Istina o sebi
„A s ljudima je kao s drvetom. Što bi drvo više htjelo gore, u visinu i svjetlost, utoliko snažnije njegovo korijenje teži k zemlji, naniže, u tamu, dubinu – u zlo“ (F. Nietzsche).
Dužnost za veće dobro
Čovjek je često sposoban sebi govoriti da ga nitko i ništa nije vrijedno. Nakon svake, pa i manje, povrede duše sposobni smo sebi reći da smo sebi bitni, da smo sebi najvažniji. Često se povlačimo po tim stazama samoopravdanja. Istina, dobro je da čovjek ima pozitivnu sliku o sebi i poštovanje prema sebi, jer bez toga smo opet nitko i ništa. Ključ nije u tome trebamo li govoriti o postojanju samopoštovanja, već o granici koja dijeli samopoštovanje od bahatosti.
Sve je uredu!
Sada smo u vremenu kada je sve lako, brzo i efikasno, a sve tako teško, sporo i neefektivno.
O snovima, malodušnosti i adaptivnosti
Čovjek se počesto zna prepustiti malodušnosti jer nije sve ispalo kako je on zamislio. Nekad joj se zna u potpunosti predati i godinama, pa čak i decenijama. A od svega toga nema baš ništa. To se moguće događa i zbog toga što u životu nismo primali dovoljno poticaja za fleksibilnost i adaptivnost. Ljudska kultura je prepuna zadrtih junaka koji uporno tjeraju po svome. Ne prilagođavaju se nikomu i ničemu i sve bi prilagodili sebi, no to je tragičan put.
Univerzalni zakon trgovine i njegove sveprisutne implikacije
Trgovinu ne treba uzimati olako, a još manje podcjenjivački. Štoviše, treba se itekako čuvati onih koji osuđuju životnu logiku „fifty/fifty“. Jer tko kaže da to nije ljudski, to je obično znak da vam je isti/ista spremio/la neki „eighty/twenty“ ili čak „ninety/ten“ odnos – i to naravno – u vlastitu korist.
Elementarna metodologija molitve: prispodoba o farizeju i cariniku
Na svijetu postoje samo dvije vrste ljudi: jedni su farizeji, a drugi su grešnici. I farizeji su također grešnici, s tim da to ne shvaćaju.
O zaboravu
Najviše bi voljeli kad bismo mogli izbrisali dio svoga pamćenja ne prepuštajući ništa zaboravu, jer i zaborav je zapravo oblik pamćenja koji se povremeno javlja i budi, podsjećajući nas da smo mi ljudi jedina bića koja zapravo ne mogu zaboraviti.
Kontekstualnost uspjeha i negativni aspekti društvenosti
Izuzetno razvijena kavanska (sub)kultura izgledno na našim prostorima diktira i neke šire društvene tendencije. Naime, u kavani se ne pričaju bilo kakve priče, nego baš one „kavanske priče“, a kako kod nas ljudi provode puno vremena po kavanama i kafićima, tako i naznačena kavanska priča postaje društveno dominantna, pa čak i relevantna…
Jezik, nasilje i oprost
Što su nasilje i oprost po sebi? Nužni prirodni procesi, samo jedna od brojnih vijesti u medijima ili dubinska egzistencijalna drama čovjeka? Konkretan odgovor na ovo pitanje u konačnici uvelike ovisi od vrste jezika kojim se nasilje i oprost nastoje dočarati i dokučiti.
O krivnji
Najteže je biti krivac pred samim sobom, i najteže je u procesu pomirenja oprostiti samome sebi.
