studeni 2016. – Poptheo Web Portal

Nemo dat quod non habet

Iskustvo govori da je veliki dio naših međuljudskih svađa i sukoba izravno povezan s pretjeranim zahtjevima i očekivanjima. Prorok Jeremija na sebi osebujan način reče: „Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka …“ (Jr 17,5). Iz okolnih redaka se lako da razaznat da prorok ovdje ne misli na ono normalno, odnosno, pozitivno međuljudsko pouzdanje, kao ni na prateći duh suradnje. Naprotiv, ovdje se cilja na onu tragičnu egzistencijalnu zamjenu teze, tj. na praktično neraspoznavanje dosega antropologije i teologije … ono, kad se od čovjeka očekuje ono božansko, a od Boga ljudsko … kad se Boga pita za povišicu, a čovjeka za blaženstvo i spasenje. Stoga se i velikim dosegom – ako ne i najvećim – može smatrati kad čovjek konačno shvati što to može očekivati od Boga, a što od ljudi. Od drugih možemo očekivati točno onoliko koliko očekujemo i od samih sebe, a od Boga sve ostalo, što po prirodi stvari nije u ljudskoj domeni. „Nemo dat quod ono habet“ – nitko ne može dati ono čega nema, a teško da će ikad i imati, ako to već nema po svojoj prirodi.

„… I nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi.”

Naznačeni pretjerani zahtjev prema drugima ne mora biti „ipse facto“ grijeh i bezakonje. Zapravo, ovo i postaje grijeh tek onda kad i ako shvatimo da smo tu na krivom putu i da to više ne trebamo činiti i ponavljati. Kad smo već kod kršćanskog poimanja grijeha, u grčkom izvorniku riječ hamartia i znači promašaj, i to u smislu promašaja životnoga cilja. I u tradiciji naših prostora se pokatkad kaže da je netko „skrenuo s dobrog puta“ ili da je „krenuo krivim putem“, što će reći da je počeo nešto loše činiti i nemoralno živjeti.

Uglavnom, kako sad ne bi skrenuli sa započete teme, prisjetit ćemo se onog već spominjanog životnog iskustva Sv. Augustina: U mladosti divlji i raspušten, kasnije posve duhovan i Bogu posvećen; na kraju shvaća kako je zapravo cijelo svoje vrijeme i tražio Boga, ali u krivim stvarima i situacijama. Svi mi imamo taj nejasni, prirođeni „desiderium naturale ad visionem beatificam“ – tj. urođenu čežnju za blaženim gledanjem Boga. Čežnju za nepomućenom srećom i radosti, čežnju za čistim neprolaznim uzbuđenjem, od kojega nas neće zaboljeti glava, ili spopadati onaj odurni osjećaj osobne prljavštine i praznine. Sve ovo zajedno, čovjek nerijetko na početku traži i očekuje od drugih ljudi, a kad ne pronađe, onda opet od drugih, pa i od trećih i četvrtih … I tek nekad kasnije, poneko prije, a netko poslije, dolazi se do spoznaje kako smo cijelo vrijeme tražili pravu stvar, ali na krivom mjestu. Ovo naravno ne znači da bi poslije ove spoznaje trebalo pobjeći od ljudi i ne imati više ništa blisko s njima. I to bi bila još jedna u nizu čovjekovih pogreški. Nešto u smislu: konačno si počeo tražiti pravu stvar na pravom mjestu, ali sada na krivi način! Spoznaja Boga kao vrhovnog dobra podrazumijeva umnožavanje aktivnosti u smjeru „spoznaje Boga kao NAŠEG vrhovnog dobra“. S tim želimo reći da ideal međusobne ljudske ljubavi, dobrote i prijateljstva postaje dostižan tek u zajedničkom obzoru one BESKONAČNE ljubavi, dobrote i prijateljstva.

„Sine Musa …“!

Previše očekujemo od drugih, ali previše očekujemo i od samih sebe, i jako si teško to priznajemo!

