svibanj 2016. – Poptheo Web Portal

UBI NAS APSTRAKCIJA!

Dietrich Bonhoeffer kaže da je glupost po sebi opasnija i od samoga zla, jer dok zlo uvijek tendira prema vlastitom uništenju, a pri tome postoji i mogućnost da se jednom ipak preobrati u dobro, glupost je postojana, vitalna, nepromjenjiva i neuništiva! Pred njom padaju svi razumski argumenti i sva pozitivna ljudska nastojanja. I najpametniji ljudi će se u susretu sa ovakvim glupostima i glupanima osjetiti potpuno jadno i bespomoćno.

Usprkos tomu što je naspram vjere grijeh, a za svjetovni bonton sramota, ogovaranje opstaje već dugo kao jedna od omiljenih društvenih zanimacija (skoro pa igara) čovjeka. Neki sociolozi i psiholozi danas pokušavaju ogovaranje i trač svrstati čak među pozitivne društvene mehanizme. Oni pokušavaju ustvrditi da ogovaranje igra važnu ulogu u međuljudskom zbližavanju i formiranju grupe. To bi otprilike išlo ovako: svi znamo da opasnost i nevolja imaju moć zbližiti ljude, čak više nego neke radosne prigode. I u tom smislu onda, kada govorimo o nečijim lošim djelima i osobinama, nesvjesno sebi stvaramo privid opće opasnosti, koji će nas zatim međusobno – opet na nesvjesnoj razini – čvršće vezati. Ovoga svakako ima, no, i dalje ostaje pitanje koliko je to sve skupa moralno? Jer ogovarana osoba je obično netko od zajedničkih prijatelja ili – barem – poznanika, i zato se pitamo: je li u redu žrtvovati jednog prijatelja kako bismo se malo bolje povezali sa onim drugima?

Jedna od najčešćih ljudskih reakcija u susretu sa osudom zbog njihovog ogovaranja je ono: „Pa ne radim ništa loše, samo iznosim istinu“! To stoji, ali samo djelomično. Naime, ogovaranje i kleveta svakako nisu jedno te isto: kleveta podrazumijeva iznošenje izmišljotina o nekomu ili nečemu, dok se u ogovaranju iznosi negativna istina. Međutim, ta negativna istina je obično samo dio šire istine o naznačenoj osobi. Pitajmo se sada: tko to od nas nema loših strana, i tko to nema barem i poneku dobru? Naravno da svi sa sobom postojano nosimo i jedno i drugo, i zato upravo s tim i pogađamo samu suštinu nećudorednosti ogovaranja: ono se po sebi uvijek temelji na poluistinama, a u konačnici poluistine se često pokazuju kao najokorjelija sorta laži. Naime, svi znamo kako „čiste“ laži i nemaju prevelik domet. To jest, što je neka izmišljotina veća, to će je ljudima biti i lakše raskrinkat. Npr., ako zajedničkog prijatelja kroz ogovaranje optužim za sve probleme svijeta, uključujući tu i II. svjetski rat, to svakako neće lako proći. Ali, ako ga optužim za probleme naše grupe, argumentirajući to detaljnim recitiranjem njegovih mana, to će se već puno bolje primiti. Dakle, u pitanju je vrlo suptilna izmišljotina, utemeljena u stvarnosti! Recimo, njegove mane jesu stvarne i realno predstavljaju zajednički problem. Međutim, ima tu još i mojih mana, kao i ostalih – njihovih, no to smo lukavo prešutjeli, vodeći se prikrivenom logikom žrtvenog mehanizma, koja nastoji potencijalno kaotični „svi protiv svih“ sukob svesti na društveno prihvatljiviji „svi protiv jednog“.

Mickey Mouse eksperiment

Rat definitivno bolje izgleda na filmskom platnu nego uživo … znaju svi koji su ga uživo prošli! Međutim, ova – usputno – nagoviještena provalija između svijeta mašte i jave ne pogađa samo stvarnost rata, nego i mnoge druge stvari, pa i one – po sebi – posve infantilne i bezazlene.

Mogli bi smo ići s jednim bizarnim primjerom … nazvao bih ga proizvoljno „Mickey Mouse eksperiment“. Generacije i generacije su odrastale uz ovoga dopadljivog miša. Rekli bismo čak puno prikladniji lik za djecu od ovih današnjih poremećenih junaka crtića. No, probajte sad zamisliti kako šetate ulicom u realnom prostor-vremenu. Zato možda najbolje zamisliti neku svakodnevnu rutu do posla, fakulteta ili škole … i zatim nenadano sretnete na ulici čovjekolikog uspravnog miša od pola metra! Ne ujeda naravno … dobro je raspoložen, pjevuši te radosno poskakuje u ritmu pjesme. I što bi ste rekli? Kakva bi vam bila reakcija? Vjerojatno bi to bilo vrlo uznemirujuće iskustvo – jedna od onih desetak uspomena koje bi svakako voljeli zaboraviti! Odavde bismo mogli otprilike nastaviti promišljati u dva različita smjera:

1) Slijedeći Kantov kategorički imperativ mogli bi smo osporiti samu prikladnost navedenog crtanog lika. Naime, po Kantu je dobro samo ono što je za sve ljude i u svim okolnostima dobro, a ovdje smo vidjeli da je za nas puno bolje da Mickey Mouse ostane isključivo u svijetu mašte. No, ovoj objekciji bi se moglo prigovoriti kako ona ni izbliza nije objektivna, jer realno ne postoji niti teoretska šansa da će Mickey Mouse jednog dana oživjeti i postati dio naše objektivne stvarnosti.

Međutim, kad smo već kod Kantovog kategoričkog imperativa, mogli bismo navesti i jedan puno životniji primjer, u smislu postojanja navedene provalije između svijeta mašte i stvarnosti: Tako, nažalost često čitamo kako je neki pijani mladić očevim autom pregazio neku ženu, ili još gore dijete. Tada forumi „pucaju“ od komentara: „Kakav zatvor, ubit životinju“!? Međutim, i taj komentator – recimo – ima dijete, ili će ga tek imati. I to će dijete – zatim – jednog dana u svom odrastanju prolaziti neku „blesavu“ – najčešće – prolaznu fazu, a ova faza opet po sebi vrlo često uključuje divljanje očevim automobilom. Nije 100% sigurno da će zbog toga netko smrtno stradati, ali za to ipak postoje nemale šanse. Recimo čisto primjera radi, to se na kraju i dogodi … I što će sada reći strogi komentator pod bremenom krivnje vlastitog djeteta? „Ubit!?“ Skoro pa nemoguće! Šanse su puno veće da će pozivati na smilovanje i razumijevanje: „Vjerujte on je dobar mladić, ne bi nikome zla učinio … sad ga malo ove mladalačke bubice spopale … proći će njega to … molim vas, dajte mu šansu“! Također, roditelji će se složiti da je par godina zatvora i više nego dovoljna kazna za njegovo problematično dijete, premda bi naravno puno više voljeli da mu se ta ista kazna propiše uvjetno, pa da poslije suđenja „mali nevaljalko“ može na miru ići kući na obiteljski ručak. Dobro, ali zašto strogi komentator nije tako sudio kad je onomad neko drugo dijete bilo u pitanju? Iz jednostavnog razloga, baš zbog toga što je to tuđe dijete i što ne posjeduje nikakvu pozitivnu afektivnu vezu prema njemu. Općenito govoreći, ljudi u ovakvim situacijama puno lakše suosjećaju sa žrtvom, a ne sa agresorom, jer i sami brinu da bi njihovi najbliži – ne daj Bože – mogli jednom postati nevine žrtve nekog obijesnog agresora. Zbog toga javnost u svakodnevnici prema agresorima nema suosjećanja i smilovanja. No, što kad sam bližnji postane agresorom? Vidimo, takav razvoj događaja u potpunosti mijenja naše viđenje zločina i kazne. Stoga bismo mogli privremeno zaključiti kako su moderni državni zakoni ipak pravedniji od nepisanih pravila prosječnog građanina, i to upravo stoga jer oni računaju na različite, ovdje – suprotstavljene vidike. Ono, ako je ovom tragedijom jedna obitelj već uništena, zar bi zbog toga trebalo uništiti i onu drugu?

Inače, računanje s različitim vidicima jedne te iste stvarnosti predstavljalo je oduvijek pouzdan put prema istini. Već su stari Rimljani znali da pravednog suđenja nema bez davanja mogućnosti optuženom da iznese svoju obranu. Još prije toga, Buddha je smatrao da se sve na svijetu može promatrati iz dvije različite perspektive, već stoga što je svako dešavanje na ovom svijetu istovremeno posljedica nekog prethodnog uzroka te novi uzrok neke buduće posljedice. A po prirodi stvari, često se iz neke loše situacije izrodi nešto dobro, kao što se i obratno, loše stvari mogu dogoditi na temelju nečeg dobrog. Upravo zato je istina ljubitelj šireg konteksta, odnosno, perspektive.

