listopad 2012. – Poptheo Web Portal

Čovjek – okrnjena kruna stvaranja

Križ čovještva nije nikad bio lak, a težak je i ostao. Premda smo često i sami sebi teški, moramo postati svjesni svoje vrijednosti i jedincatosti.

Činilo mu se da je proklet i kažnjen dok je sanjao velike snove u smrtnom tijelu na hirovitoj i opasnoj zemlji. Želio je mnogo više nego što je mogao ostvariti, a ako bi nešto posebno i uspio ostvariti, našao bi se već netko sličan njemu tko bi želio to ostvarenje samo za sebe. Želio je dotaknuti to divno plavo nebo iznad sebe, a kad bi pao mrak čežnja za visinama bi naprosto eruptirala; zvijezde i daleki svjetovi kao da su ga dozivali k sebi, ali on nije mogao tamo. Zavidio bi pticama, gledajuć’ kako bezbrižno lete. No, poslije je shvatio da je možda i bolje što on nije ptica, jer one su prosta bića što ne sanjaju snove.

Ni u ljubavi mu nije najbolje išlo. Nije ponajbolje shvaćao svoju ženu, kao što ni ona nije dobro shvaćala njega. Nekako su bili upućeni jedno na drugo, ali bilo mu je jasno da su oni različiti svjetovi. Nisu mogli jedno bez drugog, no, i kad bi bili zajedno počesto su bili nesretni. Tražio je odgovore koje nije mogao da nađe. Uh, kako je to teško: dovoljno si pametan da uvidiš probleme i pitanja, ali nisi dovoljno pametan da bi našao sve odgovore. Tko se tako gorko našalio pa stvorio tako kontraverzno biće? U osami bi dozivao svog tajanstvenog stvoritelja, ili neke druge zagonetne nebeske žitelje … uzalud; ovi su šutjeli, a ljudi galamili… da, ipak mora biti da je kažnjen. Mislio je da je i on nekad živio u jednom boljem svijetu, ali nešto je zabrljao, pa je završio kako je završio. Bit će da je pojeo neku zabranjenu voćku. To mu je palo napamet jer on svakako rado jede zabranjeno voće: što više zabranjeno to slađe. Ali, opet ga je uznemiravalo pitanje: zar je toliko kriv što je ono zabranjeno tako slatko i neodoljivo? Sveti ljudi su ga upozoravali da se mora popraviti ili će na kraju gadno nastradati. To mu se učinilo neobično istinitim, ali ga je opet proganjalo pitanje: nije li već dovoljno kažnjen što živi kako živi i što živi gdje živi? Shakespear je ironično primijetio: „Pakao je prazan, svi đavoli su ovdje“! Da, i to je čovjeku padalo napamet. Možda je on već u paklu i drugoga pakla osim ovoga nema. No, ipak nije bilo sve tako crno. Znao se počesto radovati u društvu s prijateljima i rodbinom. Ali i tu bi znao pretjerati, jer prevrtljivo vino je donosilo raspoloženje, no, po katkad bi oslobodilo i skrivene potisnute frustracije, pa su se slavlja pretvarala u svađe i tragedije. A čak, ako bi i slavlje prošlo u najboljem redu, ujutro bi ga znala probuditi nezgodna glavobolja, zvana mamurluk. Počesto se znao radovati i nad nesrećom neprijatelja, ali onda bi ga gorak okus kajanja prizivao u pamet.

Inflacija krivnje

Pojava zvana inflacija ne pogađa samo monetarni sistem, već i svaku drugu stvar pod svodom nebeskim. Čega je puno i previše, to će svakako izgubiti vrijednost. Tomu naprotiv, samo rijetke stvari postižu veliku vrijednost.

