprije moramo predstaviti pojam uvjerenja. Petz (2005) definira uvjerenja kao usvojenu postavku, tvrdnju ili učenje objekata i odnosa među njima. Ono može biti zasnovano na neposrednim ili posrednim, manje ili više pouzdanim znanjima i činjenicama. Stupanj sigurnosti koji se veže uz uvjerenja ovisi o vrsti znanja koje mu je u osnovi. Prema nekima uvjerenja su, s obzirom na svoju psihološku strukturu, sadržajni dio stava i čine dio njegove kognitivne, odnosno misaone strukture.

Ako nešto utvrdimo vlastitom percepcijom, odnosno da to nešto spoznamo „na vlastitoj koži“, stupanj uvjerenja je vrlo visok. Potpuno postajemo sigurni u naše uvjerenje i doista vjerujemo da je to tako. Ako nešto znamo, odnosno, ako to nešto naučimo iz knjiga ili iz vlastite prakse, stupanj uvjerenja ovisi o vrsti izvora. Ukoliko smo saznali da je npr. pušenje štetno po naše zdravlje, koliko ćemo biti sigurni u to što znamo ovisit će jesmo li tu informaciju pročitali u nekom dnevnom magazinu, na internet portalu ili u nekom naučnom časopisu. Ako nešto zamišljamo (npr. kao neki eventualni budući doživljaj – vjenčanje s voljenom osobom) stupanj uvjerenja je niži, a ako nešto vjerujemo, stupanj uvjerenja je dosta visok (zaručeni smo, volimo se i sve pripreme za vjenčanje su u tijeku).

Čest pojam koji se javlja uz pojam uvjerenja je pojam vjerovanja koji se u literaturi definira kao prihvaćanje nekog principa, tvrdnje, postojanja nečega i sl., praćeno više ili manje čvrstim uvjerenjem u točnost vjerovanja. Odnosno ne zanima nas je li to uvjerenje točno ili ne, ne provjeravamo previše, ali gotovo smo sigurni ili smo u potpunosti sigurni da je taj stav ispravan. Ako postoje neke objektivne indicije da bi predmet vjerovanja bio opravdan, vjerovanje je još čvršće, ali ono može biti čvrsto i bez ikakve objektivne potvrde, pa čak i onda ako postoje objektivni protudokazi. U ekstremnim slučajevima (npr. kod dubokih religioznih uvjerenja) stupanj uvjerenja je potpun, jer ga osoba doživljava kao logičnu posljedicu vlastitih „iskustava“ i „konstatacija“ (Petz, 2005).

Sve što se oko nas događa mi zapažamo pomoću naše percepcije i predodžbe. Percepciju čini sve što možemo iskusiti kroz naših 5 osjetila, bilo vidom, sluhom, osjetom, dodirom i okusom, a predodžba je ono što sami sebi predstavimo na nama najbolji mogući način, odnosno, ono što mi zamislimo, a utemeljeno je na našem ili tuđem iskustvu.

Na osnovu naših percepcija stvaramo naše stavove. Najčešće se kaže da su stavovi stečena, relativno trajna i stabilna organizaciju pozitivnih ili negativnih emocija, vrednovanja i reagiranja prema nekom objektu. Nešto jednostavno volimo ili ne volimo, odnosno imamo pozitivan ili negativan stav prema nekome ili nečemu. Stavovi se formiraju u procesu socijalizacije, stječu se na osnovi iskustva i u interakciji sa socijalnom okolinom. Jednom formirani, stavovi su otporni na promjene i dosta su trajni, iako se pod utjecajem izmijenjenih okolnosti i novih iskustava mogu mijenjati.

Prije svega, takav pojam srodan pojmu stava je pojam uvjerenja. Kao što imamo stav prema nečemu, možemo imati i uvjerenje o nečemu. Međutim, koristeći taj izraz, obično se u većoj mjeri naglašava intelektualna operacija. Kad je riječ o uvjerenjima, redovno imamo naglašeno pozivanje na činjenice i argumente, ili bar na ono što se smatra činjenicom ili argumentom. Uvjerenje koje netko ima, ima ga obično zato što smatra da za takvo uvjerenje postoji logična opravdanost. Kad god je ovaj intelektualni moment naglašen, opravdano je govoriti o uvjerenjima. Mi imamo, na primjer, uvjerenja o principu evolucije, ili o štetnosti pušenja, ili o apstraktnom slikarstvu, iako možemo u vezi s tim pojavama imati i stavove. Uvjerenja mogu biti zasnovana samo na pretpostavci da postoje argumenti, iako logičkih argumenata u stvari nema. U takvom slučaju govorimo u vjerovanju. Kad su zasnovana na izričito pogrješnim tumačenjima, koja su u suprotnosti sa stvarnim stanjem, govorimo o praznovjerju.

Bitno je naglasiti da je kod stava poznato da iz samog stava prema nekoj pojavi ili nekoj osobi nikako ne možemo sa sigurnošću očekivati kako će se taj čovjek ponašati prema toj osobi ili predmetu. Netko npr. može imati vrlo negativan stav prema religiji, ali ga često možemo vidjeti u crkvi. Znači li to da taj čovjek folira, glumi ili laže i sam sebe ili jednostavno ne umije primijeniti svoje stavove od utjecaja okoline? Mnogo je toga što može biti konačan ili pravi odgovor, ali kad je u pitanju stav, nikad ne možemo biti sigurni što to sprječava čovjeka da primijeni svoje stavove na svoj život.

