travanj 2015. – Poptheo Web Portal

KORAK NAPRIJED

Jednog jutra probudim se i vidim da mi je pokućstvo novo, da imam poslugu, svu zadnju tehnologiju i da kraj mene leži voljena osoba. Taj osjećaj svjesnosti da me čeka spreman doručak, da svi oko mene „plešu“. Hmm! Spremam se, vozač mi otvara vrata i odvozi me do radnog mjesta. Baš tog mjesta, gdje me svi bojazno i s poštovanjem pozdravljaju, gdje me izrazito cijene i poštuju moj uspjeh. Da, baš ja, ja sam uspješna! To novo odijelo, sat iz zadnje kolekcije, nove cipele i nova kožna torba čine me uspješnom ženom! Kad odjednom… tu rum, tu rum… Tko, što, gdje? Auuu, alarm zvoni. Probudi se! I da, to je samo bio san.

Kada bismo mogli preko noći postati uspješni, kako bi to bilo dobro, zar ne?

Ali ne kaže se uzalud da je put do zvijezda posut trnjem. Ne, nije tako lako postati uspješan. Ali nešto teže od toga da postanemo uspješni jest odrediti kriterije uspjeha. Jer to što mislimo da je neka glazbena zvijezda uspješna, ne mora značiti da ona to osjeća i da to doista jest. Nikad ne gledam samo posljedice, nego i uzroke, a tako i ne gledam samo uspjeh kao krajnji produkt, nego i kriterij kao okvir u kojem bismo mogli odrediti taj uspjeh.

Ali evo, za primjer, uzet ću kriterij uspješnog muškarca, direktora banke. Što je to što njega čini uspješnim? Novo odijelo, novi radni stol, nova kožna torba, hrpa papira na stolu? Ne, to nije odgovor. Ono što nas može učiniti uspješnima je prvobitna volja i želja za napretkom, koji nerijetko dovodi do uspjeha. Da svaki ulazni napredak i nadogradnja znanja dovodi do povećanja samopoštovanja, pokazala su mnogobrojna istraživanja. Što više svladamo životnih prepreka, više ćemo biti zadovoljniji sobom. U psihologiji je u zadnje vrijeme dosta korišten pojam „misli pozitivno“, odnosno budi optimista, vjeruj u sebe, u svoje mogućnosti i želi napredovati. Kad vidimo da je netko pametan, inteligentan, uvijek ćemo reći da on posjeduje mogućnost da bude uspješan. Ali što nam znači inteligencija? Nešto što sigurno dovodi za uspjeha? Ako ćemo navesti grubu definiciju inteligencije, reći ćemo da je to sposobnost prilagodbe u novim i nepoznatim situacijama.

DA! Moram biti sposobna prilagoditi se novim i nepoznatim situacijama. A znači li to da trebam odustati kod prvog neuspjeha? Što bi trebao reći jedan profesor književnosti kad mu jedan od radnih zadataka bude pisanje financijskog predračuna, a on to ranije nikada nije radio? I uradi on taj financijski predračun, ali ne bude baš nimalo dobar. Što bi trebao? Reći da odustaje, da on to ne može, da on nije za tog!? Je li to način na koji ćemo uspjeti? Koliko puta dijete padne dok ne prohoda? Jedanput, dvaput, pet puta ili možda deset puta? Ma bezbroj puta! Ono će pokušavati sve dok svojim nogicama ne stane na čvrsto tlo i još će se glasno nasmijati da svima javi kako je uspjelo. Tako i čovjek sve dok ne postigne svoj cilj, ne smije odustati. Samo ta upornost i želja dovest će do uspjeha.

Često čujemo da kad nam život da limun, napravimo limunadu. Da, upravo tako. Iskoristimo svaku priliku. Koliko god teško, gorko i nejasno bilo, iskoristimo svaku životnu priliku u svoju korist.

Sjećam se jedna priče iz studentskih dana… Djevojka je silno željela studirati ekonomiju u Zagrebu, pohađala sve pripreme i sve materijale preradila, ali na kraju nažalost nije bila primljena u Zagreb. I tako tužna, uplakana i razočarana predala je papire za ekonomiju u Sarajevu i bez problema se našla na listi primljenih studenata. Ali to nije bilo to. Ona je silno čeznula za Zagrebom. I eto prođe nekako prva godina studija i više nije ni spominjala Zagreb. Naviknula se na studij i život u Sarajevu. I završi tako i druga godina, pa i treća… mada je treću godinu malo kasnije završila, jer je kasnije obranila dodiplomski rad i baš dok je ona čekala datum obrane dodiplomskog rada završi se natječaj za prijavu za II. ciklus studija. I tako ponovno se javi razočarenje i tuga… izgubit će godinu, dolazi pauza u studiranju. Ali iskustvo je učinilo svoje… Ona pokupi svoje papire nakon obrane dodiplomskog rada i pravac Zagreb. Tu je natječaj za II. ciklus studija još uvijek bio otvoren i bi ona primljena u Zagreb iako je bilo suza i tuge što to nije Sarajevo. I tada smo joj pijući kavu rekli da ubuduće mora paziti što to toliko silno želi…, jer ukoliko je želja jaka, a upornost velika – uspjeh je zagarantiran. I sada, ona je mlada uspješna magistra ekonomije koja živi i radi u jednoj prestižnoj firmi u Zagrebu.

