Mjesec: travanj 2019.

O nervozi

U svom romanu Glad norveški pisac Knut Hamsun u usta glavnog lika Andreasa Tangena (izmišljeno ime koje sebi glavni lik sam daje) stavlja sljedeću rečenicu: „Čim sam otvorio oči, stao sam, iz stare navike, misliti ima li išta što bi me danas moglo obradovati“. Cijeli roman, napisan u prvom licu, vrti se oko glavnog lika koji zbog fizičke gladi dolazi do različitih uvida o sebi, o ljudima, o svijetu oko sebe i često se radnja vrti oko velikih zadovoljstava u trenutku kada za svoj tekst koji objavi u novinama dobije nešto novca i može utažiti glad i velikih napada anksioznosti i straha kada cijeli dan ili danima nema prebijene pare i ništa nema za jesti. Nervoza koja prati glavnog lika Hamsunova romana je vrlo slična nervozi svakodnevnog čovjeka koju je Hamsun psihološki izuzetno oslikao i ona počinje kao i sve naše nervoze pitanjem koje Tangen izgovara ujutro kad se probudi uvučen u mrežu svojih napetosti i anksioznosti koju možemo opisati jednom riječju nervoza.

Nervoza, sudeći prema uvodnim mislima glavnog lika Hamsunovog romana, kao da se ne može ni opisati kao konkretan osjećaj nervoze u odnosu na konkretan događaj koji izaziva nervozu, nego je više riječ o apstraktnom strahu od nečega što bi se tek trebalo dogoditi iako ostaje nepoznato što je to što se ima dogoditi. Tako Hamsun nervozu kroz usta glavnog lika slika kao neodređen osjećaj straha od neodređene budućnosti i neodređenog nepoznatog. Nešto slično osjećaju kada se ujutro probudimo napeti oko nečega što bi se trebalo dogoditi, ali ne znamo što je to i kada će biti. Tako Hamsun kao jednu od oznaka nervoze kroz psihologiju glavnog lika Tangena ističe neodređenost, neodređeni strah, neodređenu budućnost.

Nervozi glavnog lika se osim neodređenog straha od nepoznatog dodaje i osjećaj odgađanja onoga što se prije ili kasnije mora dogoditi. To iskustvo odgađanja nužnoga ponekad možemo osjetiti kada recimo odgađamo izlazak na težak ispit od kojega ovisi cijela akademska godina iako prije ili kasnije to moramo učiniti ili potpuno odustati. To odgađanje kod Tangena, glavnog  lika romana, manifestira se kroz dugotrajna izležavanja, razmišljanje bez želje da bilo što poduzme ili učini osim što produžava izležavanje. Odgađanje nužnoga kao dio procesa nervoze rađa i izuzetno različitim maštarijama i fantazijama koje su teško ili vrlo teško ostvarive u stvarnosti. Tako Tangen nesposoban zbog nervoze poduzeti bilo što, slomljen neodređenim strahom razvija izvanrednu maštariju da će jedan njegov tekst kad ga završi i napiše biti dovoljan da mu osigura slavu i lagodan život iako on u datom trenutku zapravo samo leži na krevetu i ne pomjera se. Ovom slikom Hamsun oslikava nervozu kao bijeg od stvarnosti, bijeg od obveze i bijeg od dužnosti, nešto slično što se događa i nama kada stvarne probleme koje treba riješiti odgađamo tako da maštamo o njihovom rješenju iako ništa konkretno ne planiramo poduzeti da ih riješimo.

Tangen ne samo da pati od nepoznatog straha, ne samo da pretjerano mašta u svojoj nervozi, nego Hamsun njegovom liku dodaje još dva elementa nervoze od kojih je jedan asocijalnost u odnosu na druge ljude. Tangen u svom kontaktu s drugim ljudima manifestira ogromnu količinu nervoze koja se pojavljuje kao asocijalnost, bijeg od ljudi i nesposobnost da se uspostavi kontakt s ljudima uslijed pretjeranih elemenata nervoze povezanih s njegovim socijalnim i društvenim statusom.

