MOŽE LI ISKUSTVO OSJEĆAJA BESMISLA ŽIVOTA POKATKADA BITI I DOBRIM POKAZATELJEM?
Osjećaj besmisla života stoji u uskoj vezi s različitim životnim razočaranjima, kojima nerijetko kumuju i neki biološki procesi. Naime, s vremenom naše tijelo počinje slabije lučiti različite hormone i enzime zbog čijeg se optimalnog prisustva u mladosti upravo i osjećamo tako dobro, pa čak i u onim mladalačkim epizodama kad nam realno baš i nije tako dobro. Stoga se osjećaj besmisla uglavnom i javlja u srednjoj životnoj dobi, sa onim što se kolokvijalno naziva kriza srednjih godina. Naznačenom osjećaju tada dodatno kumuje i taj specifični „prijelomnički” karakter četrdesetih godina, ono: kad si još uvijek previše mlad da odustaneš od života, no kad si već dovoljno star da bi opet započinjao s nekim novim stvarima i zanimacijama (M. Selimović). A nije li to već samo po sebi nešto poprilično besmisleno? I možeš nešto još, a i ne možeš … i htio bi, i ne bi htio, jer znaš da ne bi imalo smisla, kao što ti ionako već puno toga nema smisla.
Osjećaj besmisla kao prizma osobnog svjetonazora
Najteže kod osjećaja besmisla i jest to što ne vidiš samo za momentalno da ti je život besmislen, nego što se taj vidik proteže na svaku moguću stranu, i u prošlost i u budućnost. To je baš nešto poput nametnute prizme kroz koju gledaš u što god gledao. Čovjek koji se hrve sa osjećajem besmisla ispred sebe teško može vidjeti svjetlu budućnost, kao što, s druge strane, obično već žali što se uopće rodio, a to sve skupa i jest ono što osjećaju besmisla daje privid totaliteta i konačno dosegnute mračne sudbine. Međutim, to definitivno ne mora biti tako. Potrebno je samo malo distancirati se od svog trenutnog vidika i situacije. Jer svi mi u sebi nosimo sjećanja i na životne periode kad je itekako bilo smisla, kao što znamo i za brojna iskustva ljudi koji jasno svjedoče da su kroz ovakve krize ne samo prošli nego čak i izašli obnovljeni te mnogo snažniji. Najučinkovitije što možemo poduzeti protiv svoga besmisla i jest to da mu pridodamo vidik prolazne životne faze, i jednom kad mu na taj način zadamo udarac u predjelu njegove prividne konačnosti i totaliteta, vjerojatno ga nećemo ono automatski izbaciti iz svoga života, ali ćemo ga u svakom slučaju prepoloviti ili barem desetkovati, te na taj način sebi stvoriti pretpostavku za novi životni zamah i konačnu pobjedu.
Osjećaj besmisla kao pretpostavka istinske slobode i razumnog života
Ništa ti se ne da; ništa te ne zanima. Obećavaju ti ponešto tu i tamo, ali već znaš iz iskustva, što više obećavaju, to te obično više prevare ili barem ono benigno zavaraju. Kao što u ostalom već znaš da ni samom sebi ne treba previše vjerovati kad si ono nešto u dobroj vjeri naobećavaš. Grozno … strašno … kojeg li neljudskog besmisla!? No, čekaj malo! Nije li ovo sve skupa sloboda? Ono mislim prava pravcata sloboda? Po prvi puta u životu stvarno sloboda? Prirođeni nagoni su u međuvremenu splasnuli i ne mogu te više tek tako kao junca natjerati da potrčiš za svim onim što ti izgleda obećavajuće ili barem dobro miriše i izgleda. Tu je i ona najskuplja – životna škola. Razaznaješ šupljake i praznoslove, kao i općenito sve one ljude i situacije za koje pouzdano znaš da ti ne odgovaraju. Jest, istina je da je sa svim tim nastupila sada i neka čudna i sablasna pustoš i praznina, koju još treba apsolvirati i nadići. No, to je ipak sloboda, kao i prilika da se konačno počne živjeti promišljeno i sa svrhom, pa šta god to bilo. Jest strašno, i s razlogom je strašno. To je granica gdje prestaje sve dosadašnje i počinje nešto posve novo. Toliko strašno, da neki ljudi nažalost ni ne prežive ovaj period. Čak ako i shvatimo da smo sve do sada bili u mnogim zabludama, ali ono, čekaj malo, nisu li to naše zablude!? Srodili smo se s njima, i one su sad dio nas i našega identiteta, a identitet je po sebi strašno osjetljivo područje koje generira strahovite reakcije ako se ovaj osjeti ugroženim i povrijeđenim. Stoga, fenomenologija osjećaja besmisla po sebi i jest vrlo bliska fenomenologiji smrti. Da, umro si … nema ti pomoći! E sad, jedino ono još odlučiti se oko toga je li smrt kraj ili je ona ipak transformacija i početak novog života? A tu važi, usprkos svim argumentima vjere i nevjere, svaki čovjek se oko ovih stvari u konačnici mora navlastito odlučiti. „Da, umro sam, točka!” Ili: „Da, umro sam, transformiram se … krećem dalje … tj. zapravo po prvi put stvarno ja kao ja nešto krećem i pokrećem!” Jer, ne tjeraju me više nagoni, a ni drugi ljudi me ne mogu više tako lako zavarati…
Osjećaj besmisla kao specifično ljudski čin i herojsko dostignuće
Jedno je sigurno. Životinje nemaju problema sa osjećajem besmisla. Odnosno, postaju depresivne pokatkad tek u društvu ljudi i njima pripadajućeg besmisla. To nam i govori da, koliko god tegoban bio, osjećaj besmisla je posve ljudski čin i iskustvo. Štoviše, skloniji su mu inteligentniji ljudi od onih manje inteligentnih. Jer i mora se biti naglašeno inteligentnim da bi se proniknulo u nevaljane razloge prividnog smisla. Tko ovako nešto ne može, i pored svih mršavih životnih rezultata, i dalje će se nešto olako nadati i za nečim pogubnim radosno juriti, ili će jednostavno biti zadovoljan mizerijom golog preživljavanja. Stoga je osjećaj besmisla neminovno i svojevrsno herojsko dostignuće. Netko se uspije popeti na Everest, a netko dosegne sve do samog besmisla. I zato stvarno, nije li šteta da jedan takav genijalan talent tu trajno zapne, premda će ga besmisao neminovno pokušati nagovoriti da mu je upravo tu mjesto i trajno utočište. Besmisao to itekako želi, jer to i jest sam vrhunac besmisla: Natjerati jednu posve smislenu ljudsku osobnost da skonča u ambisima besmisla.
U Sarajevu 16. IV. 2022.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: niserin