Nakon ove kratke priče prisjetimo se što nas to sve čini uspješnima:

želja,
upornost,
iskorištavanje životnih prilika,
usmjerenost na pozitivne ishode i naravno
sposobnost da preuzmemo rizik.

Jeste li spremni?

U Sarajevu, 29. 4. 2015.

B. K.

DRŽI PARAZITA!

„Zajednička značajka svih oblika suradnje među bivšim konkurentima jest ta da se uvijek iznova pojavljuju pojedine individue koje pokušavaju napustiti udruženje radi vlastite koristi. A kako bi to spriječila, zajednica mora razviti nadzorne mjere“ (Peter Schuster).^[1]

Ako smo s pažnjom pročitali uvodni kurziv, netko će vjerojatno pomisliti da je gospodin iz zagrade nekakav kriminolog ili politolog. Ali, nije! Ni blizu od toga, profesor Schuster je ugledni austrijski teoretski kemičar, te uz to bivši predsjednik austrijske akademije znanosti, a između ostalog, bio je i član učeničkog kruga pape Benedikta XVI. (Ovaj krug ne sadrži samo katolike nego prvenstveno ugledne svjetske znanstvenike, koji su voljni razgovarat i raspravljat o nekim dodirnim, ali i spornim graničnim temama između teologije i egzaktnih znanosti). Kako se u životu bavio biofizikalnom kemijom, tako je vrlo blizak području molekularne biologije i neuro-znanosti. Pa dobro, ali zašto onda onaj uvodni citat zvuči tako društveno politički, a ne kemijsko-biološki? Tako zvuči zato što između ovih dijametralno različitih područja života postoje neke duboke zajedničke karakteristike i zakonitosti!

Krenut ćemo ovako: C. R. Darwin je još prije nešto više od 150 godina udario temelje teorije evolucije. Pri tome je pretpostavio da su se svi postojeći oblici života razvili iz nekih zajedničkih primitivnih predaka. Darwin je pri tome mogao objasniti kako se jedna određena vrsta razvija unutar svoje vrste i roda (optimiranje po principu međusobne konkurencije), ali nije mogao jasno objasniti kako dolazi do prelaska iz vrste u vrstu, odnosno do nastanka sasvim novog i originalnog oblika života. Ovo će postati tek ponešto jasnije 70-tih godina XX. stoljeća. Naime, tada je u nepreglednoj šumi života identificiran jedan zajednički princip, ili da kažemo drugačije, Darwinova priča o optimiranju na temelju međusobne konkurencije je dobila neočekivani nastavak i obrat: u prirodi se događa to da konkurenti nakon nekog vremena postaju partneri, te zatim zajednički formiraju novi oblik života! Da se radi o zbilja dramatičnom obratu svjedoči i to što promatranje prethodne situacije uopće nije obećavalo mir. Tomu naprotiv, sve je izgledalo kao da se sprema nekakva veličanstvena odlučujuća bitka među konkurentima! Jer, ovdje se radilo o višegeneracijskom sukobu koji se prenosio s „koljena na koljeno“, a cijela situacija je dobrano podsjećala na modernu utrku u naoružavanju. Dakle, konkurenti su generacijama usavršavali svoje borbeno-rivalske sposobnosti da bi na kraju jednostavno postali partneri. Ispočetka nezavisni partneri, a zatim se još sljubiše u novu, kompleksniju formu života. Tako današnja evolucijska znanost govori o osam velikih stupnjeva biološke evolucije: sve je počelo nekad veoma davno s međusobnim udruživanjem tzv. replicirajućih molekula, pa onda preko udruživanja nezavisnih replikatora, RNA molekula, enzima, prokariota, nespolnih klonova, protista, zasebno živućih organizama, pa sve do organiziranja zajednice primata i razvoja ljudskog društva.^[2] Dakle, jednostavni, ali i dramatični rasplet udruživanja bivših konkurenata stoji u temeljima raznolikog bogatstva života, međutim, sasvim je drugo pitanje kad se, kako i zbog čega to događalo. Barem što se tiče molekularne i stanične razine razvoja, to bi pitanje ipak trebalo ostaviti adekvatnim stručnjacima, a mi ćemo se sada više orijentirati na društvenu razinu problema.