Konačno kao posljednji element nervoze javlja se odustajanje prije nego se uopće i pokušalo riješiti konkretan problem, tako Tangen u određenim situacijama i prije nego bi pokušao nešto riješiti i učiniti odustaje. Na neki način Knut Hamsun oslikava nervozu kao određeno stanje čovjekove psihe koja uključuje nekoliko međusobno povezanih elemenata: neodređenost, odgađanje, pretjerano maštanje ili fantaziranje, asocijalnost i odustajanje unaprijed. Ako pokušamo ove četiri stvari međusobno povezati u jednu cjelinu, nećemo pomisliti da je riječ o nervozi, ali nekakav jednostavan primjer nam može pomoći da vidimo o čemu Hamsun iako pisac izuzetno psihološki dobro primjećuje. Opet možemo uzeti primjer studenta i ispita od kojeg mu ovisi godina i upis u sljedeću i uzmimo također u obzir da student ne govori istinu ni svojim bližnjima ni svojim prijateljima o tom ispitu. Kao i Tangen glavni lik Hamsunova romana, nervoza uključuje i barem povremeno laganje.

Prvi element nervoze prema Hamsunu nije znojenje dlanova ili ispod pazuha ili lupanje srca. Prvi element nervoze je neodređenost, neodređeni strah od ispita ili profesora. Taj strah je neodređen jer student nije niti probao izići na ispit niti zna kako profesor ispituje, on zna ili čuje od drugih da je ispit težak, ali iskustvo težine ispita nema niti iskustvo strogoće profesora. Ali iskustvo koje nema u njemu stvara neodređeni strah od onoga što uopće ne zna kako stvarno izgleda kad se iskusi. Tako nervoza počinje kao neodređenost, neodređeni strah od onoga o čemu se nema iskustva.

Nakon toga slijedi odgađanje kao sljedeći element nervoze. Odgađanje ne mora biti u formi izležavanja kao kod glavnog lika Hamsunova romana. Odgađanje može biti u formi prebacivanja ispita u naredni ispitni period, u formi opravdanja kako nitko nije položio, u formi izlazaka vikendom i ostajanja do kasno uz ispriku kako se ne može učiti jer se često izlazi. U svakom ovom konkretnom potezu studenta koji izbjegava ispit na praktične načine prisutan je element nervoze kojega slijedeći Hamsunovo portretiranje možemo opisati kao odgađanje.

Pretjerano maštanje ili fantaziranje je sljedeći korak u procesu nervoze koje opet ne mora biti kao kod glavnog lika Andreasa Tangena o tekstu kojega će objaviti u novinama i postati slavan i zaraditi dovoljno da nikad više ne bude gladan. Pretjerano maštanje uslijed procesa nervoze može biti slično, recimo misliti kako ako položim ovaj ispit sve sam položio i svi će moji problemi time nestati, fantaziranje može ići i u nekim drugim pravcima kao što je razmišljanje o traženju posla, promijeni fakulteta, povratku kući.

Nakon fantaziranja slijedi sljedeći element nervoze, a to je povlačenje u sebe, asocijalnost, odvajanje od društva, ali ne uvijek nužno. Student čak može i izlaziti i družiti se prijateljima, kolegama, sudjelovati u nastavi, čak i polagati druge ispite, ali taj glavni ispit ga čini asocijalnim jer mu je stalno pred očima i u njegovoj glavi jer na taj način taj ispit postaje ogroman problem koji generira asocijalnost nekad čak i stvarno povlačenje i zatvaranje u sebe.

Konačno nakon neodređenosti, odgađanja, asocijalnosti dolazi odustajanje kao posljednji stadij nervoze u kojem se odustaje prije nego se uopće bilo što pokušalo. U konačnici student odustaje čak i od pokušaja da razmisli da proba naučiti i izići na ispit. Tako ne samo student, nego svi mi ponekad probudimo se ujutro nervozni pitajući se kao lik iz Hamsunova romana ima li išta danas dok otvaramo oči što bi nas moglo obradovati vrteći u svojoj glavi neki ogromni problem koji je pred nama, težak ispit, veliki dug, pitanje bolesti, pitanje braka, pitanje ljubavi.