Kako su čovjeku prečesto govorili da je za nešto kriv, tako je i pojam krivnje s vremenom izgubio na značenju. Postmoderni sarkazam će uzvratiti: „Da kriv sam i što onda“!? A tužitelj se nađe zbunjenim pred ovakvim odgovorom. On voli da mukotrpno razotkriva krivnju kroz svojevrsnu igru mačke i miša, a miš se više nije skrivao. Čak naprotiv, sad je bahato stajao i plazio je jezičnu njezinom mačjem veličanstvu.

Nešto slično se dogodilo i svetom Božjem imenu. Nešto baš razmišljam: ma pametni su bili ti Židovi, dok su se ustručavali izgovarati Njegovo sveto ime. Oni bi se radije mjesto toga naklonili ili rekli samo Gospodin. I sam papa Benedikt u svojem „Uvodu u kršćanstvo“ primjećuje ovaj problem. Pojam Bog je vremenom postao i suviše opterećen. Svatko ga je uzimao u usta. Mnoge su se protuhe samozvano proglašavale Njegovim zagovornicima i glasnogovornicima. Mnoge su nevolje i zla učinjena u to sveto ime te je ono stoga i počelo gubiti na značenju i dostojanstvu. „Ne izgovaraj imena Božjega uzalud“ – nije to slučajno rečeno i određeno. Ali ovdje opet dolazimo do jednog univerzalnog problema. Kako reče Roman Siebenrock – jedan od mojih insbruških profesora- svaki čovjek se osjeća teološki kompetentnim, bez obzira da li nešto znao ili ne znao. Ljudi rado Boga uzimaju u usta i tako ga nehotično obezvrjeđuju.

Novi početak

Nedavno sam čitao kako se u onom kompliciranom i živopisnom kineskom pismu riječ „kriza“ piše s dva znaka. Od toga onaj prvi znak naznačuje nevolju, pogibao i patnju, a onaj drugi šansu, mogućnost i probitak. To je zapravo neobično točno definiranje pojma „krize“. Ona sa sobom nosi nevolje, ali i neke nove prilike i mogućnosti.

Danas se stalno priča o nekakvim krizama. Ekonomija, vjera, moral, poštivanje autoriteta… kao da je sve u krizi. Možda je uistinu tako, ali s tim dolaze i neke prilike; da nešto novo naučimo i shvatimo, i to prvenstveno na dosadašnjim greškama. Čovjek se predugo osjećao nesretnim i neispunjenim u svojoj kompliciranosti, kontradiktornosti i neodređenosti. Pri tome se malo tko mogao poistovjetiti sa cijelim sobom; sa onakvim kakav jest. Predugo smo se možda prepuštali parcijalnim pristupima. Netko je sve karte bacao na materijalno, a netko na duhovno; netko na individualno, a netko na ono kolektivno. Ali iskustvo jasno pokazuje da se zanemareni dijelovi osobnosti prije ili kasnije vraćaju poput bumeranga te pogađaju bolno i odlučno. Imamo mi i vanjskih neprijatelja, ali s vremenom sam shvatio da smo najgori neprijatelji sami sebi. Radije nosimo maske nego da pokušamo prihvatiti sebe same, onakvima kakvi jesmo. Kako rekoh, mi jesmo možda komplicirana, kontradiktorna i neodređena bića, ali što ako to zapravo nije nesreća, nego naš osobni blagoslov. Ne predstavlja li božićno otajstvo upravo jedan takav kopernikanski obrat glede vrednovanja čovještva. Ne pokazuje li ono da rođenje čovjeka ima smisla pa makar se rodio i u štalici. Ne pokazuje li ono da čovjek ima svoju ljepotu i vrijednost pa makar ga mnogi neprijatelji progonili i izrugivali. Ne pokazuje li ono da smo vrijedni pa čak ako i ne razumijemo ponajbolje sami sebe, a kamo li druge ljude, a tek kako slabo one uzvišene nevidljive stvarnosti.