Eksperiment zvani „pripitomljavanje vuka“

„Što više upoznajem ljude, sve više otkrivam da veoma volim pse“ – reče Charles de Gaulle, a Roger Caras bi dodao: „Psi nisu cijeli naš život, ali oni čine naš život cijelim“. Psi pružaju čovjeku nebrojene i višestrane blagodati. U stara vremena su bili čovjekovi vjerni pomoćnici u lovu, te čuvari ljudskih nastambi. Danas su prvenstveno kućni ljubimci, odani prijatelji, terapeutske životinje, ali nađe se za njih također vrlo zahtjevnog i odgovornog posla i u vojsci, policiji, spasilačkim službama i gdje sve ne. Čovjek danas uzima zdravo za gotovo da je ova čudesna životinja jedna od najboljih stvari koja mu se ikada dogodila, ali zanimljivo je prisjetiti se početka povijesti čovjekovog odnosa sa psom. Naime, pas je prva od svih životinja koja je bila pripitomljena, a njegovi predci jesu vuk i čagalj. Dakle, nekome je prije dvanaest tisuća, a neki podaci kažu i prije trideset tisuća godina, palo na pamet da pripitomljava ove opasne divlje životinje. Čagalj i nije bio toliko opasan za čovjeka. On je po sebi ‘nako više dosadni noćni lupež, ali za vuka se može reći da je bio izravni čovjekov konkurent. Na meniju su mu bile iste životinje, kao kod čovjeka, a kad bi zimi lov postao otežan, tada bi mu na meni dolazio i sam čovjek. I kome je onda, te iz kakvog razloga palo napamet pripitomljavati toga opasnog predatora, od čijeg se jezivog zavijanja tijekom mračnih zimskih noći čovjeku ledila krv u žilama, i od čijeg su se urokljivog pogleda i najhrabrijim ratnicima počesto oduzimale noge od straha? Ljudi su oduvijek bili skloni nekim zajedničkim stereotipima, a u tom slučaju vuk je sigurno bio na vrlo lošem glasu, kao što je to čak i dan danas. Stoga je logično za pretpostaviti da prvo pripitomljavanje vuka nije počelo zajedničkim snagama unutar neke veće rodne zajednice ili plemena. Čak da je nekome to i palo na pamet, teško da bi ostatak društva to dopustio. Zato je bolje za pretpostaviti da se ovdje radilo o nekom ekscentričnom pojedincu, moguće nekom osamljenom lovcu – izopćeniku iz svoje zajednice, koji je negdje naletio na napuštenog mladunca vuka. Kako mu je očajnički trebalo nekakvo društvo, ovaj je oprezno prihvatio kučića, pri tome vjerojatno dvojeći o smislu vlastitoga poteza. Ovaj čovjek je po sebi odgovarao stereotipu pronalazača i pionira. Ovakvi ljudi moraju biti drugačiji i ne smiju se potpuno uklapati u ostatak društva, jer društvo po sebi voli stabilnost i pragmatičnost, dok samo kreativni i nesputani umovi mogu stvarati promjene. Mladunac je u međuvremenu odrastao u veliku životinju, slijedeći u stopu svoga vlasnika. Ponašanje mu sigurno nije bilo uzorno kao u današnjih pasa, ali bilo je dovoljno dobro da mnoge uvjeri kako se u ovom neočekivanom savezu krije ogroman potencijal. Od tada će i mnogi drugi ljudi pokušati pripitomiti sebi svoga vlastitoga vuka …