Svi mi prolazimo kroz stadije nervoze koji su povezani u cjelinu, svi u jednom jedinom iskustvu prolazimo kroz neodređenost, pretjerano fantaziranje, odgađanje, asocijalnost i odustajanje nesvjesni ponekad da je riječ o nervozi. Lik Hamsunovog romana završava svoj put nervoze tako što se na kraju ukrcava na neki brod odlazeći iz grada nadajući se da će negdje drugo moći pronaći bolji život za sebe. Hamsun s tim i završava svoj roman kao da nervozi dodaje još jedan element ili nervozu izjednačuje s nečim, a to nešto bi se moglo opisati kao bijeg.

I nervoza svakoga od nas uz sve nabrojene elemente također uključuje bijeg od nečega ili nervoza jest zapravo bijeg od onoga s čime se neizbježno trebamo suočiti. Bilo kako bilo, Andreas Tangen glavni lik Hamsunova romana ostavlja otvorenim pitanjem je li na kraju nervoza oblik bježanja od problema ili je sama nervoza zapravo samo drugi naziv za bijeg od problema i života. Neki student koji je nervozan oko ispita oko kojega mu ovisi cijela akademska godina bi mogao možda ponešto i dodati Hamsunovom portretiranju nervoze i probati odgovoriti je li bijeg dio nervoze ili je nervoza samo drugi naziv za bijeg od onoga s čime se trebamo suočiti htjeli mi to ili ne.

Prema završetku romana Andreas Tangen se ne uspijeva suočiti sa sobom do samog kraja, ali Hamsun ostavlja u odlasku brodom prostor nade da je na nekom boljem mjestu i boljem životu Andreas Tangen svladao nervozu i prestao bježati, završio svoj tekst, postao slavan i prestao biti gladan.

Takav završetak možda nam i nije po volji, bilo bi nam draže da je još unutar stranica romana Hamsun opisao Andreasa Tangena kao pobjednika koji je svladao nervozu i konačno se uhvatio svog stvarnog života i problema, no Knut Hamsun kao da nama prepušta da svoje nervoze ili hranimo nadom da ćemo ih u nekoj budućnosti svladati ili da ih pokušamo svladati odmah i tako Hamsunovom romanu dadnemo sretniji završetak s likom koji je pobijedio nervozu, suočio se neizbježnim i nadvladao probleme ili nekom studentu koji već dugo odgađa neodgodivo ponudimo više i nade i hrabrosti da položi ispit kojega neprestano odgađa, ili bilo kome od nas tko nervozan ili nervozna odgađa sukob i borbu s nekim konkretnim i velikim životnim problemom odgađajući, maštajući, zatvarajući se u sebe i bježeći od drugih tražeći neki brod i luku s kojim bi poput Andreasa Tangena pokušao pobjeći od sebe i svog problema.

Pri tom ne treba zaboraviti da iako je možda Andreas Tangen donekle uspio pobjeći, svoju nervozu i sve one elemente nervoze ponio je sa sobom. Tako i mi čak i bježeći od konkretnog problema svoju nervozu nosimo sa sobom i nijedan brod na koji se ukrcamo i nijedna luka u koju uplovimo vjerojatno nas neće osloboditi nervoze i ponuditi puno sretniji završetak našeg životnog romana. Naša je prednost što za razliku od Andresa Tangena koji nije mogao birati završetak nego mu ga je dao pisac, mi ipak možemo i sami pišemo završetke vlastitih životnih romana i možda je nekad bolje umjesto bježanja i produžavanja nervoze prestati bježati i suočiti se s problemom koji nas prati i ne pušta nas na miru.

U Sarajevu, 6. 4. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; copyright: Marco Varro

O ideološkom teologu

Ideološki teolog je postao docent, a Bog je postao njegov student i za razliku od objave Boga, danas se ideološki teolog objavljuje samom Bogu kao onaj koji je svemoćan i sveznajući o onome o čemu Bog tek treba naučiti. Lakoća kojom ideološki teolog selektivno i birano podjeljuje milost ili je oduzima na temelju svoje vlastite samoobjave Bogu ponekad s jedne strane zapanjuje, a s druge strane plaši. Između Boga i ideološkog teologa kao u biblijskom hrvanju Izraela i Jahve Bog je onaj koji je uhvatio ideološkog teologa za njegov intelektualni plašt i zatražio od njega da ga blagoslovi inače Bog neće pustiti njegov intelektualni plašt dok ovaj to ne učini. I tako se ideološki teolog smilovao Bogu i odlučio u znak priznanja samom Bogu udijeliti malo od svoga intelektualnog kolosa nakon čega se Bog duboko zahvalan i ponizan povukao s borilišta i mjesta hrvanja ostavljajući ideološkog teologa da proslavi svoju pobjedu sa svojim istomišljenicima.