Križ čovještva nije nikad bio lak, a težak je i ostao. Premda smo često i sami sebi teški, moramo postati svjesni svoje vrijednosti i jedincatosti. Tko je to kao čovjek? To je jedino biće u prirodi koje u sebi spaja nespojive svjetove. Materijalni smo, ali smo i duhovni. Nosimo u sebi sličnosti s drugim ljudima, ali svatko je od nas svejedno jedincat i neponovljivo originalan. Nosimo sa sobom nemire prošlosti, ali i osjećaj za eshatološku harmoniju budućnosti. Imamo vatrene emocije, ali dašak hladnog razuma; samar prisilne nužnosti, ali i krila nesputane slobode; činjenicu smrtnosti, ali i slutnju vječnosti. Nije sve to lako nositi i na okupu održati, ali to i jeste naša slava i blagoslov. Nek’ ne zamjere biljke, životinje, prekrasni anđeli i mali glavati izvanzemaljci, ali čovjek je uistinu kruna stvaranja; možda malkice okrnjena, ali svejedno je kruna!

U Sarajevu, 28. 10. 2012.

M. B.

Djetelina s četiri lista

Čitajući knjigu Avantura osobne promjene autorice Ljubice Uvodić-Vranić stala sam na prvom dijelu u kojem autorica navodi četiri osnovne pretpostavke psihičkog zdravlja:

Njegovanje samopouzdanja,
Emocionalno punjenje,
Granice u međuljudskim odnosima i njihovo čuvanje i
Aktivno življenje.

Na prvoj stranici sam stala, ne iz razloga, jer mi se knjiga na prvu nije svidjela, nego zato što mi je upravo ova podjela dala razne misli i ideje i postavila sam si pitanje kakva je moja djetelina s četiri lista, jesu li upravo ove četiri pretpostavke moja djeteline s četiri lista? Što to mene čini sretnom i zadovoljnom, gdje su mjesta moje nutrine u koju trebam ulagati kako bih više psihički rasla. Čovjek je inače pun uvjerenja prema kojima nastoji živjeti što lakše s manje žrtve i ići linijom manjeg otpora. To inače nije znak lijenosti, nego je to suština čovjekove prirode, jer kao što sam ranije navodila, čovjek se jako teško mijenja i za to je potrebno puno vremena, truda i ulaganja, jer za promjenu nutrine ne postoje brza rješenja. Autorica navodi da su upravo ove četiri pretpostavke psihičko zdravlje koje nam daje sretan i zdrav psihički život i da su to upravo načini kojima se prepuštamo avanturi rasta.

Autorica navodi načine kako njegovati svoje samopouzdanje i doista, kad malo bolje razmislim, upravo na konstruktu samopouzdanja se ogleda Rogersova fenomenološka teorija ličnosti gdje Rogers navodi razliku između idealnog ja i realnog ja. Idealno ja predstavlja ono što bismo mi željeli biti, a realno ja ono što mi doista jesmo. I upravo razlika između idealnog ja i realnog ja predstavlja razlog za nezadovoljstvo sobom i razočarenje koje je uzrok padu našeg samopouzdanja. Iz priloženog je jasno vidljivo kako je konstrukt samopouzdanja kompleksan i kako ovisi o mnogo čemu, najprije o našim stavovima, uvjerenjima i našoj ličnosti. U ovolikoj kompleksnosti kako imati jednostavno i lako rješenje za veći nivo samopouzdanja?