Protiv svih prognoza – primjer integracije kršćanstva u Rimskom carstvu

Stari Rimljani su bili poslovično tolerantni prema novim religijskim pokretima na svome teritoriju. No, bili su tolerantni samo ukoliko su ti novi pokreti igrali po zacrtanim Rimskim pravilima. A pravila su bila vrlo jednostavna: „Ukoliko vi budete poštivali naše bogove, i mi ćemo poštivati vaše“! Rimska državna religija bila je u punom smislu državna, odnosno, državnička i državotvorna. U zajedništvu božanskog Panteona trebalo se zrcaliti i zajedništvo naroda koji su živjeli na prostoru carstva. Tako ste mogli slobodno vjerovati u što god želite, sve dok ste u propisano vrijeme i na propisani način častili i ostale rimske bogove. Međutim, Jevreji i kršćani se nikako nisu dali uklopiti u ovu situaciju. Zbog jednosti, jedincatosti i ekskluzivnosti Boga u kojeg su vjerovali, bila im je nezamisliva bilo kakva komunikacija s rimskim državnim bogovima. A to se Rimljanima nikako nije dopadalo i gledali su na ovo kao na flagrantno ugrožavanje i narušavanje sustava. Zbog toga su u Rimskom carstvu bili česti progoni protiv Jevreja i kršćana, s tim da su protiv kršćana ovi progoni ipak bili češći i žešći. Za razliku od judaizma, kršćanstvo je od početka bilo misionarski orijentirano te se brzo širilo po cijelom Rimskom Carstvu. S druge strane, judaizam je bio zatvoren u sebe, tako da nije previše privlačio pozornost rimskih vlasti. Kako su progoni s vremenom postajali sve gori i strašniji, desetkovanim kršćanima se činilo da će neminovno morati doći do jedne odlučujuće bitke između kršćanstva i Rima. S obzirom da su se tadašnji kršćani u praksi odricali nasilja, oni su vjerovali da će sam Bog, odnosno njegova nebeska vojska, na koncu udariti na omraženo im carstvo, te ga sravniti sa zemljom … pa čak i više od toga. U tom smislu biblijska Knjiga Otkrivenja prorokuje na sljedeći način:

„Nakon toga vidjeh: jedan drugi anđeo silazi s neba s moći velikom! Sva se zemlja zasvijetlila od njegova sjaja. On povika iza glasa: ‘Pade, pade Babilon veliki – Bludnica’ – i postade prebivalištem zloduha, nastambom svih duhova nečistih, nastambom svih ptica nečistih mrskih, jer se gnjevnim vinom bluda njezina opiše narodi; s njom su bludničili svi kraljevi zemaljski, a trgovci se zemaljski obogatiše od silna raskoša njezina. Začujem i drugi glas s neba: ‘Iziđite iz nje, narode moj, da vas ne zadese zla njezina te ne budete suzajedničari grijeha njezinih! Jer njezini grijesi do neba dopriješe i spomenu se Bog zločina njezinih. Vratite joj milo za drago, naplatite joj dvostruko po djelima! U čašu u koju je ona natakala natočite dvostruko’“ (Otk 18,6).

Ovdje se doduše govori o Babilonu, ali u kršćanskom slengu toga vremena to je upravo značilo Rim. Dakle, kršćani su uvjereno i s nestrpljenjem čekali „odlučujuću bitku“ i to kakvu svijet do tada nikada nije vidio. No, povijest je sama svjedokom da se na kraju dogodilo nešto sasvim drugačije, te sasvim nedramatično. Tako su progoni protiv kršćana trajali sve do početka IV. st. Kršćanstvo je ipak nekako uspijevalo preživljavat, pa čak i dodatno se širiti. Na kraju je i jedan rimski car postao simpatizerom kršćanstva. Radi se o caru Konstantinu, kojeg istočne Crkve smatraju svetim te ga ponekad čak nazivaju i „trinaestim apostolom“. Dakle, Konstantin je tzv. Milanskim ediktom 313. uvrstio kršćanstvo na listu dopuštenih religija u Rimskom carstvu. Poslije će graditi velebne bazilike te će poraditi na organiziranju crkvenog života i ustrojstva. Jedan od njegovih nasljednika, car Teodozije će 381. godine proglasiti kršćanstvo službenom državnom religijom … i to je bilo to. Umjesto odlučujuće bitke, dogodilo se to da su nekadašnji konkurenti postali partneri. Rim i katoličanstvo će se stopiti u novi društveni organizam – Rimokatoličanstvo!