Nekad se teolog trudio da osluškuje što Bog govori, danas se od Boga zahtjeva da naćuli uši kada ideološki teolog govori, piše, polemizira jer ideološki teolog je neprikosnoveni vladar raja i pakla, onaj koji određuje tko će gdje čak i onda kada sam Bog želi drugačije. Ako se grešnik kaje i traži oproštenje, ideološki teolog ne dopušta Bogu da mu se smiluje, nego pokajnika i grešnika smješta u pakao unatoč njegovom kajanju i traženju oproštenja, dok u svoj teološki raj propušta svoje istomišljenike koji mu plješću na simpozijima iako se među njima uvijek nađe pokoji desni razbojnik koji se kajao samo dok je opasnost trajala. Za ideološkog teologa desni razbojnik je svejedno u paklu bez obzira na čvrsto obećanje Kristovo da mu je oprošteno jer se kaje, jer desni razbojnik ne odgovara njegovom ideološkom teološkom načinu govora i razmišljanja bez obzira na njegovo kajanje i Kristovo obećanje raja.

Ideološki teolog je vrlo selektivan i njegove presude o tome tko je u paklu, a tko je u raju ponekad su vođene ideološkim motivima političke, sociološke i filozofske prirode dok se stvarni razlog teologije – Božja milost koju Bog želi darovati pokajniku – ostavlja po strani kao isprazna tlapnja srednjovjekovnih mračnjaka. Za ideološkog teologa rasprava o tome kome se treba Bog smilovati i zašto jednako je besmislena kao i rasprava o tome koliko anđela stane na vrh igle. Jer je ideološki teolog već odlučio i odredio kome, kada i zašto pripada Božja milost i kao što mu je kristalno jasno da igla i anđeo ne mogu biti u istoj rečenici, tako i pokajnik i Božja milost za ideološkog teologa ne mogu biti u istoj rečenici, osim ako ideološki teolog nije mjerodavan odrediti tko je pokajnik, tko je Bog i što je milost. Na taj način ideološki teolog se ne ustručava ni brojčano odrediti koliko anđela stane na vrh igle ako on odlučuje koja je igla u pitanju i koji se anđeli trebaju naći na vrhu igle. Ideološki teolog je uvijek strogo individualac. On nije ni kršćanski, ni katolički, ni protestantski, ni islamski, ni hinduski, niti teolog bilo koje religije koja ostavlja prostor za tajne i vjerovanje u njih kao što je dubina Božje milosti ili količina Božjeg milosrđa.

Ideološki teolog je samoobjavljeni ja koji svojim teološkim raspravama, pisanjima, člancima, prilozima, knjigama, u ulozi docenta, Boga postavlja pred sebe kao svog nemuštog i neukog studenta koji bi do dvadeset i neke stranice njegovog članka trebao shvatiti da je on kao ideološki teolog samoobjava koju ako Bog ne može shvatiti do kraja njegovog članka ili izlaganja, nije kriv njegov kolosalni intelekt nego Bog koji ne može pojmiti svu silinu i snagu i dubinu njegovog teološkog rječnika i znanja koje posjeduje. Teolozi koji u svojem nazivlju imaju prefikse određene religije poput kršćanski, islamski, židovski su najčešće teolozi koji nastoje govoriti o Bogu na svoj ljudski i nesavršen način, ali barem nastoje govoriti o Bogu. Ideološki teolog uvijek govori Bogu o sebi ili sebi govori o Bogu, ali u oba slučaja bez Boga. U svakom pogledu on je i subjekt i objekt svog vlastitog mišljenja, zato i vjeruje da je on samoobjava u pojedincu koju Bog treba pažljivo osluhnuti ako želi shvatiti na koji način treba upravljati svijetom i čovjekom. Teolozi koji pripadaju religioznom svijetu svojih zajednica uvijek su s pravom ograničeni svojim objavama kao mjestu izvornog susreta s Bogom gdje pronalaze materijal za svoju teološku refleksiju, sposobni odvojiti sebe kao subjekt od objave i Boga kao objekta teološkog promišljanja imajući u vidu da unatoč jakom intelektu teško mogu ustvrditi kako su oni samoobjava božanskog.