2) Vratit ćemo se još samo malo „Mickey Mouse eksperimentu“. Već smo rekli da bi slavnog miša bilo strašno vidjeti uživo, međutim, ovdje bi se moglo prigovoriti kako bi to bilo strašno samo prvi put, ili možda prvih nekoliko puta. Ukoliko bi se Mickey počeo redovito pojavljivati na našim ulicama, kroz neko određeno vrijeme bismo se u potpunosti navikli na njegovu prisutnost, a šoka i straha više ne bi bilo. Da, ali sasvim moguće da bi se onda javilo nešto drugo – bigotizam naravno. Pod pojmom bigotizma podrazumijevamo različite oblike društvene mržnje, kao što su šovinizam, nacionalizam, rasizam i sl., a Mickey je po sebi idealan kandidat da ga se na javi počne mrziti. Zašto? Tko su uopće specifične žrtve bigotizma? Svi oni koji po sebi nečim odudaraju, tj. strše izvan uobičajenog društvenog prosjeka. Npr. crnci – sasvim normalni ljudi, ali s drugačijom bojom kože i ponešto različitim mentalitetom i kulturom. To mogu biti i homoseksualci, ateisti u većinski religioznim društvima, ili vjernici u većinski ateističkim društvima, ili opet vjernici u društvu gdje većinu čine pripadnici neke druge religije. Navedeno odstupanje može ići u posve različitim smjerovima, te može obuhvaćati najrazličitija područja društvenih raslojavanja: tako, u bogatim društvima postoji nelagoda od beskućnika i siromaha, kao što se u siromašnim društvima počesto mrzi bogate i uspješne.

Dakle: Za Mickey Mousa je definitivno bolje da ostane na filmskoj vrpci, jer prosječni čovjek nije svjestan da bi ga duboko uznemirilo njegovo pojavljivanje u stvarnosti, kao što nije ni svjestan da bi ga jednom – kad bi se konačno privikao na njegovu prisutnost – vrlo moguće počela izjedati mržnja prema ovom posve čovjekolikom, ali ipak potpuno drugačijem liku. I onda se još javnost začuđeno pita, glede vanzemaljaca, zašto se ne pokažu javno ako ih ima!? Pa ako ih ima, mogli bi smo sa sigurnošću reći: Nisu ludi da se pokažu!

Dosezi apstrakcije

Što je to uopće apstrakcija, i što je to apstraktno? Čini se kako u svakodnevnici ovaj pojam počinje preuzimati ponešto iskrivljeno značenje. Tako će prosječni čovjek ovaj atribut pridodati nečemu što je po sebi inače ezoterično, mistično, ekscentrično ili jednostavno groteskno i bizarno. Međutim, sve ovo skupa uopće ne mora biti apstraktno, kao što u nekim slučajevima i može biti. Dakle, apstrakcija je općenito govoreći induktivni misaoni proces gdje se iz promatrane stvarnosti nastoji izvući ono bitno i općenito, na račun onog akcidentalnog, odnosno sporednoga. Isto se može izreći i na izokrenut način: proces odstranjivanja sporednog i manje važnog kako bi se došlo do onoga bitnog i općenitog.

Kao primjer predstavljamo jedan uobičajeni apstraktni crtež čovjeka:

Bilo tko da ovo pogleda, bit će mu posve jasno da se ovdje nesumnjivo radi o prikazu čovjeka, čak što više, to je muškarac! Ali, čekaj, o kakvom je čovjeku ovdje riječ? Pa on nema ni oči, ni uši, ni nos, ni kosu, ni prste; čak nema ni vrata, nego mu glava sablasno levitira desetak centimetara iznad ramena. Da ne spominjemo nedostatak imena i identiteta. Opet kao u prethodnom „Mickey Mouse“ slučaju, ni ovu spodobu ne bi bilo dobro negdje susresti na ulici, no, s druge strane, ovaj lik ima svoje uhodano mjesto u čovjekovom apstraktnom načinu izražavanja. Kad ga gledamo na papiru ili kompjuterskom zaslonu, to je jednostavno čovjek, i to nam ne stvara bilo kakav problem.

Apstrakcija, tj. apstraktni način razmišljanja ima puno veće značenje za čovjeka nego što to prosječni čovjek uopće može zamisliti. Bez apstrakcije ne bi bilo moguće posredovanje i prenošenje složenijih znanja. Dakle, ne bi bilo matematike, fizike, kemije, a pogotovo ne filozofije i teologije. U svojoj podjeli znanosti, Aristotel je označio fiziku kao znanost I. stupnja apstrakcije, matematiku kao znanost II. stupnja apstrakcije, dok se u slučaju metafizike govori o III. stupnju apstrakcije. Što sve ovo znači? To bi značilo da je među ondašnjim znanostima fizika bila najmanje apstraktna. U njoj se govorilo o težini, brzini, slili, tijelima, kretanju, pri čemu je sve ovo bilo lišeno (apstrahirano) od boje, mirisa, identiteta i sl. U matematici apstrakcija uzima još većeg maha. Tamo više nema ni težine, brzine, sile (itd) … ostaje samo čista protežnost, odnosno, kvantitet. Na kraju, u metafizici nema više ni protežnosti. Pa što onda ima? Jednostavno, tamo nema više ničega što nam je poznato po našim čulnim sposobnostima, te ostaje samo promišljanje o počelima i pretpostavkama postojanja. U tom smislu se susrećemo s pojmovima biti, bitka, kategorija, univerzalija, akta, potencije i sl.

S jačanjem novovjekovnog znanstvenog empirizma i pozitivizma, metafiziku se pokušalo diskreditirati kao znanost. Između ostaloga, za Poppera će ona biti posve besmislena, a za Carnapa još uvijek smislena, ali svakako ne pozitivna i egzaktna. No, moguće da se pri tome nije vodilo dovoljno računa o ulozi apstrakcije i u samim egzaktnim znanostima. Tako, fizički proračuni i eksperimenti po sebi nikada ne predstavljaju cjelovitu presliku stvarnosti, nego samo njezin pojednostavljeni model. Dobri modeli su svakako poprilično kompatibilni sa preuzetim uzorima iz prirode, ali ipak nikada nisu identični.

Cjelina Jezika

Kolika je rasprostranjenost i značenje fenomena apstrakcije, možda se ponajbolje vidi na primjeru ljudskog govora, odnosno jezika. Naime, jezik je pretpostavka svih ljudskih aktivnosti, od obiteljskog života, preko druženja, pa do najsloženijih radnih i političkih aktivnosti. A jezik je sam po sebi izrazito apstraktna stvar. Npr. ja i moje ime nismo identični. Ja sam ja, a moje ime je samo riječ. Međutim, ako sam napišem tu riječ ispod nekog važnog dokumenta ili ugovora, bit će isto kao da sam i ja sam tamo, odnosno, neki organ vlasti će me zbog danog potpisa moći teretiti i proganjati: ne onu riječ, nego baš mene. Tako je i sa svim ostalim riječima u jeziku: sve one predstavljaju apstraktni izraz različitih ljudi, stvari, radnji, karakteristika itd.

U tom smislu da se izuzetno dobro naznačiti i prethodno izložena „šupljikavost“ znanosti. Uzet ćemo za primjer učenje stranog jezika. Svi koji su to iskusili znaju kako ovo uopće nije lako, s tim da se težina učenja jezika ispostavlja proporcionalno sa ozbiljnošću pristupa onoga koji uči. To jest, što ga više i ozbiljnije učimo, postajemo sve svjesniji težine preuzetog izazova. Tako će za engleski jezik reći da je vrlo lagan samo oni koji vrte u krug dvjesto-tristo riječi. Tko želi govoriti ozbiljan književni engleski, taj će se dobro pomučiti.

Meni se to svojevremeno dogodilo s njemačkim jezikom. Sjećam se, dok sam ga učio tamo, tijekom postdiplomskog studija u Austriji, postalo mi je u jednom trenutku vrlo deprimirajuće što i nakon nekoliko mjeseci mukotrpnog cjelodnevnog učenja od profesora uvijek dobijem natrag posve iskrižane pismene radove. I tako sam se jednom prilikom ozbiljno zainatio. U petak smo dobili za zadaću da napišemo pismeni rad o tomu kako smo proveli vikend. Bila je dovoljna jedna „A4“ stranica. I ja sam se cijeli vikend bavio samo tom jednom stranicom. Stavio sam ispred sebe sve rječnike i gramatike koje sam imao, i polako … riječ po riječ, rečenica po rečenica. U ponedjeljak sam to predao profesoru, a u utorak s nestrpljenjem čekao rezultate. I donosi meni profesor Schumacher rad, a ja još izdaleka vidim da ništa nije križano. Ja već u sebi slavodobitno pomišljam: „To je to“! Ali, profesor mi tada reče ‘nako zbunjenim tonom: „Herr Bernadić, ne znam što bih Vam o ovome rekao … ovo je naizgled sve točno, ali ja nemam blage veze što ste Vi sa ovim htjeli reći“! Vrlo čudan obrat: dok sam pisao netočno, i to vrlo netočno, on je uvijek razumio o čemu govorim. No, kad sam napisao točno, točnost je doduše bila tu, ali je ista nekako potisnula jasnoću značenja po sebi jednostavnih misli i rečenica. I tako stižemo do onog holističkog principa američkog filozofa Donalda Davidsona. Po njemu jezik nikada nije samo skup riječi i gramatičkih pravila. I kada ovo dvoje marljivo naučimo po propisanim edukativnim normama mi još uvijek ne znamo posve ispravno govoriti jedan strani jezik, odnosno još uvijek ne možemo zahvatiti ono što Davidson naziva „cjelinom jezika“. A kako se to zahvaća? Pa samo na jedan mogući način: trebate duži niz godina živjeti, učiti i raditi na stranom govornom području! Dakle, ni najbolji tečajevi stranih jezika nam ne mogu jednostavno prenijeti totalitet znanja o jednom jeziku. To ne mogu učiniti jer se sam proces prijenosa znanja bazira na apstraktnim formama učenja, dok se stvarnost može zahvatiti samo živeći duže vremena u samoj stvarnosti. Kao što jezik nije samo hrpa riječi, začinjena jasnim gramatičkim pravilima, isto tako se ni poznavanje tajni života i univerzuma ne može svesti isključivo na eksperimente, jednadžbe, definicije i jasna pisana pravila. Ovdje svakako naglašavamo ovo „ne isključivo“! Jer, škola je itekako važna, ali ne isključivo i samodostatno važna. Zapravo, ovdje više želim dozvati u pamet ono što se zove „životna škola“. Ona je vrlo kompleksna jer obuhvaća i onu običnu školu, kao i praksu, druženje, prijateljstvo, ljubav, mržnju, rat, mir i što sve ne. Tek hodeći uporno životnim putem i osluškujući pažljivo lekcije koje nam on pruža možemo doći do onog zaokruženog, a opet jednostavnog znanja što se od davnina naziva mudrost!