U tom kontekstu iznosimo jednu anegdotu iz kratkog i turbulentnog života znamenitog bosansko-hrvatskog pjesnika Muse Ćazima Ćatića. Bio je izuzetan pjesnički talent, teološki učen čovjek, ali i boem kakav se rijetko sreće. I tako, anegdota veli kako se Musa jednog jutra nakon divlje kavanske noći probudio negdje u jarku pored puta … ‘nako sav blatnjav, mamuran i dezorijentiran … kad eto, pored njega putem u svojoj kočiji prolazi hodža (tj. imam). Zastade hodža vidjevši Musu u posve jadnom stanju, i onda, pomalo ražalošćeno, a pomalo i ljutito poče prekoravati Musu: „Sine Musa, pa koliko sam ti puta rekao da će ti ta prokleta čašica doći glave … pa pogledaj se nesretniče jedan … pa što ti treba da se k’o hajvan valjaš tuda po blatu … pa brukaš i sebe i svoju časnu vjeru …“, itd, itd. A Musa, ‘nako bunovno, te zadnjim atomima snage pridiže glavu i reče hodži: „Vrli efendija, one koje dragi Bog uči, oni su kao ti; a one koje ti poučavaš, oni su kao ja“! Svojim naizgled vrckavim odgovorom, Musa je zapravo pogodio samu srž kršćanskog nauka o milosti, a koliko mi je poznato, i u islamu stvari idu poprilično slično: Uzalud su sve ljudske riječi, pa čak i one pobožne dok Božja milost ne zahvati grešno srce. A to i jest sama suština naših brojnih svakidašnjih problema. Nesvjesno dajemo previše značenja svojim riječima i svojoj mudrosti, te kao da zaboravljamo ono na što je osobito upozoravao veliki evangelički teolog Karl Barth: „Ljudski govor o Bogu nije Božji govor o Bogu, nego upravo ljudski govor“! Bez obzira na to da li se drugima obraćali iz jedne pobožne teologalne perspektive ili neke sasvim druge, izgledno je da svojim riječima dajemo previše značenja … i ne samo riječima nego i svojoj cjelokupnoj pojavi. Kao da počesto očekujemo da će se ljudi popraviti samim tim što smo mi tu, i što nešto uz to govorimo … i onda se strašno ljutimo kad vidimo da napretka nema … a kako će ga biti kad zapravo i sami nazadujemo.

Nema nam druge nego postati ponizni, ali ne ‘nako religiozno-pomodarski ili servilno-usiljenički, nego na onaj specifični svakodnevno-duhovni način. Moram konačno priznati sebi da i nisam nešto posebno, premda mi se stalno čini da jesam. Moram se strogo distancirati od pomisli bilo kakvog posjedovanja božanskog autoriteta i snage. Kad to priznam sebi, tek onda i mogu biti istinski blizak Bogu, ali ne samo Bogu nego i ljudima … i ne samo blizak, nego i od stvarne koristi …

Više o temi: http://poptheo.org/samorazlikovanje…tnijeg-covjestva/ ‎

Ovdje kalkuliramo s vrlo jednostavnom istinom: samo Bog ima pristupa do krajnjih dubina ljudskog srca. Samo On ima ključeve od tog najnutarnijeg osobnog čovjekovog svetišta, jer On ga je za sebe i stvorio. Samo Bog može preurediti taj prostor, i zato ako mislimo da se netko u nečemu mora promijeniti, molimo onda na tu nakanu. Međutim, upravo u toj svijesti o vlastitoj nemoći pred zidinama tuđe slobode i osobnosti, počet ćemo iskreno moliti i za svoje osobno obraćenje i napredak. I tek onda, u jednom takvom obzoru, nadahnutom Božjom milosti, i naše osobne riječi, držanje i stavovi mogu zadobiti neko snažnije značenje …

Nažalost, čovjekova najčešća reakcija na tuđi neposluh i samovolju jest agresivnost. Bilo ona verbalna, bilo ona – doslovna – fizička, bilo ona tiha i jeziva autodestruktivnost, tj. neki od brojnih oblika nesvjesnog samokažnjavanja zbog osjećaja vlastitog neuspjeha. A Isaac Asimov reče da je nasilje posljednje utočište nekompetentnih! To i jest neki rudimentarno-primitivni oblik ponašanja kojeg bi konačno trebalo pospremiti u ljudsku povijest.

