By Oliver Jurišić 19 rujna, 2019 Filozofija Oliver Jurišić 0 Comments

O fazama odustajanja

Nije li neobično kada odustanete od nečega za što ste mislili da bez toga ne možete? Nije li iznenađujuće kada odustanete od osobe za koju ste mislili kako bez nje nećete moći preživjeti niti jedan jedini trenutak? Što nam se dogodi da ono u što se zaklinjemo svim mogućim zakletvama i oko čega se svim silama trudimo već sutra postane nešto od čega odustanemo? Posebno iznenađuje da odustajanje i nije tako teško kao što zamišljamo. Nekad se zaklinjemo u vječnu ljubav, u trajnu vjernost nekom i stvarno osjećamo da stvari tako stoje i ne vjerujemo da će ikada biti drugačije. Kroz neko vrijeme ipak se nešto promijeni nekada u nama, nekada oko nas i odustanemo od ljubavi, odustanemo od vjernosti pitajući se kako se dogodilo da tako lako možemo odustati od nekoga za koga smo bili uvjereni da bez njega ili bez nje život neće imati nikakvog smisla.

Zašto odustajemo? Možda kao i na sve druge i na nas utječe vrijeme kroz koje sazrijevamo, rastemo, širimo spoznajne horizonte, otkrivamo nove stvari, nove ljude, nove međuljudske odnose koji na nas utječu i zbog kojih odustajemo od onoga prema čemu već imamo nekakav odnos. Probajmo se prisjetiti jednog takvog iskustva u životu kada smo odustali od nekoga za koga smo mislili da je smisao našeg života. Probajmo se prisjetiti kako je sve počelo i gdje je počelo. Odustajanje će uvijek početi kroz nekakvo sazrijevanje i odrastanje koje se događa u nama, a ne izvan nas. Kao kad djevojka odustane od mladića za koga je osjećala da je smisao njezinog života jer ga je počela promatrati izvan idealne slike koju je o njemu stvorila. Odustajanje je onda gubitak i krah idealne slike koju smo o nekom imali. Ne mora se odustati od drugoga. Ipak, odustajanje kao krah idealne slike može povući za sobom i stvarno odustajanje od osobe s kojom smo povezani. Odustajanje je rušenje staklenog zvona pod koje smo se skrili od stvarnosti i gubljenje idealnih slika za koje smo mislili da predstavljaju stvarnost. Da bi se odustalo, stvarnost se mora susresti. Bez susreta sa stvarnošću odustajanje se ne može dogoditi. Odustajanje je bolan pad iz idealnog svijeta u stvarnost.

Odustajanju se suprotstavlja nijekanje. Ne prihvaćamo da smo se strovalili u stvarnost. Nijekanje je pokušaj u kojem glumimo da smo još uvijek pod staklenim zvonom koje nas štiti od stvarnosti. Prva faza odustajanja prožeta je sukobom stvarnosti i nijekanja kao kada mladić recimo niječe da djevojka nije onakva kakva ona stvarno jest. U sukobu stvarnosti i nijekanja odustajanje je još uvijek u početnoj fazi i želimo se vratiti pod naše stakleno zvono, u naš idealni svijet.

Dovoljan je jedan oštar prodor stvarnosti u naš idealni svijet da se stakleno zvono ili raspadne ili ozbiljno ošteti. S raspadom našeg idealnog svijeta izloženi stvarnosti nailazimo na iskustvo razočarenja koje se javlja u nama. Kao kada sebi postavimo pitanje: ”Pa zar je to stvarno ta osoba u koju sam polagala tolike nade, želje i očekivanja”? Razočarenje je druga faza odustajanja kada se prestajemo boriti protiv stvarnosti, kada prestajemo nijekati. Više ne težimo povratku u svoj idealni svijet, pod naše stakleno zvono. Razočarenje je najteži dio odustajanja jer u trenutku razočarenja smo najbespomoćniji, najranjiviji i najizgubljeniji. Nema više našeg idealnog svijeta i bojimo se stvarnosti, nalazimo se negdje na pola puta svjesni da više ne možemo natrag, ali preplašeni mogućnosti da idemo naprijed. Ovakvo iskustvo ponekad prolaze oni mladi ljudi koji su ludo zaljubljeni jedno u drugo i sada jedno od njih stoji izloženo na vjetrometini bespomoćno, nezaštićeno i preplašeno jer zna da je recimo njezin mladić daleko od idealnog i istovremeno se plaši krenuti naprijed u stvarnost. Nijekanje i razočaranje su momenti odustajanja, ali kao da još nismo svjesni da smo na putu da odustanemo od nekoga.

