O krhkosti
Reći za ženu da je krhka može biti simpatičan kompliment. Ali opisati je u onome što jest kao krhku, nije točno. Krhkost nije fizička osobina. Krhkost nije emotivna karakteristika. Krhkost je iskustvo nezaštićenosti. Osjećaj iznenadne bespomoćnosti pred događajem u kojem bez objašnjenja nekoga gubimo. Iako su stvari lomljive i podložne propadanju, nećemo zbog njih govoriti kako smo krhki. Svjesni smo da nas nikakav automobil i njegova najnovija zaštita ne može zaštiti od prebrzog udarca u betonski stup, kao što nas nikakva sigurnost aviona ne može zaštiti od posljedica naglog pada s velike visine. Naše iskustvo krhkosti nije povezano sa stvarima. Usmjereno je na ljude. Krhkost je nezaštićenost našeg života pred događajem koji dolazi. Iskustvo bespomoćnosti pred naglim i iznenadnim gubitkom. Krhkost opisujemo skoro pjesnički s određenom čežnjom: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. Krhki smo pred katastrofama, krhki smo pred bolestima, krhki smo pred neuspjesima, krhki smo pred porazima. U svemu gdje iznenada i nepredviđeno gubimo pomislit ćemo: Eh, što ti je čovjek, jučer imao sve, danas nema ništa. Ne govorimo o stvarima: Eh, što ti je auto, danas ga preplatiš, sutra ne vrijedi ni upola cijene. Kao da se slažemo s iskustvom da su stvari predviđene da budu potrošene, zastarjele, odbačene, zamjenjive novima. Ali ne i čovjek. Ali ne i osoba iz naše blizine. Nju se ne zamjenjuje. I što je u nama jača svijest da smo izgubili nekog nenadoknadivog za naš život, krhkost kao iskustvo postaje u nama jače i jasnije. I naše shvaćanje krhkosti kulminirat će u čežnji za onim koga više nema: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema.
Krhkost sazrijeva u nama. Ona ne nastaje onda kada sebi ne možemo objasniti zašto smo bez nekoga ostali. Još smo u razdobljima pitanja, sumnje, gnjeva, mržnje i ogorčenosti na nekoga tko možda upravlja sudbinama svih nas. Događa se da treba poprilično vremena proći da se krhkost pojavi pred nama i da je osjećamo jasno i opipljivo kao iskustvo bespomoćnosti i nezaštićenosti. Iskustvo krhkosti kao da stvara u nama nepotpuni osjećaj pomirenja s gubitkom kao da smo negdje duboko u sebi prihvatili bolnu istinu rečenice: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. O tome razmišljamo i kad naglo izgubimo nekoga tko nam je jako blizak obiteljski, rodbinski, prijateljski. Kao da u iskustvu krhkosti prihvaćamo i svoju u tuđu i prolaznost svih nas koji se međusobno susrećemo i poznajemo. Krhkost nije iskustvo očaja. Krhkost nije neugodna i tragična bespomoćnost. Ona nas ne opterećuje. Ona se javlja kao mirno razmišljanje o tome da smo svi na svoj način bespomoćni i nezaštićeni pred iznenadnim i nepredviđenim. Ali svjesni svoje krhkosti, živimo, trudimo se, borimo se, radujemo se, čak smo i životom zadovoljni u sjenci krhkosti. Kao da nas iskustvo i osjećaj krhkosti upućuje na misao da unaprijed treba pokušati živjeti unutar svijeta i stvarnosti u kojima smo prolazni, u kojima nam stvari ne mogu pružiti zaštitu pred iznenadnim događajem ili situacijom koja nam oduzima sve što imamo ili jesmo. Krhkost je mirenje s osobnom prolaznošću, prihvaćanje stanja nezaštićenosti i bespomoćnosti ne kao stanja očaja, depresije i malodušnosti. I muškarci i žene su jednako krhki i ništa ih u tome ne razlikuje. Niti njihov izgled, niti njihova snaga, niti njihove mogućnosti, sposobnosti. Svi smo jednako krhki pred iznenađenjima života i nepredviđenim događajima koji, nažalost, mogu oduzeti što smo mislili da je najsigurnije i najzaštićenije i nedostupno tragediji i gubitku. Krhkost je naše zajedničko iskustvo. Međusobno nas prožima iako se ne poznajemo i ne susrećemo, ali ga prepoznajemo bez suvišnih objašnjenja kad bilo kada ili bilo gdje čujemo rečenicu: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. Ili: Eh, što ti je čovjek, ništa doli krhkost kao nezaštićenost i bespomoćnost pred onim što mu iznenada oduzima sve što je smatrao najsigurnijim i najzaštićenijim uključujući i njega samoga…
U Sarajevu 20. 8. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Romolo Tavani