S druge strane, otvara se prostor za kreativnost. Čovjek može biti kreativan na bezbroj načina, upravo jer je kreativnost kreativna i zato jer dolazi od Božjeg Duha. Ali onaj najjednostavniji i nezaobilazni način kreativnosti jest naša svakodnevna molitva. Ne smeta ako je kratka, ali zato treba biti učestala: za svaku priliku i nepriliku, za prijatelja i neprijatelja. „To je ono što nam Isus savjetuje: ‘Molite za svoje neprijatelje! Molite za one koji vas progone! I recite Bogu: ‘Promijeni njegovo srce. Ima kameno srce, ali promijeni ga, daj mu srce od mesa kako bi osjećao i ljubio’“ – papa Franjo!

U Sarajevu, 23. 11. 2016.

M. B.

SLOBODA – NEPISANO PRAVILO SVJESNIH BIĆA

Pojam slobode po sebi je vrlo kompleksan. Postoje barem tri područja ljudskog duha u kojima se on pokušava domisliti. U filozofiji o slobodi se promišlja unutar područja istraživanja slobodne volje. Osim toga, sloboda se ovdje pretpostavlja kao svojevrsna suprotnost determinizmu koji podrazumijeva da za svaki događaj postoje specifični uvjeti koji ne bi mogli uzrokovati nikakav drugi događaj. Politički koncept slobode u osnovi se temelji na čovjekovom pravu samoopredjeljenja i slobodnog izbora. Marko Aurelije još u drugom st. posl. Kr. govori o potrebi stvaranja politike u čijim okvirima će svi ljudi imati jednaka prava, kao i jednaku slobodu govora. Upravo zato, političke slobode je na dalje teško razmatrati izvan koncepta međuljudske jednakosti. „Liberté, égalité, fraternité“ – sloboda, jednakost i bratstvo – službena je krilatica francuske revolucije, skovana za vrijeme tzv. Treće republike. U modernom zapadnom političkom liberalizmu javlja se uvjerenje da je temeljni cilj politike očuvanje individualnih prava s nakanom jačanja slobode izbora. Dakle, ovdje sama sloboda izbora postaje veća od opcija s kojima se unutar pojedinog izbora kalkulira. Želi se ustvrditi kako nema lošeg izbora ukoliko je to slobodni i nesputani ljudski izbor, što će reći kako je sasvim moguće jedina etika koja na kraju ostaje jest ono sablasno-kraulijevsko: „Čini što te volja“!

U kršćanskom obzoru sloboda se tradicionalno promišlja prvenstveno kao sloboda od grijeha. Osim toga, ovdje se o slobodi radije govori kao o „slobodi za nešto“, a ne o „slobodi od nečega“. Naime, prema kršćanskom shvaćanju o jednoj apsolutnoj slobodi možemo govoriti samo u kontekstu Božje slobode. Kao samostojeći i neutemeljeni bitak, Bog ne bi trebao nikoga ili ništa drugo za sretno i uspješno bivstvovanje. Ovo svakako ne važi za obična stvorena bića. Ona uvijek potrebuju specifične uvjete i okolnosti za svoje egzistiranje: nekakvo tlo pod nogama, hranu, piće te društvo sebi sličnih bića kako bi zajednički osigurali daljnji razvoj i nastavak vrste. Dakle, čovjek koji bi na svoju ruku pokušao biti apsolutno slobodan, mogao bi na kraju jedino postati apsolutno mrtav i zaboravljen. Zato kršćanstvo ujedno smatra da govor o ljudskoj slobodi ima smisla samo unutar one sveobuhvatne i apsolutne božanske slobode. Odatle i onaj govor o slobodi od grijeha. Nije zgodno kad tuđinac vlada nad tobom, ali u praksi može biti još nezgodnije kada čovjek nema kontrole nad svojim nižim strastima, kad sve prokocka ili propi, ili čak i ono puno benignije: kad mu uzaludno prolaze dani zbog pretjerane navezanosti za TV, društvene mreže i sl. “‘Sve je slobodno!’ Ali – sve ne koristi. ‘Sve je dopušteno!’ Ali – sve ne saziđuje“ – reče Sv. Pavao (1 Kor 10,23). Dakle, kršćanstvo vjeruje u slobodu izbora, s tim da ova sloboda pronalazi svoj smisao tek ukoliko se kreće u smjeru života i dobrote. Zanimljivo, i Sv. Augustin je naučavao ono „čini što te volja“, ali s jednim malim ali prevažnim prefiksom: „Ljubi, i čini što te volja“! Što će reći: slobodno razvežite svoju maštu i kreativnost, nadilazite postojeće granice, ali sve to skupa isključivo unutar paradigme ljubavi, života, mira, poštivanja i dobrote!

