srpanj 2016. – Poptheo Web Portal

TRI MINUTE DO PONOĆI – Živimo li u najopasnijem periodu ljudske povijesti?

Možda je ponetko već čuo za „sat apokalipse“ (Doomsday Clock)? Da, on postoji, i na njemu je momentalno tri minute do ponoći, a ponoć na satu apokalipse označava jednostavno kraj. tj. samu apokalipsu. Odmah važna napomena, iza spomenutog sata ne stoji grupa vjerskih zanesenjaka ili sektaša, a ne stoje ni „univerzalne neznalice“ – novinari. Tomu naprotiv, iza ovog projekta stoji skupina uglednih znanstvenika okupljenih oko Biltena nuklearnih znanstvenika iz Sjedinjenih Država.[1]

Dobro, zašto baš tri minute do ponoći? Ovo „vrijeme“ je „postignuto“ još prošle godine, a kumovale su mu ponajviše dvije datosti: kronična nezainteresiranost najvećih svjetskih zagađivača da konačno poduzmu neke konkretne mjere i korake glede smanjenja emisije stakleničkih, kao i ostalih štetnih plinova, te početak nove utrke u nuklearnom naoružavanju. I jedno i drugo je kadro okončati svijet kakav poznajemo, s tim naravno, ono prvo bi nas ubijalo polako, a ono drugo temeljito i „na brzaka“.

S obzirom da postignuto vrijeme već godinu dana stoji kako stoji, to znači da one tri minute u svakom slučaju ne treba uzimati doslovno. Međutim, znači da ovakav svijet zasigurno nezaustavljivo kreće niz brdo ukoliko se neke stvari hitno ne promjene, kao i sam način razmišljanja svjetske politike i ekonomije. A nažalost, to se još uvijek ne mijenja usprkos svim opomenama i zloslutnim predviđanjima. Jednostavno, brzi profit i hitro postizanje političke i vojne nadmoći još uvijek su puno važniji od dugoročne brige za opće dobro.

Mogu li se nekako one tri minute detaljnije precizirati? Koliko ga to dođe dana, mjeseci ili godina!? Ipak je to prevažno pitanje, a i ono, da se ne započinju dugoročni projekti i poslovi ukoliko je već vrijeme iscurilo! Nažalost ili na radost, to nije moguće precizirati u smislu određenog datuma, kao što to bijaše između ostalog na primjeru famoznog 21. 12. 2012. „Slučajevi“ prije toga govorili: „Ma 100% sigurno, rekle Maje“! Pa dobro, da su s Majama zajedno u proročkom zboru bili čak Inke i Asteci, zašto bi baš oni to trebali znati?

Sloboda ili sudbina?

Malo gdje ljudska glupost i oholost tako veličanstveno dolaze do izražaja kao na spomenutom području predviđanja doslovnog datuma sudnjeg dana. Ovdje u igri imamo jednostavno toliko veliki broj promjenjivih varijabli da ni najveći ljudski umovi ne mogu sve to obuhvatiti, sistematizirati i na temelju toga nešto konkretno zaključiti. Napose, ovdje se radi o ljudskoj slobodi, odnosno, o izuzetno velikom broju pojedinačnih ljudskih sloboda, a to po sebi nikomu nije predvidljivo, jer da jeste, ne bismo više uopće mogli govoriti o postojanju slobode. Otprilike, u tom smislu se kreće i biblijsko poimanje povijesti, koju Martin Buber označava kao događajuću povijest. Ovo bi značilo da se konkretna povijest ne događa niti po nekom striktnom božanskom planu, a niti po ljudskom. Tomu naprotiv, povijest se događa kao posljedica interakcije ovih dvaju planova, tj. sloboda. Biblija po sebi ne poznaje nekakvo fiksirano predviđanje sudnjega dana, gdje bi Bog upoznao ljude sa skorim uništenjem, koje po sebi više ne bi bilo pomjerljivo i odgodivo. Sasvim suprotno, po bibliji je čovjek aktivni sudionik povijesti koji svojim stavovima i radnjama izravno utječe i na svoju vlastitu budućnost. To je osobito uočljivo u priči o proroku Joni koji stanovnicima Ninive naviješta skoru propast. Međutim, nakon što se ovi na njegovu propovijed obratiše, i sam Bog mijenja svoj naum s Ninivom. To je također vidljivo iz djelovanja proroka Jeremije koji upozorava narod na dolazak skore okupacije i sužanjstva. U ovom slučaju se zapravo više radilo o sumiranju općeg stanja, tj. o suočavanju naroda s posljedicama njegovog sveobuhvatnog moralnog, ljudskog i političkog propadanja, a ne toliko o izričitom božanskom planu. Premda se suvremenicima čini kao neoprostivi fatalist, Jeremija je izgledno puno više nepopravljivi racionalist. „Usuđuju se usred grijeha proglašavati trajan mir“ (Jr 14,13). Naime, proroku je jasno da tolika količina nemorala i nereda ne može dobro svršiti, te da će Babilon kao nezaustavljiva vojna i politička sila toga vremena znati to jako dobro iskoristiti. Kako to mnogo kasnije i sam Gospodin Isus primijeti, kraljevstvo nikada ne propada izvana, nego iznutra (Lk 11,17). Gdje se ljudi čvrsto drže skupa nadvladat će svaku opasnost i svakog neprijatelja. S druge strane, gdje iznutra počne cvjetati nepovjerenje, a uhodane relacije pucati po šavovima, tu će svaka bjelosvjetska bitanga i protuha moći tumarati i raditi što ga je volja.

Čovjek koji je spasio svijet

Ljudi svakih malo izmisle neki novi nadolazeći sudnji dan. I ovih dana nas mašio jedan (nešto sa obratom magnetnih polova zemlje), prije toga spomenuta 2012., pa 2005. (poravnanje planeta i gravitaciona super simetrija), zatim 1999. („Rek’o Nastradamus sigurno – III. svj. rat“), pa već davna 1985. (neki nas asteroid trebao pogodit) itd. Pored svih ovih najavljenih spektakularnih apokalipsi, danas se čini kako smo sveopćoj propasti ipak bili najbliži 26. rujna 1983. Naime, toga dana je pukovnik Sovjetskih strateških nuklearnih snaga Stanislav Petrov bio dežurni u zapovjednom centru OKO, smještenom nedaleko od Moskve. Pukovnik Petrov je bio jedan od nekolicine sovjetskih časnika s najosjetljivijom mogućom dužnosti. Nadgledao je potencijalne nuklearne prijetnje od strane Amerike i u skladu s tim je trebao alarmirati predsjednika (Generalnog sekretara KP-a) i generalštab. Dakle, toga 26. rujna 1983. sofisticirana elektronika je u jednom trenutku prijavila ispaljivanje pet ICBM-ova od strane Sjedinjenih Država, i činilo se da lete pravo prema Moskvi. Pukovnik Petrov je morao pritisnuti „crveni gumb“ kojim bi se nezaustavljivo pokrenuo proces sovjetskog nuklearnog protunapada, ali nije pritisnuo. Kako će kasnije posvjedočiti, jednostavno mu je nešto bilo čudno: Zašto bi Amerikanci napali SSSR sa samo pet projektila? Takvo nešto bi bilo posve kontraproduktivno za SAD, upravo stoga jer bi Rusima ostavljalo mogućnosti, vremena i prostora za puni protunapad. Kasnije se ispostavilo da napada naravno nije ni bilo … najvjerojatnije se radilo o tomu da su vojni sateliti krivo očitali odbljesak sunca od oblake kao nadolazeće projektile. Premda će ga spomenuta samostalna i smjela odluka koštati karijere, a i živaca, Stanislav Petrov je ostao zapamćen kao „čovjek koji je spasio svijet“.