I glupost je apstraktna

Nakon uvodnih 2200 riječi dolazimo i do dominantnog razloga pisanja cijeloga ovog teksta. A razlog bi jednostavno bio strah pred čitavom epidemijom pogubnih stereotipa današnjeg društva i vremena. Naime, vidjeli smo do sada kako apstraktno razmišljanje predstavlja izvor sveg znanja za čovjeka, no pod određenim okolnostima ono postaje i izvor jedne opasne i teške gluposti. Ovdje pod glupošću ne podrazumijevamo tek neznanje, nego prije onu opasnu glupost za koju Dietrich Bonhoeffer kaže da je opasnija i od zla, jer dok zlo uvijek tendira prema vlastitom uništenju, a pri tome postoji i mogućnost da se jednom ipak preobrati u dobro, glupost je postojana, vitalna, nepromjenjiva i neuništiva! Pred njom padaju svi razumski argumenti i sva pozitivna ljudska nastojanja. I najpametniji ljudi će se u susretu sa ovakvim glupostima i glupanima osjetiti potpuno jadno i nemoćno. Dakle, ovdje se zapravo ne radi o klasičnom neznanju nego prvenstveno o vrlo ograničenom, skučenom i krivo posloženom znanju. Tu se obično dogodi da se neke činjenice prenaglase, dok se druge – njima suprotstavljene – svjesno ili nesvjesno zapostavljaju. Zatim, tu bi trebalo pridodati i cijeli niz svjesnih ili nesvjesnih logičkih pogreški, i još ako se u svemu ovome razgovara o osjetljivim društvenim pitanjima, dobili ste savršen recept za katastrofu.

Na primjer, za prije spomenuti bigotizam vrlo je važan takozvani „straw man“ (strašilo) argument, a koji po sebi predstavlja izrazitu logičku pogrešku. Tako će prosječni bijeli rasist reći da su crnci vrlo opasni, jer su skloni neradu, kriminalu i samo misle na seks! „Straw man“ argument se uvijek temelji na pretjeranom naglašavanju i karikiranju nekih negativnih osobina omražene skupine ili pojedinaca, dok se one pozitivne osobine svjesno ili nesvjesno prešućuju. Mislim da je suvišno i spominjati koliko puno i često ovakve izvitoperene objekcije određuju domaće javno mnijenje: Hrvati-ustaše, Srbi-četnici, Bošnjaci-islamski fundamentalisti i balije itd.

Prethodnom argumentu je poprilično sličan i tzv. „ad hominem“ argument, gdje se na temelju neke loše osobine pokušavaju osporiti dobre osobine nekog pojedinca. Npr. netko konstatira da je Mate odličan majstor, ali zatim dobiva eksplozivan odgovor: „Kakav on i majstor … pijanica teška“! Neumjerena sklonost alkoholu svakako predstavlja ozbiljan problem, no, to po sebi ne isključuje postojanje brojnih dobrih osobina toga čovjeka!

Kao drugo, tu je i naglašena društvena sklonost da se učestalo i strastveno raspravlja o onomu, o čemu se realno nema pojma. Ljudi raspravljaju o politici tako samouvjereno kao da tu uopće nemaju nepoznanica, a sve to bez da su pročitali u životu i jednu jedinu ozbiljnu politološku studiju. Ako se pri tomu – dodatno – ignoriraju pravi znalci, društvo tada dolazi u realnu opasnost upadanja u opći kaos.

Više o temi: http://poptheo.org/na-rubu-kaosa/ ‎

Kao treće: Ljudi najradije govore o problemima, i tu se obično trajno zadržavaju, tj. ne prave odmak prema rješenju problema. Odnosno, oni pokušavaju ponuditi rješenje, ali to je po sebi, ili nešto brutalno, ili opet nešto posve nerealno. Pravog „problem solving-a“ nema ni na vidiku, jer to po sebi pretpostavlja ozbiljan, zauzet i dugotrajan timski rad. Valjda je po sebi puno lakše biti „kavanski intelektualac“ nego onaj istinski. S tim u vezi, nije slučajno da se počesto upravo lijenost navodi kao izvor svih zala. Lijepa narodna poslovica nadodaje: „Ne dopusti da te ni Bog, ni vrag nađu besposlenog“!

Dobro je maštati, ali samo donekle …

Einstein nikad nije dao dati reći za sebe da je genij! Obično bi govorio da je on samo netko tko se usudio razmišljati o stvarima, o kojima odrasli ljudi ne razmišljaju. Ono, dok odrastao čovjek razmišlja o povišici, afirmaciji, seksu, te kako će napakostiti svojim neprijateljima, Einstein je razmišljao o igri svjetlosti, relativnosti vremena, zakrivljenosti prostora i sl. Dakle, on je samog sebe vidio kao nikad doraslog maštovitog dječaka. Međutim, taj dječak se ipak na koncu sjetio konkretizirati svoje maštarije, tj. staviti ih na papir, predstaviti ih u egzaktnoj matematičkoj formi, te izložiti ih sudu stručnjaka.

Danas se općenito smatra da su ljudi skloni imaginaciji i mašti u vidnoj prednosti nad onima koji to nisu. Onaj tko najprije umije u svojoj glavi teoretski dobro posložiti stvari, lakše će ih ostvariti i u realnom svijetu. No, tu se krije i nemali problem: Imaginacija pokatkada može biti tako uspješna i snažna da se na kraju u glavi pojedinca izrodi u istinski surogat stvarnosti. Odnosno, ljudi ponekad proživljavaju svoje maštarije tako intenzivno da u potpunosti zaborave ostvarivati iste u realnom prostor-vremenu! Zato ne smijemo zaboraviti nikada da je sve ono što je u našoj glavi, upravo to: nešto što je samo u našoj glavi! Objektivni likovi, situacije, uspjeh, ljubav i prijateljstvo … sve je to negdje vani i strpljivo čeka na svoje ostvarenje.

U Sarajevu, 31. 5. 2016.

M. B.

Male mudrosti za velike stvari (II. dio)

Još davno prije Isusa Platon reče kako pravednost nije pravo jačih, nego stvaralačka snaga i jaka harmonija cjeline. Ovo i jest nešto poput balansiranja na vagi: Ako hoćeš pritisnuti onog drugoga, morat ćeš pritisnuti i samog sebe da bi prirodna ravnoteža bila očuvana. Isto tako, ukoliko želiš malo rasteretiti sebe, morat ćeš rasteretiti i svoga bližnjega. Tko misli da naznačena ravnoteža nije važna, priroda će ga već dovesti u nužno stanje ravnoteže. Samo pazite, puno je bolje samog sebe dovoditi u red, pošto nježnost i nije poslovična odlika zakona univerzuma!

U prethodnom tekstu završili smo otprilike s tim, kako se poteškoće u međuljudskim odnosima većinom ne mogu razriješiti same od sebe. Neizostavno je potreban i osobni angažman. Izbor aktivnog stava, te napuštanje pasivnog, već podrazumijeva i stanovitu promjenu koja pri tomu pogađa i same nas. Da, put promjene svijeta uvijek počinje od promjene samog sebe (Jung). Pri tomu promjena ne podrazumijeva samo promjenu stava naspram problema, nego i preispitivanje vlastitih stavova. Nisam posve siguran kako to ide s drugim tradicijama, ali u kršćanstvu je nekako samo po sebi jasno da ozbiljnog življenja istoga nema bez svakodnevnog ispita savjesti. Zbog čega je to toliko važno? Premda posve različiti svjetovi, Isus bi se vjerojatno u jednom složio s Freudom, a to je kako ljudi svoje osobne mane najbolje vide na drugim ljudima. Freud u tom smislu govori o obrambenom mehanizmu projekcije, dok bi Isus to izrazio slijedećim riječima: „Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: `De da ti izvadim trun iz oka`, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova“ (Mt 7,3-5)!