I na kraju nešto o parazitima

Otkriće zakonitosti o udruživanju bivših konkurenata po sebi je vrlo optimistično. To nam daje mogućnost da neke aktualne zabrinjavajuće društvene procese sagledamo na sasvim drugi način. Možda ste puni gnjeva naspram svojih konkurenata, kako onih osobnih, tako i onih zajedničkih: ideoloških, vjerskih, nacionalnih, kulturoloških … Možda i sami čvrsto vjerujete da je vrijeme za odlučujuću bitku! Međutim, naša zajednička sudbina je da se kad-tad ujedinimo. Možda ne u ovom pokoljenju, ali kad-tad … To se već nebrojeno puno puta događalo tijekom povijesti života, i nema nikakvog razloga da se opet ne dogodi. Pri tome ostaje jedan veliki izazov, a tu ćemo ubaciti onaj uvodni citat od gospodina Schustera: „Zajednička značajka svih oblika suradnje među bivšim konkurentima jest ta da se uvijek iznova pojavljuju pojedine individue koje pokušavaju napustiti udruženje radi vlastite koristi. A kako bi to spriječila, zajednica mora razviti nadzorne mjere“. Iz ovoga proizlazi da pravi neprijatelj jednog organizma, bilo fizičkog ili društvenog, nije konkurent, jer konkurent će po prirodi stvari prije ili kasnije postati prijatelj. Pravi neprijatelj svakog organizma jesu paraziti, tj. oni stvorovi koji iz organizma izvlače životne sokove i sve što im treba, ne doprinoseći pri tome sa svoje strane organizmu baš ništa. Ukoliko organizam ne stekne nadzor nad njima, osuđen je na stagnaciju, pa čak i smrt. Ovi su po sebi vrlo lukavi i znaju kako zaobići postojeće obrambene mjere. U stanju su uvjeriti organizam da su mu prijeko potrebni i na taj način upadaju unutra te započinju svoje bjesomučno orgijanje. Kako već rekosmo, ukoliko organizam to ne primijeti, prijeti mu stagnacija, propadanje i smrt.

I zato ćemo na kraju jednostavno zaključiti: nema iscjeljenja bez nutarnjeg iscjeljenja, a svaka grupa koja sebi želi dobro, morat će prvo napraviti reda unutar same sebe! Jer paraziti se nikada dugo ne drže po strani: smisao njihovog postojanja i jest upadanje u dubinu vitalnog organizma te iskorištavanje istog!

U Sarajevu, 26. 4. 2015.

dr. Mario Bernadić

[1] Peter Schuster, Evolucija i design. Pokušaj opisa današnjeg stanja teorije evolucije, u: Stvaranje i evolucija, Učenički krug pape Benedikta XVI., Priredili S. O. Horn i S. Wiedenhofer, Verbum Split, 2008., str. 29.-60., ovdje 54.

[2] Usp. isto, str. 53.

PIONIRI DUGOVJEČNOSTI

Budućnost će pripasti onima koji budu kadri uliti ljudima nadu i volju za život“ (Gaudium et spes).

Prosječni ljudski životni vijek u Rimskom carstvu iznosio je 20 godina. Naravno, i onda je bilo mudrih sijedih glava, no rijetki su uspijevali to doživjeti. Zapravo, kušnja smrti najviše je salijetala djecu i novorođenčad. S obzirom na nerazvijene medicinske metode i zahvate, već je preživljavanje samog porođaja predstavljalo prvorazrednu avanturu. Zatim, tko bi uspio preživjeti naredne dvije do tri godine, imao je solidne šanse da doživi i pubertet. Međutim, tu iskušenjima nije bio kraj. Bolesti su i dalje vrebale, a često se i ratovalo. A kako to primijeti Heraklit za ono vrijeme: „Rat je otac svega, jer neke je postavio za kraljeve, a neke za robove“. Da, u ono vrijeme je svatko imao nemalu šansu tijekom života nenadano završiti u okovima ropstva. Među robovima je pri tome svakako bilo onih povlaštenih, kojima su se povjeravali neki vrlo ozbiljni poslovi, poput upravljanja imanjem, ili odgoja djece (uznosita riječ pedagogija dolazi od grčkog paidagogos – onaj koji vodi djecu. „Voditelj djece“ je obično bio rob zadužen za odgoj djece, a između ostalog, njegova dužnost je bila voditi i dovoditi djecu iz škole. Ovi robovi su bili poslovično cijenjeni od strane svojih gospodara … čak su imali pravo fizički kažnjavati djecu svojih uznositih gospodara). Ipak, rijetki su robovi imali ovako „dobru” sudbinu. Većina njih je bila osuđena da bude potrošna roba, a vjerojatno su ponajgore prolazili tzv. galijoti, odnosno, veslači na galijama. Od dolaska na galiju pa do njihove smrti obično nije prolazilo više od četiri mjeseca.

Kako smo rekli na početku, i u ono vrijeme je bilo staraca, ali i oni su izgledno bili dosta mlađi od današnjih staraca. Npr. zakonska regula za ondašnje kršćanske biskupe je zahtijevala da oni imaju napunjenih barem 50 godina života prije stupanja na biskupsku službu, a biskupe se u to vrijeme upravo nazivali starješinama, tj. starcima. U ono vrijeme to je bio vrlo častan naslov, a to ni ne čudi, jer da bi u takvim životnim okolnostima doživjeli 50 godina, zbilja ste morali biti posebna sorta!