Ideološki teolog s tim nema ni najmanji problem jer je u njemu došlo do samoobjave gdje on sam sebi objavljuje svoje božanstvo postavljajući sebe Sucem živih i mrtvih, koji bez trunke promišljanja i razmišljanja čak i najraskajanije grešnike baca u deveti krug pakla gdje odlaze oni koji moraju ostaviti svaku nadu. I on to ne čini iz teoloških razloga, on ne baca u pakao raskajane grešnike jer se kaju, on ih baca u pakao jer nisu njegovi ideološki istomišljenici u stvarima u kojima teologija često ne igra nikakvu ili zanemarivu ulogu. Ideološki teolog je prije svega pravedan sudac. On osuđuje na pakao desničare, ognjištare, katotalibane čak i onda kad se kaju jer nisu dovoljno ljevičari. Propušta u raj škiljeći na jedno oko – a koje drugo nego lijevo – ljevičare, socijaliste, komunjare, marksiste. Ideološki teolog to radi i obrnuto. Osuđuje na pakao komunjare, socijaliste, ljevičare, marksiste jer nisu dovoljno desničari, a jednako škiljeći naravno – na desno oko a na koje će drugo – u raj propušta desničare, ognjištare, katotalibane i konzervativce.

Sliku dvojice razbojnika na križu vidi kao čisto ideološki pojam gdje desni uvijek idu u raj, a lijevi uvijek u pakao razmišljajući kako se takva nepravda učinjena lijevom razbojniku može ispraviti samo nasilnom revolucijom i smještanjem desnog razbojnika u pakao makar je i lijevi mogao u raj da je htio izraziti kajanje. Iako ne možemo biti sigurni je li se na kraju i on pokajao i zajedno s desnim razbojnikom završio u raju. Ideološki teolog sudi i presuđuje po ideološkom ključu, dok religiozne teologe koji se nikad ne usude apsolutno tvrditi gdje je netko završio nakon ovozemaljskog života naziva režimskim teolozima imajući pri tom u vidu Boga kao diktatora čiji režim može samo on ideološki teolog jedini zbaciti s njegovog uzvišenog prijestolja. Ideološki teolog je u stanju permanentne revolucije protiv religioznih teologa koje naziva režimskim teolozima sve dok se ne postigne besklasna teologija njega samog sa samim sobom ili njegova vlastita diktatura nad samim sobom.

Ideološki teolog tako za razliku od režimskih teologa sebe vidi kao početni i zadnji stadij teološke revolucije u kojoj će se konačno on sam sebi objaviti kao božanstvo zauzimajući Božje prijestolje. Ono do čega je posebno stalo ideološkom teologu je sudstvo, sud i suđenje i on uživa u svojoj ulozi suca, porote, branitelja i tužitelja kada konačno postigne svoju besklasnu teologiju i teološku diktaturu nad sobom i Bogom. Jedino mjesto na kojem ideološki teolog nikada ne želi naći jest optuženička klupa. Ideološki teolog rado će dograbiti sve sudske ovlasti oduzete milosrdnom i za oproštenje zainteresiranom Bogu i dodijeliti ih sebi. Jedino gdje sebe ne vidi jest na mjestu optuženog. Ideološki teolog nikada sebe ne može vidjeti kao jednog od dvojice razbojnika, kao jednog od dvojice optuženih. On sebe ne vidi ni kao Raspetog u sredini. On sebe vidi kao onoga koji stoji iznad sve trojice i sudi držeći u rukama toliko željenu sudsku vlast. Sebe vidi kao onoga koji može i Sinu Božjemu reći danas ćeš biti sa mnom u mom ideološkom raju, ali ne u tvom milosrdnom raju.