Mnogima može zvučati pomalo nevjerojatno, ali kod drugih ljudi nas uobičajeno najviše iritiraju one mane koji i sami imamo. Naravno, u konkretnom slučaju se ne mora raditi o identičnoj „izvedbi“ mane, ali u svakom slučaju, ona je negdje tu. Npr., ako nekoga strašno nervira kašnjenje drugih ljudi prilikom zajedničkog izlaska, to svakako ne mora značiti da i ta osoba sama kasni prilikom zajedničkog izlaska, jer da je tako, onda ne bi ni bila u prilici primijetiti da i onda druga strana kasni. No, kod te osobe se ipak negdje krije sklonost kašnjenju. Možda je sklona kasniti na posao, ili je sklona uopće današnji posao ostavljati za sutra, pa na kraju – u stilu najboljih kampanjaca – sve na vrat, na nos i u posljednji tren … Primjera je puno, i mogli bi se u nedogled nabrajati … Uglavnom, kvalitetne kritike nikad ne može biti bez kvalitetne samokritike. Samo onaj tko je spreman ozbiljno se razračunati s vlastitim manama, može biti uspješan i u nadvladavanju tuđih mana. U svakom drugom slučaju, s nevjerojatnom lakoćom ćemo se naći u nezavidnoj situaciji, zvanoj: „Tko o čemu, kurva o poštenju“! Ipak, u svemu ovomu postoji i jedan drugi validni pristup: Ukoliko već nisam spreman da se mijenjam, neću onda to zahtijevati ni od drugih ljudi. Tu se vraćamo „zlatnom pravilu“ od kojeg smo prošli put i krenuli. Vidimo, ovo pravilo se temelji na zakonima jednakosti i reciprociteta. Sve što obvezuje jednog čovjeka, obvezuje po sebi i onog drugog. Ukoliko za jednog važi neko pravilo, važit će i za onog drugog, i obratno: ukoliko se jedan odrekne nekog pravila, to pravilo više neće važiti niti za onog drugog čovjeka. Kako već rekosmo prošli put, Isus reče da je u ovome sadržan sav Zakon i Proroci, i zato se tu nalazimo na tragu istinske pravednosti. Pravila koja postaviš sebi, postavio si nehotično i drugima, i ona koja postaviš drugima, na kraju će važiti i za tebe samoga: „Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se“ (Mt 7,1-2). Još davno prije Isusa Platon reče kako pravednost nije pravo jačih, nego stvaralačka snaga i jaka harmonija cjeline. Ovo i jest nešto poput balansiranja na vagi: Ako hoćeš pritisnuti onog drugoga, morat ćeš pritisnuti i samog sebe da bi prirodna ravnoteža bila očuvana. Isto tako, ukoliko želiš malo rasteretiti sebe, morat ćeš rasteretiti i svoga bližnjega. Tko misli da naznačena ravnoteža nije važna, priroda će ga već dovesti u nužno stanje ravnoteže. Samo pazite, puno je bolje samog sebe dovoditi u red, pošto nježnost i nije poslovična odlika zakona univerzuma!

Blagodati nenasilne komunikacije

Strah od „istjerivanja“ pravde i istine jest neutemeljen, ali ne posve i neopravdan. Pitamo se zašto se ljudi počesto boje izreći nekome neko jednostavno upozorenje na koje svakako imaju pravo? Ovdje se susrećemo sa osobitim bremenom naše južnoslavensko-balkanske (ne)kulture. Manje-više, svi po ovom pitanju nosimo loša afektivna sjećanja. Pravda se ovdje odvajkada istjerivala uz pomoć šaka, šamara, ili barem uz neizostavno „spominjanje majke“. Zato se dobri ljudi poslovično ustručavaju da nešto nekomu spočitaju, pa čak i kad situacija to uistinu zahtjeva. Jednostavno, ne želimo „frku“, te radije nešto prešutimo, ‘mjesto da kažemo. No, upozorenje se može izreći i na sasvim prihvatljiv način. Odgovor se opet krije u „zlatnom pravilu“. Tako, ukoliko želite nekoga upozoriti da nešto ne čini jer vam to smeta, najbolje se upitati kako biste vi željeli da vas drugi upozore ako vi sami jednom budete nečiji izvor iritacije? Naime, svi znamo da nitko od nas ne voli da ga se proziva i opominje. Ali, isto tako, znamo da postoji i ona prihvatljiva kritika koja nas neće nužno naljutiti, a skrenut će nam pozornost na naše ponašanje. Ovdje se čovjek treba doslovno vježbati i trenirati u prenošenju ovakvih poruka, jer svi za vratom nosimo uistinu preteško breme loših afektivnih sjećanja u ovom smislu. Na ovim prostorima je palo, i još uvijek pada toliko puno jezivih psovki i teških riječi, da je pravo čudo kako još ovdje uopće postoje ikakve naznake razumskog života i društvene kooperacije!

Na kraju svakako trebamo spomenuti i one tri „svete“ riječi: hvala, molim i oprosti! Premda male i jednostavne, česta primjena ovih riječi zbilja otvara brojna zatvorena vrata, te isto tako uspješno sprečava one brojne svakodnevne „iskrice“, da ne prerastu u plamen ili eksploziju.

Apstraktna komunikacija i žene

Glede prijateljskih i poslovnih odnosa, žene su počesto čak i konkretnije u izražavanju svojeg nezadovoljstva od muškaraca. Ali, u emotivnim situacijama su sklone apstraktnim i alternativnim načinima upozoravanja. Tako, počesto zbog nečega šute, očekujući da će njihov muškarac tu šutnju razumjeti potpuno jasno, baš kao i materinski jezik. Ili opet, pokatkad pribjegavaju svojevrsnoj izokrenutoj komunikaciji gdje svaka riječ ili rečenica poprima potpuno drugačije značenje od onoga izvornog. To su oni momenti kad „samo izvoli“ počinje značiti „ne pokušavaj ni slučajno“, ili kad „u redu je“ znači „ništa nije u redu“, ili opet kad ono „joj, udebljala sam se“ znači „ne dao ti dragi Bog da to potvrdiš“! Drage dame, samo da znate, ovo je sve muškarcima jasno poput egzotičnih Apači dimnih signala! Ono, vide oni da se tu nešto čudno događa. Ukoliko se radi o pametnijim predstavnicima muškog roda, čak će shvatiti da se ovdje radi o prenošenju nekakve poruke, ali kakve … ??? Ali eto, tko se voli, preživjet će …

Performativna funkcija jezika: kad riječi postaju stvarnost …

U svojoj teoriji „govornih čina“, znameniti engleski filozof jezika John L. Austin je govorio o konstativnoj i performativnoj funkciji jezika. Dok se onom prvom nešto samo konstatira, tj. opisuje stvarnost, kod performativne funkcije jezika se događa to da sam jezik počinje oblikovati stvarnost. Npr. kad sudac kaže optuženom: „Tužiteljstvo je dokazalo da ste vi uistinu počinili sve ove zločine“, ovdje se samo konstatira što je optuženi u svoje vrijeme uradio protiv zakona. Međutim, kad sudac na kraju zaključi: „…Zato vas optužujem na maksimalnu zatvorsku kaznu od 45 godina zatvora u kaznionici zatvorenog tipa“, ovdje se stvarnost više ne opisuje, nego se uspostavlja jedna sasvim nova stvarnost. Život optuženog se okreće doslovno naglavačke, a žrtve će konačno doživjeti kakvu-takvu satisfakciju! Ili, veseliji primjer: Kad svećenik ili matičar kaže mladencima: „Proglašavam vas mužem i ženom“, ovo znači da će se ovo dvoje ljudi od sada nalaziti u posve drugačijoj egzistencijalnoj i pravnoj situaciji. Sa ovim riječima za njih počinje jedan sasvim novi život, s novim pravima, ali i novim obvezama.

Performativna funkcija jezika se u konačnici ne tiče samo ovih pravnih situacija, nego i cjelokupne stvarnosti. Npr. proteklih godina se u svijetu događalo više puta da teški komatozni pacijenti budu vraćeni u svjesno stanje uz pomoć svakodnevnih govornih poticaja svojih najbližih, usprkos generalno lošim prognozama liječnika. Svakodnevna prisutnost najbližih ljudi, uz poticajne riječi „volimo te“, „s tobom smo“, „probudi nam se“, nekako su utjecale na stanje pacijenta, premda ih on „službeno“ nije mogao čuti.

Ovoga treba biti itekako svjestan, i to ne samo u nekim posebnim situacijama, nego i u onim uobičajenim i svakodnevnim. Svojim mislima, stavovima i sudovima mi itekako sudjelujemo u oblikovanju naše stvarnosti. „Neka ti bude po tvojoj vjeri“, ili na kraju: „s kim si, takav si“! Ako stalno pričaš okolo da ti prijatelji ne valjaju, pa kakav si onda ti? Jer stara poslovica kaže kako „svaka ptica svome jatu leti“! Ne valja šef i firma! Pa da si bolji i stručniji radnik, radio bi svakako na nekom boljem radnom mjestu! Posebno ne valja vlast … a stara je mudrost da svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. Zato vidimo, opet, treba biti oprezan s kritikama. Sudeći loše o drugima, sudimo loše i o samima sebi. Ako se o nečemu ili nekomu već mora reći ponešto i loše, ne smije se nikada zaboraviti dodati i ponešto dobro. Čak što više, dobre riječi, poticajne riječi, zahvale i pohvale trebaju imati većinu u našem svakodnevnom vokabularu. Govoreći dobro, činit ćemo i našu stvarnost boljom!

U Sarajevu, 27. 5. 2016.