Maurice Blondel: Sloboda kao čovjekovo samonadilaženje

Postoji cijeli niz ozbiljnih autora koji tvrde da je čovjekova sloboda čista iluzija, odnosno govor o njoj podrazumijeva tek jednu naknadnu racionalizaciju naših slijepih i nagonskih izbora. To bi značilo da u pojedinim konkretnim životnim situacijama reagiramo sukladno trenutnom stanju i omjeru pojedinih važnih hormona zaduženih za naše raspoloženje, kao što su dopamin, adrenalin, noradrenalin, serotonin, kortizol i oksitocin, a naknadnom racionalizacijom pokušavamo zatim osmisliti te – po sebi – slijepe reakcije: „Rekao sam mu to jer smatram da…“, „Zavolio sam je zbog toga što …“ itd. Sasvim je sigurno da ponešto od ovoga ima smisla, jer racionalizacija po sebi predstavlja jedan moćan obrambeni mehanizam za svaki onaj put kad se Ego brani od prigovora Super-ega zato što je tek tako dopustio moćnom ali bezumnom Idu da ispliva na površinu i zagospodari situacijom.

Međutim, teško bi bilo u konačnici svaki ljudski izbor strpati pod naznačenu biokemijsku, odnosno, neuro-znanstvenu shemu. Postoje i one situacije kad jasno razaznajemo dva moguća puta koja se otvaraju pred nama, temeljito ih promišljamo i na kraju se opredjeljujemo za samo jedan jedini. Francuski kršćanski filozof Maurice Blondel (1861-1949.) pozabavio se ovim pitanjem još u svojoj doktorskoj disertaciji pod nazivom „L’action“ (akcija-djelovanje). Tu je iznio zapažanje o postojanju i međusobnoj suprotstavljenosti dvije različite volje u čovjeku: tzv. željena volja (volonte volue) i htijuća volja (volonte voulante) – ono što mislim da želim činiti i ono što stvarno želim činiti! Ovo prvo bi se odnosilo na sve naše niže želje (sjetilne želje, dokolica, diletantizam, defetizam …), a ono drugo na žrtvovanje vlastite egocentrične autonomije u ime viših ciljeva i konkretnog djelovanja (L’action). Zauzimanje određene pozicije naspram jedne od disponiranih volja ne tiče se samo onih velikih životnih izbora, tj. fundamentalnih opcija. Naprotiv, tu se radi i o onim sasvim uobičajenim životnim situacijama. Uzmimo vrlo jednostavan primjer: Nedjeljno je poslijepodne i jako nam prija ta dokolica između prethodnog i nadolazećeg radnog tjedna. S jedne strane osjećamo potrebu za pasivnim odmorom, što bi otprilike značilo bezbrižno izležavanje uz TV program. S druge strane, vjerojatno nam padaju i druge ideje. Mogli bismo se i aktivno odmarati u društvu dobrog prijatelja, knjige ili bismo mogli otići malo u prirodu, zdravo se oznojiti i udahnuti čistog zraka. Gdje god postoje različite opcije, kao i sukladna mogućnost izbora, neminovno postoji i sloboda. Čovjek je svakodnevno slobodan birati između zahtjeva svoje niže i više volje. Hans Urs von Blathasar bi rekao: „Čovjek je stvoren nedovršenim da bi se sam opredijelio u svezi svoga dovršenja“.

