Myth is not dead – o mitu, mitomaniji i mitološkom načinu razmišljanja
Prema Klaićevom „Velikom rječniku stranih riječi“ (1968.), Mit (grč. mŷthos) predstavlja priču, predajno vjerovanje starih naroda o podrijetlu svijeta, o prirodnim pojavama, o bogovima i legendarnim herojima. U prenesenom značenju, mit naznačuje bajku, priču, izmišljotinu, odnosno, nevjerodostojan prikaz nekih događaja. Uz potonje bi se dobro nadovezao i pojam mitomanije. Radi se o sklonosti lažnomu pretjerivanju u opisivanju nekih događaja. U djece do neke dobi to je normalna fiziološka pojava, a kod odraslih može biti prisutna kao posljedica nekih poremećaja i bolesti.
O diskriminaciji
Mi smo svi uvijek diskriminirani na neki način u odnosu na nekoga i na nešto. Ne možemo živjeti život bez nekakvog oblika diskriminacije. Svi govore o diskriminaciji. Pas je diskriminiran u odnosu na čovjeka, jer ne može govoriti ili pisati, ali i čovjek je diskriminiran u odnosu na psa, jer pas ima bolji njuh, brži je, cvijet je diskriminiran u odnosu na čovjeka, jer ne može razmišljati, opet čovjek je diskriminiran u odnosu na cvijet, jer ponekad cvijet ljepše i miriše i ljepši je od čovjeka. Žena je diskriminirana u odnosu na muškarca, jer je fizički slabija, muškarac je diskriminiran u odnosu na ženu, jer ponekad nije dovoljno osjećajan. I tako bi se moglo nabrajati u nedogled. Gdje god se okrenete i pogledate netko ili nešto je diskriminiran u odnosu na nešto drugo. Kako izgleda jedan običan dan u životu običnog čovjeka koji je recimo diskriminiran, ali to ne zna?
O prolaznosti i navici
Prolaznost počinje tamo gdje prestaje važnost. Kada nam ljudi, mjesta, stvari prestaju biti važni, počinje prolaznost. Nenaviknuti na prolaznost, uvijek udubljeni u osjećaj kako konkretna osoba, stvar nikada ne smije proći, prolaznost se javlja nekad kao prijetnja.
Porazi koji život znače: ne može se imati sve…
Moguće i najkraći put do ostvarivanja naših dobrih prilika i mogućnosti vodi preko samo-priznanja vlastitih neprilika i nemogućnosti…
O mučnom osjećaju nepravde
Neobično je tvrditi kako je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Pijani mladić koji ubije dvije mlade osobe automobilom pred velikim brojem svjedoka je nevin sve dok mu se ne dokaže krivnja. Nasilnik koji opljačka banku i ubije zaštitara – koji pokušava s torbom u glavi prehraniti obitelj – i čije lice zabilježe sigurnosne kamere također je nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Kriminalac koji pretuče palicom čovjeka na smrt u centru grada pred užasnutim očima žena i djece je nevin dok mu se ne dokaže krivnja.
O političkoj korektnosti
Talijanski filozof i psiholog Umberto Galimberti u svome djelu Neugodni gost (Nihilizam i mladi) u djelu knjige u kojem piše o mladima u Italiji i utjecaju i korištenju droge piše sljedeće: „Za one koji su već uključeni u svijet rada, ekstazi pak predstavlja oslobođenje od pritiska uloga, funkcija i estetike distance i hladnoće što se u zapadnim navadama imenuje „korektnost“. Ta elegantna riječ izrasla u vrtu ne-komunikacije, gdje je dodir formaliziran, riječ stereotip, pogled neosoban, a sve je skupa u znamenju nepovjerenja što svakome od nas jamči povlačenje bez uvrede bilo koga.“ Ova Galimbertijeva opaska dobro opisuje pozadinu „korektnosti“ kao univerzalne nezainteresiranosti za svijet i čovjeka.
O sudbini
Kada se nešto dogodi zna se reći kako je to bila sudbina. Sudbina je bila da se upoznamo, sudbina je bila da se rastanemo, sudbina je bila da se ne vidimo, da se ne pozdravimo ili obrnuto. Sudbina je privlačna, ona čovjeka oslobađa odgovornosti za ono što radi. U krivim odlukama života uvijek se može pozvati na sudbinu i teret odgovornosti prebaciti na nju.
