By Oliver Jurišić 14 kolovoza, 2020 Filozofija Oliver Jurišić 0 Comments

O pripadanju

I kad smo najusamljeniji, želimo pripadati. Ako nas nitko neće, pripadat ćemo sebi. To uvijek možemo. Kad smo dovoljno očajni, pustit ćemo se i pripadati stvarima iako su mrtve i nepokretne. I stvar nas može vezati uza se jače nego čovjek. Teško je pripadati ljudima ili čovjeku. Nismo sigurni koliko smijemo pripadati. Posve ili polovično. Pripadati jednim dijelom sebe? Drugim dijelom biti odsutni i ne pripadati nikomu? Zadržati za sebe ono najskrivenije i pripadati isključivo sebi? Nikada se ne otkrivati dokraja i ne razgolititi sebe do konačne neskrivenosti? Teško je pripadati. Nestabilno. Podložno promjenama i odlascima. Prolascima kroz život. Danas mi pripadaš. Sutra te već nema. Danas ti pripadam. Uskoro me nema. Ne znam te. Ne prepoznaješ me. Pripadanje nam izmiče. Ili nas razočara. Jer je djelomično. Nepotpuno. Polovično. Ponekad i dvolično. Glumljeno. Može li nam išta pripadati dokraja? Možemo li pripadati bez rezerve? Bez računice? Neka naša pripadanja su uvjetovana. Nismo ih birali. Dogodila su se. Nismo pitani. Ne znači da su time loša. Neka su dobra. Vrijedna. Važna. Korisna. Neka pripadanja su opterećujuća. Nametnuta. Teretna. Teško ih se osloboditi. Vuku se za nama. Slobodno i izabrano pripadanje je rijetko. Ali je istinsko. Rijetko jer se događa kada smo dovoljno slobodni i svjesni da biramo. Istinska jer tek tu i tamo slobodno odlučujemo pripadati. Izabrati slobodnu pripadnost može biti opasno. Neće nas svi razumjeti. Neki će nas osuditi. Neki će se podsmjehivati. Bit će i onih koji nas optužuju. Možda se isplati sve to izdržati za jedan udah slobode i zadovoljstva koji nas ispunjava u trenutku spoznaje da smo mi sami odlučili pripadati negdje ili nekomu. Kao što nas ta ista sloboda ispuni ponosom kada odbijemo pripadati tamo gdje ne želimo i nećemo jer imamo svoje razloge. Kome čovjek može istinski pripadati? Sebi? Možda, jer nikada sebe neće do kraja upoznati. Slobodno i istinski se pripada onomu što do kraja spoznajemo, nečemu što u sebi apsolutno ništa ne skriva od nas, nečemu što je pred nama dokraja otkriveno. Drugima ne možemo pripadati na taj način jer ni drugi sam ne zna sve o sebi. Ne možemo pripadati ni neživim stvarima jer one ne znaju niti skrivati niti otkrivati. Ne možemo ni sebi pripadati jer smo i sebi nepoznanica.

Pa kome onda možemo pripadati? Nikome i svakome. Nikome potpuno, svakome pomalo. Takvo pripadanje ne ispunjava i ne zadovoljava, ne čini sretnim. Stalno smo pod prismotrom i sumnjom ili nadziremo drugog. Je li mi pripada dokraja? Pripadam li ja njemu u potpunosti? Međusobno se ispitujemo i odmjeravamo. Tko kome više pripada i tko više krije ili otkriva? Najbezbolnije je pripadati sebi makar je monotono i mrtvo. Iznenaditi možemo samo sebe, ali i razočarati samo sebe i sebe dovesti u opasnost i stanje dvoličnosti. Sva ta loša skrivanja od sebe i od nastojanja da pripadamo sebi nama će se razbiti o glavu. Drugoga neće pogoditi i razočarati, drugi neće trpjeti, neće nam biti neugodno zbog naše dvoličnosti pred drugim. Sva muka potrebe da se pripada ostat će skrivena u nama i samo će nas razočarati jer ne pripadamo sebi dovoljno i kako treba. S drugima je teže. I opasnije. I za njih. I za nas. Pripadanje može biti spasonosno i iskreno. Može biti porazno. Ne ovisi o nama. Koliko god prošli neuspjeha u pripadanju, uvijek ćemo željeti pripadati. Bilo kada. Bilo kome. Svugdje. Svakome. I drugima. I sebi. Ne možemo biti i ne pripadati. Biti i ne pripadati ne postoji. I kada mislimo da smo najslobodniji jer ne pripadamo nikome i nigdje, još uvijek pripadamo sebi. Čovjek ne može postojati da barem sebi ne pripada kako može, zna i umije. Jer biti i živjeti, a ne pripadati čak ni sebi je nemoguće. Neizvedivo. Pripadati moramo. Nužno. Htjeli ili ne htjeli, pripadanju je svejedno. Pripadanje je nužni zakon koji nad nama vlada i onda kada smo odlučili ne pripadati nikome i nigdje, nego isključivo svom postojanju i svom življenju. Pripadanje suvereno nad nam vlada. Ne možemo ga se osloboditi. Kad bismo uspjeli, ne bi nas bilo. Onaj koji postoji i živi uvijek pripada. Onaj kojega nema ne pripada. Mi jesmo. Postojimo. I pripadamo. Nije važno kome. Kada. Gdje. Koliko dugo. Pripadamo ako ništa samima sebi. Odvojeni od svih i svega. Ali pripadamo…

U Sarajevu 14. 8. 2020

O. J.