Uvijek postoji izbor ili neki samo tako vjeruju?

Osobno bi rekao da pravo pitanje u svezi postojanja slobode i slobodne volje nije ono „Postoji li to“ nego „Vjerujete li u to“? Upravo, polazeći od kršćanskog svjetonazora, rekli smo kako je slobodu moguće promišljati tek polazeći od apsolutne Božje slobode. No, sam Bog po sebi nikad ne može biti predmetom egzaktnih spekulacija, nego isključivo predmetom ljudske vjere. Ovo prethodno nije moguće iz barem dva razloga: S jedne strane, Bog nije materijalna stvarnost te stoga nije mjerljiv i opipljiv. S druge strane, On je sveobuhvatna stvarnost koja uvijek nadilazi svaku našu ograničenu ljudsku predodžbu o Njemu (id quo maius cogitari nequit). Premda su čak i brojni velikani pokušavali dokazati Božju opstojnost na jedan konsekventan i logičan način, možemo slobodno reći da su pri tome bili samo djelomično uspješni. Naime, iskustvo pokazuje da ovakvi argumenti nešto znače uglavnom onima koji već vjeruju u Boga, slično kao što i ateistički argumenti za Božje nepostojanje uglavnom znače onima koji već ne vjeruju u Boga. Stoga i važni Božji atributi kao što su sloboda i ljubav ne mogu biti predmetom pozitivističkog istraživanja nego prije predmetom vjere.

Vjera u slobodu podrazumijeva barem dva različita čina vjere. Kao prvo, pitanje je vjeruje li se uopće u mogućnost izbora; kao drugo, tu je i pitanje vjeruje li se općenito u smislenost izbora? Čini mi se kako se ovo drugo (barem na našim prostorima) danas pokazuje puno većim izazovom od onoga prvog. Otprilike, ljudi vjeruju u mogućnost izbora, ali vrlo rijetko vjeruju u njegovu smislenost. Poput zaraze se širi uvjerenje kako običan čovjek ne može ništa popraviti i promijeniti; sva vlast i moć su u rukama silnika i moćnika. Sa ovakvim defetističkim stavom samo se dodatno povlađuje moćnicima te se njihova vlast nad običnim čovjekom višestruko učvršćuje.

Nedavno sam naletio na nevjerojatno inspirativnu fotografiju. Fotografija prikazuje veliko stado ovaca koje izlaze iz fiktivnog tora. Naime, vlasnik je na vrlo domišljat način iskoristio slabašnu inteligenciju ovaca. Kako su one od ranije naučene da vrata predstavljaju jedini izlaz iz tora, tako je vlasnik napravio tor koji i nema ništa drugo osim vrata i pokojeg stupića bez žice.

Dakle, premda bi mogle pobjeći u bilo kojem smjeru, ovce ostaju pri čvrstom uvjerenju da nemaju izlaza osim „službenih vrata“ koje kontrolira vlasnik i njegovi pastiri.

Čovjek će se na ovo slatko nasmijati i nadmoćno konstatirati: “Ah, glupe ovce”. Jer on će svakako u ovom slučaju lako primijetiti da se iz fiktivnog tora može pobjeći bez ikakvih problema, no, da li to uvijek jednostavno primjećuje i u svome životu? Već rekosmo, svijetom prevladava uvjerenje da mogućnost slobodnog izbora i s njim povezanog samoostvarenja ne igra preveliku ulogu ukoliko niste moćni, bogati i utjecajni. A da bi ste to postali, jedina je mogućnost da upravo s takvima sklopite kakav grešni sporazum ili kompromis. Dakle, mnogi ljudi ne vjeruju u to da mogu biti slobodni ukoliko nisu bogati, pa čak ne vjeruju ni u to da bi se možda mogli sami pošteno obogatiti bez izravne pomoći prije spomenutih moćnika. Na kraju, i ovdje važe pravila vjere, a ne znanstvene argumentacije. Tko sam ne vjeruje u to da može biti slobodan i ostvaren, teško će ga dalje biti razuvjeriti bilo kakvim važećim argumentima.

