O dolasku

Netko drugi odlučuje tko će ući u naš život.  Taj netko drugi tko odlučuje može biti ono u što vjerujemo: sudbina, bog, zvijezde, okolnosti, privlačnost, odbojnost, kemija? I nas same netko je pozvao u život i mi smo došli. Došljaci smo u vlastiti život. Ponekad nije u našoj moći izabrati tko će nam doći u život. Samo se dogodi i netko je tu s nama i pored nas. Nema objašnjenja zašto je upravo on/ona došao, a ne netko drugi? Dolasci drugih u naš život imaju svoj misterij u koje nijedno objašnjenje ne može prodrijeti. Dolazak drugog u naš život je događaj koji nas ne ostavlja ravnodušnima i neokrznutima. Njegov/njezin dolazak zahtjeva promjene oko nas i u nama. Ima dolazaka koje smo cijeli život čekali da se dogode, kao kada roditelji godinama iščekuju dijete ili kao kada ljubavnici u zanosu govore jednom drugom ti si taj/ta kojega/koju sam čekao/čekala ili kao kada dvoje staraca, opraštajući se jedno od drugog, govore uvijek si bio/bila tu za mene i nikad me nisi iznevjerio/iznevjerila. Bez drugih i njihovih dolazaka u naš život, ne bi bilo lako dati životu smjer, učiniti ga smislenim, a sebe radosnim i ispunjenim.

Netko dolazi u naš život jer ga primamo i želimo slobodno i tamo gdje smo slobodno odlučili da netko dođe u naš život, može se govoriti o istinskom dolasku. Dolasci na silu, kada nismo pitani, kada smo prisiljeni, nisu dolasci i tu se nemamo čemu radovati, osim što nas je strah takvih dolazaka i želimo ih izbjeći. Dolazak nekoga u naš život i naše prihvaćanje njegovog/njezinog dolaska uvijek je slobodna odluka. Bez obzira na okolnosti, na kraju smo mi oni koji odlučuju hoće li netko doći u naš život ili neće. Kao što je slobodan i onaj koji dolazi, jer nas slobodno bira, da dođe u naš život. Poteškoća s dolascima ljudi u naš život vezana je uz našu slobodu i slobodu drugoga. Ima onih koje bismo cijeli život zadržali, koji našem životu daju pozitivnu boju i naboj, ali oni ponekad ne žele ostati s nama. Oni žele otići. Kao i kada i mi odlučimo da netko dođe u naš život, međutim s vremenom odlučimo da mora otići iz našeg života iako on/ona to ne želi. Ipak se događa da susrećemo i upoznajemo one koji su ostvarili ono najbolje od iskustva dolaska. Jedan je slobodno odlučio prihvatiti da drugi dođe u njegov život i drugi je slobodno odlučio doći i ostati s njim do kraja. Kada se divimo, recimo, nekom starijem bračnom paru koji je desetljećima ostao zajedno, osjećamo divljenje i osjećamo zavist. Osjećamo divljenje prema njihovom mudrom shvaćanju slobode i zavidimo im na dolasku koji im se dogodio. On je dopustio da ona dođe, a ona je došla i ostala s njim do kraja i on je slobodno otvorio samog sebe za susret s njom i ona je slobodno sebe darovala njemu i tako to traje već jako dugo i još nije prestalo. Njima se dogodio dolazak i oni sami ne znaju tko je onaj koji je to tako savršeno uredio: sudbina, bog, zvijezde, slučajni susret, slučajni pogled?