Da, doista postoje načini za njegovanje samopouzdanja, ali upravo navodim kako je to kompleksno područje i zahtjeva mnogo napora i rada, jer ne samo da se borimo protiv svojih stavova i mišljenja, mi se jednostavno borimo protiv sebe. Bez obzira koliko su ove promjene teške i zahtjevne, one su neophodne, jer kad smo nezadovoljni slikom o sebi postupamo tako da smanjujemo vlastite ambicije, svjesno ili nesvjesno iskrivljujemo sliku o sebi, režemo sebi krila, ovisimo o drugima, odustajemo, tješimo se slabim rezultatima, ljutimo se na druge, podcjenjujemo druge da bismo iz usporedbe izvukli korist za sebe nepromijenjene i izbjegavamo druge da nam ne bi pokvarili našu lažnu sliku o sebi. Svi ovi navedeni primjeri narušavaju naše psihičko zdravlje i naša uvjerenja i stavovi postaju negativni. U svim ovim nastojanjima treba pokušati realno sagledati idealno ja i realno ja, te ako nam je razlika prevelika potražiti stručnu pomoć, jer narušavanje psihičkog života lošim samopouzdanjem, otkida jednu laticu djeteline i umjesto djeteline s četiri lista, naš život postaje djetelina s tri lista, koja baš nije odraz sreće i zadovoljstva životom. Život je kompleksan, to je istina, ali ako krenemo s malim stvarima današnji gubitci mogu postati sutrašnji dobitci…

U Sarajevu, 28. 10. 2012.

B. K.

Na rubu kaosa…

„Da bi dočarao nerazlučenost praćenu nasiljem, kao u vrijeme Postanka ili žrtvene krize, Shakespear se često vraća na metaforu potopa, kad sve prelazi u tečno stanje a čvrsti svijet se pretvara u nekakav bućkuriš“ (R. Girard, Nasilje i sveto).

Smrtno biće zvano čovjek

Na početku ovog razmišljanja postavit ćemo jedno pitanje. Koja je naime veza između čovjeka i njegove smrti i na koji ga način ona pogađa? Antički filozof Epikur je još davno pokušao dati odgovor na ovo pitanje. Po njemu, između čovjeka i njegove smrti ne postoji nikakva dodirna točka, jer dok čovjek postoji smrti nema, a kad smrt nastupi, čovjeka više nema. Dakle, po tome se čovjek ne bi trebao uopće baviti pitanjem smrti, niti se radi nje brinuti. Ona je samo suprotnost postojanju i onaj koji postoji ne treba misliti o ovoj suprotnosti, pa makar bila i njegova osobna. No, mnogo kasnije, njemački filozof Martin Heidegger će ispisati neka nova poglavlja o ovom odnosu. Po Heideggeru je čovjek duboko smrtno biće. Smrt se ovdje ne pojavljuje samo kao nešto što stoji onkraj ljudskog života. Naprotiv, smrt je duboko prisutna već u živućem čovjeku i dozrijeva slično kao što voćka prispijeva svojoj zrelosti. Smrt se ovdje pojavljuje kao pritajena avet, što doziva samu sebe. Ne treba čovjek uistinu biti velik filozof poput Heideggera da bi uočio ovu prisutnost smrti u još živućem čovjeku. Kako naime objasniti najrazličitije oblike čovjekovog riskantnog ponašanja, osim kao užurbano i ishitreno prispijevanje vlastitoj smrti. Zašto mnogi voze neoprezno i prebrzo premda znaju da je to opasno po život i živote? Čemu služe svi ti takozvani ekstremni sportovi koji natjecatelje redovito liferuju na granicu smrti, a katkad i preko nje? Zašto neki ljudi bezrazložno provociraju druge ljude i tako neminovno navlače njihov gnjev na sebe? I osim toga, zašto ti isti provokatori ostanu duboko razočarani, ukoliko njihove žrtve izbjegnu zamku gnjeva te ostanu hladnokrvne i mirne? A tek sve te droge i alkoholi? Već ovdje upada u oči da svi ovi riskantni oblici ponašanja nisu tek nešto slučajno u čovjekovom životu. Naprotiv, oni čovjeku izgledaju duboko izazovno i uzbudljivo. Iz njih kao da za čovjeka zrači neka pozitivna vrijednost. Oni tako često nose prefiks „zabavno“, ili kako reče ona američka poslovica: „No risk, no fun“ (bez rizika nema ni zabave)!

