O trajanju
Jedina loša i negativna mjerna jedinica neuspješnosti ljudskog života zove se trajanje. Svaki ljudski život u odnosu na trajanje osuđen je na neuspjeh. Ne trajemo koliko bismo voljeli i željeli, nego koliko je određeno.
NEUROZNANOST I PITANJE SUDBINE LJUDSKE SVIJESTI NAKON SMRTI
„Vjerujem da svijest, ili ono što joj neposredno prethodi, proto-svijest, cijelo vrijeme postoje u svemiru, možda još od vremena Velikog praska“ – dr. Stuart Hameroff.
DVIJE LJUBAVI
Postoji kontrast ljubav/mržnja, ali postoji i jedan drugi, možda još i oštriji te dublji kontrast, kontrast ljubav/ljubav.
O ŽIVOTU
Vjerovati da mi se dogodio život ponekad znači vjerovati da je život nemoćan, sterilan i nesposoban da se prelije onkraj našeg zadnjeg otkucaja srca i naše zadnje ljudske misli. Ali vjerovati da sam se dogodio životu i da je moj život bio u svijetu i izvan svijeta prije mene znači vjerovati da je život daleko snažniji i moćniji od mojih ljudskih, nesavršenih i slabašnih slika o njemu.
NESREĆA
Veliki trenutci dolaze neopaženo. U život. Dobri. Loši. Odvratni. Poželjni. Svejedno. Nije znala. Nije naučila. Nitko joj nije rekao. Nigdje. Ni u školi. Ni kod kuće. Ni na poslu. Nigdje. Nikad. I njezin je došao. Iznenada. Skrivao se…
RAZGOVOR O SMRTI (Razgovor o paklu – III. dio)
Sa smrću čovjek je počeo živjeti u strahu od vremena, pokušavajući izbjeći misao da sada i vrijeme živi u njemu. Ne samo da vrijeme živi u čovjeku, nego je čovjek svjestan da vrijeme živi u njemu i on u vremenu. A to se vidi kroz ono što čovjek zove strahom…
O laži
Laž je uvijek bila samo kratki predah na putu kojim idu vrijeme i istina, predah koji iako ne bismo smjeli, ipak nekad uzmemo da odahnemo od umora, prašine i duga puta. Vrijeme i istina možda i ne zamjere te male i skrivene predahe uz životne postaje. Zapravo, vrijeme i istina ne zamjere ništa. Oni samo prolaze i kupe sve one putnike kojima je dosta predaha i čekanja na nekoj životnoj postaji i vode ih prema kraju tamo negdje gdje vrijeme i istina se više ne razlikuju nego postaju jedno.
BOG I GOSPODIN MOUNIER
Gospodin Mounier nemoćno je promatrao oči svoje supruge. Njezine oči bile su umorne, ali blage. Pitao se kako je mogla biti tako mirna u takvoj situaciji? Čudilo ga je što ne protestira protiv svemira, providnosti, ili bilo koje sile koja je ovo dopustila. U sebi je proklinjao. Proklinjao život, svrhu, smisao, sreću, budućnost, radost… Jer njemu je sve bilo besmisleno bez njegove supruge.
SUSRET
Gledala sam sitna zrnca prašine kako se lepršavo poigravaju sa svjetlom lampe na mom stolu i nestaju negdje na komadu papira ispred mene. Promatrala sam svoju ruku, svoje prste koji su nehajno bili prebačeni preko papira. Nekad su moje ruke bile lijepe, mlade, vitke i tražile su ljubav. Sada nakon toliko godina te iste ruke pomalo suhe, opore, prošarane borama govore o meni, mojim nadama, snovima i ožiljcima.
Osuditi neprijatelja
Ako ništa drugo, smrt zaključuje sve nepravde i podlosti koje u životu preživimo i zaključuje život onoga koji nam te nepravde i podlosti čini. Čini se nevažnim čiji će život smrt ranije zaključiti, naš ili njegov. Ostati kao žrtva tuđe nepravde i podlosti i uživati ostatak života slobodni od progonitelja čini nam se kao pravda.