Ideološki teolog je jedini koji smatra da je toliko svet i čist da ne samo da ne može biti optužen za grijeh, nego u svojoj čistoći ne može osjećati ni krivnju ni težinu u vlastitoj savjesti, toliko čist da u Bogu pronalazi oblike nečistoće jer se ovaj poznat po milosrđu i praštanju hoće smilovati onima koji se kaju, u njega vjeruju i nadaju se vječnosti. Religiozne teologe ili kako ih on naziva režimski teolozi smješta u područje desnog, odnosno lijevog, ali on ne vidi sliku dvojice razbojnika gdje obojica imaju mogućnost kajanja koju mogu iskoristiti. On vidi čistu ideologiju desnog i lijevog pa jedne teologe naziva desničarima koji se protivno njegovoj teološkoj ideji uvijek spašavaju, a druge naziva ljevičarima koji se opet protivno njegovoj teološkoj ideji ne spašavaju nego svi odreda propadaju.

Ideološki teolog ne želi i neće olako ispustiti iz ruku moć da sudi desnim i lijevim teolozima koje naziva režimskim. On koji docira i Sinu Božjem u sredini raspetom – između lijevog i desnog da je nepravedan jer uvijek spašava samo desne, a vječito osuđuje samo lijeve – da je ništa drugo nego ideolog koji svojom ideologijom zavodi narod. Ipak, on ideološki teolog nalazi se u posebnom položaju u odnosu na sve trojicu. On stoji iznad njih i sudi kako desne, tako i lijeve i zajedno s njima i Sina Božjeg kao ideologa milosrđa, spasenja, kajanja i oproštenja jer u njegovom raju za raskajane grešnike – bilo lijeve ili desne svejedno je – nema mjesta. Njegov raj je samo njegov raj, dok je pakao pun lijevih i desnih koji su se kajali, ali im je on uskratio i oproštenje i raj naslađujući se onim što je oduvijek bila njegova potajna želja. Biti sudac i mrtvima i živima, biti sudac, branitelj, tužitelj, porota i đelat, ali nikad i apsolutno nikad optuženik na sudištu koji traži oproštenje.

Religiozni teolozi  – ili kako ih ideološki teolog naziva režimski teolozi –  se razlikuju od njega jer se nekad stave na optuženičku klupu kao optuženi koji su potrebni milosrđa, oproštenja i ljubavi. Ideološki teolog nikada neće na optuženičku klupu staviti sebe jer je to mjesto već rezervirao za Boga koji je prema njegovom teološkom shvaćanju malo previše milosrdan i samilostan i koji sada optužen pred samoobjavom ideološkog teologa mora braniti ne samo svoje vlastito milosrđe i ljubav, nego i objasniti ideološkom teologu ili tužitelju zašto se smilovao desnom, a ne lijevom razbojniku.

Ako Bog kaže da su obojica bili slobodni tražiti milosrđe, ali je to učinio samo desni razbojnik, ali ne i lijevi, ideološki teolog će u maniri tužitelja i revolucionara sudeći samom Bogu reći kako je to ideologija i kako je on Bog tek ideolog koji je uvijek na strani desnih, ali nikada na strani lijevih razbojnika i da će on kao tužitelj konačno tu nepravdu ispraviti izričući kaznu samom Bogu optužujući ga da je uvijek bio pomalo desničar, ali nikad ljevičar i da je vrijeme da ideologija Božjeg milosrđa i oproštenja – koja je za ideološkog teologa uvijek desničarska, ali nikad ljevičarska jer slika Raspetoga i dvojice razbojnika nije ništa drugo nego ideologija – bude poslana u ropotarnicu zaborava.

Kao i da se samog Boga osudi na doživotni zatvor, naravno bez mogućnosti pomilovanja u mračnoj samici gdje će sam Bog imati cijelu vječnost na raspolaganju da razmisli o svojoj popustljivosti prema desnima, i svojoj tvrdokornosti prema lijevima.

I gdje će i sam Bog biti podvrgnut ideološkom obraćenju od strane ideološkog teologa da sljedeći put u Evanđeljima umjesto desnog i lijevog razbojnika i umjesto Krista bude izvještaj o ideološkom teologu koji će suditi kako žive i mrtve tako i samog Krista jer je prema njegovom znanstvenom teološkom diskursu govor o lijevom i desnom razbojniku čista ideologija koju su desničari krišom unijeli u Evanđelja da osuđuje ljevičare na pakao čak i onda kada se ljevičari  kaju za svoje grijehe.

