By Oliver Jurišić 28 veljače, 2020 Filozofija Oliver Jurišić 1 Comment

O sitnicama

Pitanje jesi li za kavu može dovesti do braka. Nemoguće? Nije. Ima ih kojima se dogodilo. Isto pitanje može dovesti do dotada nemogućeg pomirenja. Prigovor opet si zaboravio izbaciti smeće može dovesti do razvoda. Nemoguće? Možda. Ipak ima ih koji su se zbog vreće smeća razveli. Rekli bismo… Ah, sitnice. Kava, neizbačeno smeće, prljavo suđe, neuredan krevet, bačene čarape u dnevnoj sobi, loše parkiran auto, crveno na semaforu, parking pored shopping centra. Sitnice. Jesu. Kao što kažu da leptir koji maše krilima na jednom kraju svijeta može izazvati uragan na drugom kraju.

Sve počinje sitnicama. I mi sami. Počinjemo kao bebe. Sitni. Bespomoćni. Završavamo kao odrasli. Radnici. Bankari. Ekonomisti. Glumci. Pisci. Slikari. Državnici. Zločinci. Sveci. Slijepi smo za sitnice. Ne vidimo ih. Ne razumijemo njihovu snagu. Podcjenjujemo njihovu moć. Njihova eksplozija nas odnese poput bujice. Čudimo se. Ne vjerujemo. Pitamo se. Kako nas je kava dovela do braka? Kako nas je prljav tanjur odveo u razvod? Kako nas je tuđe ime odvelo u rat? Kako nas je tuđa gesta odvela u mržnju? Valjda od samog svog početka čovjek želi biti velik, snažan i moćan. Mašta o tome da je božanstvo. Sitnice ga ne zanimaju. Naporne su i dosadne. Njihova bespomoćnost ga nervira. Želi ih zaobiđi. Zašto raspravljati o takvoj sitnici kao što su prljave čarape u dnevnoj sobi?

Sitnice su okidač. Tih. Šutljiv. Nevidljiv. One se poput zrnaca skupljaju u veliku vreću. Kada vreća više ne može primiti ni jedno jedino zrno, brzo se stvori višak i ona pukne. Sve se raspadne i prospe. I vreća. I zrna. I sitnice. Kupe se u nama. Jedna po jedna. Zrno po zrno. Varamo se kad mislimo da smo poput vreće bez dna u koju mogu stati sva zrna svijeta. Brzo se uvjerimo da postoji određeni broj sitnica koje možemo primiti. Kada pređemo mjeru, nastaje eksplozija i raspad. Uvijek sebi govorimo… ah… sitnice. Nije važna. Nisu važne. Ali kako nisu važne kad se zbog njih događaju čudesa i katastrofe? Od sitnica je satkan život. Nitko ne napiše gotovu knjigu odmah. Počne s jednom riječi. I dođe do zbirke poezije. Nitko ne shvati sve. Počne s jednom misli. I dođe do znanstvenog otkrića. Nitko nije kreativan u svemu. Počne s jednom idejom. I dođe do svjetski poznatog brenda. Nitko nije velik čovjek. Počne s jednim bespomoćnim plačem. I dođe do mjesta kralja nad velikim brojem ljudi i nepreglednim teritorijem o kome će se govoriti do kraja ljudske povijesti. Kao da je i svijet počeo sitnicom. Eksplozijom sitne čestice. I dođe do velikog svemira. Kao da je (za religiozne) stvaranje počelo sitnicom. Riječima neka bude. I nastade raznoliki svijet i priroda. Kao da sitnice stoje u temelju svega. Kao da je sitnica ono što sve pokreće. Na dobro. Ili zlo.

Ali mi ne vidimo. I samo ponavljamo… ah… pusti… sitnice. Kao da hoćemo reći pusti sitnice su kao i glupost. To je jedno te isto. O tome ne treba misliti. Treba ih izbjegavati. Ali i sitnica i glupost mogu dovesti do velikih promjena. Dobrih ili loših. Ako se o njima ne vodi računa. Na vrijeme. Jer zaista se čini glupošću reagirati na prljavu čašu i tanjur jer, pobogu, to je sitnica. I dok se okrenemo, eto nas kod advokata za razvod. Ne vjerujemo da su prljava čaša i tanjur razlog. Osjećamo se glupo ako pokušamo to istaknuti kao bilo kakav razlog. Opet osjećamo da je ta sitnica, ta glupost bila kap koja je prelila čašu. Pa i kap koja je prelila čašu je sitnica, glupost. I izazove poplavu i potop.

Gdje kod se osvrnemo oko sebe i zastanemo, vidjet ćemo. Što? Sitnice. Bezbroj njih. Kao nepregledan roj pčela koji tiho zuji oko naše glave. Gdje god se okrenemo, mislit ćemo da vidimo nešto veliko. Ali sve je to napravljeno od sitnica. Most? Izgleda velik. Ali napravljen je od bezbroj sitnih zrna cementa i pijeska i koječega još. Zgrada? Izgleda velika. Ali napravljena je od velikog broja sitnih blokova i željeza. Sve oko nas se može rastaviti na sitnice. Ne bi bilo moguće kad se cijeli svijet i mi sami ne bi sastojao od sitnica. A mi? Mi kao i obično i prema ustaljenom redu. Ponavljamo unedogled. Ah… pusti… sitnice. Nevažne. Nebitne. Obične gluposti. Nisu vrijedne spomena. S njima se ništa ne može niti postići niti dobiti. S kavom. S prljavom čašom. S gestom. S imenom. S parkingom. Obične male i sitne gluposti.

Ah… sitnice, snažno oružje protiv naše umišljenosti da se rađamo veliki i nepobjedivi. Ah… sitnice, sramota koju želimo sakriti jer ne možemo priznati da nas je vreća smeća dovela do kraha ljubavi, da nas je ime dovelo do rata protiv drugoga, da nas je gesta dovela do mržnje protiv cijelog jednog naroda. Ah… sitnice, naše male gluposti i naše male sramote koje skrivamo da ne bismo morali priznati sebi da smo ipak na kraju krajeva kao i svi drugi rođeni kao sitne i bespomoćne bebe. Da smo na svijet došli kao plačljive i bespomoćne sitnice.

U Sarajevu 28. 2. 2020.

O. J.