Priča o davno započetom i nikad dovršenom civilizacijskom projektu…
„Kako na Istoku tako i na Zapadu dade se raspoznati neko putovanje koje je u tijeku stoljeća ljudski rod dovelo do toga da se susretne s istinom i s njome suoči. To se pak putovanje odvijalo – i nije moglo biti drukčije – unutar obzora osobite ljudske svijesti: Što više čovjek zna o stvarima i svijetu, to bolje spoznaje i samoga sebe u svojoj jedinstvenoj naravi te u isto vrijeme to hitnijim postaje pitanje o smislu stvari i same njegove egzistencije. Što god nam se predmeće kao predmet naše spoznaje, to samim time postaje i dijelom našeg života. Opomena Γνώθι Σεαυτόν (Spoznaj samoga sebe) bijaše uklesana u nadvratnik hrama u Delfima da svjedoči o glavnoj istini koju je kao minimalno pravilo morao prihvatiti svaki čovjek koji se među stvorenim stvarima htio istaknuti kao ‘čovjek’ koji je, dakako, ‘spoznavatelj samoga sebe’“ (Ivan Pavao II, Fides et ratio, 1).
Moglo bi se ustvrditi da klasični duhovno-filozofski uspon zapadne civilizacije započinje upravo s naznačenim „spoznaj samoga sebe“. Kažu da je upravo ova krilatica od Sokrata stvorila filozofa, kao što će on to dalje učiniti od Platona, a ovaj – opet – dalje od Aristotela. Međutim, nije bilo puno drugačije ni na Istoku. Tako, veliki kineski filozof i mudrac Lao Tse, otprilike u isto vrijeme te potpuno neovisno od delfijskog natpisa ustvrđuje izgledno i iscrpnije: „Onaj tko poznaje druge je mudar, onaj tko poznaje samog sebe je prosvijetljen; onaj tko može pobijediti druge je jak, onaj tko je pobijedio samog sebe je svemoćan.”
Dakle, nema veće mudrosti od samospoznaje, niti ima veće slobode od samokontrole. Isto tako, ne treba puno razglabati da naznačene vrijednosti uopće ne pronalaze uporište i podršku u modernim društvenim stremljenjima. Jeste li imali ijedan predmet tijekom školovanja koji bi se zvao „samospoznaja“ ili barem nešto slično? Ok, ako već ne cijeli predmet, jeste li imali ijednu lekciju koja bi se zvala ovako? Nadalje, jeste li u životu vidjeli ili čuli ijednu reklamu koja bi pozivala na samospoznaju? Je li ovo možda bilo kada na dnevniku? Ne, ne i ne… Nećemo sad o tome kako je do ovoga došlo, nego samo da je do toga ipak došlo, a situacija zapadnog čovjeka bi se mogla definirati po onoj misli Alberta Schweitzera: „Čovjek je ovladao prirodom prije nego što je naučio vladati samim sobom“.
Sudbina
Jedna jako lijepa, ali i paradoksalna misao kaže: „Sudbina je kad nađeš ono što nisi tražio, a istovremeno shvatiš kako nikad nešto drugo nisi ni želio.“ To je otprilike to: Mi sebe danas tako slabo poznajemo da se spoznanje onoga što uistinu želimo počinje svoditi na slijepu sudbinu, providnost, sreću, slučajnost… ili kako to već da nazovemo… Treba nam neka posebna okolnost, slučajan susret, prst sudbine ili tako nešto kako bi smo razotkrili ono što je cijelo vrijeme bilo to u nama i strpljivo čekalo.
Kako je to moguće? Odakle toliki životni previd? Pa valjda upravo zbog prevladavajuće dominacije bavljenja izvanjskim, a ne nutarnjim svijetom. Već smo više puta spominjali onu Franklovu: Čovjek je u svom razvoju pretrpio dva velika gubitka. Jedan se dogodio davno, a to je gubitak sigurnosti životinjskih instinkta. Oni su doduše nužno istisnuti s pojavom čovjekovog razuma. Drugi gubitak se dogodio nedavno, a to je gubitak tradicije. Tako, čovjeku više ne govore ni instinkti što bi trebao činiti, a ne govori mu više ni tradicija. Naspram toga, on radi što vidi da drugi rade (konformizam) ili čini ono što mu drugi narede da čini (totalitarizam). Većina naših današnjih želja zapravo su želje drugih ljudi. Ljudska požuda ne posjeduje neki zadnji utvrđeni objekt, nego ljudi jednostavno žele što vide da drugi žele (Dostojevski i Girard). Tako valjda onda nekako i dođe do toga da se potpuno otuđimo od samih sebe i svojih iskonskih želja, te da srljamo iz jednog lošeg izbora u drugi, i to bez obzira o kojem se segmentu života pri tome radilo.
I srce ima svoja vrata …
Da bi se došlo do sebe i svojih iskonskih želja, vjerojatno je najvažnije upravo to željeti i tome težiti, jer objektivno gledajući, neki su toliko ogrezli u konformizmu i pomodarstvu da im se bilo kakva priča o samospoznaji čini kao totalna ezoterija i čisti duhovni egzibicionizam. Nasuprot tome, za istinske tragaoce će važiti ono: „Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se“ (Mt 7,7)! Pri tome u jednoj stvari treba biti oprezan. Kako je to otprilike ovdje i na početku rečeno, izvanjska spoznaja bi uvijek trebala voditi onoj nutarnjoj. Ne možemo adekvatno upoznati sami sebe, a da se pri tome ne posavjetujemo sa izvanjskim izvorima. Itekako je važno što po tom pitanju imaju reći drugi. Kakva su i koja njihova iskustva? Što kaže duhovnost, što psihologija, kao i drugi izvori… Međutim, poslije svega toga ili barem tijekom svega toga morat ćemo se susresti i samima sobom. Koji odgovori stižu iz vlastite dubine? Da, i srce ima svoja vrata… Pokucajte…
U Sarajevu, 27. 8. 2017.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com