O sudbini

Kada se nešto dogodi zna se reći kako je to bila sudbina. Sudbina je bila da se upoznamo, sudbina je bila da se rastanemo, sudbina je bila da se ne vidimo, da se ne pozdravimo ili obrnuto. Sudbina je privlačna, ona čovjeka oslobađa odgovornosti za ono što radi. U krivim odlukama života uvijek se može pozvati na sudbinu i teret odgovornosti prebaciti na nju.

Sudbina je romantična, ona običnu ljudsku ljubav pretvara u kozmički događaj, u neopisiv događaj u kojem sudjeluju i zvijezde i planeti, cijeli svemir. Sudbina je umirujuća, ona čovjeka potiče da prihvati stanje stvari onakvim kakvo jest, da se ne suprotstavlja, da ne protestira, da ne mijenja i ne pokušava mijenjati. Sudbina je religiozna, čovjeka postavlja u odnos prema Bogu gdje je Bog već sve dogovorio sam sa sobom o čovjeku bez da je čovjeka išta pitao o tome i čovjek može slobodno i bez opterećenja nastaviti kroz život.

Je li Bog dogovorio sam sa sobom da je sudbina nekog čovjeka da cijeli život bude invalid i bolestan i da se treba s tim pomiriti, jer je to naprosto volja Božja? Je li to znači da takav čovjek mora prihvatiti sudbinu i ne pokušavati nikad poboljšati svoje zdravlje i život? Je li Bog dogovorio sam sa sobom da neki roditelji trebaju dobiti bolesno dijete i cijeli život voditi brigu o njemu? Je li se oni trebaju pomiriti sa sudbinom ili se barem pokušati boriti za bolji život svoga djeteta? Je li Bog dogovorio sam sa sobom da netko cijeli život mora biti nesretan, zlostavljan, progonjen i vrijeđan? Ako se Bog dogovorio sam sa sobom bez da je ikoga išta pitao o tome, onda je on vrlo sebičan Bog i ni najmanje nije fer ako to naziva sudbinom i ne dopušta čovjeku da promijeni svoje stanje, svoj život.

Sudbina je dvolična, jer dok čovjeka oslobađa odgovornosti za nešto zašto treba biti odgovoran, u isto vrijeme ga potiče da nastavi jer je to njegova sudbina. Sudbina je surova, jer dok u isto vrijeme govori o čovjeku da mu je takva i takva ljubav bila suđena i odvlači ga od stvarnosti, u isto ga vrijeme potiče da u stvarnom životu bude lijen i neodgovoran jer sudbina će sve voditi, njegovo je samo da se pusti vodstvu sudbine.

Sudbina je nereligiozna, čovjeka pretvara u roba koji pred Bogom ne smije podignuti pogled i postaviti pitanje o vlastitom životu.

Zlo i sudbina

Zašto čovjek vjeruje u sudbinu?

Jer mu vjera u sudbinu pomaže da pokuša životne događaje staviti u određeni red i nositi se s njima.

Jer mu vjera u sudbinu daje mogućnost da bude neodgovoran prema sebi i prema drugima.

Jer mu vjera u sudbinu omogućuje da odgovornost za sve – pogotovo za zlo koje čini – prebaci na Stvoritelja i ljude oko njega.

Ponajviše, sudbina je isprika pred samim sobom za vlastitu neodgovornost, obveze i djela. Alkoholičar, kockar, nasilnik, općenito čovjek kada čini zlo često kaže kako je njegova sudbina da to bude i kako bilo kakav pokušaj da se promijeni ne samo da nije potreban, nego je i protiv njegove sudbine. Raspadnuti brakovi zbog nebrige, neodgovornosti, nasilja i zlostavljanja su valjda također sudbina. Bilo je suđeno ljudima da se razvedu, bez obzira na sav njihov trud i napor da spase svoj brak i ljubav. To je onaj trenutak kad je sudbina tako privlačna, jer skida odgovornost s čovjeka i čovjek će reći kako je bio nemoćan pred sudbinom iako ništa nije pokušao učiniti da sebe promijeni.

Prometna nesreće, iznenadne i nesretne smrti su također momenti sudbine, onog religioznog u sudbini kada se kaže kako je to sigurno bila Božja volja. Zašto bi bila Božja volja da se dvoje ljudi u braku zlostavljaju, mrze i napadaju jedno drugo, zašto bi bila Božja volja da si stvaraju nezacjeljive emocionalne i duhovne rane, kako sebi tako i svojoj djeci? Zašto bi bila Božja volja da u prometnoj nesreći izgubimo mlade živote, zašto bi bila Božja volja da u iznenadnim umiranjima mladih roditelja djeca ostaju siročad, zašto bi ratovi i naša međusobna ubijanja bili Božja volja, odnosno sudbina? Kakav je to Bog onda i kakva je to sudbina?

To je religiozni trenutak sudbine, Bog je sve već odredio i zacrtao bez nas, mi nismo krivi On je. I još više, On je opravdanje čak i za zlo koje činimo jedni drugima, jer i to je dio sudbine koju nam je Bog namijenio i odredio i protiv koje ne možemo učiniti ništa. Njegova je odredba preko sudbine da budemo zli i da činimo zlo, jer On je stvoritelj čovjekove sudbine.

Sudbina je dvolična jer želi čovjeka osloboditi njegove odgovornosti za zlo i prebaciti svu krivnju na Boga. Sudbina je surova jer preko Boga zlo opravdava i dopušta ga da se čini pod izlikom čovjekove nemoći pred božanskom strahotom koju zove sudbina. Sudbina je nereligiozna jer je Bog sudbine strašan bez ikakvog osjećaja za stvorenje koje je stvorio.

Umjesto zaključka

Sudbina se može činiti privlačnom, romantičnom i religioznom, pravim objašnjenjem onoga što čovjek nekada nije sposoban razumijeti i prihvatiti. Ali sudbina ne dopušta čovjeku da bude slobodan, ona ne želi da čovjek pokuša promijeniti nešto, popraviti i učiniti boljim, pred zlom sudbina čovjeka učini rezigniranim i očajnim jer ne može promijeniti sudbinu, ili ga učini hladnim i neosjetljivim jer je činiti zlo njegova sudbina. A u svemu tome ako se ne može drugačije, uvijek se može reći kako je Bog stvorio sudbinu i kako čovjek ima biti poslušan i ne postavljati nikakva pitanja i ne pokušavati biti niti bolji niti odgovorniji prema drugima i nastojati promijeniti barem jedan mali djelić svijeta i učiniti ga manje zlim, a više boljim.

Nitko nije „krojač svoje sudbine“ jer je nema, ali svatko je „krojač svoje slobode“ jer je ima. Odatle proizlazi odgovornost svakoga od nas za ono što činimo ili propuštamo učiniti, a ne iz sudbine koja je iluzija i pokušaj prebacivanja vlastite odgovornosti na Božja „ramena“.

U Sarajevu, 3. 7. 2017.

O. J.