O prijeziru

Prijezir bi se mogao opisati kao gledanje prije spoznaje. Promatranje prije nego istinski znamo sadržaj. Prijezir je forma znanja. Zlokobna forma. Zločesta. Zlokobna jer traži spoznaju onoga što je u čovjeku najslabije, najkrhkije. Zločesta jer svjesno i slobodno sudjeluje u neugodnosti i patnji onoga koji je slab i nemoćan. Prezirati je znati sadržaj ili neugodnu tajnu nečije nemoći ili krhkosti i onda je javno izvikivati i o njoj svima govoriti. Prijezir je megalomansko znanje. Želi znati sve ono što čovjek skriva i od sebe i od drugih kako bi sačuvao stid. Prijezir nema stida niti onaj koji prezire ima osjećaj za mjeru. Preziratelj je čovjek bez stida. Junak transparentnosti koji hoće grijehe i slabosti svih izvjesiti javno, dok istovremeno svoje sramote skriva. Snaga preziratelja proizlazi iz njegove lukavosti i moći da prijezir koji osjeća prema sebi upotrijebi kao oružje protiv drugih i da svoj prijezir vješto prikrije i kamuflira u najplemenitije osjećaje prema drugom. Prijezir je oružje onih koji ne mogu prihvatiti sebe, dok je onaj koji je sposoban iskreno optužiti sebe za osobno i počinjeno zlo na putu prema kajanju, čovještvu i razumijevanju slabosti i grijeha drugoga. Neće završiti u prijeziru. Prijezir je forma znanja ponajprije samog sebe, a ne drugih. Ali to znanje može biti pogubno za čovjeka. Jer u sebi ne pronalazi ništa ljudsko i čovječno. I ako pronađe, to mrzi i odbacuje. Ako u sebi pronalazi nešto zlo i pokvareno, u tome uživa i time se hrani. Prijezir je bolesno znanje koje ne izgrađuje, nego razgrađuje i rastače samog čovjeka. Iz prijezira kao spoznaje i znanja rađaju se cinizmi i ironije najgore i najopasnije vrste. Oni cinizmi i ironije koji tuđu krhkost, nemoć i vapaj za pomoću vide kao odličnu priliku da do kraja dotuku drugoga. Rađaju se nesposobnosti najgore vrste. Nesposobnost za empatiju. Nesposobnost za slušanje. Nesposobnost za darivanje. Nesposobnost za pripadanje drugom i drugima. Nesposobnost za brigu i zabrinutost. Nesposobnosti da se bude čovjekom, dijelom zajednice i društva. Kada već čovjek otkrije štetnost prijezira, što ga privlači da ostane u toj „luđačkoj košulji“ znanja koje samo nagriza njegovu dušu, duh i životnu vedrinu, a druge udaljava od njega sve dok im ne postane potpuni stranac? Kao znanje i spoznaja, prijezir osigurava iluzornu ideju kako je onaj koji prijezire konačno ostao sam na prijestolju. Pobijedio je i svladao sve protivnike. Jedne je uništio cinizmom. Druge je otjerao nedostatkom empatije. Treće je otjerao gnušanjem pred njihovim molbama da sebe daruje i da pripada i drugima, a ne samo sebi. Onaj koji prijezire, spoznaje život na jedan drugačiji način.

Život je sukob i borba za moć. Naše slabosti i krhkosti poput ljubavi, brige, osjećaja za drugog, plemenitosti, čovještva ne mogu biti dio njegovog pogleda na život niti mogu biti život. Sve što je nemoć, slabost, krhkost, prolaznost, sve što je ljudsko i čovječno, prijezir prezire iz najdublje mržnje i težnje da bude jedini vladar i jedina moć. Kako tužno mora izgledati taj svemoćni kralj koji ne vlada ni nad kim, pa čak ni nad samim sobom. Kojega vlastiti prijezir malo pomalo proždire i gasi u njemu nadu u ono dobro i plemenito koje živi u zrncima duše svakog od nas i u njegovoj vlastitoj. Prijezir je znanje i spoznaja. Opasno znanje i spoznaja koje otkriva čovjekove sposobnosti, sklonosti prema zlu. Znanje i spoznaja koje briše bilo što što bi moglo upućivati da čovjek ima sposobnost i za dobro i plemenito. Prijezir je dubok ambis u koji kada upadnemo, teško možemo pronaći izlaz i svjetlo. Ako sebe zavedemo idejom kako je prijezir jedino pravo i istinsko znanje i slika onoga što jesmo i onoga što su drugi, naša slika svijeta postat će tamna i mračna i mi ćemo propasti zajedno sa svojim čovještvom i naporom da pokušamo biti plemeniti, dobri, empatični i zabrinuti jedni za druge. Kada se predamo prijeziru, zatvaramo se u opasan svijet zla iz kojega se ne možemo izvući tek mišlju kako smo dobri, idejom kako smo plemeniti, razmišljanjem kako smo čovječni. Prijezir je puno opasniji i snažniji od svih naših misli, želja i ideja. Kao znanje i spoznaja, on osvaja duh, dušu i um i ponekad umu zarobljenom prijezirom ne mogu pomoći dobre želje i pozitivne misli, jer i ono dobro i pozitivno o čemu razmišljamo može postati objekt našeg vlastitog prijezira prema sebi. Kao što i ono ljudsko i čovječno u drugom postaje objektom našeg prijezira kada naš duh i naš um uberu to opasno i pogubno znanje misleći da su time ovladali sobom i svijetom, nesposobni uvidjeti kakve je strahote iza sebe ostavio naš prijezir prema čovjeku. Naš duh i um imaju opasno i pogubno znanje. Ono je zlo znanje. Ali kako to objasniti duhu i umu koji uživaju u svom vlastitom rastakanju i raspadanju dok ih izjeda mržnja, nečovječnost i neljudskost, dok ih proždire znanje i spoznaja prijezira? Kao da naš duh i naš um svjesno i slobodno biraju i žele biti otrovani i zahvaćeni prijezirom i prema sebi i prema drugima. Kako im objasniti kada njih dvoje zlo prijezira smatraju apsolutnim dobrom i omalovažavaju i vrijeđaju svakoga tko im se pokuša približiti i ukazati na opasnost u kojoj se nalaze?

U Sarajevu 7. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iuri Gagarin