Navedeni napeti događaj nam sugerira slijedeće: Kao prvo, ljudska sloboda, kakva god da je, ipak postoji, te uistinu može biti veća od svakog zlog usuda. Kao drugo, poslovično nevaljali političari koji se itekako vole igrati s vatrom, na ona najosjetljivija vojna mjesta ipak stavljaju najbolje što imaju: maksimalno staložene i razumne ljude. Tako npr., u ruskoj vojsci i dan danas ne možete obnašati bilo kakvu osjetljivu dužnost ukoliko ste dijete rastavljenih roditelja. Zašto? Pa vojna psihologija zna da rastava roditelja u duši svakog djeteta ostavlja trajnu i neiscjeljivu pukotinu, koja bi se zatim jednog dana pod velikim pritiskom osjetljive i stresne dužnosti mogla pretvoriti u potpunu razvalinu. Dakle, ovdje jednostavno ne smije biti greške. Psihopatima, pa čak vidimo i onim samo nježnim osjetljivim dušicama, nema mjesta igrati se sa eksplozivom, a pogotovo ne s „nuklearnim crvenim dugmićima“! To je zadatak za najnormalnije i najpametnije među normalnima i pametnima! Sve ovo skupa opet sugerira drugu važnu datost: Nijedan svjetski lider ne želi biti lider iz nekog opskurnog podzemnog bunkera. Bez brige budite, vole oni svoje vile, limuzine, svite, a još više osjećaj moći koji proizlazi iz vladanja nad živom i funkcionalnom nacijom. Nitko iole normalan ne želi biti „gospodar duhova i ruševina“. Zato kad kažemo da se svjetski lideri vole igrati s vatrom, pod tim mislimo da se oni prvenstveno vole igrati s kontroliranom i ograničenom vatrom. Totalni požar bi i za njih same bio kontraproduktivan i fatalan kao i za sve ostale!

Statistika, a ne slučaj

Kao što još na početku rekosmo, govor o nekom određenom i konkretnom datumu Sudnjeg dana jednostavno nije smislen. Pa čak se ni sam Isus nije usuđivao nešto tako predviđati: „A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac“ (Mt 24,36). Dakle, ovaj se dan ljudskim snagama jednostavno ne može predvidjeti, ali zato se može na određeni način naslutiti. Što bi to značilo? Pa to da neki događaji gravitiraju prema Sudnjem danu, premda ga ne naznačuju posve sigurno. U 13. poglavlju Markova evanđelja Isus progovara o takvim znakovima: mržnja, progonstva, glad, potresi, ratovi itd. Ovakvih znakova je oduvijek bilo, kako rekosmo, oni nikada ne sugeriraju neki točan i određen datum samoga „kraja“, ali gravitiraju prema tome. Mogli bismo reći u tom smislu: Igrati se s kaosom je uvijek opasno, jer kaos se po sebi u svakom trenutku može oteti kontroli i pretvoriti se u potpuni i konačni kaos. Ta ideja otprilike stoji i u središtu priče o „satu apokalipse“. One tri minute ne znače ni tri minute, ni tri sata, a ni tri godine, nego znače da stvari bilo kojeg časa mogu definitivno i nezaustavljivo krenuti niz brdo, pa bez obzira bilo to već sutra ili za sto godina. Kad smo već kod znanstvenih predviđanja o sudbini ovoga svijeta, recimo da neki veliki umovi poput npr. Stephana Howkinga danas kažu da svijet ovakav kakav jest u svakom slučaju neće moći preživjeti duže od narednih stotinu godina, te da bi se čovječanstvo još jedino trebalo pozabaviti pitanjem kolonizacije drugih planeta. Ono, ova civilizacija je svakako osuđena na propast, ali trebala bi se barem još pobrinuti da pedesetak ljudskih parova bude poslano nekamo u svemir, kako bi ljudi mogli nastaviti postojati kao vrsta.

Mikro i makro kaos

Kada govorimo o prijetnji ekološkog zagađenja ili nuklearnog rata, tu govorimo o nekim velikim globalnim stvarima o kojima mali čovjek ne odlučuje, ili ipak odlučuje? Sudjelujem li i sam u potrošačkoj groznici, za koga glasujem na izborima? Na prvu se čini da dobri pojedinci ne čine nikakvu prevagu naspram raspamećene mase, ili ipak čine? Ne smijemo zaboraviti da sve dobre stvari obično imaju skroman i neprimjetan početak, dok zlo uvijek voli prostran i raskošan put te puno medijske pozornosti!

No, pored ovih tehničkih prijetnji i opasnosti danas se susrećemo i s nekim vrlo opasnim sociološkim strujanjima, odnosno, sa onim što bi René Girard nazvao krizom razlika. Naime, društvo da bi normalno funkcioniralo mora se oslanjati na fine i suptilne kulturološke razlike. To jest, u društvu se mora znati tko je tko, i što je čija zadaća: Mora se znati tko je roditelj, a tko dijete; tko muž, a tko žena; tko je stručnjak, a tko amater; tko je vojnik, a tko radnik; tko se bavi poučavanjem, a tko proizvodnjom. Zanimljivo, Girard kaže da je jedan od prvih znakova spomenute krize razlika nepoštivanje fakultetskih diploma, i uopće stručnosti. Dakle, upravo ono što nam se događa danas na našim prostorima: ono, da nerijetko imamo situaciju da je ministar neki „šestičar“ koji je studirao deset godina, dok brojni izvrsni studenti na kraju čame na birou ili jednostavno čuvaju ovce, kako se nedavno o tome moglo čitati o jednom konkretnom slučaju iz banjalučkog kraja…

I čemu vodi ova situacija? Pa Girard je tu vrlo kratak i jasan: kad padnu fine kulturološke razlike, jedini način da se ponovno uspostavi nužna društvena diferencijacija jest sila. Tu opet dolazimo do Heraklitove maksime: „Rat je otac svega, kralj svega; neke je postavio za vladare, a neke za robove“!

Više o temi: http://poptheo.org/na-rubu-kaosa/ ‎

Kako se ponašati u 3 minute do ponoći?

Zanimljiva je ona priča o Arhimedovoj smrti. Dok je trajala rimska opsada njegove Sirakuze, on kao da ništa od toga nije primjećivao, nego je bio duboko zadubljen u svoj rad. Konačno, jednog dana mu se na vratima pojavio siloviti rimski legionar, a Arhimed je i dalje bio zadubljen. Vojnik ga je tjerao da napusti svoju sobu, stan i zgradu, a Arhimed mu je tada navodno ljutito odbrusio: „Noli turbare circulus meos“ – Ne diraj moje krugove! Na to je legionar likvidirao Arhimeda, a njegova krv natopi njegove krugove, tj. njegov znanstveni rad iz oblasti geometrije koji je bio na stolu. Dakle, mogao se Arhimed spasiti da je bolje slušao legionara, ali tada izgledno ne bi bio više onaj Arhimed kakvog pamti povijest. Njegova posvećenost radu mu je na kraju došla glave, ali mi za njega ne bi ni znali da nije bio takav kakav jest, radu posvećen. Posvećenost vlastitoj misiji do samoga kraja ga je i učinila većim od sebe samoga, kao i od nesretnih okolnosti njegovog vremena.

U suočenosti s nadolazećom opasnosti ljudi mogu reagirati na najrazličitije načine. Neko besciljno bježi, netko pada u depresiju, netko će se opet žestoko proveseliti dok još može … svakako treba spomenuti i onu egzotičnu kategoriju Preppers-a. Radi se o pravom subkulturnom pokretu, situiranom mahom u SAD-u, čiji sudionici i pobornici i nemaju druge zanimacije do li vršenja mukotrpnih priprema za Sudnji dan. Navlače konzerve i tegle u svoja skloništa, skupljaju oružje i municiju, treniraju razne vještine preživljavanja u ekstremnim okolnostima, razrađuju potrebnu taktiku itd.

Moglo bi se još toga nabrajati, ali ipak mislim da je najizvrsniji put biti do kraja posvećen činjenu dobra i onomu što se voli. To je zapravo i jedini mogući scenarij čovjekovog spasa, „jer kakva je korist čovjeku ako zadobije sav svijet a duši svojoj naudi“ (Mk 8,36)? Tomu naprotiv: tko ustraje do kraja, taj će se spasiti (Usp. Mt 10,22)!

U Sarajevu, 27. srpnja 2016.

M. B.

[1] Izvor: http://thebulletin.org/press-release/doomsday-clock-hands-remain-unchanged-despite-iran-deal-and-paris-talks9122 Stanje: 25. 7. 2016.

KAKO SEBI OSTATI VJERAN?

