MALE OPASNE IZJAVE O LJUBAVI, MIRU I PRIJATELJSTVU…

Neki ljudi kažu kako su za ljubav. Neki pri tome čak kažu da su za ljubav svim svojim srcem ili bićem. Ne zvuči loše, ali realno bi moglo zvučati i bolje ukoliko bi rekli da su za ljubav i povjerenje. Ili još bolje, za ljubav, poštovanje i povjerenje.

Zašto u nekim slučajevima može biti opasno ukoliko se potonje zanemari? Pa probajte zamisliti ljubav od koje su trajno i potpuno odstranjeni poštovanje i povjerenje, i bit će vam kudikamo jasnije. Mislim da sam već nekad ranije pod ovom rubrikom spominjao ispovijest onog jednog čovjeka koji je imao jako teško djetinjstvo. Otac mu je strašno, i to godinama zlostavljao majku, do te mjere da mu je na kraju sud trajno i potpuno zabranio prilazak istoj. Godine su zatim prolazile, i tamo nekad dvadesetak godina od toga, jednog dana umrije majka. Neki zajednički prijatelji javiše tužnu vijest i ocu, koji je već dvije decenije usamljeno živio na drugoj adresi. Kad je čuo, srušio se i više se nije ustajao. Još je desetak dana nakon toga apatično životario na postelji odbijajući bilo kakvu hranu ili utjehu, te ispusti dušu … A na kraju svi otprilike zaključiše kako je on nju stvarno volio, ali na nekakav vrlo čudan i poremećen način. Baš ono kako rekosmo, kad netko jako puno voli, ali neće ili ne zna istovremeno da vjeruje i poštuje.

Mir pod svaku cijenu?

Idemo dalje… Neki ljudi kažu da su za mir. Štoviše, da su za mir pod svaku cijenu. E što ga sad dođe to „pod svaku cijenu”? Da se čovjek uvijek nesebično treba truditi i žrtvovati za mir ili tek to da je bolji ikakav mir nego nikakav? Prvo je dobro, drugo i ne baš. Pravi mir osim ovoga „miran” treba biti i pravedan. Jedan mir, tako da kažemo, u kojem krivci nisu kažnjeni, a žrtve obeštećene, po sebi i nije znatno bolji od užasa rata.

Jednostrana i dvostrana prijateljstva

Mislim da svi imamo po barem onog jednog prijatelja koji strašno voli imati prijatelje, a pri tome ne biti to i sam drugima. Ili mu stalno nešto treba, ili se javlja samo kad mu nešto zatreba. Mogli bismo ovdje spomenuti i onu specifičnu skupinu prijatelja „na određeno vrijeme”. Zbilja znaju biti dobri i aktivni prijatelji, ali sve to samo dok su emotivno usamljeni. Čim se uspješno zaljube, više ih nećete vidjeti i tako sve dok su uspješno zaljubljeni, a što može značiti i trajno. U svakom slučaju, bilo bi dobro da je čovjek po sebi zainteresiran za ona dvostrana i trajna prijateljstva.

„…I đavli vjeruju, i dršću”

Vidimo, ovim mnogim nekakvim „ja ovo – ja ono” očitovanjima ljudi se počesto zapravo ništa posebno ne očituju, ili čak kao da nam s tim uspijevaju poručiti i nešto sasvim opasno. Tako, na primjer, često ide i s pitanjima vjere. Vjerujem li ili ne vjerujem u Boga – predstavlja jedno od najvažnijih ljudskih samoočitovanja na društvenoj razini, no i ovo kao sve prethodno može biti poprilično dubiozno ako se ne uzme s pravim smislom i razumijevanjem. Stoga postavljamo pitanje što danas znači kad netko kaže da vjeruje u Boga? Pa otprilike to da ta osoba priznaje egzistenciju (postojanje) vrhovnog božanskog bića. I što sad s tim? Pravo pitanje s kojim se još prije skoro dva milenija bio pozabavio i Isusov apostol Jakov. On o tome satirično reče: „Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću” (Jak 2,19). Što će otprilike reći: I đavli znaju da ima Boga; čak, sigurniji su u to od nas, ali im to svejedno nije od posebne koristi, s obzirom da su trajno odlučili živjeti kao da ga nema. Stoga se kao jedino validno samoočitovanje po pitanju vjere čini ono: Kako živim i kako se ponašam s obzirom na to da priznajem ili ne priznajem Božju egzistenciju?

U svakom slučaju, o čemu god govorili, a osobito o onim važnim stvarima, uvijek će pored onoga „tko” i „što”, također biti važno i ono drugo „kako”, „zašto”, „koliko” i „pod koju cijenu”…

U Sarajevu, 14. IV. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: cluckva