Dužina životnog vijeka se nije značajnije mijenjala kroz narednih tisuću godina, zapravo skoro dvije tisuće … Naime, početkom 19. stoljeća na Zapadu prosječni čovjekov životni vijek iznosi još uvijek „mršavih” 37 godina. Zatim će kroz narednih 160 godina, odnosno, do naših dana, on naglo porasti za četrdeset godina. To se dogodilo prvenstveno zbog naglog razvoja medicinske znanosti, ali i zbog sveopćeg poboljšanja kvalitete života. Tako se u ovom periodu počelo jesti sve bolje i kvalitetnije, dok su strojevi za čovjeka sve češće počeli obavljati one teške, prljave i opasne poslove.

Po futurologu i inovatoru Rayu Kurzweilu, prosječni životni vijek bi na Zapadu u narednih dvadesetak godina mogao porasti na 120 godina, a u narednih četrdesetak godina čovjek bi praktično mogao postati besmrtan. Gospodin Kurzweil velike nade polaže u tzv. nanobote, odnosno, nano-tehnološke minijaturne robote, koji doduše u nekoj jednostavnijoj i eksperimentalnoj formi postoje već i danas, a za četrdesetak godina njihove bi mogućnosti trebale postati tisuću puta bolje. I tako će – navodno – u bliskoj budućnosti cijelo jato sićušnih inteligentnih strojeva militi našim krvotokom te popravljati i sanirati nastala oštećenja na staničnoj, pa čak i molekularnoj razini. Nema što, smiješi nam se vrlo svijetla budućnost, pod uvjetom da se do tada međusobno ne istrijebimo nuklearnim oružjem; ili da se u međuvremenu ne aktivira neki od super vulkana; ili da ne dođe do daljnjih lančanih erupcija metana na Arktiku … i još ponešto.

Osmišljavanje srednjovječnosti

Pametne glave primijetiše da kultura i civilizacija napreduju puno brže od evolucije, a to po sebi predstavlja nemali problem. Kako? Npr. prije četrdesetak godina mobilne telefone smo viđali samo u „Star trek-u“, a sad ih nosaju svi, od Aboridžina u australskoj unutrašnjosti pa sve do Neneka po ledenim pustarama sjevernog Sibira. S druge strane, ljudski genotip se nije značajnije mijenjao u zadnjih 200.000 godina. Dakle, kad spojiš surovu ćud pećinskog čovjeka s visokom tehnologijom 21. stoljeća … hm, sve miriši na katastrofu. No, ovdje nećemo govoriti o problemu nasilja nego o nečemu sasvim drugom. Međutim, i to drugo nerijetko rezultira i eskalira različitim oblicima nasilja. Naime, kad je životni vijek – ono nedavno – postao duži, vrlo brzo se uočio problem njegovog osmišljavanja. Problem se može jednostavno naznačiti i nekim tragikomičnim primjerima. Vjerojatno su svi zapazili onaj grafit: „Najbolje godine su od 0-25“! Ili možda, još bolji primjer predstavlja onaj vic o Stvaranju:

U ono vrijeme Bog reče magarcu: Ti ćeš se zvati magarac. Ti ćeš rintati po cijeli dan i zvat će te glupim. Živjet ćeš 20 godina. Magarac odgovori: Uh, pa to ne zvuci kao dobar Život. Mogu li ja živjeti 5 godina? I Bog pristane … Onda je Bog stvorio psa. Bog reče psu: Ti ćeš se zvati pas, živjet ćeš kao podčinjena životinja. Živjet ćeš od ostataka sa stola i čuvat ćeš kuću. Živjet ćeš 35 godina. Pas odgovori: Mogu li onda ja živjeti 15 godina? I Bog pristane … Onda je Bog stvorio papagaja. Bog reče papagaju: Ti ćeš se zvati papagaj. Sjedit ćeš u uglu dnevnog boravka, ponavljat ćeš sve sto ljudi kažu, i iritirat ćeš svakoga. Živjet ćeš 75 godina. Papagaj odgovori: A kako bi bilo da ja Živim samo 50 godina? I Bog pristane …

I onda je Bog stvorio muškarca. Bog reče muškarcu: Ti ćeš biti ljudsko biće, muškarac, i živjet ćeš odličnim životom. Ti ćeš biti mudar i pametan, i vladat ćeš i odlučivati na ovom svijetu. Bog doda na kraju: živjet ćeš 20 godina. Muškarac odgovori: To zvuči kao jako dobar život, al’ zar ne bih onda mogao živjeti malo duže? (naime, ovdje je muškarac po prvi put iskoristio svoju inteligenciju) Mogu li dobiti onih 15 godina što magarac nije htio, onih 20 što ih je pas odbio i onih 25 što papagaj nije želio? I Bog pristane. Zato muškarac živi odličan život dok ne napuni 20 godina. Onda se oženi. Sljedećih 15 godina rinta po cijeli dan i zovu ga glupim. Onda dobije djecu, živi od ostataka sa stola i čuva kuću slijedećih 20 godina. Zadnjih 25 godina sjedi u uglu dnevnog boravka, ponavlja sve sto drugi kažu i iritira svakoga!