Ljudi vole reći kako im je susret s nekim bio sudbinski kao da su oduvijek bili upućeni jedno na drugo. Dogodilo im se ono što im se rijetko događa. Dogodio im se dolazak. Čaroban i savršen dolazak drugoga u naš život počinje zajedno i s našim dolaskom u njegov život. Kada netko dođe u naš život, nas prevari iskustvo, pa mislimo kako se to dogodilo upravo ovdje i sada. Ali nije tako. Dolazak je počeo davno, godinama unatrag. Kada muškarac kaže kako je žena ušla u njegov život, taj opis nije najbolji. Ona je dolazila u njegov život jer je putovala dugo još od rođenja prema njemu kao što je i on putovao od rođenja prema njoj. Dolazak je putovanje nekoga u naš život i naše putovanje u njegov/njezin život i tamo gdje se na nekoj životnoj stanici susretnu, dolazak se nastavlja zajedno kao zajedničko putovanje jer će novi i drugi ljudi dolaziti u njihov zajednički život. Dolazak je čarobno putovanje prema drugom jer ne znamo tko je taj drugi prema kome putujemo i kome smo upućeni i koji je upućen na nas. Ponekad zastajemo na određenim životnim stanicama gledajući nekoga misleći da je on onaj/ona koji nam dolazi i kome dolazimo. Nekad nas osjećaj ne prevari, a nekad nas prevari.

Kada se konačno njegov i njezin dolazak spoje u jedno putovanje, ne treba zaboraviti važnu dimenziju dolaska. Slobodu dolaska u nečiji život. Koliko god bili uvjereni da su zvijezde, bog, sudbina oni koji su odlučili da se dolazak u nečiji život dogodi bez greške i bez mogućnosti promjene, ipak nije uvijek tako. Jer poznajemo one koji su došli jedno drugom, ali su odlučili da ne žele zajedno nastaviti, a mogli su i trebali su. I kad netko dođe u naš život i kad mi dođemo u nečiji život, došli smo slobodno i primljeni smo slobodnom odlukom drugoga. Misterij dolaska nije samo to što je riječ o putovanju kojega započinjemo rođenjem da bismo dvadeset, trideset ili četrdeset godina kasnije došli u nečiji život i netko u naš život. Misterij dolaska je i u našoj slobodi da biramo i odlučujemo u čiji ćemo život doći i tko će doći u naš život. I tu smo nesavršeni jer ponekad pogriješimo i krivo odlučimo, pa kada netko dođe u naš život, pustimo ga da kroz njega prođe i ode, iako možda nije trebalo tako postupiti. Ljepota slobode da dolazimo u nečiji život i da netko dolazi u naš život ujedno je i njegova težina i bol jer ne znamo uvijek procijeniti dolazak drugoga i nije tajna da nekad dolazak drugoga ne shvatimo i ne primijetimo.

Ali kako znati kada je nečiji dolazak u naš život planiran od njegovog/njezina rođenja i kako znati kada je naš dolazak u njegov/njezin život nešto na što smo pozvani još dok nas nije ni bilo, kako znati jesmo li putovali pravim putevima kako bismo došli u život onoga/one koji je dolazio u susret k nama? Dolazak je čudesan događaj, nekad smo slijepi i pored nas prođe i prekasno ga primijetimo, ipak i ako je prošao pored nas, treba li odustati od novih dolazaka od slobode da nam netko dođe u život i da nekom dođemo u život? I tko je god gore tko nas gleda kao lutke na koncu, ali nas pušta da sami te konce vučemo, neće biti valjda toliko bešćutan i hladan da nam neće pružiti ponovo mogućnost za jedan novi dolazak nekoga u naš život ili naš dolazak u nečiji život? Vjerovati i nadati se da, iako već od rođenja dolazimo u nečiji život i netko u naš, postoji mogućnost da se dolazak ponovi barem još jednom, a ne da s propuštenim i izgubljenim dolaskom proklinjemo sudbinu, zvijezde, boga što su tako hladni i surovi prema našoj želji da nekome dođemo u život i da nam netko dođe u život. Ne ovisi sve o sudbini, zvijezdama, bogu.

Nešto ovisi i o nama i našoj slobodi da se vratimo na početak i krenemo s novim dolaskom, novim putovanjem u život nekoga koga uopće ne znamo niti smo ga ikada susreli, ali koji se poput nas također vratio na početak i počeo s putovanjem s dolaskom u naš život, koji također ne zna da mi putujemo njemu/njoj u susret i da ćemo se negdje sigurno prije ili kasnije sresti.

U Sarajevu 19. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): Željko Pasković