KAKO SE U ŽIVOTU OSLOBODITI VLASTI TRENUTKA?
Bilo da je riječ o onim dobrima ili onim traumatičnim i lošima, čovjekov život se često odvija pod sjenom nekolicine značajnih minulih trenutaka. Ali ne možemo ne primijetiti da su to u konačnici bili samo trenuci, i stoga se pitamo zavrjeđuju li isti toliki značaj i moć nad ljudskim životom?
Prije nego što se zadamo u demistifikaciju snage trenutka po život čovjeka, bitno je naglasiti da trenutak svakako nije nešto za podcijeniti.
Trenutak kao takav, i bilo koji, uistinu ima nešto sa samim ustrojem svijeta, života i čovjeka. Kažu da je tamo nekad davno na početku sve i krenulo s trenutkom stvaranja, kao što život svakoga od nas započinje trenutkom začeća. Također, svi već imamo neku predodžbu o onome što se u životu zove odlučujući trenutak. A tu su još i jako važni trenutak sreće kao i trenutak istine…
Sasvim male izjave koje puno govore
Možda ćemo ipak najbolji dokaz naše fascinacije i opčinjenosti trenutkom pronaći u umjetnosti. Bilo umjetnička slika, skulptura ili fotografija, one po sebi nisu ništa drugo nego uhvaćeni i trajno zaleđeni trenuci. Čovjeku to itekako ima smisla, premda je cijela stvar – ako malo dublje pogledamo – po sebi sablasna. Zašto nam često ta beznačajna mrvica stvarnosti ima više značenja i smisla nego cjelina stvarnosti? I ne kaže li se upravo često ono da je netko „lijep k’o slika“, a ne lijep kao život, kontinuitet, vrijeme, trajanje…? Dakle, (kao) samo je trenutak lijep, a trajanje je ružno.
Znači li to da ljudi kao vrsta još uvijek nisu spremni i sposobni za cjelovito i kontinuirano postojanje? Znači li to da mi postojimo samo na način bljeskanja bitka unutar nekakve velike praznine nepostojanja? Pa nije li u konačnici i taj cjeloviti život samo nekakav trenutak unutar vječnosti? U tom smislu, stariji ljudi vjerojatno ne kažu uzalud da im je život proletio poput trena.
Ili na razini međusobnih odnosa, ono: „Jedva čekam da je vidim“ – pa zar ne bi trebalo „jedva čekam da budemo skupa“. A njena boljka se zove: „Jedva čekam da se udam“ – a možda bi trebalo ono: „Jedva čekam da budem udana“. Naravno, nisu svi isti. Neki ljudi bolje traju od drugih. Međutim, i ti koji umiju da traju često se emocionalno zaglave sa onima koji ne traju. Ovi drugi žive trenutak, dok su oni prvi samo očarani i zarobljeni trenutkom.
Veliki problemi najčešće imaju sasvim jednostavna rješenja
Neki ljudi kao da su osuđeni na to da dobar dio života (ako ne i cijeli) turobno žive pod sjenom neke minule traume. Postoje svakako traume koje su trajale duže vrijeme i prirodno je da za takve traume treba više vremena da se nadvladaju i zaborave. Međutim, postoje i one traume koje nisu ništa drugo do li loši trenuci, no usprkos tome i njihova sjena može opstojati jako dugo. Što reći takvoj osobi na kraju osim onoga: „Ali, to je bio samo trenutak“!?
Moć lošeg trenutka nad čovjekom je svakako velika. Toliko velika, da mi često čak patimo i od lošeg trenutka koji se uopće još nije ni dogodio. Velika austrijska spisateljica Marie von Ebner-Eschenbach u tom smislu primijeti kako “U nesreći većinom ponovno stječemo mir što nam ga je oteo strah od nesreće.” Dakle, kad se ono očekivano i neminovno naposljetku i dogodi, to će u suštini biti samo trenutak.
Možda na kraju slično vrijedi čak i za one lijepe trenutke u životu. Premda nam prijaju, i oni znaju biti opasni, ne dopuštajući nam da živimo i postojimo u kontinuitetu. A rješenje je moguće opet isto kao ono maloprije: „Ali, to je bio samo trenutak“!
Zato, kao kratki zaključak: Trenuci imaju pravo na svoje postojanje. Kako oni dobri, tako i oni loši. Ali za čovjeka i njegov život će biti najbolje da ih prepozna i osvijesti baš kao takve. Jer to su samo trenuci. Mali snažni bljeskovi unutar puno veće i vrijednije cjeline postojanja!
U Sarajevu, 5. 9. 2018.
M. B.
Izvor(foto): 123rf.com