USKRSNUĆE
Svijetlo sunca dopiralo je kroz prozirnu tkaninu na prozoru. Otvorim oči. Udahnem duboko. Danas je trebalo početi proljetnu sjetvu u polju. Nevoljko ustanem. Stresem se pri pomisli na napor koji me čeka. Uzmem haljinu od grubog platna i prašnjave sandale i iziđem u dvorište. Nekoliko cvjetova je dobilo boju. Znak proljeća. Bio je početak četvrtog mjeseca. Stanovao sam u maloj kući od opeke na rubu Jeruzalema, blizu potoka koji je prolazio većim dijelom grada. Kuće su bile načičkane jedna uz drugu. Uskim ulicama u vrijeme gužve jedva se prolazilo. Vriska djece i putujućih trgovaca kao i domaćih stanovnika znala je biti nepodnošljiva. Prijeđem nekoliko metara kroz dvorište do male kolibe daščare. Gurnem u stranu na brzinu sklepana vrata. Uzmem srp, motiku, i nekoliko drugih alatki. Stavim ih u veliku pletenu vreću, stegnem prošivenim konopom i izbacim van u dvorište. Vratim se u kuću.
RAZGOVOR
Kapi iz malene vrećice jednolično su kapale u strogom ritmu u malu cjevčicu. Cjevčica se svijala poput zakrivljene šumske staze do smežurane podlaktice. Plava vena pulsirala je ispod kože zalijepljena flasterima koje su pridržavale iglu duboko zarivenu u venu. Aparat je jednolično otkucavao jednolični ton dok su drečave brojke na monitoru pokazivale veliku zelenu liniju koja je ritmično odskakala praveći veliki val svaki put kad bi se čuo piskutavi zvuk aparata. Sijeda kosa bila je neuredno razmještena po licu dok su razbacani pokrivač i zgužvana pidžama ostavljali dojam da ovdje već dugo nitko nije ulazio. Barem nekoliko dana. Ako ne i više.
Sarajevo
Jutro. Hladno i maglovito. Sitna kiša pomiješana sa snijegom ne prestaje. Tramvajska stanica je puna ljudi. Zabrinuti pogled starice dok steže torbicu i gleda račun za struju. Nervozni pogled srednjoškolca dok klizi prstom po mobitelu. Ljutit pogled oca na sat. Dijete ga stalno pita, a kad će tramvaj.
Suptilna receptura života: važno je ne pretjerati!
Prosječan čovjek za života objeduje 82.000 puta. Zato je itekako važno što se jede, ali i ono kako se kuha…
O žalosti
Svijet u kojem se krećemo često nudi samo nasmiješena i sretna lica. Čovjek ima dojam da živi u jednoj vrsti sretne utopije koja nikada neće nestati i to mu ulijeva određenu sigurnost, optimizam. Živimo u svijetu uklonjene smrti i uklonjene starosti iz javnog života. Starost više nije prihvatljiva, a smrt više nije misteriozna. I starost i smrt postali su ekonomski pokazatelji. Prestali su biti bitni i sastavni dio ljudskog života. Govoriti o starosti danas znači govoriti o ekonomskoj nesposobnosti čovjeka da proizvodi. Govoriti o smrti znači govoriti o ekonomskom riziku za proizvodnju i potrošnju.
Ritam života
Često čujemo kako treba poslušati svoje srce, pa poslušajmo i ovu neobičnu priču „od srca“; priču o životnim usponima i padovima, i ravnoj crti smrti …
Ljubav radi života, ili život radi ljubavi?
Ljubav radi života, ili život radi ljubavi? Što je smislenije? Ekspeditivno se skrasiti s nekim „osrednjim stablom“ te zajednički graditi život, ili nespokojnog srca nastaviti tražiti ono nešto posebno? Sa stanovišta povijesnog totaliteta smisla ima i jedno i drugo …
O LJUBAVI, BOGU I SMRTI
„A ti … moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati“ (Izl 33,20).
„Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob. Žar je njezin žar vatre i plamena Jahvina“ (Pj 8,6). Ovaj redak biblijske Pjesme nad pjesmama govori o čudnovatoj isprepletenosti pojmova ljubavi, Boga i smrti.