Animalni fetišizam postmoderne i kronični strah od slobodnih bića

Primjećujemo kako u današnjem društvu izgledno postoji više organizacija koje se bave pravima životinja nego onih koje se bave pravima ljudi. S tim u vezi, i na društvenim mrežama primjećujemo postojanje velikog broja stranica koje izražavaju svoju fascinaciju životinjama: psi ovi, psi oni, bebe životinje, mačke itd. Sve to uz nezaobilazne slatkasto-infantilne komentare tipa: “Nisu li divni … veličanstveni … ma bolji od ljudi”! Danas se često može naletjeti na onu misao koja se paušalno pripisuje različitim velikim misliocima: „Što više poznajem ljude, to više volim životinje“ (ili „svoga psa“ u drugoj varijanti)! Čovjek danas valjda u životinjama pronalazi onu vrstu ropske poslušnosti i odanosti koju mu drugi ljudi ne mogu dati. Naime, slobode nema bez izvjesne doze nepredvidljivosti, neodređenosti i samovolje. Sa slobodnim bićima se eventualne nesuglasice ne mogu riješiti samo jednim razgovorom ili jednom raspravom. Čovjek je sklon uređivanju vlastitog životnog prostora po principu „staviti svaku stvar na svoje mjesto“. Stavio sam TV tamo, ormar ‘vamo, i ne očekujem da mi oni sad tu nešto hodaju po stanu. Moraju biti tu gdje ja smatram da im je mjesto. Nadalje, također smo skloni i same ljude pospremati na približno sličan način. Smatram da je ovome i ovome mjesto u mojoj blizini, a onome što dalje to bolje. Međutim, vrlo je moguće da se ni ovaj ni onaj neće složiti s mojim viđenjem njihove uloge u mojem životu. Također je moguće da će se oni slagati s mojim viđenjem neko određeno vrijeme, ali ne za stalno.

Susret slobodnih bića stoga zahtijeva svakodnevni rad i trud. Stalno se mora razgovarati, stalno se moraju praviti neki kompromisi, međusobno praštati itd. Isto tako, ponekad se moramo bolno pomiriti s datošću da netko do koga nam je stalo jednostavno ne računa više s nama, isto kao što i mi sami ponekad prestajemo računati s nekim drugim ljudima kojima se to uopće neće svidjeti.

Sve ovo otprilike, ako ne i u većoj mjeri, karakterizira i čovjekov odnos sa Apsolutnom Slobodom, tj. Bogom. Teško da mu se može svidjeti uloga koju mu nerijetko dalju ljudi, a to je uglavnom ona uloga dobrog uslužnog duha iz Aladinove čarobne svjetiljke. Čovjek svakako ne bi imao ništa protiv da mu Bog neprestance proviđa zgoditke na lutriji, rješava imovinsko-pravne sporove, zdravstvene probleme i ljubavne jade … S druge strane, i čovjek se neprestano opire Božjem pozivu na svetost. „Budite sveti jer sam ja svet“ (1 Pt 1,16). Niti Bog može nas ljude jednostavno smjestiti na neko određeno – za to predviđeno – mjesto i ulogu, niti mi možemo Njega. Zato vjera i jeste cjeloživotni put, sa svojim usponima i padovima, predasima, zapletima, raspletima i stranputicama. Sam Isus reče za sebe da je on Istina i Život, ali prije svega toga Put (Usp. Iv 14,6). U vjeri se otvara jedna dramatična perspektiva susreta različitih i nerijetko suprotstavljenih sloboda, dakle nešto sasvim oprečno očekivanjima postmodernog čovjeka: njemu u načelu prija nereligiozni život s mogućnošću povremene čudesne nebeske intervencije, kako se i kad već nađe u pogibli i nevolji.

S tim smo možda i dotakli veliki paradoks današnjeg čovjeka: usta su mu puna slobode, koje se zapravo duboko plaši. Baš slično kao i same ljubavi. Nerijetko nailazimo i na onaj ponešto drugačiji stav – manipulativni. Ljudi govore u prilog slobode kad im to odgovara, baš kao što je žele ograničiti kad im to ne odgovara … sama srž političke manipulacije nad ljudima!