Tragika ljubavi: fatalni muškarci i žene

Kao svećenik počesto imam priliku razgovarati sa ženama koje su žrtve obiteljskog nasilja. Naravno, ovdje se misli prvenstveno na nasilje njihovih osornih i okrutnih muževa. Razgovarajući sa svima njima, uvijek sam pokušavao saznati jednu stvar koja me je duboko kopkala. Naime, zanimalo me to, jesu li one već prije braka opažale ili barem naslućivale nasilnu prirodu svojih odabranika, ili je to nasilje bilo nešto što se tek mnogo kasnije pojavilo. Na to pitanje sam dobivao (barem do sada) uvijek isti odgovor: Sve su one naime već puno prije braka uočavale nasilnu prirodu svojih odabranika, ali svejedno su ih do kraja odabrale. Možda će netko sada reći: „Pa dobro, možda jadne nisu imale izbora; možda su se ravnale po onome: daj što daš, važno je da se udam“! Pa rekao bih da ovo svakako stoji u nekim slučajevima, ali ne u svim, jer mnoge od ovih žena su imale mogućnost izbora. Bio je tu uobičajeno u igri pored nasilnika i neki fini, čestiti mladić. No, ove su nesretnice ipak izabirale svog dragog nasilnika.

Naravno, nisu samo žene žrtve nasilja. Ponekad su – premda zvuči čudno – žrtve muškog roda. Ovdje se zapravo ne radi o eksplicitnom fizičkom nasilju, već više o onom psihičkom. Tako se zna nerijetko dogoditi, da se solidan muškarac smrtno zaljubi u kakvu zločestu ženu, što sustavno vara, laže i vrijeđa. I premda mu je sve ovo jasno, on se ipak ne uspijeva othrvati svojoj tragičnoj ljubavi. Normalno, ovakve situacije nije lako jednodušno protumačiti. Mnogi bi jednostavno rekli da se suprotnosti međusobno snažno privlače. No, mogli bismo ovo također sagledati u svjetlu Heideggerovih riječi. Možda se i ovdje radi tek o svojevrsnom ishitrenom prispijevanju vlastitoj smrti. Dakle, prvi stav ističe nutarnju dramatičnost ljubavi, a drugi nam kaže da se po katkad lupež zvani smrt zaogrne plaštem ljubavi te da tako zavara naivnog i lakoumnog čovjeka. Ali, sasvim je moguće da su stvari još složenije od ovoga. To se osobito da primijetiti u Starom Zavjetu. Tamo se naime prikriveno provlači jedan troplet, kojeg sačinjavaju Bog, ljubav i smrt. Ljubav je jaka kao smrt, veli Pjesma nad pjesmama. Na drugim mjestima susrećemo mišljenje starozavjetnih pisaca, koji su jednodušni u procjeni da živ čovjek ne može i ne smije vidjeti Boga, jer bi to značilo čovjekovu smrt, a Bog je u konačnici ljubav, koja je opet jaka kao smrt. Rekao bih zato, da se u starozavjetnom kontekstu pojmovi „Bog“, „ljubav“ i „smrt“ ponekad uopće bitno ne razlikuju. Bitna razlika se tek počinje provlačiti u novozavjetnom kontekstu. Tamo se opetovano snažno naglašava da su Bog i ljubav nešto što ima veze prvenstveno sa životom vječnim i sadašnjim, a ne sa smrću i propadljivosti.