„Tko rano rani, dvije sreće grabi!“ Poznata poslovica želi istaći kako su ranoranioci organiziraniji i produktivniji od ostalih ljudi. Međutim, mnogi kao da su sumnjičavi kad je u pitanju istinitost i smislenost ove poslovice, pa tako postoje i neke njezine pervertirane inačice. Hogar Strašni još davno zaključi: „Tko rano rani, cio dan zijeva“, a u Bosni bi još brutalnijim tonom istakli: „Tko rano rani, il’ je pekar il’ budala“! Dakle, već ovaj mali neuobičajeni uvod sugerira kako je tema ljudskog truda i zalaganja po sebi vrlo kontraverzna i kompleksna. Vrijedni ljudi su nerijetko cijenjeni, ali pokatkad su također predmet podsmijeha i sažaljenja. Ista kontroverza prati i rezultate njihovog rada …

Sjeđah jednom u visoko intelektualnom društvu, barem bi se tako moglo reći. I zatim čuh kako jedan prijatelj – inače uvaženi intelektualac – reče drugom prijatelju – ne baš toliko uvaženom intelektualcu: „Kolega dragi, vidim da imate završen fakultet, ali izgleda da nemate završenu gimnaziju“! O čemu je bilo riječ? Pa ovaj „neuvaženi“ jedan je od onih ljudi koji se vole nametnuti u društvu. Pričaju svašta, kao sve znaju … pa dobro, ponešto i znaju, ali u svemu tome nekako se osjeća nedostatak zdravih temelja i korijena … baš ono, kao da čovjek ima faks, ali je nekako preskočio srednju, pa skoro čak i osnovnu školu.

Kad smo već kod osnovne škole i zdravih temelja, tamo nekad u petom razredu ili šestom iz fizike se uče Newtonovi zakoni gibanja (Newtonovi aksiomi, ili tri zakona klasične mehanike). Premda bi se i iz temeljnog zakona gibanja (2. Newtonov zakon) mogle izvući neke humanističke konsekvence, ovdje ćemo se više fokusirati na 1. i 3. zakon (zakon inercije i zakon akcije i reakcije). Prvi zakon kaže da svako tijelo ostaje u stanju mirovanja ili jednolikog gibanja po postojećem pravcu (ukoliko se već kreće) sve dok vanjske sile ne prouzrokuju promjenu tog stanja. Treći zakon nastavlja otprilike gdje je stao prvi: ukoliko jedno tijelo silom djeluje na drugo tijelo, tada će i ovo drugo uzvratiti silom prema prvom. Ove dvije sile su jednako snažne, suprotnog smjera i jednakog pravca. Dakle, sve što ima masu opire se promjeni svoga stanja i uzvratit će istom mjerom na izvanjske utjecaje.

Ovo su temeljni fizički zakoni, ali kako već rekosmo, nas ovdje zanimaju više neke humanističke konsekvence istih. Glede rečenog, reklo bi se: za svaku promjenu u životu bit će potrebno uložiti nešto truda, međutim, pri tome i s trudom treba oprezno, jer prevelik i silovit trud može biti itekako kontraproduktivan. Ovo ćemo prvo pokušati potkrijepiti jednim fizičkim primjerom. Recimo, imate zadatak da premjestite kamen od nekih desetak kilograma. Kako je to najpametnije izvesti? Zaletjeti se punim sprintom i zatim svom snagom odalamiti kamen nogom!? Naravno da nećete to pokušavati, jer ne samo da bi vas noga zaboljela, nego bi izgledno pukla i pokoja koščica u stopalu, a to bi se dogodilo upravo zbog navedenih datosti 1. i 3. Newtonovog zakona. Da bi pomjerili ili pokrenuli nešto morat ćemo uložiti stanovitu silu, no, što je sila veća, to će i otpor biti snažniji. Zato, da nas kamen ne bi iznenadio svojom protusilom, najpametnije mu je oprezno pristupiti … Pokušati ga odgurnuti odmjerenim guranjem rukom ili nogom, ili tko ima dovoljno snage, pažljivo ga uzeti u ruke i odnijeti ga gdje je već potrebno. U društvenom kontekstu naznačenog primjera mogli bismo se vratiti na sami početak teksta, tj. na slučaj „neuvaženog intelektualca“. Naime, sasvim je prirodno osjećati u životu neke ambicije, htjeti ostaviti iza sebe nekog traga i značenja, htjeti biti poštovan i uvažen od strane društva. Ali pri tomu se mora računati na društveni otpor i to je sasvim normalno. Društveno tijelo već ima svoju hijerarhiju, svoje autoritete i veličine, te ideje kojima se vodi. Zato društvo i neće tek tako dopustiti nekomu novom pretendentu da jednostavno upadne. Ovaj potonji može pomisliti da će mu u njegovoj zamisli biti od pomoći neka velika sila. No, kako već rekosmo, što je sila veća, bit će jači i otpor, stoga se na kraju neka blaža ali kontinuirana sila pokazuje kao puno bolji životni izbor. „Tiha voda brijege dere“ – davno je još zaključeno. Ili ako bi smo se prebacili sad u svijet ljubavi, već smo jednom ranije spominjali ono od Dostojevskog: Smirena ljubav (blaga ali uporna) je najmoćnija snaga u prirodi i nipošto je ne treba podcjenjivati! I tko je jednom prezre, ova će ga progonit dok je živ!

Početnička sreća i zakon obrnutog truda

Inače, ovaj cijeli tekst je i zamišljen kao nastavak onog prethodnog o enantiodromiji:

Više o temi: http://poptheo.org/enantiodromia/ ‎

Tamo se i bilo nekako zaključilo da pretjerani trud i htijenje u životu dovode počesto do neželjenih rezultata i kontraefekata, te kako se čovjek i sam počesto pod pritiskom ambicija i neutaživih želja na kraju pretvori u svoju neželjenu suprotnost.

Zato ćemo se sada malo posvetiti fenomenu zvanom početnička sreća (Beginner’s luck). Spomenuti termin se uobičajeno veže za područje društvenih igara, a osobito onih s kartama. Naime, tu se nerijetko dogodi da neki potpuni početnik sasvim neočekivano pobijedi iskusnog igrača, a vjerujem kako svatko od nas već i sam ima neko takvo iskustvo u životu, bilo da je kao početnik dobio ili da je kao iskusan igrač izgubio. Zašto se ovo događa? To nije lako odgonetnuti, a neki bi čak rekli da se ovo u stvari i ne događa. Takvi cijelu stvar jednostavno dovode u vezu s tzv. greškom potvrđivanja (Confirmation bias), što će reći da se iz života prisjećamo ponajbolje onih neuobičajenih stvari: Npr., kad početnik pobjedi, to je sasvim neuobičajeno i neočekivano, pa će nam se to i uvući u sjećanje; s druge strane, kad iskusan igrač „rasturi“ početnika, to je sasvim očekivano i normalno, pa zato takvom događaju i ne posvećujemo neku posebnu pažnju i sjećanje. Međutim, i greška potvrđivanja zapravo barem djelomično potvrđuje postojanje početničke sreće, jer ne isključuje iskustvo da početnici ipak ponekad pobjeđuju iskusne igrače. Kako rekosmo, vjerujem da po tom pitanju svi već imamo i neka vlastita iskustva, premda smo usput vjerojatno zaboravili i puno onih normalnih partija gdje znalci očekivano pobjeđuju. Dakle, zašto se to događa?