Pojmu stava pripadaju i praznovjerja. Predrasude, a među njima i tzv. „praznovjerja“, naučeni su na različite načine. To naročito vrijedi za „osobna“ praznovjerja, tj. ona koja se pretežno odnose samo na jednu osobu, a nisu karakteristična za cijelo društvo. Mnogo puta smo čuli kako netko prije neke radnje vrši svoje male „rituale“ ili ima predmete koji mu donose sreću. Uz pomoć instrumentalnog uvjetovanja to se može protumačiti: u nekoj se situaciji dogodilo da je čovjek doživio neki poseban uspjeh ako je ta situacija bila praćena određenom karakteristikom: posjedovanjem nekog „talismana“, izgovaranjem nekih tajanstvenih riječi, nošenjem neke posebne odjeće itd. Uočivši tu činjenicu, čovjek obično ponovno pokuša u idućoj prilici uspostaviti jednake uvjete. Ako se sada slučajno ponovno dogodi uspjeh, veza između ponašanja i nagrade je praktički definitivno uspostavljena: čovjek počinje vjerovati da mu uspjeh donosi upravo ta karakteristična, i u svim budućim situacijama on se služi istim postupkom. Sa psihološke je strane zanimljivo reći da se zaista može događati da neka karakteristika situacije donosi više sreće nego kada te karakteristike nema. Postoje dokazi da je praktički nemoguće izbjeći stvaranje praznovjerja kod nekih ljudi, kao npr. igre na sreću daju pogodan teren za stvaranje praznovjerja, koja postaju čovjekova uvjerenja.

Pojam uvjerenja možemo povezati i s pojmom navika. Kad se u nekim situacijama uvijek javlja određeno ponašanje govorimo o navikama. I to je još jedan od razloga zašto teško mijenjamo naša uvjerenja, a pogotovo vjerovanja, jer za vjerovanja smatramo da većinom posjedujemo argumente i činjenice.

Promjenu naših uvjerenja možemo paralelno promatrati kroz pojam modifikacije ponašanja. Teoretičari (prema Sternberg, 2004) smatraju da svoje ponašanje možemo modificirati, odnosno u izvjesnoj mjeri promijeniti na više načina i ti načini uvijek ovise o našoj volji. Želimo li to ili ne. Možemo promijeniti naše ponašanje, pa se pretpostavlja ako mijenjamo naša ponašanje na osnovu činjenica i argumenata tako postepeno mijenjamo i naša uvjerenja i vjerovanja, ali za to treba puno truda i strpljenja, jer nije lako promijeniti čovjekova uvjerenja.

Učenje, pamćenje i znanje pomažu osobi formirati svoj identitet, koji pomaže osobi da u potpunosti funkcionira. Osoba svoj identitet stvara iz interakcije iskustva i okoline.

Vjerovanja su temelj nas samih, temelj naše komunikacije s drugim ljudima, naše ponašanje je produkt naših uvjerenja. Čitavo naše ponašanje se temelji na našim uvjerenjima.

“Dobro je biti dobar.”

“On mene ne voli, jer mi danas nije kupio ružu.”

“Tko rano rani, dvije sreće grabi.”

Prethodne rečenice primjeri su vjerovanja.

Po definiciji, vjerovanja su ono što mi držimo da je ispravno, bitno ili u redu. Pod vjerovanja spadaju stavovi i predrasude. Vjerovanja prepoznajemo u rečenicama koje sadrže riječi poput: pozitivno, neispravno, bolje, nekorektno… To su sve one rečenice kojima se izriče određeni sud o nekom i nečemu. Vjerovanja su temelj nas samih, temelj naše komunikacije s drugim ljudima, naše ponašanje je produkt naših uvjerenja. I sve ovo čini naš identitet. Naša vjerovanja su snažni motivatori za naše akcije i često ih nismo ni svjesni. Na svjestan ili nesvjestan način ih usvajamo u djetinjstvu, najprije od roditelja, a onda i od drugih roditeljskih figura (bakâ, djedovâ, stričevâ, tetâ, susjedâ, nastavnikâ, svećenikâ…), ovisno o tome koja je osoba tijekom života imala na nas utjecajnija vjerovanja. Da bismo mogli govoriti o postojanju uvjerenja i čovjekovih vjerovanja, moramo se vratiti našim prvim koracima, našem djetinjstvu.

U drugoj godini života dijete postaje svjesno samog sebe, javlja se termin samopoimanja i samovrednovanja. Da bismo mogli govoriti o teorijama koje govore o uvjerenjima i vjerovanjima, moramo prihvatiti da sve te teorije imaju korijen u teorijama samopoimanja, samovrednovanjima, teorijama identiteta i ostalim teorijama koje govore o čovjekovu poimanju s obzirom na dob u kojoj se osoba nalazi. Naša vjerovanja se tijekom života mijenjaju s jedne strane kao prirodni i spontani ciklus uslijed odrastanja i s druge strane zbog skupljanja različitih životnih iskustava. Jedno od takvih iskustava može biti i psihoterapija kao oblik učenja i usvajanja korisnih i funkcionalnih uvjerenja u odnosu terapeuta i pacijenta.

Mi se ponašamo po obrascima za koje držimo da je nešto ispravno, u redu i istinito. Naše ponašanje moguće je mijenjati samo ukoliko mijenjamo naša uvjerenja.

Vjerovanja kreiraju naš život, ali ima tu jedna zamka. Vjerovanje je nešto što smo mi prihvatili kao istinu i onda ono oblikuje naš život na određen način. Primjerice, vjerujete da nešto možete i onda to zaista možete ili vjerujete da ste pametni i onda tako i djelujete. Uvjerenje je pak nešto potpuno suprotno. Ono je zavaravanje samoga sebe. Kada primjerice sportaš misli da dobro igra nogomet, a uopće ne igra tako dobro.

Uvjerenja baš i nisu od koristi jer nas samo usporavaju u duhovnoj evoluciji, no kako znati kada nešto vjerujemo, a kada smo uvjereni u nešto. Preispitivanje samoga sebe. Preispitujte svoja uvjerenja i zapitajte se jesu li vam ona korisna, ako da, kako vam koriste i je li moguće da i bezuvjetna ljubav gleda na nešto kao i vi. Uvjerenja su temelj stereotipa i predrasuda. Svi mi živimo i opstajemo na temelju mentalnih prečaca i to nam je veoma korisno u životu, jer da ih nemamo stalno bismo iz nova morali učiti i o već poznatim stvarima.

