NEUROZA KAO NADOMJESTAK ZA LEGITIMNU PATNJU
Iza neuroze se vrlo često krije sva prirodna i nužna patnja koju čovjek nije bio voljan podnijeti.
RAZGOVOR O NASILJU (Razgovor o paklu – X. dio)
Ah, nasilje! Stariji đavao uzdrhta od zadovoljstva. – Bezumno nasilje, nasilje nad nemoćnima, nad djecom, genocidi, ratovi oduvijek je bilo naše glavno oružje bar kad su ljudi u pitanju. Usne starijeg đavla izviju se u zloban smiješak dok je govorio, a oči mu poprime luđački sjaj. Vidjelo se da uživa.
O patnji i bezobrazluku
Ponekad se čovjek nalazi u velikoj i ljudskoj, ako je religiozan, i u vjerskoj dilemi: Je li ono što trenutno trpi i podnosi kao patnju stvarno patnja ili je netko samo bezobrazan i ne želi mijenjati ili barem pokušati mijenjati vlastiti karakter?
Križ na javnom mjestu
Postoje dvije vrste institucija. Jedne ćemo nazvati institucijama duha. Druge ćemo nazvati institucijama materije. Obje vrste institucija smo tako nazvali imajući na umu ono što kolokvijalno zovemo identitetom. Identitet je temelj prema kojemu se čovjek ravna kada nastoji razumjeti stvarnost. Institucije duha su takve naravi da u bitnom formiraju identitet čovjeka. Institucije duha formiraju identitet. Pomoću institucija duha čovjeka razumijeva stvarnost i svijet oko sebe. Religija je jedna od temeljnih institucija duha koja formira čovjekov identitet i kojom čovjek razumijeva stvarnost. Kršćanstvo je stoga osim što je religija također institucija duha.
USKRSNUĆE
Svijetlo sunca dopiralo je kroz prozirnu tkaninu na prozoru. Otvorim oči. Udahnem duboko. Danas je trebalo početi proljetnu sjetvu u polju. Nevoljko ustanem. Stresem se pri pomisli na napor koji me čeka. Uzmem haljinu od grubog platna i prašnjave sandale i iziđem u dvorište. Nekoliko cvjetova je dobilo boju. Znak proljeća. Bio je početak četvrtog mjeseca. Stanovao sam u maloj kući od opeke na rubu Jeruzalema, blizu potoka koji je prolazio većim dijelom grada. Kuće su bile načičkane jedna uz drugu. Uskim ulicama u vrijeme gužve jedva se prolazilo. Vriska djece i putujućih trgovaca kao i domaćih stanovnika znala je biti nepodnošljiva. Prijeđem nekoliko metara kroz dvorište do male kolibe daščare. Gurnem u stranu na brzinu sklepana vrata. Uzmem srp, motiku, i nekoliko drugih alatki. Stavim ih u veliku pletenu vreću, stegnem prošivenim konopom i izbacim van u dvorište. Vratim se u kuću.
Križni put
Tanko pleteno uže duboko se zarezalo u moja zapešća. Osjećao sam tu i tamo toplinu na vrhovima prstiju. Gubio sam osjećaj u rukama. Od umora sam jedva stajao. Napuklo rebro probadalo je moja pluća žestokom boli svaki put kad bih udahnuo. Osjećao sam hladnoću. Vezanih ruku, bos, omotan u grubi plašt rimskog vojnika stajao sam i slušao gubavca kojega sam izliječio kako govori velikom svećeniku o meni. Nije bilo u njegovim očima povjerenja kad je onomad u Jeruzalemu stao pred mene i molio da ga ozdravim. Oči su mu bile ispunjene mješavinom straha, lukavosti, proračunatosti i pohlepe. Ljudske oči. Prijevarne i prijetvorne. Jednom su me molile, a sada su me prezirale očekujući nagradu za svoju rabotu. Nekada gubavac, a sada čist čovjek govorio je o meni i protiv mene.
