O prolaznosti i navici
Prolaznost počinje tamo gdje prestaje važnost. Kada nam ljudi, mjesta, stvari prestaju biti važni, počinje prolaznost. Nenaviknuti na prolaznost, uvijek udubljeni u osjećaj kako konkretna osoba, stvar nikada ne smije proći, prolaznost se javlja nekad kao prijetnja.
O mučnom osjećaju nepravde
Neobično je tvrditi kako je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Pijani mladić koji ubije dvije mlade osobe automobilom pred velikim brojem svjedoka je nevin sve dok mu se ne dokaže krivnja. Nasilnik koji opljačka banku i ubije zaštitara – koji pokušava s torbom u glavi prehraniti obitelj – i čije lice zabilježe sigurnosne kamere također je nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Kriminalac koji pretuče palicom čovjeka na smrt u centru grada pred užasnutim očima žena i djece je nevin dok mu se ne dokaže krivnja.
O političkoj korektnosti
Talijanski filozof i psiholog Umberto Galimberti u svome djelu Neugodni gost (Nihilizam i mladi) u djelu knjige u kojem piše o mladima u Italiji i utjecaju i korištenju droge piše sljedeće: „Za one koji su već uključeni u svijet rada, ekstazi pak predstavlja oslobođenje od pritiska uloga, funkcija i estetike distance i hladnoće što se u zapadnim navadama imenuje „korektnost“. Ta elegantna riječ izrasla u vrtu ne-komunikacije, gdje je dodir formaliziran, riječ stereotip, pogled neosoban, a sve je skupa u znamenju nepovjerenja što svakome od nas jamči povlačenje bez uvrede bilo koga.“ Ova Galimbertijeva opaska dobro opisuje pozadinu „korektnosti“ kao univerzalne nezainteresiranosti za svijet i čovjeka.
O sudbini
Kada se nešto dogodi zna se reći kako je to bila sudbina. Sudbina je bila da se upoznamo, sudbina je bila da se rastanemo, sudbina je bila da se ne vidimo, da se ne pozdravimo ili obrnuto. Sudbina je privlačna, ona čovjeka oslobađa odgovornosti za ono što radi. U krivim odlukama života uvijek se može pozvati na sudbinu i teret odgovornosti prebaciti na nju.
O (ne)brizi
Ima stvari koje su vrijedne i njihova vrijednost s vremenom raste i one postaju dio određene baštine, kulture, turističke ponude. Mostovi, kipovi, zgrade, katedrale, su stvari koje se čuvaju, održavaju, pokazuju i po njima se prepoznaje cijela jedna kultura, nacija, grad, mjesto. Takve stvari se ne procjenjuju u smislu vrijednosti bilo da se hoće prodati ili kupiti, u tom smislu za njih kažemo da im vrijednost neprocjenjiva, jer su od opće važnosti za sve nas.
O pitanju zašto kao mogućem simptomu depresije
Među različitim nagradama postoje i one koje se dodjeljuju određenim ljudima, piscima, redateljima kao što je recimo Alfred Hitchcock proglašen redateljem stoljeća. Među bolestima čovječanstva uz srčani udar i karcinom nagradu za najpoznatiju duhovno-psihološko-somatsku bolest zaslužuje depresija. Nevjerojatno veliki raspon simptoma ove bolesti od psiholoških smetnji poput nesanice pa do tjelesnih simptoma različite vrste čini da svatko od nas bez obzira bolujemo li od te bolesti ili ne posjeduje barem jedan ili više simptoma depresije.
O samoći i usamljenosti
Sva snaga ljubavi kopni pred usamljenošću i jedan dodir usamljenosti potpuno i trajno gasi ljubav i zato se ljubav od nje sklanja. Ljubav može obuhvatiti sve, ljubav može podnijeti sve, ljubav može ljubiti sve, pa čak i samu smrt, ali ne može ljubiti usamljenost. Jer usamljenost pretpostavlja dokidanje svake relacije u ljudskom životu, bez koje nije moguće ni prijateljstvo, niti ljubav, pa čak ni mržnja.
O boli
Poznati kršćanski pisac C. S. Lewis autor popularnih Narnijskih Kronika u svojoj knjizi O boli napisat će na jednom mjestu kako kada bismo vidjeli duha mi se ne bismo bojali onoga što bi nam duh mogao stvarno učiniti, nego se bojimo samog duha i njegove pojave. Govoreći o boli, Lewis često ponavlja kako naš strah od boli nije strah od fizičke boli koja se stvarno događa, nego strah od onoga kako bi ona mogla izgledati i što bi nam mogla učiniti. Mi se za Lewisa bojimo buduće boli, onoga što bi nas moglo boljeti, a manje se bojimo trenutka kada stvarno osjećamo bol.
O kršćanskom individualcu
Biti individualan danas je najzastupljeniji način razmišljanja. Imati hrabrosti pomjerati granice, rušiti stereotipe, biti svoj u svemu, ne dopustiti da te društvo određuje, formira, ograničava. Biti individualac znači smjeti dekonstruirati (razgraditi) sve što želite ako vam to smeta zbog vašeg osobnog individualnog cilja, želje, zadovoljstva ili čega kod hoćete.