U razumijevanju i sagledavanju svojih uvjerenja može nam pomoći i primjena naše emocionalne inteligencije. Emocionalna inteligencija je sposobnost i vještina opažanja, upotrebe i upravljanja osobnih emocija, emocija drugih ljudi ili čitavih grupa. Što uopće znači i u čemu je važnost emocionalne inteligencije? Znači li to da bi ljudi trebali jače ili lakše izražavati svoje osjećaje? Ne, ne bismo trebali nužno izražavati svoje osjećaje. Biti emocionalno inteligentan znači biti svjestan svojih osjećaja i njima upravljati i biti svjestan osjećaja drugih ljudi. Naši osjećaji su često temelj naših vjerovanja i uvjerenja.

Naša vjerovanja i uvjerenja su temelj naših stereotipa koje mi posjedujemo, a stereotipi stvaraju poteškoće u komunikaciji na poslu i u kontaktu sa strankama te mogu nastati zbog načina na koji opažamo i što mislimo o osobi s kojom razgovaramo.

Što su to točno stereotipi? Stereotipi su sustav shvaćanja koji utječe na stvaranje krivih slika o ljudima i pojavama oko nas, koji se uporno i nametljivo ponavljaju. Nastaju tako da skupini ljudi dajemo određene karakteristike, a zatim pri susretu s bilo kojim članom grupe očekujemo da će biti tipičan član te grupe i posjedovati sva njena obilježja. Mogu biti pozitivni i negativni. Nisu zasnovani na činjenicama ili opravdanim razlozima. Uzroci stereotipa mogu biti psihološki i sociološki. Psihološki razlozi mogu biti opravdavanje neprijateljstva, čuvanje vlastitog osjećaja vrijednosti i opravdavanje socijalno neprihvatljivog ponašanja. Sociološke uzroke najbolje objašnjava konformizam i teorija žrtvenog janjeta.

Na osnovu naših uvjerenja često se stvaraju iracionalna vjerovanja koja nas sprečavaju u postizanju naših ciljeva, stvaraju nam osjećaj patnje te uzrokuju ponašanja koja su štetna za nas i za druge oko nas. Kod racionalnih vjerovanja mi stvaramo samo svoju realnost. Naši osjećaji ovise o našim mislima. Većina neugodnih osjećaja posljedica je krivog načina razmišljanja.

Stavovi i uvjerenja su vrste predrasuda, navodi Boris Petz. Bitno je naglasiti da stereotipi mogu nekad biti od velike koristi, ali predrasude skoro nikada.

Promjenu svog stava odnosno uvjerenja možemo promatrati kroz više teorija. Promjena stava često je reakcija na socijalni utjecaj. Naši stavovi prema svemu, od predsjedničkog kandidata do marke deterdženta za rublje, mogu biti pod utjecajem toga što drugi čine ili govore.

Stavove možemo promijeniti ako promijenimo svoje ponašanje. Ako npr. iz različitih razloga ne možemo ili ne smijemo izraziti svoj stav, mi nastojimo i promijeniti svoje ponašanje da se ne vidi kakav stav mi imamo i promjena našeg ponašanja vremenom utječe i na promjenu našeg stava, jer ćemo za svoje ponašanje nastojati naći unutarnje opravdanje, jer čovjeku je teško živjeti u neskladu. Ako jedno mislimo, a drugo činimo to što mislimo vremenom će se promijeniti u ono što činimo.

Ipak unatoč svim nastojanjima, stavovi su trajni i teško se mogu mijenjati, jedino ako pokušavate izazvati dugotrajnu promjenu stava, treba osmisliti snažne argumente i pridobiti ljude da razmatraju argumente i razmišljaju o njima tako da se promjena ostvari. S tim da je najteže promijeniti stavove, odnosno, uvjerenja koja su zasnovana na emocijama jer su to najčvršći stavovi.

Postavlja se pitanje kako protivne činjenice utječu na učvršćivanje stava, odnosno, uvjerenja? Učvršćivanje stava je proces razvijanja imunosti ljudi na pokušaje promjene njihovih stavova ranijim izlaganjem malim količinama argumenata protiv njihova stajališta. Upravo te male količine argumenata su ključne stvari. Stavovi, odnosno uvjerenja su temeljena na više argumenata i ako dođe do npr. negiranja nekih činjenica u tom uvjerenju, čovjek po svojoj prirodi nalazi druge pozitivne činjenice za svoje uvjerenje i to što je našao činjenice za opstanak svog uvjerenja još više učvršćuje svoj stav. Bez obzira što te činjenice redovno nisu činjenice, već su samo umišljeni argumenti za to uvjerenje.

Učvršćivanje stava možemo promatrati i kroz teoriju reaktivnosti, tj. kada uvjeravanje dovodi do suprotnog učinka. Ako netko smatra da mu pušenje nije štetno za zdravlje, jer je npr. njegov djed pušio čitav život i živio je 90 godina i nije istina da pušenje skraćuje životni vijek, i ako na to njegovo uvjerenje nastojimo primijeniti strogu zabranu, to naše uvjeravanje da je pušenje štetno i da mu zabranjujemo pušenje može samo izazvati kontraefekt i sigurno će doći do još jačeg opstanka uvjerenja te osobe kojoj postavljamo strogu zabranu.

Mi svoje stavove, odnosno, uvjerenja formiramo na različite načina, ali većina njih je naučena i djelomično mogu biti određeni genetskim faktorom. Dva su ključna utjecaja na formiranje stava:

direktno iskustvo (direktan doticaj s objektom ili osobom predstavlja snažan utjecaj na stavove) i
socijalno učenje (obitelj, grupe i kultura oblikuju individualne stavove na neizravan način).

I budući da stavove formiramo direktnim iskustvom, upravo zato je teško promijeniti čovjekova uvjerenja, jer je potrebno da čovjek svojim direktnim iskustvom utvrdi da je potrebno promijeniti svoje uvjerenje.

S toga uvijek je potrebno preispitivati se u što vjerujemo i u što smo uvjereni, jer najbolji korak za modificiranjem pogrješnog stava je svjesnost o postojanju pogrješnog stava.

U Sarajevu, 22. 9. 2015.

