ZNATI I VOLJETI: RUKE
O zaboravljenom smislu i značenju ljudskih ruku.
O ljubavi
Najkreativnija od svih iluzija kojom stvaramo arhitekturu vlastitog privatnog svijeta i stvarnosti zovemo ljubavlju. Ljubav je stvaralačka iluzija koja bez temelja na neki poseban način izgradi cijeli čovjekov svijet i stvarnost. Ljubav počinje kao samoobmanjujuća iluzija koju slobodno biramo.
“PA, ZAR OPET!?” – ILI MALI ESEJ O SVAKODNEVNOJ ŽIVOTNOJ BORBI I LJUBAVI
Tako, ponekad netko nešto nikako da posluša ili da čuje, ili da uradi, a fino smo mu govorili, štoviše, ponavljali, molili, čak i...
O ILUZIJI JEDNE LJUBAVI
Prekidi ljubavi imaju različite završetke. Mogu biti umjereni. Mogu biti civilizirani. Mogu biti sporazumni. Mogu biti iznenadni. Mogu biti jednostrani. Mogu biti neugodni. Mogu biti bolni. Mogu biti rasterećujući. Mogu biti opterećujući. Mogu biti nedovršeni i nedorečeni…
DVIJE LJUBAVI
Postoji kontrast ljubav/mržnja, ali postoji i jedan drugi, možda još i oštriji te dublji kontrast, kontrast ljubav/ljubav.
LJUBAV: OSJEĆAJ ILI HABITUS?
Njemački filozof Robert Spaemann u jednom svom eseju napisao je neobičnu rečenicu o ljubavi: „Onaj tko može objasniti zašto nekoga voli, zapravo tu osobu ne voli“. Ova Spaemannova tvrdnja dio je jednog šireg pitanja kojega njemački filozof postavlja kroz cijeli svoj esej: je li ljubav osjećaj ili navika? Kada govori o ljubavi kao osjećaju čini se da Spaemann pod osjećajem razumije neko čovjekovo trenutno stanje koje ga prema nekom privlači ili ga od nekoga odbija. Takvo trenutno stanje može se nazvati ljubavlju, odnosno mržnjom. Spaemann će dodati ovome kako u osjećaju osoba zapravo ne osjeća ništa prema drugoj osobi, nego je njegov osjećaj autoreferencijalan i odnosi se na samu osobu koja to osjeća, a ne na osobu koja je objekt ljubavi ili mržnje. Prema njemu, osjećaj ljubavi ili mržnje je sebičan jer takav osjećaj nema uporište u stvarnosti nego isključivo u čovjekovoj svijesti o samom sebi.
RAZGOVOR
Kapi iz malene vrećice jednolično su kapale u strogom ritmu u malu cjevčicu. Cjevčica se svijala poput zakrivljene šumske staze do smežurane podlaktice. Plava vena pulsirala je ispod kože zalijepljena flasterima koje su pridržavale iglu duboko zarivenu u venu. Aparat je jednolično otkucavao jednolični ton dok su drečave brojke na monitoru pokazivale veliku zelenu liniju koja je ritmično odskakala praveći veliki val svaki put kad bi se čuo piskutavi zvuk aparata. Sijeda kosa bila je neuredno razmještena po licu dok su razbacani pokrivač i zgužvana pidžama ostavljali dojam da ovdje već dugo nitko nije ulazio. Barem nekoliko dana. Ako ne i više.
BOG I GOSPODIN MOUNIER
Gospodin Mounier nemoćno je promatrao oči svoje supruge. Njezine oči bile su umorne, ali blage. Pitao se kako je mogla biti tako mirna u takvoj situaciji? Čudilo ga je što ne protestira protiv svemira, providnosti, ili bilo koje sile koja je ovo dopustila. U sebi je proklinjao. Proklinjao život, svrhu, smisao, sreću, budućnost, radost… Jer njemu je sve bilo besmisleno bez njegove supruge.
SVAĐA
Blijedo gledam. U glavi tutnji. Krvotok ubrzava. Vrućina u dlanovima i licu. Nervoza. Opet. Podiže glas. Umor u očima. Crni sjaj posivio. Pretvoren u pepeo.
ZAČIN ŽIVOTA
Samo jedan običan rad. Četvrtak. Radni dan. Obveze sve ispunila kako sam i planirala, ali ipak na kraju radnog dana nikakav osjećaj. Ni toplo ni hladno. Samo još jedan dan. Još jedno završeno radno vrijeme. Tijekom dana pao je dogovor za kavu s najboljim prijateljem. Uobičajena satnica, isto mjesto. Pozdrav s dragom osobom i mehanički odlazak do poznatog odredišta. Naše omiljeno mjesto za kavu.