M. B.

Male mudrosti za velike stvari (I. dio)

Kad se život zakomplicira, izgledno bi ga trebalo nečim – barem malkice – odkomplicirati … Nečim što je po sebi kratko, jasno i jednostavno; uz to, prokušano i provjereno zubom vremena. Jednostavno želim reći, da one male vječite životne mudrosti treba uzeti puno ozbiljnije nego što to poslovično činimo…

Život se zna poprilično zakomplicirati. To je poznato i Istočnoj i Zapadnoj duhovnoj tradiciji … Pred očima uznemirenog promatrača red i smisao počinju uzmicati, a cjelokupna stvarnost kao da poprima epitet dvojnosti, tj. dualnosti, a sama duša se tada napinje ne bi li pronašla ono „Jedno“. Sv. Aurelije Augustin u tom smislu piše: „Evo, život je moj samo rasap, i tvoja me desnica primila … da se saberem slijedeći tebe jednoga … Sada pak godine moje u uzdisajima prolaze, a ti si moja utjeha, Gospodine, ti si moj Otac vječni. Ja sam se rasuo u vremena, kojima ne znam reda, moje se misli, najdublja nutrina moje duše, razdiru u burnim promjenama, dok se ne izlijem u tebe očišćen i rastopljen vatrom tvoje ljubavi.“^[1] U novije vrijeme Katekizam Katoličke Crkve bi nadodao kako iskustvo života počesto proturječi Radosnoj vijesti evanđelja, a čovjeku tada ostaje poput Abrahama „u nadi, protiv svake nade“ vjerovati (KKC 164-165.). Dakle, premda je vjera u sebi razumska, u nekim situacijama ona će morati postati slijepa i fideistična, tj. pretvoriti se u čisto tvrdoglavo voljno htijenje, kako bi na kraju uopće mogla opstati.

Istočnjačka misao znatno drugačije sagledava naznačenu dvojnost života, jer istu ne promatra pod vidom „incidenta“, nego kao nešto što jednostavno tu i tako, uobičajeno i sasvim normalno. U budizmu se tako cjelokupna stvarnost promatra kao neprekinuti niz različitih uzroka i posljedica. Svaka stvar pod nebom je istovremeno posljedica nekog prethodnog uzroka, kao što je i uzrok neke buduće posljedice. Upravo se zato svaka stvar i situacija mogu promatrati i kao nešto dobro, i kao nešto loše. Npr. kupili ste auto, a to je posljedica zarađenog novca i vaše želje da imate vlastito prijevozno sredstvo. To je svakako dobro, ali i loše, jer ste pare mogli potrošiti i na neki drugi način, tako da će neke želje ostati neostvarene. Zatim razbijete auto u prometnoj nezgodi, što je po sebi loše, ali i dobro jer će vam to omogućiti da shvatite kako su materijalne stvari po sebi krhke i propadljive, te da ne možemo uz njih vezivati svoju sreću i mir, barem ne dugoročno. Heraklit bi jednostavno poentirao: „Panta horei kai ouden menei“ (Sve teče, ništa ne ostaje).

Zato, kad se život zakomplicira, izgledno bi ga trebalo nečim barem malkice odkomplicirati … Nečim što je po sebi kratko, jasno i jednostavno; uz to, prokušano i provjereno zubom vremena. Jednostavno želim reći, da one male vječite životne mudrosti treba uzeti puno ozbiljnije nego što to poslovično činimo …

Kao prvo tu je tzv. „zlatno pravilo“: „Čini drugom, što želiš da i drugi tebi čini“, odnosno, „Ne čini drugom, što ne želiš da i drugi tebi čini“! Isus izričito reče da je ovdje sadržan sav Zakon i Proroci ^[2] Odnosno, tko živi po ovomu pravilu, taj živi po Božjem! Dobro razmislite o svojim zahtjevima! Ukoliko očekujete da drugi poduzmu nešto što vama samima ne pada na pamet poduzimati, onda će vam biti najpametnije, ali i najpoštenije, pod hitno prestati s takvim nerealnim očekivanjima od ljudi i života.

No, što ukoliko vi drugima činite kako bi htjeli da se vama čini, ali oni svejedno adekvatno ne uzvraćaju. E tada se dobro sjetiti onoga: „Po jutru se dan poznaje“! Naime, ako vam netko na samom početku nekog odnosa (bez obzira: prijateljskog, ljubavnog, poslovnog…) počinje praviti neke probleme, možete biti sigurni da će ih praviti i kasnije. Štoviše, sve karakterne mane su najčešće progresivne s obzirom na protok vremena, što će reći da će naznačenog problema s vremenom biti sve više u ponašanju spomenute osobe. Zato će biti najbolje da u samom startu razjasnite ono što vas smeta. Ako šutite i „gutate“, ne činite s tim apsolutno ništa dobro. Zapravo, pružate toj osobi ili osobama lažnu sliku o sebi. On, ona ili oni, neće znati da nešto trebaju promijeniti, jer se vi sami ponašate kao da je sve u redu. Na kraju, kad jednog dana izgubite živce i podivljate, oni će moći samo konstatirati sa žaljenjem: „A budale, a mi mislili da je on normalan i dobar čovjek“! Zato, ako u ovakvim situacijama želite dobro i sebi i drugima, odmah na početku recite što vas boli i što vam smeta, pa ako će oni to prihvatiti, stekli ste pouzdane i dostojne partnere, a ako neće, barem će te znati da ste u krivom društvu s krivim ljudima.

„Nije zlato sve što sija“, ili drugim riječima „Stablo se prepoznaje po plodovima“ … S jednim treba svakako računati: Oči su čulo koje je najlakše prevariti, a nije puno bolje ni sa ušima! Za kvalitetnu procjenu nekog čovjeka, ali i šire: situacije, događanja, pokreta, potrebno je sagledati stanje plodova: „Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati” (Mt 7,16-20). Ako pokušamo ovo spojiti s prethodnim, dolazimo baš do jedne uobičajene životne komplikacije, ali u kojoj – vidjet ćemo – ne moramo biti posve bespomoćni. Naime, često se dogodi da u svojoj blizini imamo neke slatkorječive prijatelje, ali koji se suštinski pokazuju posve beskorisnima, osobito kad nam nešto konkretno zatreba. S druge strane, neke neugodne osobe iz naše blizine se u konkretnim životnim zadacima znaju počesto pokazati dobrima i pouzdanima. Konačno, nije lako ni s jednima, niti s drugima, ali barem bi trebalo pokušati procijeniti s kim bi se dalo nešto raditi i planirati na duže staze, i naravno, opet ponavljamo: sebe same uvijek trebamo na vrijeme očitovati!

„Istina će vas osloboditi“ (8,32)!

Da ne izgubimo usput nit-vodilju, ovdje smo zapravo i počeli govoriti o dvojnosti života: o onoj datosti koja sugerira da u konačnici svakog čovjeka, situaciju, događaj i pojavu u našem životu možemo istovremeno procjenjivati i dobrim i lošim, što na kraju opet baca sumnju na sveukupnu smislenost života, pa i samog božanskog stvaranja. Ali, ovdje je prevažno naglasiti da se do općenite razočaranosti poslovično dolazi od one početne konkretne životne razočaranosti. Jednostavnije rečeno: onaj čovjek koji je pretežito zadovoljan svojim životom svakako neće postavljati pitanje o smislu istoga, kao ni općenito o smislu života kao takvoga. Ovakva neugodna pitanja se javljaju upravo tamo gdje nešto ne funkcionira na praktičnoj razini, a nezadovoljstva se po sebi upravo najviše generiraju na području međuljudskih odnosa.

Ako je ljudima išta zajedničko bez obzira na epohu, prostor i mentalitet, jest to da se moralno zlo doživljava uvijek puno osobnije i emotivnije od onog prirodnog zla. Npr. ako se negdje razbukta šumski požar zbog udara groma, te taj požar ljudima koji stanuju u blizini nanese silnu štetu, teško da će netko zbog toga na kraju početi mrziti vatru. Više opreza da … pa ni više straha od vatre nije isključeno, ali mrziti vatru koja je po sebi nesvjesna i nerazumna, svakako nema smisla. Međutim, kad nam razumno i svjesno ljudsko biće radi nešto loše, pa makar to bilo i puno benignije od izazivanja požara, doživjet ćemo to vrlo emotivno, i lako će se dogoditi da nas ta situacija na kraju i duže vrijeme proganja i uznemiruje. No, možda ta proživljena nepodopština i nije bila s namjerom. A opet, možda je i bila s namjerom, ali ta osoba ipak nije nesavladivo loša … možda će se popraviti ako je upozorimo da to što radi nije u redu, te da više tako nešto ne očekujemo da se ponovi. Uglavnom, istina se krije tu negdje u blizini, i nije teško do nje doći, ukoliko želimo da dođemo. I Istok i Zapad su suglasni u tome da istina ima oslobađajuću snagu. Ona nas oslobađa od negativnih aspekata međuljudskih odnosa, a ako je netko već nesavladivo, odnosno, u svojoj naravi naopak, oslobodit će nas i samog odnosa, tj. dotične osobe. Kad je u pitanju pozitivna i oslobađajuća moć istine, moguće da se o tome Gandhi najradikalnije izrazio: „Dugo sam mislio da je Bog istina, a sada vjerujem da je istina Bog“!