B. K.

Uzdam se u se’!

Samopouzdanje je riječ koju često čujemo u današnjim medijima. Prisutna je u našim razgovorima s prijateljima, obitelji, radnim kolegama. Redovno ju susrećemo na internet portalima, u dnevnoj štampi, u televizijskom i radijskom programu. A postavlja se pitanje: znamo li uopće što je to samopouzdanje!? Je li to kad je „netko pun sebe“, „on/a to zna vrlo dobro“, „on/a je siguran/na u sebe“?

Oxfordski rječnik engleskog jezika samopouzdanje definira kao osjećanje sigurnosti u sebe koje se rađa iz svijesti o vlastitim sposobnostima i kvalitetama. Međutim, tu se ne navodi da stupanj samopouzdanja može utjecati i na cjelokupni život, jer ako ga nemamo dovoljno, doslovno će nam sve izgledati mnogo teže, sumornije i sve će biti mnogo teže ostvarivo. Ovdje nije po srijedi nikakvo pretjerivanje – već surova istina, koliko god ju mi htjeli ili ne htjeli prihvatiti. Tako je.

Prije nego se upustimo u priču o samopouzdanju, bitno je poznavati razliku između samopouzdanja i samopoštovanja. Oba pojma su naširoko korištena i međusobno se isprepliću u našoj svakodnevici.

U najosnovnijim crtama, samopouzdanje je osjećanje emocionalne sigurnosti koje potječe iz vjere u sebe, a samopoštovanje je širok izraz koji obuhvaća sve ono što čini tu vjeru. Što bi značilo da bez samopoštovanja nema ni samopouzdanja. Sebe poštujemo jer smo sposobni biti pravi prijatelj, uspješno završiti radne obveze, pripraviti ukusan ručak, uredno popraviti pokvareno pokućstvo, a sve ovo doprinosi našem osjećaju da se možemo pouzdati u samoga sebe. I kad se iz dana u dan sve više i više možemo pouzdati u samoga sebe, tada možemo reći da stupanj našeg samopouzdanja raste.

Samopouzdanje se gradi na osnovu više činitelja, a među njima je najvažnije samopoštovanje.

Hibberd i Usmar (1996) navode da je samopouzdanje osnova u svim aspektima života. Pomaže nam dostići svoje ciljeve, isprobati nešto novo, vjerovati u svoju sposobnost odlučivanja i biti nezavisni.

Rosenberg (prema Gray-Little et al., 1997) smatra da osoba koju karakterizira visoko samopoštovanje poštuje samu sebe, smatra se vrijednom osobom, cijeni se i prepoznaje svoje grješke. Ako osoba ima nisko samopoštovanje to znači da joj nedostaje poštovanja prema samoj sebi, smatra se nevrijednom, nedovoljnom i općenito nedostatnom osobom.

Samopoštovanje (self-esteem) je termin koji se najčešće koristi da bi se izrazilo globalno vrednovanje sebe. Rosenberg (1965, prema Bezinović, 1988) definira samopoštovanje kao pozitivan ili negativan stav o sebi. Osoba s visokim samopoštovanjem sebe uvažava i cijeni, smatra se vrijednom poštovanja i ima općenito pozitivno mišljenje o sebi. Za razliku od ovakve osobe, osoba s niskim samopoštovanjem sebe najčešće ne prihvaća, podcjenjuje se i ima općenito negativno mišljenje o sebi.

Sappington (1989, prema Miljković i Rijavec, 2001) daje pregled istraživanja povezanosti između visokog samopoštovanja i funkcioniranja u različitim područjima života. Osobe visokog samopoštovanja su boljeg fizičkog i psihičkog zdravlja, otpornije su na stres; zadovoljnije su svojim poslom, školom i osobnim životom; uvjerenije su da će njihovi napori dovesti do uspjeha; češće planiraju, sudjeluju u raspravama, surađuju s drugima i postavljaju pitanja u školi ili na radnom mjestu; kompetentniji su u školi, na poslu i u različitim socijalnim situacijama; bolje su raspoloženi i manje depresivni; spremniji su suprotstaviti se drugima i lakše podnose kritiku; manje su skloni konformirati se pritisku većine i spremniji su izraziti svoje mišljenje; procjenjuju se sretnijima i zadovoljnijima od većine.

I kad imamo ovako visok stupanj samopoštovanja i zadovoljavajuće funkcioniranje u različitim područjima života, kako onda da se ne možemo pouzdati u sebe. Naravno da možemo i to nam je veoma potrebno.

Alice Walker – američka autorica, pjesnikinja i aktivistica, sljedećim je riječima na najbolji način opisala važnost samopoštovanja i samopouzdanja.
„Najčešći način na koji se ljudi odriču svoje moći je misleći da ju uopće nemaju.“

Zato ne dopustimo da nam naše mišljenje o nama kroji život, nego svojim pozitivnim djelovanjem dovedimo do toga da imamo pozitivno mišljenje o sebi.

Izvori našeg samopouzdanja mogu biti:

Samopoštovanje;
osjećanje „autentičnosti“ i opuštenosti u ulozi onoga što jesmo;
prihvaćanje svog fizičkog izgleda;
pozitivan stav i pozitivan pristup životu;
vjera u vlastitu sposobnost da možemo svladati teške, rizične ili neizvjesne situacije i
spremnost prihvaćanja hvale i kritike bez neke korjenite promjene mišljenja o sebi.

Visoko samopouzdanje daje energiju i motivira, dok nisko samopouzdanje ima niz negativnih posljedica poput loših emocija (sramežljivosti, prestrašenosti, nesigurnosti, bojažljivosti). Takve emocije dovode do povlačenja od drugih ljudi, što dovodi do usamljenosti, do problema u odnosima s drugim ljudima, u prijateljskim i intimnim vezama. Dolazi do stalnog osjećaja neuspjeha. Osjećaj nezadovoljstva povećava vjerojatnost za razvoj depresije. Bitno je napomenuti i da povećanje negativnih osjećaja može dovesti do ovisničkog ponašanja (ovisnosti o alkoholu, drogama i drugim sličnim opijatima) i konačno nas sve može dovesti do samodestruktivnog ponašanja.