U konačnici, sloboda se pokazuje velikim otajstvom, svetom tajnom, donekle spoznatljivom samo u okviru sveobuhvatne tajne Božje.

I na kraju, kad smo ponekad tužni jer stvari nisu ispale onako kako smo bili zamislili, sjetimo se da na ovom svijetu nije sve onako čak ni kako je sam Bog zamislio. Sloboda podrazumijeva težak život prepun izazova, ali zasigurno nijedan drugi ne bi na kraju imao smisla!

U Sarajevu, 14. 11. 2016.

M. B.

STVAR PERSPEKTIVE: TVOJE DESNO ĆE UVIJEK BITI NJIHOVO LIJEVO

Suočavajući se sa iznenađujućom i neugodnom spoznajom kako jednu te istu stvar može vidjeti i kao dobru i kao zlu, čovjek će biti primoran da uči, raste, radi i razmišlja …

Jedini način da vidimo svoj vlastiti lik u cjelovitosti jeste da se zagledamo u zrcalo. Međutim, naš lik u zrcalu nam ipak nije u potpunosti kompatibilan premda izgleda da jeste. Zapravo, s njim se događa radikalna transformacija: desno postaje lijevo, a lijevo desno. Na svojem vlastitom odrazu to i ne primjećujemo tako jednostavno jer su naša tijela po prirodi simetrična. I zato, da bismo shvatili dosege izokrenutog svijeta zrcala najjednostavnije je da uzmemo kakav papir s tekstom, da isti okrenemo prema zrcalu te da to pokušamo pročitati. Na prvi pogled će se činiti kao da pred očima imamo neko sasvim nepoznato pismo. Trebat će koji trenutak da se fokusiramo kako bi smo to mogli pročitati. To znači da u konačnici sami sebe i ne možemo vidjeti na vlastiti način. Možemo se vidjeti isključivo onako kako nas vide drugi. S tim u vezi, ni malo ne čudi što riječ refleksija dolazi od latinskog glagola reflect/ere što bi značilo okrenuti se, svinuti nešto unazad. Refleksija je vjerna ali izokrenuta slika!

Gledati sebe očima drugih podrazumijeva i neke specifične ljudske rituale. Inače smo sebi fini, ali pred ogledalom ljudi odjednom počinju više brinuti o svojem izgledu. Neko se dotjeruje da bi bio ljepši i dražesniji, a netko se sređuje na suprotan način, da bi izgledao snažnije i opasnije. Netko opet vježba određene geste i grimase … Dakle, pogled u zrcalo znači gledati se očima drugih, a pogled drugih nam sugerira to da nas ti drugi u većini slučajeva i ne mogu prihvatiti onakvima kakvi jesmo. Da bi im se svidjeli moramo se prilagoditi njihovom ukusu … ili ćemo radije prkositi i biti sretni sami sa sobom kakvi jesmo, riskirajući pri tomu možebitni društveni status čudaka i ekscentrika.

„Jao vama ako vas svi budu hvalili“! (Lk 6,26)

Kad stojimo pred nekim, jedno naspram drugog, sve što je nama s desne strane bit će njemu ili njoj s lijeve, i obratno, a tradicionalno gledano, desna strana je ona prava strana, tj. ono što je po sebi dobro i ispravno. To se uvuklo čak i u velike jezike: npr. u engleskom, njemačkom i ruskom „desno“ i „pravo“ se izražava identičnim pojmovima ili barem onim vrlo sličnima. S druge strane, kod nas, onaj posprdni i pogrdni naziv „levat“ izgledno vuče korijene od onoga „ljevak“. Isto tako, do ne tako davno roditelji su u našim krajevima tjerali djecu ljevake da postanu dešnjaci. Ili opet, katolički način križanja podrazumijeva nakon poteza „gore-dolje“ potez s lijeva na desno, i to naravno sve skupa desnom rukom. To se tradicionalno i tumačilo kao prelazak/bijeg od strane prokletstva prema desnoj strani blagoslova!