Pa dobro onda … zašto se često toliko ustručavamo istine, ukoliko nam već ona leži tu na dohvat ruke? Nietzsche bi zabrinjavajuće primijetio: „Ponekad ljudi ne žele čuti istinu, jer ne žele da njihove iluzije budu uništene“! Izgleda da istina u konačnici i nije za svakoga … to je isključivo put jakih!

Nastavlja se …

U Sarajevu, 26. 5. 2016.

M. B.

^[1] Aurelije AUGUSTIN, Ispovijesti, Kršćanski klasici Sv. 3-4, KS Zagreb, 1982., 277.

^[2] Ovu maksimu pronalazimo kao 12. redak 7. poglavlja Evanđelja po Mateju, međutim, novija istraživanja pokazuju da je „zlatno pravilo“ postojalo i znatno prije kršćanstva.

Ljubav radi života, ili život radi ljubavi?

Poznata priča govori o tomu kako je mladi Platon jednoga dana pitao svoga učitelja (valjda Sokrata) da ga pouči o tomu što je to ljubav i kako će je uopće pronaći? Učitelj ga je brže bolje poslao u žitno polje s neobičnim zahtjevom: trebao je ići ravno naprijed, ne osvrćući se za sobom, te izabrati najljepši klas na koji naiđe. Platon je krenuo i uskoro se vratio praznih ruku. Učitelj ga upita o tomu zašto ništa nije ubrao? Platon odgovori kako je putem naišao na jedan zbilja prekrasan klas, ali kako nije bio siguran ima li tamo dalje i ljepših, nastavio je tražiti … Poslije je shvatio da je onaj prethodni ipak bio najljepši, tako da na kraju ništa nije izabrao. Učitelj prostodušno reče: „E to ti je ljubav“!

Zatim je jednog dana Platon upitao učitelja što je to brak i kako se stiže do njega? Ovaj put ga je učitelj poslao u šumu da probere najviše stablo i da ga obori. Ukoliko uspije u ovoj nakani, sigurno će shvatiti što je to brak. Nakon nekog vremena mladi Platon se vratio iz šume s nekim osrednjim stablom. Učitelj je odmah primijetio kako stablo i nije nešto posebno … Naravno, zanimalo ga je zašto se njegov učenik opredijelio baš za to, a ne neko drugo? Platon reče kako je, nakon što je prohodao otprilike polovicu šume, primijetio ovo stablo … Osjetio je kako ono uopće nije loše, pa ga je poučen prethodnim iskustvom odlučio oboriti i natrag dovući. Učitelj zaključi: „E to ti je brak“!

Ljubav radi života, ili život radi ljubavi? Što je smislenije? Ekspeditivno se skrasiti s nekim „osrednjim stablom“ te zajednički graditi život, ili nespokojnog srca nastaviti tražiti ono nešto posebno? Sa stanovišta povijesnog totaliteta smisla ima i jedno i drugo! Tako, da oduvijek nije bilo onih prostodušnih ljudi koji spremno uzimaju život „zdravo za gotovo“, do sada bi ljudska vrsta već odavno bila izumrla. S druge strane, da nije bilo i onih koji se užasavaju prosječnosti, te koji u životu uvijek nastoje pomjerati granice, sad bi valjda svi skupa još uvijek živjeli po pećinama, nesvjesni potencijala koji se skrivaju u nama.

Zato ovdje na kraju možda i ne trebamo postavljati pitanje što je bolje za mene, nego za što sam ja bolji? Tj., pravo pitanje glasi tko sam zapravo ja i što je moja specifična životna zadaća?

Kod ovih pitanja se zbilja susrećemo sa svom težinom ljudske egzistencije. Naime, psihofizička dinamika ljudskog razvoja je takva da ljudi izgledno najvažnije životne odluke donose u periodu kad najmanje razmišljaju. Osvješćivanje i preispitivanje, kao i pitanje o smislu uobičajeno počinju znatno kasnije, negdje u trenutku kad smo već završili s fundamentalnim životnim izborima i opredjeljenjima. Međutim, za neke pozitivne promjene nikad nije kasno … a pri tomu je još manje kasno za bolje upoznavanje i shvaćanje samog sebe.

(Povezana tema: http://poptheo.org/pioniri-dugovjecnosti/)

Između „oblikovanja egzistencije“ i straha od žrtve

Po Franklu „oblikovanje egzistencije“ je najveći neprijatelj ljudske potrage za smislom. Ono „što je za mene lakše“, i uz to ono „raditi sve kako drugi rade“, uistinu nas mogu odvesti u potpuni životni promašaj i kolaps. Na ovaj način čovjek izručuje samog sebe nečemu što se zove „egzistencijski vakum“ – depresivno i stresno stanje uslijed nedostatka smisla. U ovom stanju čovjek će obično posegnuti za raznim porocima ili u moderno vrijeme sve češće za kojekakvim psihofarmaticima, pokušavajući tako ublažiti efekte naznačenog vakuma. Stoga je po Franklu nužno potražiti svoju specifičnu životnu zadaću i poslanje, bez obzira što to obično nije lako, i što to od čovjeka zahtjeva nemale žrtve. Naravno, to ne znači po Franklu da poradi smisla moramo uvijek ići do nakraj svijeta … Smisao je počesto već negdje tu, samo ga kao takvog sebi treba osvijestiti. Npr. jedan primjer iz njegove psihijatrijske prakse: Jednog dana mu u ordinaciju dođe vrlo potišten i utučen čovjek, koji započe sumornu priču o vlastitom depresivnom stanju, te o tomu kako ga već par godina salijeću vrlo snažne suicidalne misli … i to sve skupa jer on jednostavno ne vidi više smisla u svom životu. Frankl ga zatim upita: „A zašto se onda već niste ubili“? Pacijent odgovori kako ima ženu i dijete, te da zbog njih ne može tako lako podići ruku na sebe. Dr. Frankl na to zaključi: „Pa vidite da vaš život ima smisla … žena i dijete su vaš smisao“!

Smisao po sebi i jeste motivacijska životna snaga: jednostavno, to je odgovor na ono najvažnije egzistencijalno pitanje: „Zbog čega i dalje živjeti, raditi i boriti se“? U kontekstu naznačene problematike, pitamo se dalje: Da li sam za to u svojem životu već našao dovoljno razloga ili ga tek trebam naći? Ako pokušamo odgovoriti na ovo pitanje, mislim da ćemo se lako usuglasiti oko toga kako se veliki broj ljudi zapravo „klati“, nasukani na egzistencijalnoj hridini, tamo negdje na pola puta između pokušaja bijega od jedne neatraktivne „oblikovane egzistencije“, te straha od gubitka iste. Odnosno, ideali su uvijek izazovni … rado gledamo u njih, ali nas istovremeno plaše rizici i žrtve koji oni neminovno zahtijevaju. I opet se pitamo slično kao na početku: je li se bolje pomiriti sa svojom prosječnom egzistencijom, ili ćemo ipak krenuti putem ideala i izazova? I opet slično odgovaramo: i jedno i drugo je puno bolje od onoga trećeg: ostati trajno nasukan između svojih razočarenja s jedne strane, te straha od promjena s druge strane!

Spremnost na promjene kao jedino moguće mjerilo spremnosti na promjene

Čudan neki podnaslov, ali kako je život sam po sebi čudan, stvari valjda i ne mogu drugačije biti postavljene: Ili idem, ili ostajem … ili započinjem s promjenama, ili definitivno ne mijenjam ništa …

Mala digresija: želja mi je uskoro sastaviti popis od desetak poznatih misli i izreka koje su ponajviše utjecale na moj život. Ne znam još što će tu sve biti, dok se temeljito ne preispitam, ali uglavnom, za jednu sam misao već potpuno siguran: Einsteinova definicija ludila: „Ludilo je raditi uvijek jedno te isto, i pri tomu očekivati da će se dogoditi nešto novo“! Tako lijepo, točno i istinito, i tako nemilosrdno bacanje istine u lice ludosti, kojoj smo manje-više svi barem povremeno skloni! Naime, u svijetu ljudske mašte sve je moguće! Ono: Ja ću nastaviti po svom, ali vjerujem kako će se stvari ipak promijeniti. Tomu nasuprot: u međuvremenu se fizika pokazala puno pouzdanijom i točnijom od puke mašte, premda svakako ne apsolutno točnom, ali jedno ipak pouzdano stoji: Isti uzroci će uvijek posredovati iste posljedice, baš kao što će neke nove posljedice uvijek zahtijevati i neke nove uzroke! Dakle, ako stvarno želite promjene, onda odmah počnite razmišljati o tomu što to konkretno možete promijeniti u svome životu, i što prije počnite sa implementacijom istoga.

Blagoslovljeni parovi i oni ostali…

U ovom tekstu smo započeli od ljubavi, pa nekako stigli više do pitanja one specifične čovjekove zadaće u životu, pa u skladu s tim i do općenitog smisla. Međutim, ovo svakako nije bila digresija, premda se tako može činiti. Naime, prije nego što počnemo govoriti o bilo kakvoj ljubavi, uvijek se moramo sjetiti toga kako prosječni čovjek u životu provede više vremena na radnom mjestu nego s tom svojom manjom ili većom ljubavi. Zato je pitanje adekvatne profesionalne orijentacije itekako važno. Ukoliko cijeli dan provedete radeći posao koji volite i koji vas ispunjava, i kod kuće će se onda nastaviti događati lijepe stvari. S druge strane, ako svoje dane nemilosrdno trošite radeći nešto što nema veze s vama, i što zapravo nikako ne volite, ni kući vas neće očekivati ništa osobito dobro. Frustracije uvijek hoće izaći van iz čovjeka, baš kao i ljubav … a idealna meta i u jednom i u drugom slučaju su oni nam najbliži, tj. naša obitelj i ukućani!