Temelji samopouzdanja kreiraju se od najranijeg djetinjstva. Kroz cijeli naš život održava se slika o sebi koju smo najviše stvarali tijekom djetinjstva. Tada su najsnažniji izvor procjene nas samih bili naši roditelji.

S toga dragi roditelji, ovo su postupci koji dovode do zdravog samopouzdanja Vašeg djeteta:

Posvetite im pažnju i ljubav i slušajte svoje dijete, slušajte ono što Vam Vaše dijete ima za reći.
Uvažavajte potrebe i mogućnosti Vašeg djeteta.
Potrebni su samo dosljedni odgojni postupci uz postavljanje razumnih granica i očekivanja (Ako ste svom djetetu obećali nagradu (npr. omiljenu čokoladicu) ukoliko uredno pospremi svoj krevet ujutro kad ustane, dajte mu tu čokoladicu i pohvalite ga kako je to lijepo ponašanje. A ukoliko dijete ne pospremi svoj krevet ujutro kad ustane, kaznite ga. Da, kaznite ga, ali isključivo uskraćivanjem omiljene čokoladice i recite svom djetetu da to njegovo ponašanje nije poželjno, ali da ste sigurni da će ono sljedećeg jutra pospremiti svoj krevet.)
Pokažite vjeru u djetetove sposobnosti, podržavajte ga u njegovim eksperimentiranjima – ne dozvolite da dijete uvijek uči na Vašim grješkama, nego neka uči i na svojim grješkama.
Za svaku poželjnu radnju nagradite ga, pohvalite ga, potičite da to i dalje radi i ohrabrite ga za nove radnje i izazove.

Ovim postupcima od najranijih godina dajemo dobru podlogu za razvoj samopouzdanja kod svakog čovjeka.

Također, bitno je prepoznati svoje negativne misli i negativne poruke, a još važnije je dokazati sebi da griješimo!

Neke od negativnih poruka mogu biti: „Stalno ispadam glupa!“, „Nema šanse da to naučim… da to uradim do zadanog roka!“, „Nesposobna sam ja za to!“, „Nikad to neću uspjeti!“, „Svi znaju više od mene!“.

Iako negativne misle mogu biti dio nas, potrebno je suočiti se s negativnom porukom i zapitati se koji je dokaz tome.

Zapitajmo se: Nismo li možda skloni umanjivanju dobrih stvari, a uveličavanju negativnih? Odbacujemo li pozitivne doživljaje i stvari kao nebitne? Uočavamo li i pamtimo samo ono što je loše? Predviđamo li često negativno svoju budućnost?

Ukoliko smo na većinu pitanja odgovorili pozitivno, potrebno je kad se ponovno nađemo u sličnim situacijama prepoznati negativne misli i suprotstaviti se samom sebi i zamijeniti ih novim, pozitivnim.

Misli koje mogu pomoći našem samopouzdanju su:

Imam pravo na pogrješku.

Svatko ima pravo na pogrješku.

Postavit ću dostižne ciljeve (kako me nedostizanje neostvarenih ciljeva ne bi obeshrabrilo).

Odbacit ću neprimjerene i neželjene primjedbe dobivene od strane drugih ljudi, a prihvaćat ću primjerene i ugodne.

Znam da sam vrijedna kao i drugi ljudi.

Mogu biti zadovoljna svojim napretkom.

Joyce Meyer – kršćanska autorica i govornica rekla je da:
„Pozitivni umovi proizvode pozitivne živote. Negativni umovi proizvode negativne živote. Pozitivne misli su uvijek pune vjere i nade. Negativne misli su uvijek pune straha i sumnje.“.

Znam da nije lako pronaći sreću u sebi, ali znajte da ju nije moguće pronaći negdje drugdje.

U Sarajevu, 15. 9. 2015.

B. K.

Fenomenologija lova: Jedan neobičan pogled na ljudsko biće!

Često slušamo kako bez boli nema dobitka, kao i da bez rizika nema zabave… No, da li je to uistinu zadnja riječ o čovjekovom zadovoljstvu i uspjehu?

Umjetničko izražavanje gornjeg paleolitika (100.000 god. pr. Kr. do 10.000 god. pr. Kr.) odvijalo se uglavnom na dva kolosijeka: dok se kiparstvo pretežito bavilo stvaranjem tzv. Venera – zdepastih ženskih kipića prenaglašenih oblina, slikarstvo je radije donosilo prizore iz lova. Zidovi pećina su se tako detaljno ukrašavali prikazima jelena, bizona, mamuta, nosoroga, konja i drugih – mahom – krupnijih životinja. Nerijetko se na tim slikama pojavljuje i lovac – čovjek. Međutim, za razliku od životinja njega se prikazuje površno i apstraktno, bez jasnih statusnih i spolnih obilježja. Uz čovjeka je gotovo uvijek i njegovo oružje, a počesto i pas kao vjerni pratitelj i pomoćnik u lovu.

Sve ove slike imaju jednu zanimljivu poveznicu. Naime, situirane su mahom u vrlo dubokim spiljama, na hladnim i mračnim mjestima, gdje čovjek izgledno nije stanovao. Tako cijela stvar poprima sakralne i ritualne značajke. Većina autora smatra da se ovdje radilo o svojevrsnom magijskom izražavanju naših predaka. Crtajući životinje prije lova, čovjek je pokušavao na mističan način zagospodariti i ovladati njima, kako bi mu sam lov na koncu bio sretniji i uspješniji.

Velik plijen, još veći rizik!

Kako već rekosmo, pećinski umjetnik je poslovično bio fasciniran velikim životinjama koje su po njega u trenucima lova mogle biti vrlo opasne, a nerijetko i smrtonosne. Već i ranjeni jelen predstavlja nemalu opasnost za primitivnog lovca koji je primoran loviti svoj plijen iz neposredne blizine… a tek bizon? Da i ne spominjemo zastrašujuću čupavu gromadu od mamuta… Naljutite li ga, u tren oka će te imati tri tone divljeg mesa za vratom!

