studeni 2021. – Poptheo Web Portal

April

Vojnici su bili umorni. Uplašeni. Sefer nije znao može li ta šačica bijednika sakupljenih iz svih dijelova grada biti nazvana vojskom. Vidjevši kako su se razbježali nakon prvih pucnjeva, pomislio je da ga netko u vrhu komande želi likvidirati. Cijelo vrijeme dok je napad trajao psovao je i vikao nazivajući ih najpogrdniji imenima. Psovao im je sve što bi im moglo značiti, majke, očeve, sestre, braću, žene, amidže, daidže. Ali to su bili ljudi nenavikli na užase rata i toliko krvi i mrtvih. Brigada sklepana na brzinu. Masa bez hrabrosti i srčanosti.

– Zapovjedniče?

Sefer baci opušak.

– Šta je?

– Pronašli smo ženu.

– Kakvu ženu, naredba je jasna: sve pobiti!

– Znam. Starija je žena. Nitko neće.

Sefer pogleda vojnika, nešto opsuje sebi u bradu.

– I vas sve treba pobiti, svi ste vi mamini sinovi i izdajice! – Priđe vojniku koji je držao pištolj uperen u zemlju. – Daj mi to! – Grubo mu istrgne pištolj iz ruku.

Žena je sjedila na podu. Kuća je bila devastirana, stvari isprevrtane.

– Što nisi pobjegla?

– Kuda? Muž mi je umro još prije rata, nismo imali djece.

– Ne brini. Nitko ti ništa ne smije dok sam ja tu. Imaš li rodbine?

– Imam sestru gore u istočnom djelu. Ne znam šta je s njom dugo se nismo čule. Mojih je godina.

– Ima li ona djece?

– Sina i kćer. Sin je pred sami rat otišao vani. Kćerka je negdje udata, ne znam gdje.

– Bez brige. Smislit ćemo nešto.

Nekoliko vojnika sjedilo je pred kućom i pušilo. Umorni i preplašeni kad je odjeknuo tup prasak iz kuće, instinktivno su poskočili stežući puške u rukama. Sefer iziđe.

– Vas trojica. – Upre prstom u trojicu vojnika koji su stajali na kraju kuće. – U roku od pola sata počistite i zakopajte.

Vojnici se nevoljko zgledaju.

– Šta je? Šta čekate?

Jedan od vojnika se ohrabri.

– Zapovjedniče, bila je naša.

– Šta naša?

– Naša. Muslimanka. Hatidža.

Safet je šutio. Pruži vojniku pištolj i malu crno-bijelu fotografiju.

– Nije bila naša, bila je udata za Srbina.

Produži nizbrdicom prema parkiranim kamionima. Vojnik pogleda fotografiju. Mladić i djevojka nasmiješeni licem priljubljeni jedno uz drugo. Na poleđini je pisalo Milan i Hatidža – Sarajevo. Datum je izblijedio i vidio se samo broj četiri. Možda četvrti mjesec. Proljeće.

U Sarajevu 27. 11. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: andreiuc88

Krst

Nepregledna kolona vojnika prolazila je pored kamere. Lica su im bila vesela i opuštena. Pjevali su. O ratu, pobijedi, snazi i hrabrosti. Reporter je užurbanim glasom izvještavao o pobijedi. Vojska je nanijela neprijatelju ogromne gubitke u ljudstvu i tehnici. Reporter se zaustavio kod jednog od vojnika koji je stajao s parohom u mantiji izvan kolone i nešto živo gestikulirao pokazujući na kolonu. Kad ga je kamera zumirala, izgledao je umorno.

– Poštovani gledatelji, uskoro ćemo dobiti više informacija o napadu i osvajanju važne strateške točke.

– Pobili smo sve Turke, e jesmo im se osvetili za sve ono što su nam radili pesto’ godina! – Jedan vojnik razdragano se unio u kameru pjeneći i vičući.

Mikrofon se približio zapovjedniku. Govorio je brzo i odsječno bez zamuckivanja i zastajkivanja. Nije bilo zbunjenosti i nesigurnosti u njegovom glasu.

– Jutros smo prema već zacrtanom planu izveli kontraudar na turske položaje, sinoć smo nadljudskim naporima prebacili preko rijeke tehniku i ljudstvo kako bismo ujutro rano bili spremni za napad i borbeno djelovanje. Napad je izveden prema svim vojnim i profesionalnim standardima, izgubili smo nekoliko vojnika, dok su turski gubitci višestruko veći. Zauzeli smo strateški važno mjesto jer njegovim osvajanjem spajamo teritorij koji smo osvojili i stavljamo ga potpuno pod našu kontrolu.