Premda postoji više tumačenja, spomenut ćemo ono najjednostavnije i najučestalije: Početnik ima htijenje i želju za sudjelovanjem u nečemu novom, ali pri tomu ne očekuje da će pobijediti, jer to niti bilo tko drugi očekuje. Ovaj stav ga čini rasterećenim i opuštenim, dok se favorit uvijek pomalo mora boriti sa pritiskom uloge favorita. Dakle, kroz početnikovu opuštenost i ekspertovu opterećenost formira se neočekivana početnikova pobjeda. Međutim, ja bih osobno ovdje ipak načinio malu korekciju glede eksperta. Uloga favorita kao i pritisak koja ona stvara javlja se najčešće tamo gdje se ekspert suočava s nekim tko ne važi kao vrhunski igrač, ali je ipak poprilično dobar, i samim tim miljama daleko od početnika. Logično, ekspert u ovom slučaju unaprijed zna da postoji određena mogućnost da izgubi, a ipak ne bi trebao, jer ekspert je ekspert. S druge strane, njegov protivnik i sam tendira da postane ekspert, a to će se dogoditi kada pobjedi jednog takvog. Zato će ovaj biti maksimalno motiviran i fokusiran, ali s druge strane, još uvijek dovoljno opušten, jer društvene konvencije i standardi nalažu kako nije sramota izgubiti od boljeg i iskusnijeg. Dakle, u ovakvom slučaju ekspert je u realnoj i objašnjivoj situaciji da izgubi meč, no što se onda događa u slučaju njegovog susreta s početnikom? Rekao bi tada da dolazi do sasvim obratne greške: do prevelike opuštenosti eksperta, kao i do njegove prevelike samouvjerenosti glede pobjede. Ovaj put, on toliko čvrsto vjeruje u pobjedu da zapravo gubi iz vida sve ono što je potrebno za njezinu realizaciju. Možda će čak početi mijenjati i vlastitu igru kako bi što više ponizio početnika i pokazao svoju superiornost. Želi se poigrati s njim i dobro zabaviti publiku … A to je opasno, i tako se gubi …

Već ovdje vidimo, kada kažemo ono da je trud precijenjen s tim svakako ne želimo reći da je on posve neutemeljen i suvišan. Bez truda nikada nema rezultata, osim u nekim iznimnim rijetkim i sretnim okolnostima. No s druge strane, pretjeran trud se pokazuje kontraproduktivnim jednako kao i nedostatak bilo kakvog truda. Potrebno je u životu naći neku mjeru, neki srednji put, koji se u suštini i ne može jasno definirati na papiru, nego se do toga puno prije dolazi promišljanjem vlastitog životnog iskustva. Zapravo, ovdje se radi o stanovitom polju, tj. širem području uspjeha, koje je s jedne strane omeđeno početkom našeg aktivnog angažmana i sudjelovanja, a s druge strane višekratnim iskustvom neuspjeha. Dakle, jedino što bi trebali znati jest da izvan ovoga polja nema i ne može biti uspjeha, ili da ga može biti jedino pod vidom čiste vjerojatnosti i čuda, a to se po sebi ne događa često i ne ovisi o nama samima. Jednostavnije rečeno, ako nešto uistinu želim moram se prvo upitati jesam li nešto konkretno poduzeo glede toga ili očekujem da će sama želja riješiti i ostvariti cjelokupnu stvar? Sjetimo se uvijek prvog Newtonovog zakona: stvari se ne pomjeraju same od sebe, tj. u ovom slučaju, ne pomjeraju se samom željom. Istini za volju, postoje oni telekinetici koji što nakon cjelodnevnog buljenja uspiju pomjeriti olovku za dva-tri centimetra na stolu, ali to se sve ipak može puno jednostavnije odraditi uobičajenim i normalnim putem.

To je nešto poput one istočnjačke priče o duhovnom učitelju i njegova dva nadobudna učenika. Stari ih je ostavio neko vrijeme na samo da nešto pokušaju i sami ostvariti ili naučiti. Nakon nekog vremena došao je do njih da vidi što su postigli. Prvi je rekao da je naučio svetu knjigu napamet. Učitelj mu je rekao: „A što će ti to? Kad mi nešto treba iz svete knjige, jednostavno je otvorim i potražim to mjesto“. Drugi se pohvalio kako je nakon godinu dana iznimnog truda i nadljudskih napora uspio naučiti hodati po vodi. Učitelj će i njemu: „Što će ti to? Kad trebam preći na drugu stranu rijeke dadnem splavaru dva novčića i jednostavno prijeđem!“ Sa ovim želimo reći da u ljudskoj volji postoji ta tendencija za mijenjanjem stvari, ljudi i okolnosti. I ponekad su ljudi nevjerojatno uporni u takvim nastojanjima, tako da cijela stvar počne poprimati magijska obilježja. Međutim, uz pomoć volje bi trebali prvenstveno ovladati sami sobom, odnosno, pokrenuti sami sebe na stanovite aktivnosti i rad. To je istovremeno i lakši put, ali također razumniji i pravedniji. Tu bi se uvijek trebalo sjetiti onoga telekinetika od maloprije, koji po cijeli dan trenira snagu volje pokušavajući pomjeriti olovku, žlicu ili već nešto drugo. Čak ako na kraju i uspije, ostaje nepobitna činjenica da se ta olovka rukom mogla pomjeriti puno jednostavnije i brže. Slično je i sa životnim planovima, situacijama i drugim ljudima. Neki jednostavni konkretni potezi su puno učinkovitiji od sumanute pasivne želje. I ne samo učinkovitiji, nego i normalniji, zdraviji, pametniji, a samim tim i pravedniji – kako već rekosmo.

E sad ona druga granica polja uspjeha: Po zakonu obrnutog truda[1] ukoliko se duže oko nečega aktivno trudimo, a svejedno ne uspijevamo, to samo znači da nam ta stvar po prirodi nije ni namijenjena. A kako smo onda uopće pomislili da nam je nešto namijenjeno ako nije? Ništa lakše, reklo bi se … po tegobnom zakonu mimezisa skloni smo početi željeti ono što i drugi ljudi žele. To bi ujedno bila iscrpna definicija požude Fjodora Dostojevskog koju je zatim preuzeo i dalje razradio francuski kultur-antropolog René Girard: Ljudska požuda nema svoj zadnji i konkretni objekt, nego ljudi jednostavno žele što vide da i drugi ljudi žele. Zatim, uz međusobnu konkurentnost oko zajedničke želje dolazi rivalstvo, iz rivalstva se javljaju nasilne fantazije, ove se opet na kraju izlijevaju – ne na začetnika nasilja nego – na nekog slučajnog žrtvenog jarca, i kako to sve već dalje ide kod Girarda …

Zato ako nam na nekom području jednostavno ne ide, ili možda i ide, ali sve skupa postaje opasno zamorno, ili zbog rivalstva samo opasno, to je vrlo izgledan znak da smo na krivom putu ili na tuđem području.

Ovo ne znači da na „pravom putu“ neće biti napora i problema, ali tu ćemo ipak jasno moći osjetiti zdravu proporcionalnost truda i uspjeha, uloženog i dobivenog, napora i zadovoljstva. Ili možda još više od toga, kad radimo pravu stvar, ili kad smo s pravim ljudima, nikad nećemo moći osjetiti protok vremena. Ako vam u nekoj situaciji tri sata prolete kao jedan, to znači da ste se mogli u potpunosti fokusirati na datu stvar, situaciju ili osobu … sve distance, ograde i rezerviranosti su pala, a s navedenom stvarnosti vi ste jednostavno postali jedno. To je svakako po sebi obećavajući znak, jer još su stari Grci bili zaključili da sve što postoji, može postojati samo na način jedinstva. Tamo gdje nema jedinstva, ne može biti ni uspješnog postojanja, barem ne na duže staze.

Molitva i trud

Čemu sve u životu služi i ne služi molitva, bila bi jedna posve nova i velika tema, i bolje o tomu naširoko neki naredni put. Stoga se ovdje želimo posvetiti samo jednom pitanju koje stoji u užem kontekstu s današnjom temom: Koliko molitva može pomoći čovjeku u ostvarenju nekih njegovih planova i zamisli? Tu zapravo i ne možemo nešto novo reći, a što ovdje već nije rečeno. Ako već računamo s Božjom milosti, tada se moramo sjetiti da smo već od rođenja obdareni mnogim darovima koje sami po sebi nismo stekli ni zaslužili. Ako nam je Bog već dao ruke, noge, razum, oči, uši, slobodnu volju, sposobnost učenja, pa izgledno nam je dao da se s time odgovorno služimo i koristimo. Tko ne računa s tim već primljenim darovima, teško da će mu i neki novi nezasluženi moći biti od koristi. „Milost pretpostavlja narav i vodi je njezinom dovršenju“ – stara je katolička teološka istina. Zahtjev za milošću koja bi djelovala mimo ili čak protiv prirode bio bi sasvim neopravdan i po sebi čak magijski zahtjev. Na kraju krajeva, otac europske duhovnosti – Sv. Benedikt nikad nije rekao samo „ora“ nego ono „ora et labora“ – moliti i raditi. Samo je to put uspjeha i istinskog materijalnog prosperiteta.

U Sarajevu, 23. srpnja 2016.