U to vrijeme lov svakako nije imao ništa s hobijem ili razonodom. Ovdje se radilo o pitanju života i smrti! Ako bi ste igrali na sigurno, pa išli uloviti zeca, to bi na koncu značilo da će vaša – otprilike dvadesetočlana – rodovska zajednica moći tek malo zameziti. Međutim, u tom slučaju ostaje teško egzistencijalno pitanje izgladnjele čeljadi: „A što je za večeru“!? Zbog toga se lovac prije ili kasnije morao odvažiti za lov na krupniju divljač. Što je plijen bio veći, to je značilo više hrane, te više krzna koje je u uvjetima ondašnjeg ledenog doba bilo životno jednako važno kao i obilan te hranjiv obrok. No, što je plijen bio krupniji, to je bilo i više šanse da lovac postane lovina. Zato se lovac nesumnjivo nalazio pod velikim pritiskom, te se iz egzistencijalno napetog konteksta „Ili ću ja njega, ili će on mene“ počela rađati istinska fascinacija i mistifikacija. Pomiješani osjećaji čežnje i straha po sebi uvijek gravitiraju prema doživljaju „svetog“, a ovdje upravo susrećemo jedan istinski mysterium tremendum et fascinans!

S posljednjim navodima svakako ne bi mogli ustvrditi da se religiozna dimenzija čovjeka razvila isključivo iz njegove napete lovačke prakse, pa čak niti iz nekog uopćenog iskustva (prirodne) smrti. Tu se mora još više računat na općenite kontraverze života: svakodnevnu isprepletenost lijepih i ružnih iskustava, čestih oduševljenja i razočarenja koja čovjeka neumoljivo pritišću da traži odgovore o podrijetlu, smislu i naravi svoga života na zemlji. „Odakle sam došao, kamo idem i zbog čega sam tu“!? No, poveznica ipak nesumnjivo postoji jer, kako rekosmo, misao o „svetome“ se javlja tamo gdje se isprepliće punina života i punina smrti, užitak i bol, oduševljenje i razočarenje… a prahistorijski lov je po sebi nudio jedno takvo kompleksno, dramatično i kontraverzno iskustvo.

Pobožna agresivnost

Igra li atavistički mentalitet mesoždera-lovca kakvu ozbiljniju ulogu u religioznim nastojanjima čovjeka? Pa izgledno je da igra… U tom smislu velikan katoličke duhovnosti, moderni monah-pustinjak Carlo Carretto primjećuje da je najgora od svih oholosti, oholost pobožnih. To je ona oholost koja juriša na Nebo kao na kakvu neprijateljsku utvrdu te se rado stavlja na mjesto Boga, da sudi i kudi…

Davno prije toga, do približno istih rezultata stigao je i Ignacije Lojolski. Mladi Ignacije je od vojnika-plaćenika postao revni molitelj i isposnik. Međutim, tek puno kasnije će shvatiti da se taj prvi put i nije baš obratio kako treba, jer uspio je zamijeniti ciljeve, ali metodologija je ostala ista! Premda se – izvanjski gledano – u njemu dogodila velika transformacija, kasnije će shvatiti kako je on u to vrijeme ostao još uvijek onaj isti častohlepljivi i agresivni vojnik. Sada više nije jurišao na neprijateljske tvrđave; naprotiv, sada je jurišao na samoga Boga. Bacio se na njega kao na kakav plijen, da ga zarobi i podvrgne svojim nastojanjima. Puno kasnije će shvatiti da je Bog zapravo uvijek bio s njime, ali on sam nije bio pri sebi. Jednostavno, Bog ako je Bog, On mora biti sveprisutan: i u tebi, i oko tebe! Međutim, čovjeku-vjerniku očito treba puno vremena kako bi ovo shvatio. Nekako mu se u početku čini da je primoran igrati vrlo opasnu igru. Pristupa Bogu kao prevrijednom plijenu. Taj plijen znači neizmjerno bogatstvo, ali i neizmjernu opasnost koja od čovjeka-lovca lako može učiniti drugorazrednu lovinu. Na koncu je čovjeku potrebnu puno vremena kako bi shvatio da je Bog netko ili nešto sasvim drugačije … „Id quo maius cogitari nequit“ – „veći nego što se to uopće može zamisliti“, ali ne u smislu superlativa, nego na način neispunjivog komparativa (W. Kasper)!

Ljubavni jadi pećinskog čovjeka

Lov se po sebi nekako vrlo rano povezao i sa seksualnom dimenzijom čovjekova života. Uspješni lovci su nesumnjivo bili privlačni ženama, jer su ovi bili u stanju pružiti egzistencijalnu sigurnost, kako samim ženama, tako i njihovoj djeci. Ali ovdje će se uskoro dogoditi i nešto vrlo konfuzno; nešto kao zamjena teze, ili bolje rečeno zamjena objekta. Prema mišljenju Leroi-Gourhana, često zajedničko prikazivanje bizona i konja u pećinskom slikarstvu sadrži izgledno snažnu seksualnu konotaciju. S obzirom da u prirodi ove dvije životinje nikada ne žive skupa, konj bi u navedenom slučaju ustvari simbolizirao muškarca, a bizon ženu. Bizon se zatim često prikazivao probodenim sulicom, što bi opet predstavljalo dodatnu seksualnu aluziju. Ovo sve tendira prema tome da su muškarci u određenom prapovijesnom trenutku počeli promatrati žene kao lovinu, dok su s druge strane žene počele gledati muškarca kao lovca, ali koji ne samo da za njih treba nešto uloviti, nego koji i njih same mora spretno uloviti! Kako je došlo do ove uznemirujuće identifikacije predstavlja svakako temu za sebe. Međutim, izgledno je da čin hranjenja predstavlja po sebi jedan iznimno intiman i životan akt, a gdje ima intimnosti, kao i životnosti, bit će i međusobne identifikacije. Na primjer, u fazi totemizma nisu se samo pojedinci rado identificirali s moćnim i krupnim životinjama, nego su to zajednički radile i cijele plemenske zajednice. Totem po sebi predstavlja stilizirani prikaz neke moćne životinje s kojem se identificira pojedino pleme. Pri tome se može raditi o krupnijem biljojedu kakvog se inače lovi, ali i o moćnom mesožderu, koji po sebi simbolizira ono kako se lovi. Uglavnom, fenomenologija lova je nesumnjivo utjecala na fenomenologiju međuljudske identifikacije …