On kao ideološki teolog i revolucionar u stanju permanentne revolucije ne može dopustiti takva desničarenja i zato piše članke, knjige i pamflete te raspravlja i pohađa simpozije uvijek s mišlju kako je vrijeme da Gospod bude podvrgnut ideološkom obraćenju na ljevicu, a ne da uvijek bude na strani desničara. Ideološki teolog nikad nije pomislio da je i lijevi razbojnik također u raju, dok režimski teolozi unatoč strogom Gospodnjem režimu čak ostavljaju i takvu mogućnost. Ali režimski teolozi nisu niti ideolozi niti revolucionari, nego samo poslušni vršitelji Gospodnje volje, zato oni nikada i ne mogu staviti Boga na optuženičku klupu, ali on ideološki teolog hoće, može i mora inače će ostati zapamćeno kako je Bog oduvijek bio pritajeni desničar i tek je scena s desnim razbojnikom otkrila svu tu božansku desnu ideologiju prema kojoj je lijevi razbojnik žrtva ideološkog pomirenja desnice i Boga, kolateralna šteta zavjere od postanka svijeta kako nijedan ljevičar nikada neće doći ni približno raju.

I tu desnu ideologiju spasenja treba odmah dokinuti i napisati Evanđelje u kojem nema ni desnog ni lijevog razbojnika da bi se izbjegle bilo kakve ideološke konotacije, nego samo Krist koji je raspet i ideološki teolog koji stoji podno križa konačno miran što više nema ni desnog ni lijevog razbojnika, nego on koji Kristu podno križa docira kao docent s katedre svom neukom i nemuštom studentu kako je bilo kakav govor o desnima i lijevima i Božjoj milosti čista ideologija i kako treba dokinuti i desne i lijeve kao i Božju milost i Božje milosrđe jer desno, lijevo, milosrđe, milost su čisto ideološki pojmovi koje treba ideološkim preodgojem režimskih teologa ukinuti zajedno s njima. Ono što treba ostati sam samo ja, ideološki teolog docent čiji je Bog student, samoobjava samog sebe koju Bog treba kao novu objavu osluškivati i kojoj se Bog treba prilagoditi ako ne želi da ga ideološki teolog proglasi ideologom.  

U Sarajevu, 4. 4. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

MOGUĆNOST IZBORA – KADA JE VIŠE ZAPRAVO MANJE

Mogućnost izbora uglavnom predstavlja nešto poželjno. Time potvrđujemo da smo slobodna bića jer se možemo slobodno odlučiti za koji od dva ili više ponuđenih izbora ćemo se opredijeliti. Smatramo da je uvijek bolje imati više mogućnosti izbora i ako postoji samo jedan, čini nam se da smo ograničeni, predodređeni pa čak i zarobljeni. Tako ponekad zavidimo onima koji npr. imaju izvrsne ocjene tijekom školovanja pa im se otvara veći izbor studija koje mogu upisati, a onda i poslova koje mogu raditi. Isto tako, često sa žaljenjem gledamo sve one uspješne i bogate ljude i čini nam se kako su daleko sretniji od nas jer imaju više mogućnosti u svome životu upravo zato jer imaju više novca. No, kad se nađemo u situaciji da možemo birati, shvaćamo da to i nije tako zavidna situacija jer se onda pojavljuje dilema koji je izbor optimalan i kako doći do njega. Upravo o ovome problemu piše američki psiholog Barry Schwartz u djelu ”Paradoks izbora: zašto je više zapravo manje”.

Mogućnost izbora i sreća

Schwartz je na temelju većeg broja istraživanja došao do zaključka da nas veći izbor ne čini sretnijima. Štoviše, ponekad može umanjiti naše zadovoljstvo jer ne pruža nužno kvalitetniji život ili više slobode. Danas općenito imamo više mogućnosti nego što su to npr. naši roditelji i djedovi i bake imali. No, slušajući njihove priče počesto zaključujemo kako su bili zadovoljni onim što su imali, ako ništa, zasigurno su bili manje pod stresom nego mi danas. Jedan od razloga možda leži u tome što oni nisu imali mogućnost uspoređivanja jer su živjeli u mjestima gdje su svi manje-više bili u jednakoj situaciji. Ali, s pojavom televizije, interneta i sl. suočeni smo s ogromnim brojem ljudi koji su u mnogo čemu drugačiji od nas te se tako uspoređujemo s njima. Schwartz izdvaja tri posljedice naglog povećanja mogućnosti izbora:

  • svaka odluka iziskuje više truda
  • vjerojatnost pogrešaka je veća
  • psihološke posljedice tih pogrešaka su veće.

