O kajanju
Kajati se iskustvo je ljubavi i oproštenja u koje je nemoguće vjerovati i za koje mislimo da ih ne zaslužujemo kao dar koji nam netko pruža. Tako teško vjerujemo u kajanje i njegovu oslobađajuću moć. Ne vjerujemo da možemo biti ljubljeni i da nam može biti oprošteno. U sebi ponekad nosimo toliku krivicu, stid, mržnju i očaj. Kajanje se čini nemogućim. Ljubav i oproštenje još manje. I ako tako živimo i mislimo, na putu smo prema samouništenju…
O neoproštenju
Ako se ne oprostiti sebi pretvori u presudu koju čovjek izrekne nad sobom, nikakvo oproštenje ni njegovo ni drugoga ne mogu mu pomoći da se vrati natrag u svijet gdje ima dobrih ljudi koji će u njemu prepoznati dobrotu i ljudskost. Ne oprostiti sebi užasan je teret za nositi. Pretežak.
O oproštenju II
Kada opraštamo? Opraštamo onda kada je drugi u našoj potpunoj vlasti. Kada drugi prizna istinu o onome što nam je učinio i traži od nas da budemo pravedni prema njemu i preda se potpuno našem sudištu.
O oproštenju
Oproštenje ima izuzetnu snagu da obnovi čovjekov život i da mu daruje novi početak, ali oproštenje ima i svojih dilema i nedoumica o kojima i kad razmišljamo, ne dopiremo daleko jer ne znamo kako oproštenje postoji kada pređemo granicu fizičke smrti i prijeđemo u onostranost.
O krivnji i rijeci
Krivnja je poput rijeke. Tek kad zastanemo kroz život da odmorimo, predahnemo, pogledamo gdje se trenutno nalazimo na karti života, spoznat ćemo da smo za nešto krivi ili drugima ili sebi.
