ŠETNJA
Znala je da je noć drugačija. Noć priča priče drugih. Hoda trotoarom. S druge strane trg. Lijepo osvijetljen. Veliki plakat na pročelju zgrade. Najava predstave. Nešto o ratnim traumama. Gleda plakat. Muka joj. Samo rat. Stalno rat. Uvijek rat. Umjetnost svedena na rat. Povici nekoliko mladih dok prolaze trgom. Djevojka žestoko psuje. Barbarski i nekulturno. Druga tetura. Pijana. Zastaje. Gleda ih. Što se dogodilo ženama? Opijaju se. Psuju. Tuku. Odmahne rukom. Što je briga? Ona nije nekulturna. Ne može drugima zabraniti da rade što hoće.
O ISKUSTVU „NEDOGOĐENIH“ DOGAĐAJA
Iskustvo nedogođenih događaja javlja se kao napet osjećaj iščekivanja onoga što se uskoro treba dogoditi. Takvo iskustvo je poput putovanja prema odredištu koje je uzbudljivije od samog završetka putovanja. Iskustvo nedogođenih događaja je iskustvo putovanja prema odredištu kojega se željno iščekuje, ali kojega se nikad ne doseže i tako se putovanje pretvara u kolaž maštovitih ideja kako je moglo sve završiti i na koji način, iako se zapravo ništa nije dogodilo.
Bar pored katedrale u Sarajevu
Sama je za stolom. U kutu. Najbolje mjesto. Svi su vidljivi. Nju se ne primjećuje. Troje za drugim stolom. On, ona i dijete. Ne sviđa mu se kako se odjenula. Pokazuje previše. Negoduje i dalje. Previše troši. Gluposti. Njen odgovor odriješit. Ona je žena. Mora brinuti o sebi. Svom izgledu. Zdravlju. On voli kad je ona lijepa. On ne voli kad je drugi muškarci gledaju. Povišen ton. Uvijek su me gledali.
O omiljenoj pjesmi
Ljudi imaju različite vrste stvari koje opisuju kao omiljene. Riječju omiljen opisujemo nešto posebno, nešto što jedan trenutak i vrijeme u danu razlikuje od svih drugih trenutaka. Imamo omiljene ljude, navike, rituale, mjesta koja posjećujemo, hranu, piće. Prosječan čovjek ima nekoliko omiljenih stvari. Po čemu se omiljena kava ujutro s omiljenim prijateljem razlikuju od svih drugih kava i ljudi koje ćemo susresti toga dana?
POSAO
Kuca. Teška masivna vrata. Glas izdaleka. Hajd ulazi jesi gluha!!! Glas. Grub i nekulturan. Stisne dlanove jače. Osjeća znoj na leđima. Nervoza. Kvaka je hladna i godi znojnim dlanovima. Ulazi. Veliki masivni stol. Na zidu slika predsjednika stranke i neki citat. Nešto o jakosti i jedinstvu. Predsjednik se smiješi samouvjereno sa slike. Spušta pogled. Debeo. Veliki stomak. Crven u licu. Pije redovito. Haj šta si stala ko kip!!! Gleda je. Oblizuje se. Na trenutak joj dolazi osjećaj povraćanja. Sjedaj i daj te papire!!! Alma, Alma!!! Dere se kao kočijaš na ulici. Mlada žena. Ne više od trideset. Uredna. Ispeglana. Našminkana. Dotjerana. Izvolite. Glas školovan i spikerski. Ma šta bona izvolte, jesi gluva hajd kavu mi donesi!!! Namješta košulju. Popravlja kravatu. Žena izlazi. Daj papire!!! Podiže pogled. Gleda u dekolte. Osmijeh. Red umjetnih zuba. Bijeli. Ona prekriži ruke na prsima. Neugodan osjećaj. Haj bona šta se bojiš kad imaš šta pokazat brzo ćeš napredovat!!! Ponovo pogled. Odmjerava noge. Pitanje u glavi. Zašto se uopće javila na natječaj?????? Poniženje. Bezobrazluk i debeli lik s druge strane stola. Možda je bolje u Njemačkoj.
EMIL CIORAN O LJUDSKOM LICU
Rumunjski filozof Emil Cioran koji je pisao na francuskom i živio u Parizu piše sljedeće o licu u tekstu pod naslovom Strast za apsurdnim: „Što bi se dogodilo s čovjekom kada bi njegovo lice moglo prikladno izraziti patnju, ako bi se sva njegova nutarnja agonija mogla objektivirati u izrazu njegova lica? Bi li još uvijek međusobno komunicirali? Ne bi li smo pokrili svoja lica dok razgovaramo? Život bi bio nemoguć ako bi se beskonačnost osjećaja koju nosimo u sebi mogla potpuno izraziti u crtama naših lica.“
Dilema
Odgovor na pitanje nije znala jer ga nije mogla znati. Ili barem nije bila sigurna. Vrteći slike sjećanja u glavi poput scene iz crno-bijelog starog nijemog filma nije mogla pronaći tu presudnu scenu, prijelomni trenutak gdje se filmska radnja prelama i junaci počinju živjeti novi trenutak, neku novu budućnost. Sjećanje joj se učinilo kao nezanimljiva i prazna stranica dosadnog romana. Izgledalo joj je kao da čita prazne stranice bez naslova, bez zapleta, bez vrhunca, bez zaključka, bez poruke.
O NESRETNOM ČOVJEKU
Ako bi se mogla opisati nesretnost, onda bi ona bila pseudo-religiozno vjerovanje u vlastite mane i razumno odbacivanje vlastitih dobrih vrlina. Nesretan čovjek je religiozni fanatik vlastitih mana te hladni analitičar i redoviti kritičar vlastitih vrlina. Nesretan čovjek isključivo vjeruje u vlastitu metafizičku pokvarenost, dok odbacuje ono što mu njegov zdrav razum govori o nekim dobrim ljudskim kvalitetama koje posjeduje.
PETER SLOTERDIJK O ASKEZI I VJEŽBANJU
Njemački filozof Peter Sloterdijk u svom djelu You must change your life opisuje čovjeka kao biće koje trenira ili vježba. Čovjek je homo exercitius, čovjek vježbe. Prema Sloterdijku, vježbanje nije u temelju pitanje fizičke aktivnosti, nego je riječ o pokušaju da čovjek nadmaši sebe i tako postigne jedan viši stupanj svijesti o samom sebi. Zanimljivo je kako prema Sloterdijku ideja vježbanja dolazi iz shvaćanja kako je vježbanje prije svega duhovni napor da se kontroliraju i pobjede strasti koje čovjeka zarobljuju. Biti asketa značilo je duhovnu borbu sa samim sobom. Za Sloterdijka askeza je jedan i od temeljnih pokretača religije koji se javlja kao oblik odricanja, bježanja od svijeta, samokontrole, obraćenja.
O TIŠINI
O tihu čovjeku počesto govorimo kao nezainteresiranom. O tihom čovjeku govorimo kao o šutljivom. Ali tih čovjek nije nezainteresiran, nije šutljiv, jer ni tišina nije niti nezainteresiranost niti šutljivost. Tih čovjek je samo do kraja ispunjen čovjek i ništa više.