Biološka nespremnost

Zapravo, Schwartz vjeruje kako mi biološki nismo spremni za mnogo izbora s kojima se suočavamo u suvremenom svijetu. Kroz povijest ljudi su uglavnom birali na način ”uzmi ili ostavi”, tj. pravili su razliku između onoga što je dobro ili loše – to je bilo ključno za preživljavanje. Danas ljudi većinom biraju između dobrog, boljeg i najboljeg.  To je daleko kompleksnije i teže. Ako naposljetku i donesemo odluku, onda se javlja misao jesmo li možda pogriješili. Ako se ispostavi da jesmo, onda se javlja kajanje zbog propuštene prilike. Također, vrlo često se događa da kada smo suočeni s dvije privlačne mogućnost, na kraju ne odaberemo nijednu. To podsjeća na pripovijest ”Buridanov magarac” u kojoj, nastojeći dokazati kako ljudska volja nije određena vanjskim motivima, francuski filozof Jean Buridan opisuje magarca koji se ne može odlučiti između dvaju jednakih plastova sijena te na kraju ugiba od gladi.

”Maksimajzeri” i ”zadovoljnici”

Nadalje, kada je u pitanju traganje za optimalnim izborom, čini se kako bi logično bilo između mnoštva mogućnosti izabrati ono što je ”dovoljno dobro”, umjesto uvijek tražiti ono ”najbolje”. To je jednostavnije i lakše. U tom smislu Schwartz dijeli ljude na ”maksimajzere” i ”zadovoljnike”. Prvi uvijek traže najbolje bez obzira na okolnosti. Zbog toga puno vremena potroše na analizu, razmišljanje, ”vaganje” prije nego donesu konačnu odluku. Iako često uistinu donesu objektivno najbolju odluku, oni su ipak nezadovoljni i nesretni. Razlog toga je njihov stav – previše su samokritični i uvijek ih prate one žalosne misli: ”mogao sam”, ”želio sam, ”trebao sam”. S druge strane, ”zadovoljnici” nikad ne teže onom najboljem. Čak i ako pogriješe, oni se ne uznemiruju puno oko toga jer smatraju da su u tom trenutku učinili ono što su mogli. Oni znaju da ne mogu stvoriti savršen svijet za sebe pa im onda ni ne smeta što svijet sam po sebi nije savršen. Iako to možda djeluje dosta neambiciozno, pasivno itd. u pravilu su, kako im i ime kaže, daleko zadovoljniji, imaju više duševnog mira i optimistični su.

Sreća je u granicama

Ono što je zaista paradoksalno glede odnosa sreće i slobode jest činjenica da nam istinsku sreću pružaju bliski odnosi s obitelji i prijateljima, a isti nam zapravo ograničavaju slobodu. Na primjer, brak smanjuje našu slobodu da imamo više od jednog partnera. Također, istraživanje je pokazalo kako su pripadnici određene religiozne zajednice sretniji od onih koji ne pripadaju sličnim zajednicama iako ih te zajednice  pozivaju na određeni način života koji je pun pravila i zabrana. Kao zaključak na ovo Schwartz konstatira kako bi bolje bilo da vrijeme koje trošimo baveći se stotinama mogućnosti uložiti u bliske odnose jer mogućnosti nam neće poboljšati kvalitetu života, ali bliski odnosi definitivno hoće. Njegov recept za sreću je dvostruk: donosite neopozive odluke i neprestano budite zahvalni za život koji živite.

U Mostaru, 3. 4. 2019.

K. L.

 

Izvori:

http://wp.vcu.edu/univ200choice/wp-content/uploads/sites/5337/2015/01/The-Paradox-of-Choice-Barry-Schwartz.pdf, Barry Schwartz, The Paradox of Choice: why more is less, HarperCollins e-books.

Tom Butler-Bowdon, 50 klasika psihologije, V.B.Z. d.o.o., Zagreb, 2011.

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version