M. B.

^[1] “The harder we try with the conscious will to do something, the less we shall succeed. Proficiency and the results of proficiency come only to those who have learned the paradoxical art of doing and not doing, or combining relaxation with activity, of letting go as a person in order that the immanent and transcendent unknown quantity may take hold. We cannot make ourselves understand; the most we can do is to foster a state of mind, in which understanding may come to us”. Aldous Huxley (The Law of Reversed Effort).

Enantiodromia

Bez obzira da li govorili o sportu, umjetnosti, religiji ili o suvremenom korporacijskom poslovanju, svugdje pronalazimo „prijateljske“ savjete i poticaje tipa: idi do kraja i ako je potrebno idi protiv samog sebe. No, tko ide protiv sebe i pri tome ide do kraja pretvorit će se u nešto protivno i suprotno sebi, pretvorit će se u svoju vlastitu opoziciju: zli Alter ego!

Slijedeće retke prenosimo iz jednog ranijeg teksta, a donosimo ih jer mogu poslužiti kao dobar uvod za našu današnju temu:

„Nekako, čovjek je biće koje stalno iznova pokazuje tendenciju da se s vremenom pretvori u svoju vlastitu suprotnost. Primjera je bezbroj: revolucionari i borci za slobodu nerijetko se s vremenom pretvore u brutalne diktatore, protiv kakvih su se nekoć i sami borili. Demokrate se olako pretvore u ratne huškače i sluge korporacijskog kapitala; liberali u proklamatore prikrivenog totalitarizma, nacionalisti u bezdušne korumpirane lopove, a duhovnjaci u dosadne ukočene birokrate. Pri tome, ovo se ne odnosi samo na one „gore“, nego na sve ljude. Od naznačene transformacije u vlastitu suprotnost nitko nije imun. Tako se veseli mladić s vremenom počesto pretvori u osornog muža, a romantična ljupka djevojka u nepodnošljivo ljubomornu i pakosnu ženu. Najstroži među roditeljima obično imaju iza sebe raspuštenu i nemoralnu mladost, a fakultet, premda je predviđen za pametne, puno ga češće završavaju oni uporni …“

Više o temi: http://poptheo.org/dvodimenzionalni…g-ljudskoga-bica/ ‎

Najjednostavnije rečeno, enantiodromija bi predstavljala transformaciju, tj. obrat neke stvarnosti u svoju vlastitu suprotnost. Ova svojevrsna Jungova kovanica grčkog je podrijetla (ἐναντιοδρομία – nasuprot ići, stremiti), a korijene same ideje pronalazimo još kod starogrčkog filozofa Heraklita (535-475 pr. Kr.). U tom smislu on dolazi do predodžbe o postojanju konzistentne nasuprot-djelujuće sile koja unutar svega postojećeg i živućeg opstoji kao temeljna datost bitka i svojevrsni kozmički ritam. „Sve teče, mijenja se i obraća u svoju suprotnost“. Iz toplote nastaje hladnoća, iz dana noć, a iz života smrt. Čovjek zato dok ulazi u istu rijeku, zapravo nikad ne ulazi u istu i pri tomu on jest to što jest, ali istovremeno i nije. Heraklit je stoga bio vrlo skeptičan glede postojanja apsolutnih istina, slično kao i glede nezabludivosti moralnih sudova. Jednostavno, sve je podložno mijeni, pa tako i sam sud. Međutim, i većina mijena u prirodi se javlja na pravilno ritmičan i predvidljiv način, tako da se u prirodi na kraju ipak može govoriti o postojanju stanovite stabilnosti i predvidljivosti. Zato Heraklitov nauk u samostalnoj formi nikad nije bio šire ni ozbiljnije prihvaćen, ali će uz određene korekcije i nadopune postati temelj onoga što se kasnije prozvalo zlatnim dobom antičke metafizike, koje upravo započinje „pronalaženjem“ čvrstog Parmenidovog bitka unutar heraklitovskog nestabilnog i promjenjivog svijeta. No, o ovomu bi se svakako moglo još raspravljati, jer Heraklit nikad nije ni zanijekao postojanje reda u prirodi i društvu, samo ga je bio smjestio pod vlast spomenutih enantiodromijskih procesa. „Rat je otac svega, kralj svega; neke je postavio za gospodare, a neke za robove.“ O tome svjedoče čak i neki biblijski tekstovi, a o tomu nešto kasnije … Za sada bi se privremeno moglo zaključiti kako je unutar sinteze Heraklitovog i Parmenidovog nauka zapadna metafizička tradicija izvjesno dala značajnu prednost ovom drugom. Kroz dvije i pol tisuće godina puno se radije govorilo o stabilnosti i nepromjenjivosti bitka, nego o promjenjivom svijetu koji ga okružuje. Novi val zapadnog metafizičkog promišljanja će početi tek s Nietzscheom, Heideggerom i Welteom. Tek s njima će se javiti ideja da je i sam bitak vremenit te kao takav sklon mijenama.

Najniže se pada s vrhunca

U bogatu Platonovu ostavštinu spada i izvještaj/priča o Atlantidi, naprednom i skoro utopijskom društvu koje na vrhuncu svoje moći doživljava kataklizmičko uništenje. Suština enantiodromijske transformacije zrcali se upravo u datosti kako obilje nekog stanja ili stvarnosti predstavlja okidač njegove mijene. Jungovskim riječnikom: preobilno investiranje psihičke energije u neku stvar vodi uvijek k njezinoj transformaciji prema vlastitoj neželjenoj sjeni. Komunikacijski znanstvenik i psihoterapeut Paul Watzlawick primjećuje u tom smislu kako jedna prevelika ljudska dobrota obično završi u zlu, ili kako veliki patriotizam nezaustavljivo tendira prema šovinizmu, ili opet, kako pretjerana želja za sigurnošću ograničava čovjeka, a preveliko parče torte na kraju izazove mučninu.

Forenzični psiholozi svjedoče kako one najstrašnije zločine obično ne počine profesionalni kriminalci nego obični prosječni ljudi, a neki književni kritičari kažu za Tolstoja kako nitko nije tako lijepo i uzvišeno pisao o ljubavi, a istu tako malo i slabo živio u praksi. Zatvoren u svoj idealni nutarnji svijet kršćanskog anarhizma izvana se ponašao posve ledeno i ignorantski prema svojoj odanoj i strpljivoj supruzi, kao i prema njihovoj mnogobrojnoj djeci.

Primjera je puno i mogli bi se redati u nedogled: od filmskog uglednog profesora dr. Jekylla koji se na vrhuncu svoje kreativnosti pretvara u destruktivnog „gospodina“ Hydea, pa do farizeja Savla koji se na vrhuncu svojeg antikršćanskog progoniteljskog djelovanja promeće u apostola Pavla. Posljednji primjer sugerira kako enantiodromijski procesi ne moraju uvijek ići u negativnom smjeru. Tomu naprotiv, oni se kreću u oba smjera, ali uvijek im je zajedničko to što sve stvari na kraju izranjaju kao opozicija iz opozicije (Platon).

„Silne zbaci s prijestolja“

U novozavjetnom Marijinom hvalospjevu pronalazimo cijelu kolekciju enantiodromijskih obrata koje ona doživljava kao izravno Božje spasiteljsko djelovanje:

Veliča duša moja Gospodina

i klikće duh moj

u Bogu mome Spasitelju,

što pogleda na neznatnost službenice svoje:

odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

Jer velika mi djela učini Svesilni,

sveto je ime njegovo.

Od koljena do koljena dobrota je njegova

nad onima što se njega boje.

Iskaza snagu mišice svoje,

rasprši oholice umišljene.

Silne zbaci s prijestolja,

a uzvisi neznatne.

Gladne napuni dobrima,

a bogate otpusti prazne.

Prihvati Izraela, slugu svoga,

kako obeća ocima našim:

spomenuti se dobrote svoje

prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka (Lk 1,46-55).

Od skromne neznatne djevojke iz seoceta na periferiji rimskog carstva Marija postaje izgledno najvažnija žena u cijeloj povijesti … zapravo i više od žene. Istovremeno, ona pravilno naslućuje da će njezino uzdignuće biti i pretpostavka uzdignuća brojnih drugih neznatnih ljudi, kao i pretpostavka pada mnogih nezaustavljivih silnika i drznika.

