Sarajevo
Jutro. Hladno i maglovito. Sitna kiša pomiješana sa snijegom ne prestaje. Tramvajska stanica je puna ljudi. Zabrinuti pogled starice dok steže torbicu i gleda račun za struju. Nervozni pogled srednjoškolca dok klizi prstom po mobitelu. Ljutit pogled oca na sat. Dijete ga stalno pita, a kad će tramvaj.
BUĐENJE
Dok sam je promatrao kako prilazi, prožimao me neobičan osjećaj. Hod joj je bio lagan, graciozan, jedva je dodirivala tlo. Bilo je nešto čarobno u njezinom hodu. I druge žene su hodale, ali ne kao ona. Pokreti njezinih bokova bili su skladni, ritmični, stopala su bešumno klizila. Na glavi je imala ljubičastu kapu, smeđa duga kosa se vijorila na noćnom vjetru i padala joj je preko ramena. Nosila je šal ljubičaste boje na briznu omotan oko vrata.
SUSRET
Gledala sam sitna zrnca prašine kako se lepršavo poigravaju sa svjetlom lampe na mom stolu i nestaju negdje na komadu papira ispred mene. Promatrala sam svoju ruku, svoje prste koji su nehajno bili prebačeni preko papira. Nekad su moje ruke bile lijepe, mlade, vitke i tražile su ljubav. Sada nakon toliko godina te iste ruke pomalo suhe, opore, prošarane borama govore o meni, mojim nadama, snovima i ožiljcima.
