O izlazu
Nije lako pronaći izlaz. Život je poput goleme prostorije s bezbroj vrata na koja bi se moglo izići. I kad iziđemo, ne iziđemo izvan života. Uđemo u svoj život samo kroz neka nova vrata. Kompliciranost života nam ponekad izmiče. Pri pronalasku nekog izlaza iz života odmah se hvatamo kvake i otvaramo. Kad prođemo kroz vrata i vratimo se nazad u život, otkrivamo da je bilo još vrata kroz koja se moglo izići. Ali koja su vrata prava? Iza kojih vrata se nalazi ono što tražimo? Iza kojih vrata se skriva rješenje ili odgovor? Naš život ne dopušta istovremeno otvaranje svih izlaza. Kao da ne dopušta istovremeno otkrivanje svih rješenja i odgovora. Život se izgleda najbolje osjeća kad se s nama igra i zabavlja iako nama nije do zabave i još nam je manje do igre. Život bi se igrao skrivača i stavljao povez na naše oči da ne vidimo koja vrata trebamo pronaći i za koju kvaku uhvatiti. Ali nama nije uvijek do igre skrivača i pogađanja pravih vrata kroz koja bi trebali proći i pronaći rješenje. Nama je ponekad potrebna jasnoća, preciznost, hladna i trezvena glava i stabilno razmišljanje koji izlaz u životu je za nas najprihvatljiviji i najbezbolniji. U tom razmišljanju, zatvoreni zajedno sa životom u njegovim nutarnjim labirintima, događa nam se da umujemo i čekamo dok promatramo bezbroj izlaza kojima je ispunjen naš život. Izići ovdje? Hm… možda. Ili poći koji korak dalje? Onaj izlaz se čini boljim? Ili se vratiti nazad? Ostao je jedan izlaz neistražen, možda bismo se trebali vratiti? Iako se doima jednostavnim i lakim pronaći odgovarajući izlaz dok smo u labirintu života, tek kad se zamrse konci i niti našeg života, shvatimo koliko je teško pronaći izlaz. Kao da konci i niti života koje smo vukli za sobom ulazeći rođenjem u taj nepregledni labirint još više zbunjuju i otežavaju naše traganje za izlazom i odgovarajućim vratima. Dogodi se da se u labirintu života izgubimo. Ne figurativno ili pjesnički. Nego doslovno. Bespomoćni stojimo pred svim tim izlazima i vratima čiji nas skriveni sadržaj neodoljivo privlači. Što li se nalazi iza onih visokih vrata? Uspjeh, dobar brak, stabilan posao? Ona niska i pohabana vrata pomalo se doimaju odbojnima. Što je iza njih? Starost, samoća, utučenost, nesigurnost, stalna potraga da imamo normalan posao i život? Ne znamo dok ne uhvatimo za kvaku i otvorimo sebi izlaz. Možemo stajati na vratima koja smo otvorili i promatrati što je iza. Ali dok stojimo na vratima, život se ne događa osim u našoj mašti i našim snovima. Opet, ako prođemo kroz vrata i uđemo u život, ona će se sama zatvoriti i neće biti uvijek moguće otvoriti ih ponovo. Pa i ako ih uspijemo otvoriti, ono što ćemo ugledati neće biti isti krajolik. Labirint života je živi labirint. Stalno se mijenja. Pomiče se. Kreće se. Zatvara i uklanja neke izlaze i vrata. Stvara nove. Kao kada čovjek izabere jedna vrata i kroz njih prođe. Izabere, recimo, takav i takav život. I kad poželi vratiti se, možda će uspjeti otvoriti vrata koja je jednom davno život za njim zatvorio. Ali ono što će ugledati neće biti isto. Bit će to novi krajolik. Novi labirint. I sve će mu biti nepoznato i čudno. Kao kada čovjek ostari i otvori vrata kroz koja je ušao kao dječak ili mladić. Vidjet će da tamo nema više ni dječaka ni mladića i da je labirint života drugačiji. Malo ostario i oronuo i mnoga su vrata i izlazi uklonjeni i nestali. Ima još pokoji izlaz i još poneka vrata, ali se ne čine nimalo privlačnima i poželjnima. Ne čine se drugačijima od vrata koja je upravo otvorio. Ne može čak ni u sjećanje dozvati izgled labirinta iz vremena kad je bio mlad kada je labirint imao puno više zelenila i života u sebi i kada je broj vrata i izlaza bio daleko brojniji. Sad se sve svelo na nekoliko starih kvaka koje pomalo trule i otpadaju kad ih se čvršće uhvati rukom.