Naravno, biblija spominje i brojne druge pozitivne obrate situacije, no, jedan bi smo mogli izdvojiti kao poseban. Tamo u 1. knjizi Samuelovoj, dok počinje uspon mladog rumenog pastira Davida prema ulozi najvećeg kralja i vojskovođe u Izraelovoj povijesti, istovremeno otpočinje moralno i ljudsko propadanje dotadašnjeg kralja Šaula:

„Samuel uze rog s uljem i pomaza ga usred njegove braće. Duh Jahvin obuze Davida od onoga dana. A Samuel krenu na put i ode u Ramu. Duh Jahvin bijaše odstupio od Šaula, a jedan zao duh, od Jahve, stao ga je salijetati. Tada rekoše Šaulu sluge njegove: ‘Evo, zao duh Božji salijeće te’“ (1 Sam 16,13-15).

Što je to točno salijetalo Šaula danas nije lako razaznat, ali s obzirom da naredni reci sugeriraju kako su ga sluge smirivale harfom, sasvim je moguće da se radilo o nekakvoj psihičkoj bolesti. Međutim, ovdje je važno to što biblijski pisci, kako spomenuti Davidov uspon, tako i Šaulov pad doživljavaju kao nešto Bogom dano, dakle kao nešto sudbinsko što se nadalje ljudskom snagom više ne može izmijeniti.

Enantiodromijski obrat je napose vidljiv u sudbini Isusa Krista koji od mogućeg eshatološkog suca postaje eshatološki osuđenik. Ovo izričemo pod pretpostavkom Barthove dijalektičke teološke tradicije koja sačinjava temelj tzv. dramatske teologije. Nakon što je usprkos brojnim i silnim djelima i znakovima odbačen od većine Židova kao pretendent na mjesto mesije, Isus započinje sa svojim sudačkim govorima. Međutim, pri tome je i sam svjestan da će na kraju samo On biti osuđen i usput rečeno, to doživljava kao izričitu Očevu volju. I tako, umjesto da On sudi svima za sve, Njemu se samome sudi kao svima za sve. „Richter wird gerichtet“ – sudac biva osuđen, reče Karl Barth.

Više o temi: http://poptheo.org/dramatska-teolog…ymunda-schwagera/

Međutim, ponekad se enantiodromijski obrati ne tiču samo pojedinaca nego čitavih vremenskih perioda i epoha. U tom smislu (treći) Izaija izgovara svoju jadikovku Bogu: Zašto, o Jahve, zašto nas puštaš da lutamo daleko od tvojih putova, zašto si dao da nam srce otvrdne da se tebe više ne bojimo? Vrati se, radi slugu svojih i radi plemena što su tvoja baština! Zašto bezbožnici gaze tvoje Svetište, a neprijatelji naši blate tvoju svetinju? Odavna postadosmo kao oni kojima više ne vladaš i koji tvoje ime više ne nose. O, da razdreš nebesa i siđeš, da ime svoje objaviš neprijateljima: pred licem tvojim tresla bi se brda, pred tobom bi drhtali narodi … Nikog nema da tvoje ime prizove, da se probudi i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zločinima našim (Iz 63,17-19. 64,7).

U prorokovoj jadikovki nazire se dilema: Je li narod postao grešan zato što ga je Jahve napustio, ili je Jahve otišao zato što je narod bio grešan? Bilo kako bilo, iskustvo, tj. osjećaj Božjeg odsustva se nerijetko spominje u bibliji. Od takvog neugodnog iskustva nije čak bio pošteđen Isus u svojoj smrtnoj borbi. „Eli Eli lama sabachtani?“ – „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46). Osim toga, Isus zapravo ovdje i ne izgovara izvorno svoje riječi, nego se referira na tisuću godina stare riječi kraljevskog mu predaka Davida, što će reći da ovakvog osjećaja uistinu nitko nije ponekad pošteđen, bezobzira na to koliko duboku i snažnu vjeru imao (Usp. Ps 22,2). U tom smislu se i u današnjoj ascetici nerijetko spominje iskustvo „duhovne suhoće“, a Sv. Ivan od Križa je pisao i o nečemu mnogo težem, o takozvanoj „tamnoj noći duše“. Ivan je naznačeno iskustvo doživljavao kao vrlo neugodnu etapu na putu duhovnog razvoja, te kao svojevrsno posljednje iskušenje pred konačno sjedinjenjem duše s božanskom Ljubavi. Tamna noć duše podrazumijeva različite manifestacije: osjećaj potištenosti, gubitak duhovne orijentacije i cilja, čovjek se zatvara u sebe, izbjegava društvo, spopadaju ga sumnje, osjeća se gubitak vjere i nade, u nekim slučajevima se javljaju čak i suicidalne misli. Ipak, u svijetu duhovnosti se na sve ovo gleda kao na pozitivno dešavanje, napose kao na nužno potrebnu duševnu katarzu prije konačnog sjedinjenja s Bogom. S druge strane, neki psiholozi kažu da se ovdje jednostavno radi o depresivnim epizodama, i to ne u nekom svakodnevnom figurativnom smislu, nego u doslovnom smislu prave razarajuće kliničke depresije. Što god da je na kraju istina, izgledno je da se i ovo sve skupa dešava u kontekstu naznačenih enantiodromijskih procesa. Bogata duša izgledno mora proći i kroz obrat totalne duševne bijede i siromaštva. „Ljepša duša dublje jeca“ – kako to primijeti Ivo Andrić.

Kvantitativno i kvalitativno vrijeme

Biblija ne promatra vrijeme samo u uobičajenom kvantitativnom smislu, nego i onom kvalitativnom. S tim se želi reći da svako vrijeme ima neku svoju specifičnu težinu te da podrazumijeva točno određene aktivnosti i stvari:

„Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.

Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog.

Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja.

Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.

Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje.

Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja.

Vrijeme deranja i vrijeme šivanja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja.

Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira.

Koja je posleniku korist od njegovih napora?

Razmišljam o mučnoj zadaći što je Bog zadade sinovima ljudskim.

Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Boga čini od početka do kraja.

Znam da nije druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života.

I kad čovjek jede i pije i uživa u svojem radu, i to je Božji dar“ (Prop 3,1-13).

Suprotstavljanje ili razumijevanje?

U materijalnom svijetu prosječan čovjek poprilično dobro razumije neke nezgodne datosti i okolnosti života: Od oluje se treba skloniti, gripu treba koji dan odležati, a ako smo suočeni s kompleksnim i teškim zadacima, od drugih ljudi bi trebalo pomoć zatražit. Međutim, što više skrećemo prema – tako da kažemo – nevidljivom spektru, ljudima se teže snaći, premda to i nije tako po sebi teško, jer po zakonu analogije i ovdje prolaze neki uobičajeni recepti iz „vidljivog spektra“. Tako i ovdje jednako važi da se od oluje treba skloniti, da bolest treba odležati te da u nekim stvarima neizostavno moramo potražiti pomoć drugih ljudi. Krajnje je pitanje trebamo li pokušati razumjeti ontološke datosti stvarnosti koja nas okružuje, ali i nas same prožima, te se svemu tome znati prilagoditi, ili je istinski ljudski ići putem svojih zamisli, pa čak i onda kad se one nalaze u potpunom razmimoilaženju s cjelinom stvarnosti? Iz toga proizlazi i drugo pitanje, pitanje o suštini vjerničkog stava: je li istinski vjernik onaj koji prihvaća volju Božju bez obzira kakva ona bila, ili je vjernik onaj koji na sve moguće načine nastoji uvjeriti Boga da on-vjernik ipak sve to skupa razumije i zna bolje? Na ova pitanja mora odgovoriti svatko po na osobno i drugačije ne bi trebalo biti.

Izvjesno je da se u ljudskoj kulturi ukorijenilo i previše nasilja. Ovdje ne mislimo samo na međuljudsko nasilje, nego prvenstveno na nasilje protiv prirode, kako one izvanjske, tako i svoje vlastite, nutarnje. Premda se počesto govori kako ne treba ići glavom kroz zid, to je zapravo jedna od temeljnih metoda kulture: upravo ići glavom kroz zid do zadnjeg atoma snage, pa boljelo, boljelo. A možda je ipak samo trebalo razumjeti situaciju te pronaći neki zaobilazni put do cilja. Ta nije ‘zalud Isaac Asimov rekao da je nasilje posljednje utočište nekompetentnih!