Premda se može prispodobiti na različite načine, generalno bi se reklo da fatalna ljubav predstavlja situaciju u kojoj između muškarca i žene postoji ogromna privlačnost, pri čemu svi ostali faktori sugeriraju da oni jednostavno nisu jedno za drugo, bez obzira dal’ se radilo o nepremostivim razlikama u njihovim karakterima, ili o nekim drugim, izvanjskim nepovoljnim okolnostima za njihovu vezu. U ovakvim situacijama ljudi nerijetko okrivljuju sudbinu, Boga, vraga i što sve ne. Naime, teško im je za shvatiti odakle tolika privlačnost, ako je cijela stvar na koncu neizvediva!? Što bi drugo na kraju i mogli zaključiti nego da neka viša svemoćna sila jednostavno i neumoljivo želi da oni pate, i to dugo i bolno… Logika ljubavi po sebi nesumnjivo sugerira da bi nas trebali privlačiti oni partneri koji su nam osobno i životno kompatibilni, no, zašto se onda prečesto događa da su nam najprivlačnije one osobe naspram kojih bi nam bilo pametnije da ih zaobilazimo u širokom luku!? Nutarnja prisutnost mesoždera-lovca itekako može pružiti solidan odgovor na ovo pitanje: Lovac zna da je težak i opasan plijen najbolji mogući plijen! Što više mišića, to i više hrane, ali i više snage koja može ozlijediti i ubiti ili više brzine koja nam jednostavno može uteći. Međutim, u ovakvim situacijama, sebi bismo uvijek morali posvijestiti da mi ovdje zapravo ne tražimo nešto za večeru, nego da tražimo pouzdanog životnog partnera! A to po sebi može biti samo netko s kim dobro komuniciramo i funkcioniramo; netko s kim dijelimo zajedničke fundamentalne poglede i interese. Sentimentalni magnetizam, proizašao iz arhaične zamjene objekata ljudskog bića i lovine, i dalje će vrebati čovjeka, no pri tome će biti od velike pomoći ukoliko poznajemo uzroke i razloge cijele situacije. Kako je to Freud primijetio: osviještenje nesvjesnog problema obično predstavlja i njegovo rješenje. Ako nas netko (za nas) opasan opasno privlači, trebamo znati da to nije nikakav prst sudbine niti kakva božanska tragikomedija – hirovito upetljana u naš život. Jednostavno, dogodilo nam se to da se logika lova upetljala tamo gdje joj nije mjesto i gdje nam danas apsolutno ne može biti od pomoći.

Stagnacija inteligencije

Američki patolog i razvojni biolog Gerald R. Crabtree smatra da je intelektualni razvoj čovjeka manje-više završen. Naime, ovaj cijenjeni standfordski profesor je mišljenja da današnji način života po sebi ne pruža dovoljno poticaja za daljnji intelektualni razvoj čovjeka. Čekaj malo… Ne živimo li mi u intelektualnom vremenu!? Prije Gutenberga 99% ljudi tijekom života uopće nije imalo doticaja s bilo kakvom knjigom, a sada više i ne znamo gdje ćemo s njima… Po Crabtree-ju mi živimo prije u nečemu što bi se moglo nazvati kvazi-intelektualno vrijeme. Na primjer, mi svakodnevno žustro raspravljamo: crveni ili crni, Amerika ili Rusija, Ronaldo ili Messi, Bakir ili Željko, Frljić ili Thompson… međutim, poslije toga najnormalnije idemo raditi svoj posao, ručati, večerati, družiti se, spavati… što će reći da se danas puno raspravlja i razmišlja, ali da to sve skupa i nije baš od velike životne važnosti. S druge strane, Crabtree uviđa da je pećinski lovac bio u sasvim drugačijoj situaciji. Jedan jedini pogrešan korak u lovu na divljeg vepra za njega je značio teško ranjavanje, pa čak i smrt. Stoga se njegov intelekt morao neprestano razvijati, usavršavati i prilagođavati izazovima svakodnevnice.

Prema spomenutom autoru, vrhunac ljudske inteligencije dogodio se negdje između 500 god. pr. Kr pa do samog Krista. Poslije toga počinje stagnacija koja u današnje vrijeme uzima svoj puni zamah.

Ali, možda i ne trebamo žaliti zbog navedene stagnacije inteligencije. Sasvim je moguće da je imamo već dovoljno, a da nam pri tome nedostaju neke potpuno drugačije vrline i karakteristike. U tom smislu je i Hawking nedavno rekao kako najveću opasnost za daljnji razvoj i opstanak čovjeka predstavlja njegova sklonost netrpeljivosti i nasilju. Ovo dvoje u kombinaciji s dostupnom visokom tehnologijom predstavlja istinsku prijetnju daljnjem razvoju i opstanku čovječanstva. Očito je da se upravo na ovome mora više raditi.

Međutim, intelekt je već sam po sebi agresivan. Pod ovim ne mislimo sad neke posebne „crne“ misli ili druge nasilne fantazije, nego onu specifičnu znatiželju koja ne karakterizira samo čovjeka nego i ostale više sisavce, mahom mesoždere. U životinjskom svijetu biljojedi i nemaju baš vremena da budu znatiželjni, zato što zbog niske proteinske i kalorične vrijednosti hrane koju jedu manje-više moraju stalno jesti. Znatiželja se zato puno češće javlja kod mesoždera koji se zbog učinkovitijeg načina podmirivanja prehrambenih potreba susreću s viškom slobodnog vremena.