Smiješno ili ne, ljudi su opčinjeni mladošću. U tom smislu se danas često govori i o svojevrsnom kultu mladosti. Ako se sada malo podrobnije zagledamo u navedeni vic, on pokušava predstaviti zadatke i obveze odraslog čovjeka kao tešku muku i nevolju. Međutim, pri tome se moramo osvrnuti na onih prvih dvadeset godina. Zašto su one toliko bolje nego onih ostalih šezdeset? U tom smislu je možda najbolje da se prisjetimo svoje vlastite mladosti: nije baš uvijek lako i ugodno biti pod roditeljskom paskom. To osobito neće biti lako ukoliko se roditelji međusobno ne slažu dobro. Zatim, ni školske obveze nisu baš lagane. Onda još, tu su svađe i tučnjave s vršnjacima, nesretne ljubavi, bolna želja za većom autonomijom, vječita borba za veći džeparac, emotivna pubertetska nestabilnost i što sve ne … Zapravo, ako se u cijelu stvar uključi mrvica razuma, čovjek će lako shvatiti da sada u svojim zrelijim, pa i starijim godinama uživa znatno više nego onda kad je bio mlad, ali svejedno, mnogi starac poželi da je opet mlad, a nijedan mladac ne poželi da je starac! Zbog čega je to tako, odnosno zašto se mlađi ljudi osjećaju bolje u svojoj koži, pa čak i onda kad se zapravo ne osjećaju dobro? Da li je to zbog generalno boljeg zdravlja? Ili zbog veće količine libida, ili opet zbog više serotonina i antioksidansa u organizmu? Da li je to možda ipak tako tek zbog posvemašnje nezrelosti te zbog nepoznavanja onoga što ti život za kasnije sprema? Da li je to zbog nedostatka odgovornosti koja će se tek kasnije morati preuzeti? Vidimo, faktora je puno, pa je i konačna računica izgledno vrlo složena …

Možda je cijela ova situacija zapravo prvenstveno evolucijski uvjetovana. Premda u evolucijskom nauku nisam odmakao puno dalje od udžbenika biologije za osmi razred osnovne škole, ovdje ipak primjećujem jedno frapantno poklapanje. Naime, današnji ljudi najviše cijene prvih dvadeset i pet godina života. S druge strane, znamo da je to otprilike bio prosječni čovjekov životni vijek kroz 99,9% tijeka njegove povijesti (pod ovim se podrazumijeva 200.000 godina postojanja modernog čovjeka – Homosapins sapiensa … ukoliko bi se uračunale i prethodne faze razvoja čovjeka, procent bi bio još viši). Ovo svakako nije znanstvena tvrdnja, nego tek paušalna polu-znanstvena hipoteza, pri čemu se meni čini da je evolucija uspjela osmisliti prvih dvadeset i pet godina ljudskog života na takav način, da bez obzira koliko mučne i izazovne bile, ipak po sebi budu zabavne i uzbudljive. A za evoluciju to nisu tek prvih dvadeset i pet godina života, nego zapravo jedan cijeli prosječni ljudski život. U međuvremenu su kultura i civilizacija pretekle evoluciju i donijele znatno duži životni vijek, a evoluciji se izgleda nigdje ne žuri, kao što joj se nikada nije ni žurilo. Tako da očekivanje sada spada na kulturu i civilizaciju: one moraju osmisliti ljudski život u njegovom cjelokupnom totalitetu, jer u protivnom neće biti smisla beskonačno ga produživati!

Potraga za smislom

Mladi ljudi se rijetko pitaju o smislu života. Doduše, danas se počesto dogodi da se i mladi o tome počinju rano pitati. Ali to se dešava moguće zbog toga što oni sve ranije ulaze u svijet odraslih, tako da danas na svijetu nažalost ne fali onih mladih deprimiranih staraca …

Ipak povijest ljudske misli, kao i povijest duhovnosti ukazuju na to da ova pitanja po sebi obično preokupiraju zrelog čovjeka. Npr. različite duhovne tradicije ukazuju na određene sličnosti u životu utemeljitelja velikih religija: Prvo su živjeli uobičajen život, zatim dolazi do povlačenja u osamu, tamo negdje u tridesetim, ili najkasnije, četrdesetim godinama života. U osami dolazi do prosvjetljenja ili primitka objave. Zatim počinju javno naučavati ono što su spoznali u osami. Bez obzira na različite pojedinosti, takav nacrt se da uočiti i kod Mojsija, i kod Isusa, tako i Bude te Muhameda. Pitanje smisla se nesumnjivo javlja onda kada on po prirodi stvari počne izmicati. Od njegovog pronalaska ili ne pronalaska ovisi i budući tijek čovjekova života.