Paroh je stajao pored njega i gledao u kameru.

– Neki kažu da je mjesto bilo naseljeno uglavnom civilima, žene, starci i djeca?

– Mi nismo naišli ni na kakve civile, nakon borbenih djelovanja kad smo ušli u mjesto već je bilo napušteno.

– Hvala vam. – Zapovjednik kimne.

– Oče, kako vi gledate na ovu pobjedu?

– Dočekali smo veliki historijski trenutak, jedinstven za cijeli srpski narod i svijet da imamo prigodu sve Srbe ujediniti u jednoj državi, taj se trenutak ne smije propustiti, inače ćemo svi mi i Crkva i narod biti odgovorni pred Gospodom i osudit ćemo i sebe i naš srpski narod na vječno prokletstvo ako ne iskoristimo priliku koja nam se pruža. Vojska je hrabra i jaka, sve su to naši srpski sinovi, djeca srpskih majki, neustrašivi i borbeni i dao Gospod da uskoro uživamo hiljadugodišnji mir jedinstva srpskog naroda pod zaštitom Hristosa i svih naših svetih svetitelja. – Paroh se prekrsti krstom koji je držao u desnoj ruci.

– Hvala Vam oče na ohrabrujućim riječima. – Paroh kimne i kamera se vrati na kolonu vojnika koja je prolazila. Kamera je ostala uključena i dalje je snimala. Dvojica reportera pjevali su zajedno s grupom vojnika držeći u rukama zastavu. Jedan vojnik po običaju koji je negdje naučio stane kititi reportere njemačkim markama.

– To Srbi, pjevajte! – Vika se pretvorila u urlanje. Nakon nekoliko trenutaka svjetlo kamere se ugasilo. Ekran je bio crn. I dalje se čula pjesma, mikrofon je ostao uključen. Čulo se stenjanje i teško disanje.

– Odakle vam ovolike pare?

– Od turaka. Opljačkali smo cijelo mjesto i pobili sve koga smo našli jutros i vojnike, i žene i djecu i stare, sve smo ih potamanili. Takva je bila naredba s vrha da se svi likvidiraju. Večeras ih vozimo kamionima zakopat na jednoj uzvisini, vidio sam da su bageri već počeli raskopavati zemlju.

Kamera se opet uključi. Ležala je na zemlji i snimala čizmu nekog vojnika koji je stajao. Kamera se pomjeri. Usmjeri se odozdo prema licu vojnika. Vojnik se naceri.

– Znaš da moraš tu kasetu uništiti, inače ćeš i ti završiti na kamionu? – Kamera se tresla potvrđujući. – Ako ovo negdje ispliva, gotovi ste obojica.

– Neće nigdje ne brini. – Kamera je zumirala vojnikovu desnu ruku. Oko ruke je visjela crna brojanica s malim pozlaćenim krstom.

– ‘Ajmo, idemo da nas gore ne čekaju! I zapamti za kasetu, možda je najbolje da to odmah uništimo daj to ‘vamo! – Slika i zvuk nestadoše.

U Sarajevu 17. 11. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: halfpoint

Džehennem

Znao je da nešto nije kako treba. Zadnje čega se sjeća je eksplozija i snažna svjetlost. Osvrne se oko sebe. Nije mogao odrediti vrijeme. Ništa nije vidio. Gusta magla zaklanjala mu je pogled. I tišina. Neobična tišina. To ga je začudilo. Uplašio se. Uspravi se u sjedeći položaj. Shvati da je naslonjen na nešto. Osovi se na noge. Nišan. Drven i sklepan na brzinu. Neravan grob na brzinu zatrpan zemljom.

– Eeeeeeeeeeeeeej, čuje li me i’ko? – Ništa. Nikakvog odjeka. Stajao je u mjestu. Nije mogao odrediti gdje se nalazi i u kojem pravcu bi krenuo. Napravi nekoliko koraka naprijed. Blatnjava zemlja gutala je korak zajedno s čizmama. Procijenio je da je prešao barem dvjesto metara hodajući. Ništa. Nigdje nikoga. Samo magla.