Mogli bismo čak reći da je ljudski intelekt (ili um) sam po sebi jedna vrsta lovca. Isti se obično definira kao ljudska sposobnost na osnovu razmišljanja i stjecanja znanja dolaziti do uvida i spoznaje. Pri tome intelekt nerado pita smije li nešto znati! On definitivno ne voli prohibicije i ograničenja i teži k tomu da sve apsolvira i spozna! Subjektivnost ga vrijeđa, a objektivnost veseli! Ovo potonje osobito potkrepljuje tezu o agresivnosti intelekta, jer on ne želi poštovati svete granice tuđe osobnosti. Tomu naprotiv, intelekt je prije poput vještaka sudske medicine koji hladnokrvno trančira mrtvaca kako bi ustanovio zašto je nastupila smrt! On doslovno od subjekta pravi objekt, tj. stvar.

U tom smislu se pokatkad kao teolog propitkujem i o samoj moralnosti teologije, jer u teologiji Bog prestaje biti onaj uzvišeni „Ti“ pred kojim se u zanosu moli, pjeva i pleše, te na koncu postaje „On“ – još jedan od objekata, tj. stvari ljudske znatiželje i spoznaje!

Agresivna tehnologija

Fosilna goriva poput ugljena i nafte još uvijek predstavljaju temeljne pokretače tehnologije i gospodarstva. S druge strane, fosilnih goriva u prirodi nema baš svugdje, a gdje ih ima, skriveni su duboko u zemlji. Njih od početka prate i brojne kontraverze: prljava su i zbog njih se često ubija i ratuje.

Ima toga još… ljudska tehnologija i ekonomija kao da gaji osobitu slabost prema rijetkim i teško dostupnim stvarima. Na primjer, zlato nije samo traženo zbog estetskih, nego i zbog čisto tehnoloških razloga. Dakle, ne samo zbog proizvodnje i nošenja nakita, nego i zbog njegovih jedinstvenih fizikalnih i kemijskih osobina: otporno je na oksidaciju, odlično provodi električnu energiju, te ima izvanredna akustična svojstva. Ipak, na koncu bi postavio pitanje o tomu da li je tehnologija imala izbora? Odnosno, da li se orijentirala na teško dostupne materijale i energente radi njihovih izvanrednih i korisnih svojstava, ili se pak orijentirala na teško dostupne materijale i energente upravo zato što su teško dostupni?

Sada mala digresija o Bošku Petroviću i grahu: Naime, doajen hrvatske Jazz scene Boško Petrović bio je veliki ljubitelj graha i to uopće nije pokušavao prikriti, premda eto, poznatima kao dolikuje da jedu neke otmjenije delicije. U tom smislu, jednom je prilikom Boško samouvjereno izjavio: „Jedini problem graha je taj što ga ima puno i što je lako dostupan. Da ga je kojim slučajem manje, siguran sam da bi grah bio skupocjena i otmjena poslastica“!

Tako na koncu opet dolazimo do one fundamentalne lovačke teze: „Opasan plijen je pravi plijen“! Vidimo, isto pitanje se može postaviti i u kontekstu tehnologije, znanosti i gospodarstva. Ljudski um nekako olako nadiđe one uobičajene i lako dostupne stvari, premda je upitno da li ih je stigao u potpunosti apsolvirati. Na primjer, navodno je Nikola Tesla rekao kada bismo znali svu moć brojeva 3, 6 i 9, tada bi smo u rukama držali „ključ“ svemira (zanimljiv link na tu temu: https://www.youtube.com/watch?t=47&v=W5mJeRtjPvY). Ipak, matematika se do sada još nije ozbiljno pozabavila s navedenim brojevima. Zapravo, visoka matematika skoro da se i ne bavi prirodnim brojevima… to oni ostavljaju djeci iz osnovne škole, dok se majstori bave nekim puno apstraktnijim matematičkim formama.

No, možda se prava moć krije baš u onom običnom i svakodnevnom. Na primjer: da bi se raketa Saturn 5 svojevremeno vinula do mjeseca nije bio dovoljan samo kerozin. Trebalo je nešto puno žešće… trebala je voda! Da, voda; doduše u ponešto izmijenjenoj formi. Radilo se o kriogenom gorivu sastavljenom od tekućeg vodika i kisika, dobivenih iz najobičnije vode, posve jednostavnim procesom analize. Kada se govori o dosezima i mogućnostima vode, možda su intrigantna istraživanja austrijskog šumara i izumitelja Viktora Schaubergera ipak na koncu bila prenategnuta od strane poslovično iracionalnih alternativaca te šizoidnih teoretičara zavjere, no, i „main stream“ istraživanja pokazuju da se o vodi još puno toga ima za naučit.

Zaključak:

Naši davni predci lovci-sakupljači su se hrabro i strpljivo probijali krivudavim i čupavim stazama evolucije. Uspjeli su nadvladati i nadživjeti kako gorostasne mamute, tako i mišićave neandertalce; proširili su se po svem svijetu i ovladali prirodom. Ostavili su nam svoje gene, ali i svoju psihologiju. Danas, uslijed velikog kulturološkog i civilizacijskog odmaka pronalazimo da su nam potrebne neke nove osobine i vrline, ali ono staro u nama ne napušta nas lako. Često nam prouzrokuje probleme: emotivne, intelektualne, poslovne, vjerske, prijateljske i kakve sve ne… Da bismo nadvladali sve svoje nutarnje konflikte, očito ćemo morati bolje upoznati sami sebe. Da bi smo u konačnici izgradili sretnu budućnost, prvo ćemo morati bolje upoznati svoju prošlost… ne samo I. i II. svjetski rat (omiljena tema povijesno nastrojenih Balkanaca), nego prvenstveno mislim na onu daleku prošlost: ono tamo nekad, dok smo se izdizali iz obične biosfere te postajali ono što danas jesmo, ljudi!

Albert Schweitzer jednom reče: „Čovjek je ovladao prirodom prije no što je naučio vladati samim sobom“! Moguće da je upravo to posljednja i odlučujuća bitka lovca u nama: da zauzda samog sebe!

U Sarajevu, 12. 9. 2015.

M. B.