IMATI DOBRU PRIČU
I na Istoku, i na Zapadu, baš kao i na Sjeveru i Jugu, ljudi su od davnina rado pripovijedali i slušali različite priče, a kako već znamo, neke od njih su se poput dragocjenog obiteljskog i narodnog naslijeđa prenosile s koljena na koljeno, te preživjele sve do naših dana.
Stoga se valja pitati zašto su ljudima priče oduvijek bile važne, a drugo pitanje bi bilo ima li od njih koristi i u ova naša sadašnja vremena?
Američka autorica Annette Simmons u svojem djelu „Faktor priče” ističe kako već samo pripovijedanje dobre priče slušatelje dovodi u stanje opuštenosti, zadovoljstva i mira. S obzirom da loše i dosadne priče neminovno uznemiruju svoje slušateljstvo, važno je znati što je to dobra priča. Autorica smatra da je dobra priča ona koja uspijeva pojednostavniti svijet te nam na taj način pomaže isti bolje shvatiti i razumjeti. S tim se istovremeno pokazuje i neoslabljena važnost priče za naše vrijeme, jer je upravo ono po sebi vrlo komplicirano i teško povezivo. Stoga ne čudi da su u postmodernom svijetu veliki spisatelji postali i nešto više od samih sebe. Počesto ih se drži za istinske mudrace i moralne autoritete jer nam pomažu pohvatati zamršene konce jedne razvijene, ali posve rascjepkane i komplicirane stvarnosti.
Sveta osjetljivost osobe
Pod blagodatima dobre priče ovdje se ne misli samo na one već napisane i objavljene priče. Naprotiv, Annete Simmons u spomenutom djelu zapravo ponajviše govori o potrebi obilatog korištenja različitih primjera, iskustava i parabola u svakodnevnoj komunikaciji. Ona ističe kako ljudi pretežito ne vole kad ih se direktno proziva i kad im se iscrpno govori što bi to oni konkretno trebali mijenjati, raditi ili poduzeti. Štoviše, svi znamo da nas ponekad čak i izravne pohvale u društvu mogu unezgoditi, a koliko li tek više pokude i kritike. Ljudska osobnost je u prosjeku vrlo osjetljiva i zato lakše učimo lekcije na indirektan način. U tom smislu, autorica kaže ukoliko se netko u našoj blizini ponaša na vrlo ružan i neprihvatljiv način, najbolje ćemo utjecati na njegovo ponašanje tako da mu ispričamo neku priču o sličnoj osobi kao i problemima u koje je na kraju upala. Na primjer, kolega vam stalno kasni na posao i to vas iritira … ako mu prigovorite, vjerojatno će se braniti i tražiti neko racionalno objašnjenje i opravdanje svoga kašnjenja, i tako će se na kraju vjerojatno još i dodatno utvrditi u svom ponašanju. Stoga mu je puno bolje, ‘nako usput, provući primjer nekoga tko je zbog konstantnog i učestalog kašnjenja izletio s posla. To je jednostavno stvar ljudske psihe – najbolje učimo identificirajući se s nekim drugim, a nama sličnim.
Saslušati tuđu priču
Svi smo manje više skloni u razmjeni mišljenja s drugima olako pomisliti da smo 100% u pravu, a da su oni isto toliko u krivu. No, autorica ovdje poziva na oprez, jer nitko ne misli slučajno ono što misli. Ovo je pomalo i stvar evolucije, jer u tri i pol milijarde godina postojanja života uspjeli su preživjeti samo oni elementi koji su po sebi bili dovoljno sposobni i učinkoviti za preživljavanje. Na primjer, sa stanovišta čovječnosti danas pronalazimo da je sebičnost po sebi jako loša i antisocijalna datost. Međutim, kao individualna evolucijska strategija sebičnost je oduvijek bila žilav i uspješan igrač. Stoga ni ne trebamo očekivati da će se neki uvjereni sebičnjak tek tako olako odreći svoje sebičnosti. Zbog toga autorica napominje da nije važno samo ono znati ispričati svoju priču nego i saslušati tuđu. S vlastitim interesom prema tuđoj priči bolje ćemo razumjeti tu osobu, a pri tome ćemo joj pokazati i uvažavanje. Tako ćemo na kraju stvoriti optimalnu podlogu i za našu priču koja će uslijediti.
Tri „nipošto”
Ukoliko želimo biti dobri svakodnevni pripovjedači, autorica napominje da treba izbjegavati tri slijedeće stvari:
1. Ne nastupati superiorno;
2. Ne biti dosadan;
3. Izbjegavati negativne podatke i emocije;
Već smo rekli da se ovdje u suštini sve vrti oko identifikacije s drugima. Ukoliko prosipate neutemeljenu superiornost, prezret će vas. Ukoliko ste stvarno znalac, opet se čuvajte superiornosti jer se većina slušatelja neće moći identificirati s vama. U tom smislu neka ispitivanja pokazuju da je kod javnih govora sasvim dobro malo i pokvariti svoj nastup. Ako već superiorno vladate podacima, slobodno malo zapnite za kabel ili nespretno ispustite papire, jer ljudi vole kad se od nekoga ima nešto dobro i novo naučiti, ali isto tako vole znati da ste sasvim običan čovjek od krvi i mesa poput svih ostalih. Tako će se bolje identificirati s vama i vašim podacima.
Za dosadu je valjda jasno samo po sebi, ali zato nešto više pozornosti treba obratiti na ono posljednje. Ako druge želite poticati na promjene, znajte da promjene potrebuju dobru i pozitivnu duševnu klimu. Na primjer, kako autorica u knjizi navodi, ukoliko želite podizati ekološku svijest kod drugih, nipošto ih pri tome nemojte ubijati detaljnim i iscrpnim podacima o aktualnim razinama zagađenja. S time će te im samo odaslati poruku da je ionako već sve gotovo. Zato im radije ispričajte priču, recimo o nekoj zemlji koja je promjenom politike i ekonomskih prioriteta napravila znatan napredak u poboljšanju životnog okoliša.
Život kao priča
Za kraj, autorica kaže kako implementacijom jedne pripovjedačke kulture nećemo samo pozitivno utjecati na tuđe živote, nego i na svoj vlastiti. Naime, dobro je od samog sebe napraviti jedan odmak, jednu pozitivnu distancu, jer i ovdje opet vrijedi da mi bolje učimo indirektno nego direktno. Stoga se dobro vježbati gledati svoj život iz daljine, baš kao na jednu priču koju smo negdje čuli. Tada ćemo biti u stanju bez puno stresa mijenjati tijek i kraj te priče. Moći ćemo je ispričati onako kako mi mislimo da treba.
U Sarajevu, 4. VII. 2019.
M.B.
Izvor: Annette SIMMONS, The Story Factor. Secrets of Influence from the Art of Storytelling, Basic Books, New York, 2000.
Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Dmitriy Shironosov