Više o temi: http://poptheo.org/dvodimenzionalni…g-ljudskoga-bica/ ‎

No, ovdje se sada pitamo ima li ta međusobna izokrenutost veze s međusobnim moralnim, kao i ostalim kvalitativnim procjenama? Vrlo moguće da ima … ljudi su odvajkada pokazivali tendenciju da dobre ideje i inicijative dočekaju „na nož“, baš kao što su i one loše i besramne ljude, inicijative i ideje znali obasipati cvijećem i panegiricima. Tako je postalo uvriježeno govoriti da za istinski uspjeh obično treba puno rada, truda i vremena, baš kao i uvjeravanja drugih u to što činiš, da činiš dobro. S druge strane, jedan brzi instant uspjeh nekako oduvijek je podrazumijevao grešne ustupke i kompromise … sve do razine prodaje vlastite duše. Tek zub vremena pokaže i dokaže što je stvarno valjalo, a što ne.

Gospodin Isus u tom smislu reče: „Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.“ Inače, tumačenja radi, dok su pravi proroci ljudima govorili ono što moraju čuti, lažni su govorili ono što bi ljudi željeli čuti! Podilaženje nižim strastima je oduvijek predstavljao put do brzog uspjeha, doduše, s nezgodom naknadnog prispijeća na smetlište povijesti.

Ništa mimo „zlatnog pravila“

Već rekosmo, ljudi nas vrlo rijetko prihvaćaju onakvima kakvi jesmo. Čak što više, mnogi od njih će nas svakodnevno zasipati s raznim zahtjevima i očekivanjima. Ponekad se svakako trebamo prilagoditi ovakvim zahtjevima, ali pokatkad sigurno ne. Kako ćemo to znati? Vrlo jednostavno: ako netko od nas očekuje nešto što njemu samom ne pada napamet da poduzme ili učini, onda se ovdje sigurno radi o pretjeranom i naopakom zahtjevu. U tom trenutku postajemo žrtve tuđe iskrivljene percepcije o nama samima: oni naše dobro vide kao zlo, a zlo kao dobro, baš kao što iz svoje interne perspektive jasno znaju što je dobro, a što je zlo. No, ruku na srce, ovakvom nečem smo svi skloni, i zato nam je uvijek oprezno suditi. Tako, nerijetko očekujemo nemoguće stvari od drugih, i to baš zato što ih ne vidimo realno nego izokrenuto. Isto kao što je naše desno njima lijevo, tako je i njihovo desno nama lijevo.

Istinskog razumijevanja zato i nema bez uživljavanja u tuđu ulogu. Tek kad se pitam što bi ja sam učinio da sam na njegovom/njezinom mjestu, tada mogu otprilike ispravno percipirati što bi to onaj drugi trebao učiniti.

Nekad je dobro biti naopak

Freud je govorio o obrambenom mehanizmu projekcije kao o tendenciji da ljudi svoje osobne mane najbolje vide na drugima. No, što je to uistinu mana, a što vrlina? U judeo-kršćanskoj tradiciji „raspoznavanje dobra i zla“ je prvenstveno Božje pravo i sposobnost te je za sinove ljudske ovo izričito zabranjeno područje, valjda baš zato što smo skloni stvari vidjeti naopako. Zato je put mudrosti za čovjeka dug i mukotrpan. Prvo me nešto nervira kod drugih, a zatim shvatim da to i sam činim. Onda pokušam to da ne činim, ali svejedno činim. Zatim pomislim kako mi to ipak svi trebamo činiti, ali možda na neki drugi način ili u nekoj razumnijoj i racionalnijoj mjeri. Suočavajući se sa iznenađujućom i neugodnom spoznajom kako jednu te istu stvar može vidjeti i kao dobru i kao zlu, čovjek će biti primoran da uči, raste, radi i razmišlja. Na kraju krajeva, i jedan istinski i ponizni priziv na one vječite božanske transcendentalne korektive postaje moguć tek onda kada se bolno suočimo s granicama vlastite perspektive i mišljenja.

U Sarajevu, 10. 11. 2016.

M. B.