René Girard: kriza razlika

Ovdje bih podvukao nešto, što se opetovano provlači u dosadašnjem djelu razmatranja. Ljudi, pa i cijela društva pokatkad rade nešto, za što se nadaju da će im donijeti blagostanje; no, nisu pri tome ni malo svjesni da zapravo srljaju kao one „Radićeve guske“ u maglu. U današnjem svijetu tako postoji jedna snažna tendencija dokidanja kulturnih i društvenih razlika, a to se sve čini pod izlikom jednakosti među ljudima. Cijeli svijet je uniformiran u američki Jeans. Hamburgeri, pizze i Hot dogovi neumoljivo istiskuju tradicionalna jela pojedinih naroda. Svećenici se ponašaju sve više kao laici, a kraljevi i prinčevi se sve češće naokolo šetkaju u bermudama s šlapama na nogama. Brojni umjetnici pokušavaju u svojim djelima izbrisati razliku između visoke, srednje i niske kulture te kulture ulice. Globalna uniformacija se želi prikazati – kako rekosmo – kao obećanje jednog boljeg i pravednijeg društva koje neodgodivo dolazi, a tako uistinu i izgleda, barem na prvi pogled. No, nisu svi u kontekstu ovog procesa tako optimistični. Francuski filozof kulture i religije René Girard, čak što više, vidi u ovom procesu globalnog uniformiranja izričitu opasnost za cjelokupni zapadni svijet. Polazeći od analize društvenih, kulturoloških i religijskih zbivanja u primitivnim i arhaičnim društvima, on pronalazi da su upravo kulturne razlike unutar društva temelj njegovog jedinstva i blagostanja. Zašto su kulturne razlike toliko važne za normalno funkcioniranje ljudskog društva, ako znamo da na prvi pogled izgledaju čak vrlo štetno? Pa ovdje bismo mogli argumentirati na vrlo jednostavan način. Društvo treba različite ljude, koji su osposobljeni opet za različite zadaće i poslove. Pri tome, oni bi trebali biti svjesni svoje specifične uloge i mjesta u društvu i trebali bi se dalje razvijati opet unutar svog mjesta i uloge. A to znači: ako sam svećenik trebam ostati svećenik i ne postati političar; ako je netko umjetnik, treba to i ostati i pri tome ne glumiti vjerskog vođu. Ako je netko radnik, taj svakako ne bi trebao planirati da postane kralj. Što se događa kad ljudi počnu iskakati iz svog specifičnog konteksta i počinju uskakati u neki sasvim drugi? Pa tada raste opasnost od nastanka radikalnog rivalstva među ljudima i nasilja, koje s njim dolazi. A, ako ovo „iskakanje“ pogodi cijelo društvo i svakog čovjeka u njemu, tada će se isto društvo naći u kaotičnom sukobu. Jer kako je društvu ipak potrebna stanovita diferencijacija i hijerarhija, a ona kulturna je već pala, sada će se ista moći uspostaviti samo na najprimitivniji i najbolniji način: krvavom borbom!

Ni diplome nisu više što su bile

Jedna od najviše suludih situacija koje me počesto zadesi u mom svećeničkom radu jeste ona, kad me poneki laik poprilično marginalni vjernik pokušava uvjeriti da se on bolje razumije u vjeru i teologiju nego ja. Uzalud mojih šest godina filozofsko-teološkog studija, uzaludan mi doktorat i plus jedanaest godina pastoralne prakse; ljudi iako pojma nemaju, čvrsto vjeruju da su stručniji u mom području od mene samog. Bilo je tu svakojake klijentele. Bilo je tu masnih kamiondžija, nakinđurenih studentica i pripitih intelektualaca; no, uvijek se ponavlja isti obrazac: „Ma velečasni! Nije to tako … slušaj bolan mene“! A, ovo obezvrjeđivanje univerzitetskih diploma i stručnjakove stručnosti je po Girardu upravo jedan od najeklatantnijih primjera krize razlika unutar ljudskog društva, a vrhunac same krize predstavljaju oceubojstvo i incest. Premda onaj prije navedeni delikt nepoštivanja univerzitetske diplome izgleda potpuno bezazleno naspram ova dva posljednja, svi oni po Girardu imaju potpuno isti uzrok, a to je navedena kriza razlika. U njoj ljudi počinju da zaboravljaju tko su i što su te pokušavaju pronaći svoj novi identitet kradući identitet drugoga. Biti netko drugi i biti pri tom nešto što po svojoj prirodi ne možeš biti; nije li to izvor svakog zla?

