nezadovoljstvo – Stranica 2 – Poptheo Web Portal

O očekivanjima drugih

Očekivanja su uvijek u opasnosti da budu iznevjerena. Očekivanja nikada do kraja nisu ostvarena. Iznevjerenost i neostvarenost očekivanja stvaraju napetost. Napetost stvara nezadovoljstvo, a nezadovoljstvo stvara bijeg u sebe. Čovjek nesposoban prihvatiti da neka očekivanja niti mora ispuniti niti trebaju biti ostvarena sklanja se u svoju nutrinu. Ali tu ne pronalazi mir.

Tu pronalazi sukob sa samim sobom, jer drugi zahtijevaju da očekivanja budu ostvarena i ispunjena, a za to čovjek više nema ni volje, ni snage, ni želje. Kako se oduprijeti zahtjevima drugih koji nam nameću očekivanja koja ne želimo, očekivanja koja nisu naša, očekivanja koja osobno čovjeku ne znače ništa? Možda je dobro početi od drugoga koji pred nas postavlja zahtjev i traži da se njegova očekivanja ispune. Ukoliko drugi pred nas stavlja određena očekivanja, treba ponovno preispitati vlastitu slobodu pred očekivanjima drugog. Mogu li i smijem li slobodno odlučiti da očekivanja drugoga nisu moja očekivanja i da očekivanja drugoga ne mogu nametnuti nutarnju obvezu čovjeku tako da očekivanjima drugih ne može, ne smije i ne treba reći ne? Sloboda čovjeka u odnosu na očekivanja drugih nije isključiva sloboda koja uvijek govori ne, nego uključujuća sloboda koja slobodno bira između onih očekivanja kojima sloboda kaže da i onih kojima sloboda kaže ne. Čovjek je iznutra slobodan reći da onim očekivanjima drugih za koja odluči da ih može i treba prihvatiti ne zato jer ih i on želi, nego jer je iznutra slobodan reći da tim očekivanjima bez obzira kako ta očekivanja doživljava onaj drugi koji ih postavlja, traži, zahtjeva. Samo ukoliko je čovjek slobodan iznutra, oslobođen izvanjskih obveza, nametanja, zahtjeva, uvjeta, samo iznutra slobodan čovjek može reći da očekivanjima drugih, kao što im može reći i ne. Frustracija koja nastaje u čovjekovoj nutrini kad mu drugi nameću očekivanja koja ne želi i ne smatra svojima je osjećaj da čovjek nije slobodan iznutra odlučiti se kako želi ili ne želi ispuniti očekivanja drugog, nego izvana osjeća pritisak obveze koja sputava njegovu nutarnju slobodu tjerajući ga pri tom da izvana daje obećanja, a iznutra se puni jalom i gnjevom što je obećanja dao. Ukoliko odgovara sa da na očekivanja drugih iz svoje nutarnje slobode ne osjeća poteškoću ni teret radi očekivanja drugih. Iz svoje nutarnje slobode on se odlučuje ispuniti očekivanja drugih jer je to sam slobodno odlučio učiniti. Tada čovjek ne osjeća jal i gnjev što drugi od njega nešto očekuje. Iznutra slobodan čovjek shvaća da očekivanja drugih ne mogu biti nametnuta kao izvanjska obveza njegovoj nutarnjoj slobodi. Uvijek slobodan iznutra čovjek može reći ne želim, ne smatram, ne trebam ispuniti očekivanja drugoga. Ovakav stav nutarnje slobode pred očekivanjima drugih često se smatra individualističkim stavom čovjeka kojega ništa ne zanima, koji živi kako hoće i kako želi i koji ne registrira postojanje drugih oko njega. Ali to je tako samo u očima drugih koji mu izvana nameću očekivanja koja nisu njegova. Drugome je najteže prihvatiti da njegova očekivanja kao i njihovo ispunjenje nisu važna i potrebna čovjeku koji je iznutra slobodan da im kaže ne. Iznutra slobodan čovjek u odnosu na očekivanja drugih je čovjek koji je svjestan da očekivanjima drugoga nekad može, treba i smije jednostavno reći ne.

Sarajevo, 8. 12. 2017.

O. J.

Sve je uredu!

Rečenica koju bar jednom dnevno izgovorimo, osobito u trenutcima kada baš ništa nije uredu. Kada nam se svijet raspada, kada bismo plakali do zore, derali se s vrha planine, trčali u more od bijesa, psujući život i mrzeći sve ono što se baš na nas navalilo. Jednostavno dođu nekada takvi dani kada više ne želimo živjeti, kada nam život nema smisla, kada nam je svemu došao kraj. Ni jedan čovjek nije imun na to i nikada neće biti. Kao što je sreća normalna emocija, tako je i tuga sastavni dio života. I to moramo prihvatiti, prije ili kasnije. Dođu tako i dani kada nas neki vide u užasnom stanju i fizikom i psihičkom. Kada ne jedemo, ne pijemo, kada su nam oči natečene od suza, a glasa više nemamo. I još će nas uhvatiti takva tuga i stid što nas netko takve vidio. A u biti, sasvim je normalna stvar i pojava da nam se vrišti od boli, normalno je srce rasparati i pustiti svu onu paru koja nas guši. Normalno je imati potrebu za tugovanjem, osobito iz razloga kada je tuga posljedica unutarnjih previranja. I to na primjer previranja žene koja je na pragu tridesetih godina i kada u svojoj ne baš tako motivirajućoj i poticajnoj okolini sumira svoje uspjehe i padove.