Što je moglo biti da smo izabrali neka druga vrata ili neki drugi izlaz u životu? Ništa. Dođemo na isto. Na starca koji u labirintu života vidi tek jedna ili dvoja vrata i sva vode u istom smjeru. Nema čak više ni labirinta. Staza ide pravo prema posljednjim vratima. Što se vidi iza tih posljednjih vrata koja treba otvoriti kada se labirint života osušio i sabio u jednu dugu stazu? Vidi li se svjetlo? Čuje li se radosni ritam života? Čuje li se veselje i radost? Zašto ne? Još nitko nije dokazao da i kada u životu otvorimo sve kako ne treba i život nam bude mučan i težak zbog naših krivih izlaza i pogrešnih vrata da su posljednja vrata koja trebamo otvoriti ona iza kojih se oduvijek skrivalo sve ono što smo u životu pokušali pronaći. Naravno da to nije bilo moguće dok je labirint života bio neistražen i neshvatljiv s beskrajnim brojem izlaza koji su svaki na svoj način bili privlačni ili odbojni. Ali sada kada se labirint života suzio na jedan naš pogled prema vratima do kojih vodi ravan put bez labirinta i mogućih izlaza, zašto se ne nadati da se iza tih posljednjih vrata nalazi konačni odgovor i objašnjenje za sve? Zašto se ne nadati da su to ona vrata i onaj izlaz koji nikako nismo mogli pronaći i koji nam je stalno izmicao? Labirint života mora imati konačni izlaz, vrata i kvaku koja ih otvara. Što ima veze ako smo konačno, makar stari, umorni i sami, uspjeli pronaći ih? Nije li životni labirint zapravo živa i neumorna igra sa životom u kojoj katkad radosno sudjelujemo, ali u kojoj ponekad i ne uživamo i koja nas muči, strastvena igra u kojoj pokušavamo pronaći ona vrata i onaj izlaz koje život svojim vještim igračkim sposobnostima od nas nastoji sakriti? Kad smo već uvučeni u labirint života i njegovu igru čija pravila ne razumijemo ili ih otkrivamo prekasno, zašto ne bismo igrali i vukli za sobom konce i niti rođenja koji su se namnožili i narasli kako smo odmicali od prvih vrata koja su nam otvorili da uđemo u život? Ništa ne možemo izgubiti. Vratiti se ne možemo, ali u svakom od nas do kraja ostane živjeti ono malo uzbuđenja i zadovoljstva kada se čovjek igra nejasno gledajući negdje naprijed, pitajući sebe ima li ova igra kraj ili nema? Možda je odgovor iza onog posljednjeg izlaza, posljednjih vrata i kvake koju ćemo posljednji put čvrsto stisnuti drhtavom rukom i gurnuti vrata da se otvore? Tko zna, možda se iza njih život nastavlja igrati s nama u nekom novom i preobraženom labirintu gdje su radost, mir i zadovoljstvo obostrano i vječno s beskonačnim brojem izlaza i vrata iza kojih se nalazi samo još više mira i radosti? Zašto se ne bismo nadali vječnom i preobraženom labirintu? Nije važno kako ćemo ga nazvati: raj, vječnost, mir, blagoslov. Najvažnije je da i tamo postojimo i nastavimo igrati u labirintu života, ovaj put bez muke, mučnine i straha što se krije iza kojih vrata, jer iza svakih se krije ono što smo oduvijek htjeli i za čim smo tragali. Zašto se barem ne nadati? Nije li i nada igra u koju često polažemo sve svoje karte kada se izgubimo u sadašnjem labirintu života? Zašto se ne nadati da bismo mogli pronaći i neke igrače koje smo poznavali i koji su nas poznavali? Zašto se ne nadati da bismo mogli igru igrati zajedno?
U Sarajevu 3. 8. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: iakovenko