By Oliver Jurišić 19 listopada, 2020 Filozofija Oliver Jurišić 5 komentara

O zahvalnosti

Ima onih kojima ne možemo zahvaliti jer nikada nećemo imati priliku susresti ih. Kao liječnik koji je spasio naš život u utrobi majke. Dok odrastemo dovoljno zrelo da imamo svijest o zahvalnosti, moguće je da njega neće biti. Više je onih kojima treba biti zahvalan iako ih nema s nama, nego onih koje susrećemo i koje poznajemo. Samo za naš život i postojanje bio je potreban prilično dugačak lanac ljudi kako bismo se mi rodili. Osim roditelja, eventualno bake i djeda, svi ostali preci su već pokojni. Kako zahvaliti onima kojima smo dužni zahvaljivati iako ih ne poznajemo, ili ih se ne sjećamo ili za njih nikada nismo čuli? Kome smo sve dužni zahvalnost za ono dokle smo dosegli danas u životu? I koliko njih je još među živima kojima je moguće izreći zahvalu „oči u oči“. Mnoštvo različitih ljudi prošli su kroz naš život. Rodbina, susjedi, odgojitelji, nastavnici, profesori, službenici, kolege, poznanici, prijatelji i toliki drugi nepoznati ljudi koji za nas nešto čine u ovom trenutku iako o tome ništa ne znamo. Kako im svima zahvaliti, da svatko od njih dobije pravedan „komad“ zahvalnosti, da nitko ne bude od njih zakinut i da se svatko od njih osjeti ponosnim, zadovoljnim i ispunjenim što je dio svog života uložio bilo u naše rođenje i prve korake i riječi, bilo u naše odrastanje, bilo u naše prve početke u školskim klupama, na fakultetu, na poslu, u životu. Biti zahvalan tolikim poznatim i nepoznatim dobročiniteljima za svoj život i postojanje ne može se uvijek dajući svakome ponaosob neki dar u znak sjećanja i zahvalnosti. Pokojnim ljudima kojih se sjećamo sa zahvalnošću ne možemo pružiti velikog dara, osim ponekad cvijeta ili svijeće na grobu. I živima koji su još s nama ne pružamo uvijek dovoljno zahvalnosti jer ono što najbrže zaboravljamo je tuđe dobročinstvo. Zaboravljajući dobročinstvo, i zahvalnost zaboravljamo. Ima li nekog drugog načina kako svima njima i mrtvima i živima koji od nas očekuju zahvalnost, zahvalnost iskazati? Možda je život koji bi bio prožet ljudskim i čovječnim osjećajem prema drugima bio način kako ćemo im zahvaliti? Netko tko je uložio u naše obrazovanje kao učitelj, nastavnik, profesor sigurno bi bio ispunjen kada bi saznao da smo nastavili biti marljivi i radišni u stjecanju znanja koje smo od njega/nje primili. Živeći kroz marljivost i radišnost, njima koji su nam znanje prenosili iskazujemo zahvalnost. Netko tko je uložio u naše zdravlje prateći i vodeći brigu o rizičnoj trudnoći naše majke bio bi zadovoljan kada bi saznao da o svom zdravlju vodimo brigu koliko možemo i da smo u tome savjesni i odgovorni. Netko tko je uložio u naš odgoj, hranio nas, oblačio i osiguravao nam krov nad glavom bio bi sretan kada bi saznao da smo se naučili žrtvovati, truditi se i boriti kroz život jer smo od njih to naučili.

I tako marljivost, radišnost, briga o sebi i drugima, sposobnost i volja da se žrtvujemo, da se trudimo, da se borimo i da ne odustajemo, sve se to stapa u jednu specifičnu ljudskost i čovječnost koja se zove naš život i načinom kako ga živimo bivamo zahvalni ili nezahvalni prema onima koji od nas zahvalnost očekuju. Kada bismo kojim slučajem mogli osvrnuti se preko ramena i pogledati unatrag pogledom koji nije fizički, nego neki drugi, vidjeli bismo veliku kolonu ljudi koji su ovako ili onako nešto od sebe uložili u nas, bilo materijalno, bilo fizički, bilo duhovno i intelektualno. Njima koji nas gledaju u leđa i nadaju se da ćemo u životu primijeniti sve dobro i plemenito čemu su nas poučili i što su nam prenijeli dugujemo zahvalnost. Rijetko kome od njih možemo pojedinačno zahvaliti jer ih više ili nema ili ne znamo gdje su jer smo izgubili tolike međusobne kontakte i veze. Ipak jedinstvenim činom življenja života koji je duboko prožet ljudskošću i čovječnošću prema drugima bivamo istovremeno zahvalni ljudima koji su živjeli na različitim krajevima svijeta i u različitim vremenskim epohama. Našim nastojanjima da živimo život dostojan čovjeka poštujući druge i sebe jednako se raduje i učitelj iz osnovne škole od prije nekoliko godina, kao i neki naš predak od prije nekoliko desetljeća kojega nikada nismo imali priliku upoznati. Našem pokušaju da ne padnemo i trudimo se na pasti ispod granice čovječnosti prema sebi, ali još više prema drugom jednako se nadaju i očekuju ga i naš donedavni profesor u srednjoj školi ili fakultetu, kao i ona medicinska sestra i liječnik koji su bili prisutni kad smo se rađali. Našem trudu da budemo plemeniti prema ljudima jednako se raduju i naš pokojni otac i još uvijek živa majka. Tolikim poznatim i nepoznatim dobročiniteljima zbog kojih smo tu gdje jesmo najlakše je i u jedno najteže zahvaljivati življenjem života o kojem su nam govorili, kojem su nas poučavali i kojega su od nas očekivali i očekuju. Živjeti život i biti čovjek na određeni način unaprijed govori dovoljno o tome koliko smo i jesmo li ili nismo zahvalni drugima koji su od svoga uzimali i darivali nama. Zahvaliti tolikima bez stalnog osjećaja krivnje jesam li zahvalan/zahvalna svima može se svojim životom i življenjem. Sve naše plemenitosti, marljivosti, spremnosti na žrtvu, odricanja, napori, nastojanja, pokušaji prožeti ljudskošću i čovječnošću nisu ništa drugo nego naš skromni pokušaj da mnogima i tolikima koji su u nas ulagali, nas poučavali, s nama živjeli, s nama se borili i s nama se trudili i s nama pokušavali nešto postići pokažemo da nas još uvijek nije napustio osjećaj zahvalnosti i sve dok smo tog osjećaja svjesni, nećemo zaboraviti dobročinstva tolikih ljudi. Iako čovjek najbrže, najlakše zaboravi dobročinstvo i postane gluh i slijep na potrebu i obvezu onoga uvijek obvezujućeg i zahtjevnog biti zahvalan drugima kroz svoj vlastiti život i način njegovog življenja u odnosu prema drugim ljudima.

U Sarajevu 19. 10. 2020.

O. J.