ZNAKOVI I PUTOVI DO SAMOPOUZDANJA
Slikovito rečeno, osobe niskog samopouzdanja obično smatraju da su toliko snažne da nikome ne dopuštaju ni pera da im odbije, dok osobe visokog samopouzdanja smatraju da su toliko snažne da im se apsolutno ništa loše neće dogoditi čak ukoliko im usput netko odbije i poneko pero. Ta što je struktura slabija, to se o njoj više treba brinuti.
UBOJICE SAMOPOUZDANJA U RANOJ DOBI
Razvojni psiholozi drže da su prve godine života odlučujuće glede kasnijih odnosa, samopouzdanja, načina reagiranja na različite situacije, tj. odlučujuće su za razvoj ličnosti. Način na koji djeca doživljavaju sebe – njihovo poimanje sebe i saznanje da su jedinstveni usko je povezano s razumijevanjem i shvaćanjem drugih, prije svega roditelja. S tim u vezi dotaknut ćemo se pitanja kako reakcije odraslih utječu na samopouzdanje kod djece?
Dužnost za veće dobro
Čovjek je često sposoban sebi govoriti da ga nitko i ništa nije vrijedno. Nakon svake, pa i manje, povrede duše sposobni smo sebi reći da smo sebi bitni, da smo sebi najvažniji. Često se povlačimo po tim stazama samoopravdanja. Istina, dobro je da čovjek ima pozitivnu sliku o sebi i poštovanje prema sebi, jer bez toga smo opet nitko i ništa. Ključ nije u tome trebamo li govoriti o postojanju samopoštovanja, već o granici koja dijeli samopoštovanje od bahatosti.
ASERTIVNOST – ČOVJEKOVA ZLATNA SREDINA
Ranije smo već govorili o tomu kako čovjek upoznaje samog sebe obično tamo nekad u zrelijim godinama. Jednostavno, dinamika razvoja i odgoja je takva da smo u ranijim fazama života primorani usmjeravati pozornost dalje od samih sebe: prvo upoznajemo bližu okolicu, smiješak roditelja, zatim svladavamo temeljne životne vještine poput hoda, govora i elementarnog snalaženja u prostoru i vremenu; onda za koju godinu dođe škola: jedna, druga i treća; zatim posao, kućenje, pronalazak životnog partnera. I obično tek nakon svega toga ili barem pred kraj svega toga, čovjek se počinje pitati o samom sebi, kao i o smislu svoga cjelokupnog dotadašnjeg života. U sklopu toga šireg promišljanja nerijetko se raspoznaju i nezadovoljstva zbog vlastite pozicije u životu i svijetu, te zbog frustrirajućih odnosa s drugim ljudima.
Konačno, velikim se životnim ostvarenjem (ako ne i najvećim) pokazuje pronalazak svojevrsnog srednjeg puta između kooperativno-pasivnog i agresivnog načina ponašanja. Sve obično započinje već u roditeljskom domu: dok neki roditelji djecu uče rigidnom „u se’, na se’, poda’ se’“ životnom stavu, drugi opet ne uspijevaju pravilno socijalizirati svoju djecu, bez obzira je li istu pri tomu drže u debeloj sjeni vlastitog autoriteta ili se pak radi o sjeni pretjerane roditeljske ljubavi i brige, iz koje će djeca na koncu izaći poprilično nespremna za realni život i njegove izazove…
Uzdam se u se’!
Samopouzdanje je riječ koju često čujemo u današnjim medijima. Prisutna je u našim razgovorima s prijateljima, obitelji, radnim kolegama. Redovno ju susrećemo na internet portalima, u dnevnoj štampi, u televizijskom i radijskom programu. A postavlja se pitanje: znamo li uopće što je to samopouzdanje!? Je li to kad je „netko pun sebe“, „on/a to zna vrlo dobro“, „on/a je siguran/na u sebe“?
Djetelina s četiri lista
Čitajući knjigu Avantura osobne promjene autorice Ljubice Uvodić-Vranić stala sam na prvom dijelu u kojem autorica navodi četiri osnovne pretpostavke psihičkog zdravlja:
