O osjećajima i tijelu
Osjećaji mogu postati dio našeg tijela. Postati neuklonjivi dijelovi naših organa. Priljubljeni uz našu kožu. Lice. Oči. Kako nešto nedodirljivo, lepršavo i nevidljivo postaje dio naših očiju, srca?
O tragovima
Svijet je satkan od naših tragova. Od tragova našeg postojanja i življenja. Kad ne bismo vjerovali da neka znatiželjna duša sklona promatranju tragova neće ugledati nešto što je bilo naše, ne bismo se toliko trsili ostavljati iza sebe nešto što će nas oživjeti u nečijem sjećanju ili pitanju. Živimo i ostavljamo tragove postojanja.
O promašenosti
Što znači promašiti život? Je li u pitanju uvjerenje da je nemoguće iz početka? Stav kako se ne može natrag, ali nema potrebe pokušati naprijed? Jesmo li promašili život kada sve češće maštamo o vremenskom stroju kojim bi se vratili u prošlost i promijenili nešto?
O pitanju
Razmišljamo o pitanju koje nam ne dopušta do kraja shvatiti vlastito postojanje, o pitanju na koje nam odgovor izmiče, o pitanju koje se opire konačnom odgovoru tko sam ja i zašto sam ovdje? Ovo nije biološko-fiziološko pitanje o vlastitom tijelu i onom nepoznatom što o tijelu još ne znamo. Ovo nije ni prostorno pitanje o mjestu gdje trenutno sjedim, stojim, o gradu i zemlji u kojoj živim. Ovo pitanje prodire dublje u mene i čini me nemirnim i znatiželjnim.
O samosažaljenju
Samosažaljenje je nemogućnost da se iziđe iz začaranog kruga ponižavanja i omalovažavanja samog sebe. Svaka nada, svaki dobar osjećaj, svaki pozitivni titraj života nastoji se postaviti na temelje nečega što je već narušeno ili oslabljeno. Postoji strah od izlaska u svijet.
O tuđem…
Radi zajedničkog dobra, bilo bi pametno ponekad sebe ne pustiti na miru i sebe daviti savjetima kako i što treba u životu živjeti i raditi, a drugoga pustiti na miru kako bi ga barem nakratko popustila glavobolja od vaših silnih savjeta i pametovanja kako apsolutno znate na koji način on/ona treba živjeti svoj život.
O razlogu
Razlog za život uvijek je naš i ne dolazi izvana. Jer kad bi razlog za život dolazio isključivo izvana, onda bi zajedno s njegovim propadanjem i mi propadali i nestajali. To ne znači da nas izvanjsko propadanje i gubitak razloga za život ne povrjeđuje i ne ranjava. On to čini. Ali i kad nestane razlog za život, barem na izvanjski način, još uvijek nismo spremni odustati od sebe i od pokušaja da ga pronađemo u nečemu drugom.
O završetcima i prekidima
Čini se tako laganim okončavati međuljudske odnose kroz maštu. Čini se tako jasnim. Pravednim. Poštenim. Nitko se ne ljuti. Nema povrijeđenih i uvrijeđenih. Na kraju završetka, svi smo zadovoljni i sretni. Ispalo je savršenije od najsavršenijeg. Nitko nikoga nije povrijedio. Redaju se duboke isprike i međusobne pohvale.
O povratku kući…
Čežnja o povratku kući nije prisutna onda kad je čovjek ostario i vidio sve i preostalo je još jednom vidjeti razvaline stare kuće i onda mirno umrijeti. Čežnja je usađena u nas rođenjem, majčinim mlijekom, mirisom pokošene trave, očevim rukama, zabranjenim voćkama naših susjeda i koječim drugim. Povratkom kući ne težimo nekom objektivnom stanju stvari kao da se ništa ne bi promijenilo nakon godina izbivanja iz kuće.
O sjeti
Sjeta je blizak i intiman odnos između odraslog mene i djeteta u meni. Odnos zaštite i bezbrižnosti. Odrasli ja koji štiti dijete u meni. Možda je sjeta taj odnos?