A sad malo konkretnije o ljubavi, tj. o ljubavnim parovima: U židovskoj kabalističkoj tradiciji postoji nauk o „blagoslovljenom paru“. On se bazira na ideji da Bog ne stvara ljudske duše pojedinačno nego zajedno u paru. Ovo bi značilo da svaki čovjek na svijetu ima jednu idealno srodnu dušu, te da bi u svom životu trebao baš nju potražiti kao jedinog adekvatnog životnog suputnika i bračnog partnera. Ovaj nauk je barem djelomično utemeljen i biblijski, na tzv. svećeničkom izvještaju iz Knjige Postanka: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). Po ovome čovjek zapravo nije muškarac, odnosno, sam po sebi, muškarac je tek pola čovjeka … uostalom isto kao i žena. Njih dvoje, tek skupa i zajedno jesu čovjek u punom smislu riječi.

(Povezana tema: http://poptheo.org/korelacija-krize…og-nadvladavanja/) ‎

Kršćanska antropologija je od početka u ovom smislu išla nekim drugim putem. Boreći se protiv gnostičkog nauka o vječnosti i preegzistenciji ljudske duše, Tertulijan i njegovi učenici će početi zastupati stajalište kako se navedeni biblijski izvještaj o stvaranju odnosio tek na prve ljude. Poslije njih, stvoritelj ljudi zapravo više i nije bio Bog nego roditelji, koji su po bračnom činu stvarali, kako tijela, tako i duše svoje djece. Ovo učenje je u povijesti kršćanske teologije zapamćeno pod imenom Traducionizam, i kasnije će biti odbačeno i osuđeno od strane crkvenog učiteljstva. Pri tomu svakako nije bilo dovedeno u pitanje ovo da roditelji rađaju i stvaraju tijela svoje djece … ispravak se odnosio na dušu, za koju se ustvrdilo da nju stvara Bog, pojedinačno, nepomiješano i odijeljeno za svakog pojedinog čovjeka. Sa ovim inzistiranjem na odijeljenosti i nepomiješanosti svake pojedine duše nije se agitiralo protiv naznačenog biblijskog nauka, nego se pokušavalo distancirati od jednog drugog antičkog učenja koje je tvrdilo da postoji samo jedna jedina svjetska duša, dok su pojedine ljudske duše po sebi tek njezini fragmenti.

Za kršćansku tradiciju je puno više bilo od važnosti da je sam Bog izvor ljubavi, odnosno, štoviše, On sam po sebi jeste ljubav (1 Iv 4,8)! Ovo bi značilo da jedino po Bogu možemo pronaći „Ljubav svog života“, jednako kao što po Njemu možemo povratiti i obnoviti postojeću ljubav koja je u međuvremenu „ishlapila“.

I više od ovoga, u Bogu i po Bogu ljudi stječu jednu sasvim novu životnu perspektivu, a samim tim i perspektivu ljubavi. Polako se počinje dolaziti do svijesti da je ljubav samo jedna, kao što i jeste jedna … jer, već rekosmo: „Bog je ljubav“. Ljubav po tomu postaje temeljni pokretač i životno počelo. Naravno, ovo ne znači da su hipiji bili u pravu sa svim svojim promiskuitetnim zajednicama i komunama … Ako kažemo da je ljubav samo jedna, tada mislimo kako treba ljubiti sve ljude u životu, ali svakako ne sve na isti način, te istim intenzitetom. Možemo imati stotinu prijatelja i simpatija, ali ljubavni partner može biti samo jedan. Kome to nije jasno samo po sebi, bit će da treba još malo dozreti, jer je i ponajveći teoretičar ljudske seksualnosti svih vremena – Freud, premda ateist, zastupao mišljenje da je ono konačno trajno vezivanje uz jednog partnera znak čovjekove zrelosti, kao i znak njegovog uspješno završenog psihološkog razvoja.

Kada govorimo o promjeni perspektive po vjeri u Boga, to je možda ponajbolje izrazio apostol Pavao sljedećim riječima: „Ovo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko. Odsada i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer – prolazi obličje ovoga svijeta“ (1 Kor 7,29-31). Jednostavno, pred Bogom ništa nije toliko malo da bi u potpunosti bilo beznačajno, kao što ništa nije toliko veliko da bi bilo po sebi važnije od vječnosti i Boga. Na kraju, o kakvoj god ljubavi pričali, ona bi nas trebala činiti boljim i kompletnijim ljudima, te nas voditi prema višim vrijednostima, tamo prema konačnom Izvoru svake ljubavi i života…

U Sarajevu, 15. 5. 2016.

M. B.

Samorazlikovanje od Boga i svijeta kao put do sretnijeg čovještva

„Što se čovjek dublje i jasnije razlikuje od Boga, to je dublja i tješnja povezanost s Bogom i čovječjim istinskim ‘ja’“ (W. Pannenberg).

Sjećam se onog jednog od nebrojenih „trash“ filmskih dostignuća Stevena Seagala. Već po običaju, glumio je tu nekog policajca talijanskih korijena, strašno opasnog i neizmjerno cool … koji uporno tjera cijelo vrijeme po svom, tražeći pravdu po vlastitoj izvornoj recepturi … I onda u jednoj od brojnih akcijskih scena, Steven ulazi u neku hotelsku sobu … iznenada ga sumanuto napadaju dvojica zlikovca, a on ih još brže neutralizira, smjestivši jednom metak u čelo, a drugog je već ekspeditivno izbacio kroz prozor. Zatim junak izlazi iz hotela … u automobilu ga vjerno čeka njegov policijski partner, koji ga odmah upita je li se u hotelu što dogodilo? Ovaj će potpuno hladnokrvno: „Bila su dvojica: jedan je mislio da je neprobojan, a drugi je vjerovao kako može letjeti“. Partner će: „I“!? A ovaj će: „Pa obojica su pogriješila“.

Malo filmskog trasha nije na odmet kako bi se naznačila sasvim ozbiljna životna problematika: Naime, izgledno je kako su ljudi nerijetko još od starih vremena skloni vjerovati u vlastitu neprobojnost i tomu slično … Možda se dovoljno osvrnuti na dugu i krvavu povijest ratovanja na zemlji. Ljudi su od davnina ratovali, a muškarci su pri tomu oduvijek odlazili u rat – uglavnom – s puno entuzijazma, te s cijelim mnoštvom pozitivnih očekivanja. Pa dobro, zar nisu znali da je rat po sebi vrlo opasna i mučna stvar te kako na bojnom polju vrlo lako mogu nastradati? Na ovo pitanje bismo mogli odgovoriti na slijedeći način: Ljudi gotovo uvijek znaju kako je rat vrlo opasna i mučna stvar, s tim da su pri tomu skloni vjerovati da se njima samima neće dogoditi ništa pretjerano strašno i opasno! Ono, možda se računa s pokojom lakšom ranom, a i ove se po sebi opet kreću u obzoru neutemeljenog ratnog entuzijazma i optimizma! Naime, svaki ratnik zna da nije zgoreg na sebi imati pokoji ožiljak. Ovi će poslije potvrđivati ratnikove riječi i davati težinu napetim ratnim zgodama i pričama. S druge strane, gotovo nitko na početku rata ne računa ozbiljno s vlastitom pogibijom, a još manje s kakvim teškim invaliditetom. Pravo otriježnjenje i objektivno sagledavanje ratne tragike će uslijediti znatno kasnije: u truleži rova te u stalnoj blizini razaranja i smrti …

Pitamo se odakle ovo početno uvjerenje o vlastitoj neranjivosti i nedodirljivosti? Umjesto hitrog odgovora, dodatno ćemo produbiti problematiku. I bez rata, mladi ljudi su nerijetko skloni najrazličitijim riskantnim oblicima ponašanja: brzoj vožnji, nezaštićenom seksu, eksperimentiranju sa alkoholom i drugim opijatima, raznim vratolomijama razonode radi i sl. Pri tome, nije baš da nikako nisu svjesni opasnosti, ali na kraju gotovo uvijek prevlada onaj euforični, i u stvarnosti neutemeljeni stav: „To i to se meni ne može dogoditi“!