Zanimljivo je da je krajem 19. i početkom 20. stoljeća došlo do cijele poplave velikih filozofskih i psiholoških strujanja i učenja koja su se u sebi izravno bavila pitanjem osmišljavanja života. Možda i najeklatantniji primjer predstavlja analitička psihologija C. G. Junga. On je za svoju psihologiju (i psihijatriju) nedvojbeno govorio da ona nije za svakoga, nego za specifičnu klijentelu. Bila je namijenjena srednjovječnim ljudima koji su se prethodno u životu već ostvarili profesionalno i seksualno, a sad se uznemireno i nervozno pitaju: „Što i kako dalje“? Jedan od najpoznatijih Jungovih pacijenata je bio briljantni njemački pisac H. Hesse. Sva svoja djela na kraju je opisao kao autobiografiju vlastite duše, koja se cijeli život napinjala da pobijedi nutarnje suprotnosti te da pronađe tako žuđeno zadovoljstvo i mir. Schopenhauer, Nietzsche, Heidegger, Sartre, Frankl, kao i brojni drugi … svi su se oni na svoj način pokušali – manje ili više uspješno – suočiti s pitanjem osmišljavanja života. Zanimljivo je da se s kraja 19. te s početka 20. stoljeća praktično nitko više nije pokušavao baviti s nekom filozofijom radi filozofije, odnosno, sa onom totalnom filozofijom, kakvu su prije stvarali Platon, Aristotel, te puno kasnije Descartes, Kant, Hegel i sl. Tomu naprotiv, u vremenu moderne, te još više u egzistencijalizmu, filozofsko razmišljanje počinje poprimati jedan izraziti egzistencijalno-osobni vidik. Bitak se više ne promišlja kao takav. Mislioce ne zanima više neko neutralno ili apsolutno postojanje. Sada se sve promatra od čovjeka i njegovog često sumornog iskustva života. Doduše, Heidegger je pretendirao na titulu najvećeg ontologa svih vremena, ali ipak na koncu vjerojatno nitko nije bio toliko pedantan i dosljedan egzistencijalist poput njega. A kako ranije primijetismo, sve se to događalo u vremenu kada životni vijek postaje sve duži, te dok kvaliteta života neprestano raste …

Samoostvarenje ili zajedničko ostvarivanje?

Danas se čovjek susreće s bogatom ponudom raznih učenja, pokreta i štiva o pronalaženju smisla i zadovoljstva u životu. Unutar ponude možemo uočiti postojanje dvije elementarne grupe. Jedni više govore o samoostvarenju, dok drugi radije govore o zajedničkom ostvarenju unutar odnosa s Bogom i drugim ljudima. Ono prvo računa prvenstveno s radikalnom individualizacijom koja se opet često ostvaruje pod sloganom „dokidanja svih naših toksičnih odnosa“, što će reći: tko god te smeta, usporava, žalosti, distanciraj se od njega. Ovakva učenja dolaze često iz „New age“ radionice, ali također iz područja nekih psiholoških škola i pravaca. S druge strane, oni drugi su obično na ovaj ili onaj način povezani s tradicionalnim vjerskim učenjima. Prvi pristup je svakako jednostavniji, ali i površniji. Individualizam funkcionira odlično sve dok su sveukupne društvene okolnosti povoljne. Međutim, kada dođe do katastrofe ili prevrata u društvu, tada svoj individualizam možete jedino još svezati „mačku o rep“! Kako rekosmo, drugi pristup je puno kompleksniji i teži. Nije se jednostavno ostvarivati u zajedništvu s drugima, osobito onda kada to zajedništvo uključuje neke neugodne defetiste, nihiliste, „avijatičare“ i sl. Međutim, ovaj pristup je solidniji i dugotrajniji, te je puno otporniji na izvanjske potrese.

Bilo kako bilo, konstitucija II. Vatikanskog sabora o Crkvi u modernom svijetu kaže između ostalog slijedeće: „Budućnost će pripasti onima koji budu kadri uliti ljudima nadu i volju za život“. Crkva ovdje – zanimljivo – ne tvrdi da će ona sigurno biti ta, ali svakako, kako proizlazi iz šireg konteksta, ona nesumnjivo pokušava da bude ta pozitivna snaga i sila u ljudskom životu i svijetu.

U Sarajevu, 25. 4. 2015.

dr. Mario Bernadić