U Sarajevu, 28. 10. 2012.

M. B.

Psihologija vs Psihijatrija

Psihologija vs. Psihijatrija? Zašto baš o tome pišem? Zašto nam je potrebno uočiti sličnosti i razlike, kao da ih uopće i ima? Je li to uopće potrebno kad se ovo oboje bavi „ludim ljudima“?

Ovo su sigurno razmišljanja većine laika u našem današnjem društvu. Da, vjerovali ili ne, velika većina upravo ovako razmišlja, a da nisu ni svjesni koliko pogrješno mišljenje imaju. U ovom tekstu pokušat ću predstaviti osnovne sličnosti i razlike ova dva termina i radi čega dolazi do poistovjećivanja. Ovo ne radim da bih ispunila normu pisanja tekstova, nego upravo da bih se smanjio broj grješaka i predrasuda koje današnje društvo čini.

Što su to uopće predrasude koje dovode do poistovjećivanja psihologije i psihijatrije? Jednostavno rečeno predrasude su unaprijed stvoren pozitivan ili negativan stav o nekome ili nečemu, uvjerenje koje nije utemeljeno i neovisno je o vlastitom iskustvo i uglavnom je taj stav pogrješan. Tipičan primjer predrasuda je rasizam, vjerovanje da je neka rasa manje vrijedna, manje inteligentna, upravo radi toga što je te određene rase, što u većini slučajeva nije točno.

Kako se baš stvorilo mišljenje da su psihologija i psihijatrija jedno te isto? Vjerojatno time što i jedno i drugo može pomoći čovjeku. Da, doista može pomoći, ali drukčijim pristupima i metodama, a o težini problema ovisi tko će, psihologija ili psihijatrija, pristupiti ka rješavanju problema.

Na našim prostorima još davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća u Velikom rječniku stranih riječi, izraza i kratica, autor Bratoljub Klaić navodi da je psihologija nauka o zakonomjernosti psihičke djelatnosti čovjeka i životinja i da je to nauka o osobitosti karaktera, ponašanja, duševnih doživljaja. Dok isti autor u svom rječniku termin psihijatrije objašnjava kao dio medicine koji proučava duševne bolesti. Upravo iz ovog se vidi kako se naglašava da je psihologija zasebna nauka, a dok je psihijatrija dio medicine. Psihologija je nauka koja se na posebne, sebi svojstvene načine, bavi ljudskim ponašanjem, koje može biti zdravo i bolesno (normalno-abnormalno), a psihijatrija je dio medicine koja je bavi proučavanjem duševnih bolesti. Iz samog određenja terminologije je jasno vidljivo kako se psihologija bavi i zdravim i bolesnim, a psihijatrija samo bolesnim ponašanjem. I upravo iz razloga da psihologija se ne bavi samo „ludim ljudima“ ne vidim razlog poistovjećivanja psihologije i psihijatrije.

Osnovne grane psihologije su teorijska i primijenjena psihologija.

Neke od teorijskih grana psihologije su:

opća/eksperimentalna psihologija (proučava glavne psihičke procese: percepciju, mišljenje, učenje, pamćenje, emocije, motivaciju…),
biološka/fiziološka psihologija (istražuje organske osnove ponašanja i doživljavanja),
komparativna psihologija/zoopsihologija (kreće od pretpostavke da su ljudi i životinje u određenom smislu slični, pa se mogli uspoređivati),
socijalna psihologija (proučava psihičke procese i ponašanje pojedinca u društvenom okruženju – utjecaj grupe na pojedinca, predrasude, stavove, altruističko i agresivno ponašanje…),
razvojna psihologija (proučava ljudski razvoj od začeća do smrti),
psihometrija (bavi se mjerenjem u psihologiji, te konstrukcijom mjernih instrumenata – psihologijskih testova, skala i upitnika, te vrednovanjem (bodovanjem) istih),
diferencijalna psihologija (proučava individualne razlike među ljudima-u sposobnostima, osobinama ličnosti i slično.)