(Povezana tema: http://poptheo.org/o-ljubavi-bogu-i-smrti/‎)

Još malo, primjera radi, zbog prevencije narkomanije zapadna društva su u zadnjih pola stoljeća poduzimala brojne inicijative i aktivnosti, s prvenstvenim ciljem upoznavanja mladih sa opasnošću droge. I dan danas se u tom smislu na različitim nivoima održavaju predavanja, puštaju se eksplicitne zastrašujuće dokumentarističke prezentacije; radi svjedočanstva se dovode bivši narkomani … Međutim, usprkos svemu tome, službene statistike nedvojbeno pokazuju kako je narkomanija na globalnom nivou u konstantnom porastu. Osim toga, ovdje se ne radi samo o porastu kvantitativnog opsega narkomanije, nego i o onomu kvalitativnom. Tako se stalno pojavljuju nove i sve opasnije droge. Teško je ne spomenuti onu novu pošast zvanu „Krokodil“. Radi se o sintetičkoj drogi porijeklom iz Rusije, a mogla bi se nazvati paklenom verzijom ionako preopasnog Meta. Osmišljen kao jeftina alternativa heroinu, krokodil predstavlja smrtonosni bućkuriš zakuhan od benzina, kodeina, fosfora i teških metala. Može biti fatalan za korisnika već kod uzimanja prve doze. Oni koji to prežive, a nastave s konzumacijom, za svega par mjeseci će se početi pretvarati u nevjerojatne spodobe: meso doslovno otpada s kostiju, a cijela koža postaje zelenkasto-sivkasta, zadebljala i ljuskasta – baš k’o u krokodila. Naravno, ni na konačnu smrt se ne čeka dugo … Zašto bi ikome ovo palo napamet uzimati? Možda oni prvi konzumenti i nisu znali u što se upuštaju, ali danas svi znaju kako se ovdje radi o nečemu toliko opasnom i agresivnom da se heroin naspram toga čini bezazleno poput kamilice s medom prije spavanja! No, broj konzumenata se svejedno svakodnevno povećava. Kako je to još davno posvjedočila čuvena i zlosretna junakinja „’Djece s kolodvora Zoo“ – Christiane F., mnogi mladi ulaze u svijet teških droga nošeni parafrazom – ovdje – već spomenutog stava: „Želim dokazati da meni droga ne može ništa … mogu je uzimati, ali ja sam jači od droge“!

Svo vrijeme ovoga svijeta koje nije naše

Idemo polako od više dramatičnog prema manje dramatičnom, ali ne i manje izazovnom. Gubljenje vremena je česta boljka kako mladih, tako i onih starijih. „Počinjem učiti od ponedjeljka“, ili „Polako, ima vremena“ … sve su to neke stvari koje često čujemo, a možda i sami pokatkad izreknemo. Pa dobro, nije sad da nema nikako vremena, ali jedno je sigurno: Naše vrijeme na ovom svijetu neminovno i nezaustavljivo prolazi, ili još dramatičnije rečeno: Svaki dan smo za još jedan dan bliži vlastitoj smrti! Ako stvari uspijemo shvatiti na ovaj način, shvatit ćemo koliko je to naše vrijeme dragocjeno, upravo jer je ograničeno! Čovjek to ponajbolje shvati kad mu liječnici jednog dana kažu da je smrtno bolestan te da ima još vrlo malo sveukupnog vremena. Istina je da neki poslije ovakve vijesti potpuno klonu duhom, međutim, mnogi ljudi će upravo tada uistinu početi cijeniti svoj život. Shvatit će kako je zapravo lijep i jedinstven, i gotovo će sigurno postaviti sebi neke zadatke i ciljeve koje bi trebalo obaviti dok su živi. Prije naznačenog obrata, dok je bio zdrav, čovjek je potpuno drugačije rezonirao stvari: s jedne strane, činilo mu se da je svo vrijeme svijeta njegovo; s druge strane, zbog nekog razloga uopće nije cijenio to vrijeme. Često je razmišljao o besmislu života, često se dosađivao, počesto je osjećao kronični nedostatak entuzijazma i dobre volje za ono živjeti i djelovati.

E ovdje ćemo malo umiješati velikog Heideggera i njegove čudne pojmove navlastitog i nenavlastitog opstanka: „Tek ‘hodeći naočigled smrti’, postigavši nepotisnutu zamjedbu vlastite smrtnosti, spoznajem ograničenost svojeg životnog vremena i neponovljivost svake pojedine sadašnjosti. Tek sam tad osposobljen da zamijetim naročite zahtjeve i mogućnosti svakog pojedinog časa. Tako dosežem životnu formu ‘navlastitosti’. Potisnem li pak svijest o svojoj smrtnosti, zaposjedne me subliminalna pretpostavka u nedogled oduljenog životnog vremena. Izmiču mi neobnovljive mogućnosti i zadaće svakog pojedinog časa pa potpadam pod životnu formu ‘nenavlastitosti’. Kad na taj način više ne doživljavam ćudoredni izazov sadašnjosti, život mi više ne određuje neprenosiv zov, već ono što ‘se’ čini. Ne živim uz zamjedbu izazova na koji mi valja ‘svagda sam’ odgovoriti, već ‘bivam življen’ od onoga što proglase vladajuća moda i običaji“.^[1]

Pomalo tumačeći prethodni navod, a pomalo ga i parafrazirajući, tijekom života čovjek će se neminovno susresti sa onim što bi Camus nazvao „nadmoć svijeta“ (misli se nadmoć svijeta naspram čovjeka – pojedinca). Svijet se nikako ne šali … on vas nastoji progutati, odnosno asimilirati u svoje tokove, dajući vam pri tomu neku svoju zadaću kao vašu. On Vam ne dopušta da živite svoj vlastiti život, nego čini sve kako bi ste „bivali življeni“ – već kako to briljantno primijeti Heidegger. Tu zatim nailazimo na onaj njegov zlokobni „sich“ („se“). Tako čovjek ne priča više kako bi on sam trebao i želio, nego priča kao što „se“ priča (Gerede – govorkanje). Isto tako, oblači se poslovično kao što „se“ oblači, pleše kao što „se“ pleše itd. Jednostavno, tokovi i stremljenja svijeta su ga opsjeli i zarobili. Nadmoć svijeta naspram pojedinca je tako velika da zapravo vrlo rijetki to uopće uspijevaju primijetiti. Štoviše, ljudi postaju uvjereni da tako mora biti. Biti u trendu, biti „in“ postaje prioritetom modernog čovjeka. Tako teme svijeta postaju tvoje vlastite teme, njegove brige postaju tvojim vlastitim brigama, njegovo otegnuto – umalo vječno vrijeme postaje tvoja vlastita fiktivna vječnost, pa se ima vremena za sve, s tim da to sve nikako da dođe. No, ipak čovjek u svemu tome nije nimalo sretan … a kako bi i bio kad ne živi, nego je življen od strane svijeta. Čovjek se zato po Heideggeru kad-tad mora odmaknuti od svijeta i njegove vječne prolaznosti. Mora shvatiti svoj život baš kao svoj, i svoju poslovičnu prolaznost kao priliku. Svaki dan je po sebi ontološki jedinstven i neponovljiv, i zato i jest prilika koja se ne propušta. I što ih manje na kraju ostaje, to u čovjekovim očima postaju sve ljepšim i više vrijednim. „Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce“ (Ps 90,12).

Samorazlikovanje od Boga

Kad nestanu neki dragi životi, čovjek-vjernik se olako upita: „Kako je to Bog mogao učiniti ili barem dopustiti“? No, po prirodi stvari, upravo Onaj koji daje život, jedini ga ima pravo i oduzeti, a vidimo čovjeku je počesto veći problem ovo što Bog oduzima živote, nego kad ih ljudi oduzimaju. To se događa jer su se ljudi nezdravo identificirali s Bogom. Mogli bi smo možda čak govoriti o pravom božanskom kompleksu. Ovo je inače jedan od divovskih teoloških problema, jer ako ga dublje sagledamo, ispada ne samo da su ateisti to što jesu, nego je među ljudima na kraju jedino još teško odrediti tko je veći ateist od koga. Primjera radi, jedina molitva koju je Isus predao svojim učenicima jest molitva „Očenaša“, a u kojoj se između ostalog moli da bude „volja Tvoja (Božja) kako na Nebu, tako i na zemlji“. A kako ljudi mole? Nerijetko: „Bože daj ovo, daj ono … nek’ bude ovako i onako …“. Dakle, vjernik nerijetko suprotstavlja svoju volju Božjoj volji, pri čemu se Bogu ostavlja uloga onog Aladinovog dobrog duha iz lampe, čije je jedino pravo da šuti, sluša i služi.

Premda Isus potvrđuje Petrovu vjeru o Njegovom Bogo-sinovstvu (usp. Mt 16,16), sam Isus sebe u evanđeljima najčešće naziva Sinom čovječjim – čak osamdesetak puta. Reklo bi se: najskromniji od Isusovih naslova koji se spominju u evanđeljima dolazi upravo iz Njegovih usta. Veliki protestantski teolog Wolfahrt Pannenberg (inače vrlo dobro akceptiran i u katoličkoj teologiji) u ovom smislu primjećuje da se Isusovo Bogosinovstvo ostvaruje u perspektivi radikalnog samorazlikovanja od Boga-Oca. Po ovomu bi Isusovo bogosinovstvo jednostavno značilo: s jedne strane izuzetno blizak Bogu-Ocu, s druge strane ipak potpuno drugačiji. Pannenberg taj stav dalje proširuje i na sve ljude: „…Što se čovjek dublje i jasnije razlikuje od Boga, to je dublja i tješnja povezanost s Bogom i čovječjim istinskim ‘ja’.“^[2]

Ili, obratno izrečeno: Gdje god čovjek sebi mimo pravila i drugih ljudi prisvaja pravo biti gospodarom dobra i zla, života i smrti, laži i istine, slobode i sudbine … tu se događa i njegovo ontološko razilaženje s Bogom, pa čak i ako je sve ovo skupa poduzeo upravo u Božje ime, izdašno se umatajući pri tomu u vjerske simbole i fraze.

Umjesto zaključka na kraju pridodajemo Isusove riječi:

„Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga” (Mt 20, 25-27).

U Sarajevu, 1. 5. 2016.

M. B.