Iako je čovjek samostalno biće, ono je najprije socijalno biće. Čovjek bez svoje okoline ne bi bio čovjek u punom smislu riječi. Ne bi pričao, družio se, ne bi mogao naučiti ništa iz iskustva drugih, nego bi sve sam morao prolaziti i možda nikad ne bi došao do stadija evolucije u kojem je sada.

Sada smo u vremenu kada je sve lako, brzo i efikasno, a sve tako teško, sporo i neefektivno.

Imamo mogućnost tako lako biti dostupni, pa tu je sva moguća današnja tehnologija, a opet nam je tako teško javiti se prvom rođaku. Tako je lako pritisnuti Enter, a opet tako sporo reagiramo. Za sve se premišljamo, sve važemo i nigdje ne stižemo. Sve nam je efikasno, a i sve je tako neefektivno.

Je li baš to razlog sve više nezadovoljstva među ljudima, je li baš moderno vrijeme krivac svemu? Je li moderno vrijeme krivac što su dečki sami, djevojke same, kada imamo sve više kredita, a sve manje stanova. Kako imamo sve više automobila, a sve manje suvozača? Je li moderno vrijeme krivo za to, samo to moderno vrijeme?

Često sam u prilici slušati kako nekomu nešto savršeno ide, a opet druga strana života je u takvom padu da niže ne može.

Možemo li kriviti vrijeme, doba, ljude zato što nismo u mogućnosti organizirati svoje vrijeme i krenuti u ispunjenje svojih snova?

Često na sve kažemo: „Sve je uredu!“. Mada u biti ništa nije i neće biti uredu dok svoj život ne uzmemo u svoje ruke i dok ne prestanemo kriviti druge zbog naših događaja i doživljaja.

Uzeti život u svoje ruke znači uhvatiti se koštac sa životom i pokušati gledati svoje željene putove i kao socijalno biće nastojati njima prohodati.

U djelu Tvrđava Meše Selimovića pronalazimo ove stihove:

Zažalio bih zbog prigovora, ali sam nezadovoljan i što me nitko ne krivi ni za što, lakše bi mi bilo kada bih mogao dokazivati kako nisam kriv. Ovako, sve odjekuje u meni, i zamišljeni prijekor i zamišljena obrana, sve u meni, kao da se kamenje odronjava u pećini. U suprotstavljanju bih se nekako opravdao, samome su mi ostajale teške sumnje.

Nešto nije u redu sa mnom i sa svijetom, ili je u redu sa mnom i sa svijetom, ali ne možemo vezu uspostaviti nikakvu. Uspostavlja ju li je itko, ili ljudi lažu, pretvarajući se da nema raskida, ili im je svejedno, a održavaju samo privid. Je li moguće ikakva veza između čovjeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono što imam. Ne biram, ustvari, ništa, ni rađanje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno. I nebu nada mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.

Možda i jest sve tuđe, možda ništa ne biramo i možda zbog toga i jest „Sve uredu“, ali nek’ naši snovi bar budu naši. I neka zbog toga ne bude „Sve uredu“, ali bar ćemo znati da smo pokušati odvojiti komad neba samo za sebe.

U Sarajevu, 24. 5. 2017.

B. K.

O čuđenju

Postoji puno razloga zbog čega je čovjek nezadovoljan sobom, u današnjem svijetu „savršenih lica i tijela“ čovjek ne može biti ništa drugo nego povremeno frustriran što ne spada u onu „izabranu“ kategoriju „savršenih lica i tijela“ – koliko god se trudio dostići ih. Uzimamo sebe zdravo za gotovo. Smatramo da sve što jesmo kao ljudi da nam pripada. Nesretni smo ako nismo u vrhu „najljepših, najsavršenijih, najboljih“. Ovaj dodatak bilo kojoj riječi kojom sebe želimo opisati, ova tri na oko beznačajna slova, ovaj „naj“ ako ne stoji uz naš opis, uzrok je našeg nezadovoljstva samima sobom. Naviknuti smo misliti da moramo biti „naj“ jer ako nismo onda nešto nam fali; nešto nije u redu s nama. Odbijamo biti nesavršeni, odbijamo izbaciti „naj“ iz našeg shvaćanja samih sebe, odbijamo biti „samo“ lijepi, dobri i bolji.