Ono što je fascinantno jest gdje i u kojem trenutku se dogodi da preživimo nijekanje i razočaranje i uđemo u treću fazu odustajanja koja se zove prebolijevanje. Prebolijevanje je faza odustajanja kada smo već prisutni u stvarnosti, kada smo potpuno svjesni gubitka idealnog svijeta, gubitka idealne slike o osobi, i kada smo donekle sigurni da će sve biti u redu. Prebolijevanje je dio odustajanja kada smo već duboko zašli u stvarnost, kada se više ne plašimo stvarnosti. U fazi prebolijevanja više nismo najranjiviji i najizgubljeniji, nego već donekle stojimo čvrsto na nogama iako smo pomalo nesigurni. U prebolijevanju se mora proživjeti nesigurnost kao njezin sastavni dio jer nesigurnost je neodvojiva od prebolijevanja. Kao kada djevojka prilično sigurna u stvarnost koju živi osjeti nesigurnost u susretu s mladićem o kojem je imala idealnu sliku, ali ta nesigurnost nije dovoljno jaka da je vrati u prethodne faze odustajanja, u faze razočarenja i nijekanja. U fazi odustajanja, koju zovemo prebolijevanje, osoba ima svijest o tome što je već prošla u prethodne dvije faze odustajanja. Razvila se svijest da je postojalo nijekanje i razočaranje. I ta svijest i to iskustvo nijekanja i razočarenja osobu usmjerava da iako nesigurno shvati prebolijevanje kao posljednju fazu odustajanja od drugoga. Sa završetkom prebolijevanja potpuno živimo u stvarnosti i više se ne osvrćemo na naš idealni svijet, više se ne osvrćemo na nijekanje i razočaranje iako o tome ponekad mislimo.

Postoje trenutci kada se ne može i ne smije odustati i prečesto se savjetuje kako se ne smije odustati ni pod koju cijenu. Odustajanje je postala slabost, bolest, onaj koji odustane je poput gubavca kojega obilježavaju kao slabića. Međutim, ima odustajanja koja su oslobađajuća za čovjeka jer ga oslobađaju od nijekanja, od razočarenja, koja ga oslobađaju straha od stvarnosti, straha od nove osobe u njegovom ili njezinom životu. Najteže je što ne možemo znati odmah na početku trebamo li ili ne trebamo odustati od nekoga. Uvjereni smo kako bi idealan život bio onaj u kojem bismo odmah na početku znali trebamo li od nekoga odustati ili ne. Ali kad bi bilo tako, nikada ne bismo naučili vrijedne životne lekcije koje učimo kroz odustajanje i njegove faze: nijekanje, razočaranje i prebolijevanje. Bili bismo zakinuti za vrlo bolno, neugodno, ali vrijedno iskustvo koje zovemo pad u stvarnost. Kada ne bismo imali iskustvo odustajanja koje prolazi kroz nabrojene faze, ne bismo mogli stjecati mudrost i iskustvo o ljudima koje iznova susrećemo i upoznajemo. Uvijek bismo bili na početku potpuno nespremni za susret sa stvarnošću i nespremni za rušenje i gubitke naših idealnih slika o drugim ljudima.

Ne treba se bojati odustajanja jer odustajanje može biti oslobađajuće za nas. Ipak će uvijek ostati pomalo tajnovito i nikada do kraja odgovoreno pitanje za nas: Kako se dogodilo da nam je netko za koga smo osjećali da je smisao našeg života postao netko na koga više ne mislimo, kako se dogodilo da smo tako lako odustali od niti za koju je bio zakačen naš cijeli život, naš cijeli svemir? Uvijek će nam ostati pomalo skriveno kako se dogodilo da smo odustali od nekoga iako ni u snu nismo pomislili da bi se tako nešto moglo dogoditi? I kad prođemo sve tri faze odustajanja i nijekanje, i razočarenje i prebolijevanje i kada smo ih potpuno svjesni, uvijek će nas zanimati kako smo uspjeli odustati od nekoga tko je bio jedini smisao i svrha našeg života.

Ima nešto neobično u odustajanju. Neobično je da i kada smo potpuno svjesni odustajanja i njegovih faza ne možemo sebi do kraja objasniti kako se to dogodilo. Odustajanje djelimično ostaje za nas tajna, jer kako objasniti da smo odustali od smisla našeg života i pronašli drugi, novi i ljepši smisao iako smo i sebe i druge uvjeravali da to nikada neće biti moguće? Iako se plašimo vraćati u prošlost i razmišljati o odustajanju i njegovim fazama, ponekad dođe napast da pokušamo odrediti točan trenutak, datum, dan, kad smo odustali. I koliko se god trudimo ne možemo pronaći ništa od toga, a opet odustajanje je tu i svjesni smo da smo odustali. Paradoksalno je da smo odustali od nekoga, a ne možemo odrediti vrijeme kada se to dogodilo. Nije li to pomalo čudno i tajnovito? Odustati, a ne znati da si odustao ili odustala.

Biti oslobođen ili oslobođena straha od stvarnosti i ne žaliti za staklenim zvonom u kojem smo se skrivali, ne bojati se raspada idealne slike o osobi, ne bojati se nove stvarnosti i novih susreta. To su plodovi odustajanja, plodovi koje nekad poremete pitanja na koje nema konačnog odgovora:

Kako smo uspjeli odustati od njega ili od nje i hoćemo li to morati učiniti opet i zašto ne možemo na početku znati trebamo li odustati od nekoga ili ne trebamo? Možda jer je odustajanje od njega ili nje bolna, teška i neugodna tajna i ne želimo pričati o njoj ili o njemu? Ili ni sami ne znamo i nemamo odgovor na pitanje zašto i kako smo odustali od drugoga?

U Sarajevu, 19. 9. 2019.

O. J.