Muhamed Ali je jednom rekao kako mu je na putu do vrha bilo jako teško te da je barem stotinu puta bio u napasti da odustane od svakodnevnih iscrpljujućih treninga, i tada se obično motivirao mišlju: „Da, odustani glupane i budi propalica“! Dakle, pronalazimo upravo onaj uzorak ljudske stvarnosti kako je to predočio kontraverzni, ali briljantni Charles Bukowski: „Činilo se da čovjek ima samo dva izbora – živjeti u užasu ili biti propalica“! Bez obzira da li govorili o sportu, umjetnosti, religiji ili o suvremenom korporacijskom poslovanju, svugdje pronalazimo „prijateljske“ savjete i poticaje tipa: idi do kraja i ako je potrebno idi protiv samog sebe. No, tko ide protiv sebe i pri tome ide do kraja pretvorit će se u nešto protivno i suprotno sebi, pretvorit će se u svoju vlastitu opoziciju: zli Alter ego. To i jeste suština enantiodromije. O tomu upravo govori i tzv. zakon obrnutog truda koji sugerira da je veliki trud precijenjen te da on u konačnici stvara samo neželjene kontraefekte. Činiti nešto ima smisla samo ukoliko time ne činimo zlo ni sebi ni drugima. No, o tomu ćemo više neki drugi put…

U Sarajevu, 21. 7. 2016.

M. B.

Kako nesklad vjerovanja i ponašanja utječe na shvaćanje vjere: Kognitivna disonanca ili spoznajno proturječje

No, što će učiniti čovjek kada jednog dana shvati da ideale i nije baš lako slijediti? Hoće li jednostavno i trajno popustiti pod pritiskom nižih strasti, relativizirajući pri tom istine koje su mu do jučer, eto, bile svete ili će u duhu istine i poniznosti tražiti neka ozbiljnija i kvalitetnija rješenja?

Djeca na vjeronauku uče da je Bog stvorio svijet, kao i život na njemu. Odmah iza toga, na satu biologije, prema Oparinovoj teoriji, uče da su i svijet i život nastali posve slučajno. Uzmimo i drugi primjer: Vjera nas uči da je nerođeni život svet jednako kao i onaj rođeni, dok nas javnost na najrazličitije načine nastoji uvjeriti kako je nerođeni život u potpunosti u vlasništvu (njegove) majke jer ona navodno ima pravo birati hoće li taj život biti rođen ili će u „korijenu“ biti uništen… S jedne strane kroz vjeru učimo da je Crkva sveta, ne doduše radi same sebe, nego zato jer je ona Mistično Tijelo Kristovo. S druge strane, tamo još od Voltairea, opetovano slušamo i ono protivničko: „Uništite bestidnicu“!

Svi smo izloženi djelovanju međusobno suprotstavljenih informacija i istina. One, kada ih jednom primimo, kao da se nastavljaju sukobljavati dalje i u nama samima. Stoga će se čovjek prije ili kasnije naći u stanju dubokog stresa jer neće biti u mogućnosti lako procijeniti što je to istina i kako bi se na kraju trebao prema tome vladati. Naime, za čovjekovu stabilnost posjedovanje jedinstvene i konzistentne istine pokazuje se jednako važno kao i posjedovanje stabilnog radnog mjesta te prisustvo opće izvanjske društvene stabilnosti i mira.

Izvor kognitivne disonance konačno ne treba tražiti samo u multikulturnom svijetu današnjice. Naime, nešto od toga postoji već od ranije. Na primjer, prihvaćajući jedan moralni i vjerski nauk, recimo katolički, vjernik se svjesno opredjeljuje i obvezuje živjeti po njemu. No, što će učiniti čovjek kada jednog dana shvati da ideale i nije baš lako slijediti? Hoće li jednostavno i trajno popustiti pod pritiskom nižih strasti, relativizirajući pri tom istine koje su mu do jučer, eto, bile svete ili će u duhu istine i poniznosti tražiti neka ozbiljnija i kvalitetnija rješenja? Pitanje kognitivne disonance se stoga pokazuje puno važnijim nego što to sugerira njegovo kompleksno nazivlje. Po ovom se doslovno spuštamo do samog središta problema vjerske i vjerničke iskrenosti i vjerodostojnosti.

Povijest i začeci pojma

Često smo u životu svjedočili osobnoj nelagodi u trenutku nedosljednosti, unutarnje nekonzistentnosti guste mreže osobno formiranih vjerovanja, stavova, mišljenja, ideja s jedne strane i osobnog ponašanja, s druge strane ili psihološkoj iracionalnoj naravi kao elementu ljudskog djelovanja uopće (Ariely, 2009). Već je davne 1957. godine američki socijalni psiholog Leon Festinger (1919-1989), promatrajući ponašanje članova kulta nakon neispunjenih proročanstava te njihov pokušaj opravdavanja vlastitih zabluda, iznio teoriju o obrambenom mehanizmu ili tzv. kognitivnoj disonanci. Kognitivna disonanca predstavlja, jednostavno rečeno, mentalni stres koji doživljava svaka osoba koja istodobno mora prihvatiti nekonzistentna ili čak kontradiktorna uvjerenja, stavove, mišljenja ili koja uočava očiglednu kontradikciju suodnosa uvjerenje-ponašanje, mentalno-fizičko (Festinger, 1957). Prema tome, disonanca se javlja na dva načina:

dvije spoznaje nisu u međusobnom skladu i
spoznaje nisu u skladu s ponašanjem, tj. djelovanjem.

U stvarnosti, kognitivna disonanca se javlja među osobama koje pokušavaju opravdati vlastita ponašanja protivna gusto formiranim mrežama uvjerenja, stavova, ideja i mišljenja. Kod psihički uravnoteženih osoba ovakva psihološka, a ne logička nedosljednost, vodi osjećaju nelagode koji traje do trenutka razrješenja kognitivnog, intrapersonalnog konflikta, odnosno ponovnog postizanja unutarnje psihološke uravnoteženosti. Prema tome, zasigurno postoje kognicije (spoznaje) koje se međusobno isključuju i upravo takve nazivamo disonantnim. Međutim, jedan od bitnih elemenata ljudskog života uopće jest kontinuirano nastojanje prevladavanja kognitivne disonance, odnosno uspostavljanje ponovne kognitivne uravnoteženosti. Interesantno je da za razliku od kognitivne konzistencije kao usklađenosti vjerovanja, stavova, mišljenja i očekivanja s ponašanjem, u životu i sami često svjedočimo kognitivnoj neuravnoteženosti koja ne nastaje na biološkoj već na intelektualnoj razini. Ako osoba prihvaća dvije nekonzistentne spoznaje doživjet će pritisak motivacijskog sustava koji kao osjećaj gladi zahtijeva brzo zadovoljenje.

Festingerova teorija zapravo spada u skupinu teorija konzistencije, a započnje s premisom: Ljudi se osjećaju ugodnije u stanju kognitivne konzistencije ili psihičke uravnoteženosti. Drugim riječima, čovjeku je prirodnije biti u stanju homeostaze, psihičke uravnoteženosti, a kognitivni sustav, kao složeni međusobno djelujući skup vjerovanja, stavova, vrijednosti koje utječu na ponašanje ili su pod utjecajem ponašanja, predstavlja sredstvo kojim se postiže uravnoteženost (Littlejohn and Foss, 2005). Stoga je interesantno kako ljudi teško prihvaćaju spoznaje ili informacije koje ne potkrepljuju njihova već ranije usvojena ili oblikovana vjerovanja, samo kako bi izbjegli mogućnost pojave psihološke nekonzistentnosti. Tako ćemo radi opravdanja vlastitih stavova ili uvjerenja povjerovati i svojim vlastitim lažima, te ih čak i kognitivno potkrjepljivati lažnim argumentima ili pseudo-logičkom racionalizacijom. Zapravo, radi se o nekoj vrsti psihološke iracionalnosti s kojom se često suočavamo, kako personalno tako i interpersonalno. Često čujemo kako nije dobro prestati s pogubnom navikom pušenja jer prestanak vodi pretilosti, a pretilost je zdravstveno pogubnije stanje od samog pušenja. Kako se jednostavno zavaravamo, i to na takav način da čak i lažnim uvjerenjima opravdavamo potrebu za kognitivnom ravnotežom pa tako psihološku nekonzistenciju lažno, ali našem kognitivnom aparatu dostatno, dovodimo u stanje uravnoteženosti. Ipak, radi se o prirodnom fenomenu koji je samo potrebno spoznati i blagovremeno prevladati.