– Ooooooooooooj, ima li koga? – Bez odgovora. Nastavi hodati. Iako je zemlja bila vlažna i blatnjava, nije bilo nikakvih rupa, uzbrdica, nizbrdica, imao je osjećaj kao da hoda jednom te istom rutom. Kao da se kreće u krug. Hodao je skoro dva sata prema vlastitoj procjeni. Plašilo ga je što se nije umarao, nije se znojio, nije bio ni žedan ni gladan. Nastavi hodati. U nekom trenutku osjetio je kao da se penje uz neki uspon ili blagi nagib. Ubrza korak i gotovo potrči prema naprijed. Spotakne se od gomilu zemlje i padne preko nje. Psujući ustane otresajući blato i zemlju. Opet grob s nišanom. Sličan grobu pored kojega se probudio. Čučne pored nišana. Dodirne drvo i vlažnu zemlju. Grob je bio izgleda svježe zakopan. Pogleda pobliže nišan. Prenerazi se. Neravnim slovima, možda nekim nožem ili alatkom bilo je urezbareno ime i prezime i datum rođenja i smrti. Hajrudin Ćosović (1962.-1993.). Njegov grob. Počne brzo otkopavati zemlju rukama. Ali što je jače kopao, to nikako nije uspijevao iskopati grob i doći do tabuta. Kao da je nekim čudom zemlja stalno nadirala odnekle. Bjesomučno lomeći nokte na rukama, kopao je bez daha, bez umora. U nekom je trenutku stao. Uspravi se, otrese ruke od zemlje i prljavštine. Ovo nije džennet, ne može ovo biti džennet, ovo je nešto drugo, sigurno su me drogirali ili mi nešto dali, možda nešto stavili u vodu, pa sam popio. Odluči nastaviti hodati. I opet je naišao na grob. Isti kao i prethodni. Nije se morao saginjati da vidi šta je urezano na nišanu, već je znao. Bio je to njegov grob i ovo je bilo izgleda mjesto gdje su svi grobovi s njegovim imenom i tabutom. Hajrudin sjedne ponovo pored nišana. Ovo je sigurno džehennem, i iako nema šejtana, ovo je još gore od šejtana, kad si sam i nigdje oko tebe ni žive duše nema ni mrtve da s tobom progovori. Misao o beskrajnoj samoći bez igdje ikoga, dok sjedi u magli pored svog groba potpuno je obuzela Hajrudina i ne znajući šta će od očaja, počne glasno vikati i derati se. Ispuštao je nejasne zvukove kao životinja kad se uhvati u zamku i od velike boli ne zna ništa nego ispuštati neljudske krike. Odjednom vidio je nejasno prljavi strop i lice medicinske sestre koja ga je čvrsto držala za glavu da se ne uguši. Pljuvao je krv na sve strane iz usta. Čuo je glas koji je govorio da mu što prije treba obje noge odsjeći jer ako ih ne odsjeku, iskrvarit će i gotov je. Ni Allah ga neće spasiti. Hajrudin nije vrištao zbog nesnosnih bolova niti zato što je doktor uzeo ručnu pilu i počeo rezati ostatke batrljka noge što mu je visio ispod koljena. Vrištao je od straha. Vrištao je jer se nije želio vratiti na ono mjesto. U samoću. Pored groba s nišanom. Sam. Krkljao je krv i gušio se. Sestra se nagnula nad njegova usta.

– Šta kažeš, ne čujem šta kažeš! – Učinilo joj se da je čula kako govori kako je ono mjesto strašno i da mu ne daju da se tamo vrati. Nekoliko dana kasnije Hajrudin je sjedio u invalidskim kolicima i gledao kroz prozor. Nikome nije bilo jasno zašto se tiho smješka i samo ponavlja da je sretan. Mislili su da je šenuo pameću uslijed eksplozije od minobacačke granate koja mu je otkinula obje noge i nekoliko prstiju na lijevoj ruci. Jedan ranjenik prišao je Hajrudinu i ponudio ga cigaretom. Hajrudin ništa nije primijetio. Gledao je u jednu točku u zidu. Iz njegovih usta samo se čulo tiho i na trenutke nerazgovjetno šaptanje. Ranjenik se sagne. Hajrudin utihne. Ovaj spusti pogled na njegove ruke. Hajrudin je grčevito stezao tespih.

U Sarajevu 5. 11. 2021.

O. J.