Teško je navesti sve razloge zbog čega želimo i moramo biti „naj“. Svatko može navesti puno razloga. Društvo, očekivanja, javnost, prijatelji, obitelj. I mi sami na kraju sebi postavljamo „naj“ kao apsolutni zahtjev koji moramo ispuniti. Među tolikim razlozima zbog kojih ne želimo biti „samo“ lijepi nego „naj“-ljepši postoji i odsutnost i gubitak čuđenja nad onim što pojedinačno jesmo kao osobe. Više se ne čudimo svojim prstima koji su kadri napraviti nevjerojatna umjetnička djela, izgraditi mostove, podići gradove. Gledamo ih kao nedostatke ukoliko nisu savršenog izgleda, ukoliko nisu „naj“-savršeniji prsti. Više se ne čudimo svojim očima koje vide nevjerojatne stvari, gledamo ih kao nedostatak ukoliko nisu „naj“- plavlje oči na svijetu. Više se ne čudimo svojim ušima koje slušaju nevjerojatne zvukove i melodije i slušajući stvaraju nove još ljepše i uzvišenije. Gledamo ih kao nedostatak ako ih smatramo prevelikima, premalima, klempavima, previše blizu glavi, nesimetrične u odnosu na lice ili nos. Više se ne čudimo svojim nogama kojima ostvarujemo nevjerojatne uspjehe u sportu, gledamo ih kao nedostatak ako nisu „naj“-duže, ako su kratke, krive, nejednake… Više se ne čudimo svojim dlanovima koji su nevjerojatno snažni kada dodirnu ili pružaju ljubav, pomoć i zaštitu. Gledamo ih kao nedostatak ako su grubi, hrapavi, znojni, ispucani.

A što tek s našim srcem, našim umom, našom nutrinom? I njima smo se malo pomalo prestali čuditi. Ne čudimo se više srcu koje je kadro toliko trpjeti, ljubiti, podnositi i voljeti. Gledamo ga kao nedostatak ako je prošireno, potrošeno, suženo, pretrpjelo nekoliko udara, puno fizičkih rana. Ne čudimo se više svome umu, toj jedinstvenoj pojavi u cijeloj povijesti svijeta, koji misli, promišlja, od kojega dolaze tolike velike ideje, zamisli, umjetnička i književna djela. Gledamo ga kao nedostatak, kao mozak koji je mogao biti bolji, snažniji, s puno više živaca i s manje bolesti i pretrpljenih moždanih udara. Izgubili smo sposobnost čuđenja nad vlastitim tijelom i dušom, zato i želimo, i moramo biti isključivo „naj“ u svemu, jer smo zaboravili da već samim time što postojimo mi već jesmo „naj“ od svega onoga što je Bog odlučio stvoriti.

Čuditi se samom sebi ne znači biti čudak, uvrnuti luđak koji živi u svom svijetu bez osjećaja za stvarnost izvan sebe, nego znači ne shvaćati sebe zdravo za gotovo kao da sve što jesam meni pripada prema nekom pravu kojega mi nitko ne može oduzeti. Čuditi se samom sebi znači shvatiti koliko sam krhak, prolazan i nemoćan, koliko sam zapravo „čudesno“ nesavršen, ali iako nesavršen opet sam „naj“ od svega. Čuditi se samom sebi ne znači biti narcisoidan i diviti se ljepoti svojih noktiju, prstiju, očiju i tijela, nego uvijek sebe iznova vidjeti kao jedinstveni i neponovljivi projekt Božje ljubavi i dobrote. Čuditi se samom sebi želi reći kako u ljudskoj povijesti nikada nije i nikada neće postojati osobe kao što sam ja i ti, jer smo izvorna i unikatna dijela našega Stvoritelja.

Često puta sebe ne promatramo čuđenjem nad onim što jesmo, nego monotonijom jer mislimo da smo svi isti i nezadovoljstvom jer nismo kako o sebi mislimo „naj“ nešto. Potrebno nam je to čuđenje o samima sebi, o nevjerojatnosti našega izgleda, našega tijela, naših organa, naše nutrine, naše jedinstvenosti i neponovljivosti. Je li moguće za neke od nas u svijetu gdje se svi borimo biti „naj“ čuditi se našim nesavršenim rukama, nogama, očima, ušima i tijelima, ili smo odavno odustali i prestali se čuditi nad našom vlastitom neobičnošću?

Nekako smo se razboljeli i postali imuni na čuđenje. Kao u medicinskom kontekstu kada neka bolest razvije otpornost na neki lijek, tako smo i mi nekako razvili otpornost na čuđenje misleći da je to bolest od koje se trebamo liječiti. A nije tako. Čuđenje je lijek, lijek našim nezadovoljstvima samima sobom, lijek koji više skoro da ne koristimo vjerujući da mu je istekao rok trajanja i da postoje daleko noviji i napredniji lijekovi koji nam trebaju pomoći da prihvatimo sebe onakvima kakvi jesmo. Sljedeći pogled na vlastite ruke, oči i lice može biti pogled čuđenja i početak jednog novog shvaćanja samog sebe vlastite jedinstvenosti i neponovljivosti i shvaćanja kako ne moram biti „naj“ da bih bio čudesno Božje stvorenje.

U Sarajevu, 30. 4. 2017.

O. J.