Jedan od ilustrativnih primjera kognitivne disonance vjerodostojno je prikazan u Ezopovoj basni Lisica i grožđe. Ugledala gladna lisica grožđe gdje visi na visokoj lozi i htjede ga dohvatiti, ali joj to u više pokušaja nije uspjelo. Udaljavajući se od visoke loze, reče sama sebi: „Kiselo je.“

Drew Westen, profesor na katedri za psihologiju i psihijatriju na Emory sveučilištu u Atlanti, jasno je pokazao da u trenutku dok je osoba u stanju kognitivne disonance misaoni procesi jednostavno prestaju, a u trenutku ponovnog uravnoteženja moždani centri za ugodu se ponovno aktiviraju. Prema tome, jasno je kako se u slučaju pojave diskrepancije odnosa uvjerenje-uvjerenje ili uvjerenje-ponašanje nešto mora promijeniti kako bi se kognitivni nesklad potpuno eliminirao ili privremeno relativizirao.

Uspješna i neuspješna rješenja

Općenito gledano, dva bitna faktora utječu na intenzitet disonance, a to su: broj disonantnih vjerovanja i značenja koje se dodjeljuju svakom od njih. U skladu s tim, postoje tri načina razrješenja disonance. Prvi od njih je reduciranje ili relativiziranje važnosti disonantnih vjerovanja. Najčešće ljudi to rade kroz ignoriranje ili eliminiranje disonantnih kognicija.

Ignoriranje disonantnih kognicija ljudima omogućuje činiti stvari koje bi inače doživjeli pogrešnima. Sjetite se primjera moralnoga studenta koji bi glasno osudio svaku vrstu prijevare na ispitu do trenutka u kojem je i sam počeo varati. Ili, sjetite se osoba koje su po svojim strogim moralnim standardima cijenili i vrednovali instituciju braka, a osuđivali svaku vrstu prijevare, ali samo do trenutka osobnog preljuba. Nakon toga su uslijedile ili kritike institucije braka ili pokušaji opravdanja nemoralnog čina.

Drugi čin je promjena značenja određenih kognicija koje generiraju promjenu vjerovanja ili ponašanja. Na taj način osoba će ublažiti svoju disonancu. Međurim, provednim se istraživanjima pokazuje da je promjena ponašanja rijetko zastupljena strategija postizanja kognitivne uravnoteženosti. Kad jedna disonantna kognicija ima jače značenje od druge, um se lakše nosi s disonancom.

Treći način je pridruživanje ili kreiranje novih kognicija koje uvelike pomažu u nadvladanju kognitivne disonance. Nove kognicije omogućuju minimaliziranje fenomena disonance.

Niz recentnih studija pokazuje kako religiozni ljudi najčešće biraju pogubnu strategiju relativiziranja, primjerice, striktnosti crkvenih normi ponašanja. Stanje uravnoteženosti se postiže biranjem između relativizacije vlastitih stavova, popuštanja prema vlastitim ili društvenih normama ponašanja ili čak dualističkih pristupom koji ističe kako se religiozne i sekularne norme definiraju u različitim paradigmatskih okvirima te ih stoga ne treba miješati. Primjerice, statistički se pokazuje kako je dualistički pristup, u nizu provedenih ispitivanja, najzastupljeniji u pogledu stavova i normi u vezi s brakom i bračnom zajednicom. Opravljanje potrebe za prevladavanjem kognitivne disonance iskazuje se u svima nama poznatoj maksimi: svako pravilo ima izuzetak. Tako opravdavanje neuspjeha ili propusta relativizacijom postojećih normi predstavlja samo pokušaj ublažavanja unutarnjeg konflikta koji nastaje neusklađenošću vlastitih postojećih i dominantnih vjerovanja i ponašanja (Argyle, 2000). Slično ispitivanju preferiranja konzistencije kod religioznih bilo bi i ispitivanje triangularne dosljednosti između misaone, čuvstvene i ponašajne komponente religioznih stavova, koja svakako predstavlja nužan aspekt religiozne zrelosti. Usto, svaka religija potiče dalje na što veću dosljednost religijskim vjerovanjima i normama. Festingerova teorija sugerira da i samo sudjelovanje u životu neke zajednice, čak i bez intenzivnog osobnog predanja, u pojedincima može uzrokovati prihvaćanje vjerovanja koja čine temelj zajedničkog života zajednice. Stoga je opravdano pretpostaviti ne samo da je izvjesna razina dosljednosti nužan preduvjet za razvoj zdrave religioznosti i da veća kognitivna dosljednost omogućuje motivaciju za intrinzičnom religioznošću, nego i da religioznost dalje generira dosljednost. Iskazano u terminima teorije kognitivne disonance, mogli bismo reći kako za osobu, koja je prihvatila religiju, njezina religioznost postaje integrirani i integralni skup kognicija koje karakteriziraju subjektivna važnost i obvezanost. Upravo zbog tih karakteristika kod osobe se povećava mogućnost pojave disonance kao i intezitet moguće nedosljednosti, što dovodi do povećane intrinzične motivacije za konzistencijom u cilju izbjegavanja ili reduciranja prevladavajućeg unutarnjeg nemira.

Najopasniju vjerničku strategiju nadvladavanja kognitivne disonantnosti predstavlja relativiziranje normativnosti postojećih vjerovanja, moralnih standarda, stavova, ideja, mišljenja i ponašanja. Primjere takve relativizacije u cilju postizanja kognitivne konzistencije, kao forme unutarnjeg zadovoljenja pojedinca, predstavljaju primjerice sljedeći iskazi:

„Nisam svetac“; „Bog oprašta svima pa će i meni“; „pa što, griješe i crkveni službenici“; „i drugi se nemoralno ponašaju“; ili „ma daj, kad vidim što drugi čine, ja sam svet“, itd.

Ovakav vid samoopravdanja prema Allportu predstavlja karakteristiku nezrele religioznosti (Allport, 1954). Zapravo, iz navedenih primjera uočavamo kako konzistentnost predstavlja podešavanje djelovanja s vlastitim moralnim ili bilo kojim drugim standardima. Stoga, preferiranje kognitivne konzistencije doprinosi prosocijalnom ponašanju i integritetu ličnosti te se i tako pokazuje kao element zrele religioznosti svakog vjernika.

Iz ovog možemo dosljedno zaključiti kako svaki vid opravdanja ponašanja ili mišljenja koje nije konzistentno s ranije usvojenim vjerovanjima, stavovima, idejama i mišljenjima predstavlja jedan vid religiozne nezrelosti, ukoliko nije došlo do razložno potrebne promjene uvjerenja ili ponašanja. Vjera tako traži realnu motivaciju koja proizlazi iz unutarnje konzistencije mreže nebrojenih vjerovanja i ponašanja, odnosno iz vjerničke zrelosti.

Prema tome, trenutačni ključ rješenja je postati svjestan misaonih procesa koji nam pomažu priznati pogreške, a ne ih racionalizirati, tj. lažno opravdavati. Drugim riječima, nove nam spoznaje mogu pomoći pri svjesnom donošenju odluka, pri čemu se oslobađamo automatskog, samozaštitničkog mehanizma koji uvijek u našu korist otklanja neugodu, odgovornost i svijest o pogreškama.

U Sarajevu, 14. 7. 2016.

I. Ž.

REFERENCE:

Festinger, L. (1957): A Theory of Cognitive Dissonance. Stanford, CA: Stanford University Press

Littlejohn, S. W. & Foss, K. A. (2005): Theories of Human Communication (8th ed.). Belmont, CA: Thomson/Wadsworth

Allport, G. W. (1954): The Individual and His Religion. New York: Macmillan

Argyle, M. (2000): Psychology and Religion: An Introduction. London and New York, Routledge

Ariely, D. (2009): Predvidljivo iracionalni. Nevidljive sile koje upravljaju našim odlukama. VBZ, Zagreb