Neke od primijenjenih grana psihologije su:

psihologija rada/organizacijska/industrijska psihologija (proučava psihičke činitelje koji utječu na rad, kao što su: motivacija, sposobnosti, osobine, određene pojave: stres na radnom mjestu, mobbing (zlostavljanje na radnom mjestu), timski rad, te se bavi profesionalnom orijentacijom i selekcijom),
školska/edukacijska psihologija (bavi se procesom učenja i čimbenicima koji na njega utječu – poboljšavaju ga ili ga ometaju),
klinička psihologija (bavi se problemima pojedinca – emocionalnim, problemima prilagodbe, poremećajima u ponašanju, partnerskim odnosima, psihičkim poremećajima, ovisnostima) – i upravo u ovoj grani psihologije se ogledaju najveći dodiri s medicinom, ali ti dodiri nisu razlog poistovjećivanja kliničkog psihologa i psihijatra. Oba stručnjaka se bave problemima pojedinca, ali samo psihijatar može prepisati lijekove (medikamente) za određene poremećaje kod osobe. Psihijatar nastupa kad psiholog ne može pomoći, jer krajnji oblik liječenja duševnih poremećaja su lijekovi. Dok oba stručnjaka mogu voditi psihoterapijski postupak, ukoliko su educirani u jednom od pravaca psihoterapije.

Ostale grane primijenjene psihologije su: zdravstvena psihologija, vojna psihologija, sudska psihologija, psihologija sporta, forenzička psihologija, psihologija marketinga i mnoge druge.

Kao što možemo vidjeti rijetke su grane poput kliničke psihologije i biološke psihologije koje imaju neposredni doticaj s medicinom, ali to nam ne daje za pravo poistovjećivati ove dvije grane, psihologiju i medicinu. Iz razloga što za ove dvije nauke je potpuno drukčije obrazovanje i različit je broj godina izučavanja ovih nauka da bi se dobilo stručno zvanje iz ovih oblasti.

Istina je da postoji još jedan termin koji vezuje kliničke psihologe i psihijatre, a to je psihoterapija. Petz (2005) u svom Psihologijskom rječniku psihoterapiju objašnjava kao zajednički naziv za niz tehnika i procedura koje verbalnom interakcijom terapeuta i klijenata nastoje ukloniti poremećaje u doživljavanju i ponašanju, mijenjati neke osobine ličnosti koje interferiraju sa zadovoljavajućom prilagodbom na okolinu, ili poticati pozitivni razvoj ličnosti. Danas u svijetu postoji preko 200 različitih psihoterapijskih pristupa koje posebno za to obrazovani stručnjaci primjenjuju individualno ili grupno. Edukaciju psihoterapija u većini slučaju mogu pohađati i psiholozi i psihijatri i socijalni radnici i mnoge srodne struke koje se po svom obrazovanju razumiju u zakonitosti ljudskog funkcioniranja. Također u praksi je vidljivo da je neophodna suradnja različitih struka kako bi došlo do poboljšanja kod osobe usred neuravnoteženog ponašanja, jer budući da je čovjek kompleksno biće i svaka pomoć čovjeku treba biti kompleksna što se izvora pomoći tiče.

Upravo iz ovog razloga ne stvarajmo neutemeljene stavove o nekome ili nečemu, jer u našem društvu je još uvijek velika sramota otići psihologu ili psihoterapeutu po pomoć, jer će svi misliti da smo poludjeli.

Informirajmo se, saznajmo, zapamtimo i ne činimo grješke koje drugima mogu odmoći, jer naši negativni stavovi prema nečemu (poput psihologije ili psihoterapije) mogu učiniti da prvo mi, pa s nama i drugi ljudi nikad ne potraže pomoć za određene probleme ljudskog života.

Nije sramota ne znati, sramota je ne naučiti.

U Sarajevu, 28. 10. 2012.

B. K.