OSVETA U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU

Svaki nasilnik živi pod nekim uvjerenjem o neminovnosti nasilja u životu, i toliko se pokušava uvjeriti da je to istina, da će prije toga u to pokušati uvjeriti i ostale ljudi oko sebe. No, ukoliko oni ne uzvraćaju, njegova koncepcija o neminovnosti nasilja počinje da se urušava. Drugi mu sada pokazuju da je život bez nanošenja zla i nasilja moguć, tako da za njega ostaje vrlo teško i bolno pitanje zašto za njega samog to ipak nije moguće?

Osveta se može definirati kao postupak kojim se pokušava uzvratiti nanesena bol, uvreda, šteta i gubitak.[1] Intrigantno je da u južnoslavenskim jezicima u korijenu riječi osveta stoji riječ „svet“, dakle, pridjev koji označava nešto bezgrešno, savršeno i čisto. To bi značilo da su naši predci u osveti vidjeli svetu dužnost i samim tim sredstvo posvećenja. Tako se ponegdje u prošlosti javljala i ona krilatica: „Nema posvete bez osvete“ – odnosno, vjerovalo se kako se ne može postati bezgrešnim, savršenim i čistim ukoliko se čovjek nije osvetio svojim protivnicima i neprijateljima.

Da bi se fenomen osvete mogao bolje razumjeti, potrebno je svakako osvrnuti se i na pojam „odmazde“. Naime, ova dva pojma se u kolokvijalnom govoru često brkaju i uzimaju sinonimno premda se oni međusobno poprilično razlikuju.

Za razliku od osvete koja je po sebi individualna i pojedinačna, odmazda predstavlja osvetu nad većim brojem ljudi.[2] Dakle, ona se tiče prvenstveno ratnih situacija, masovnih ubijanja, mučenja i progonstava. Drugi veliki problem odmazde je njezina neproporcionalnost, kako u odnosu na samu metu odmazde, tako i u odnosu na sam razmjer uzvraćanja.[3] Na primjer, pobunjenici su negdje iz zasjede ubili dvadeset vladinih vojnika, a zatim su vladine snage uništile do temelja cijelo jedno obližnje selo i dale pobiti 200 nevinih civila; valjda po principu „deset vaših za jednog našeg“. Dakle, ovdje su jasno uočljiva dva velika nerazmjera: uzvraćeno je neproporcionalnom silom i to po posve indirektnom krivcu. Na kraju nisu ubijani spomenuti pobunjenici, nego nevini ljudi koji su s krivcima bili u najgorem slučaju prijateljski i rodbinski povezani.

Stoga i kažemo da osveta i odmazda nisu jedno te isto. Jedna je stvar uzvratiti krivcu istom mjerom, a sasvim je druga stvar za pretrpljenu štetu uzvratiti desetorostruko i to nekom drugom, sasvim – ili barem skoro – nevinom čovjeku.

Zakon taliona

Moglo bi se reći da su ljudi već po svojoj prirodi skloniji odmazdi nego osveti. Francuski kultur-antropolog René Girard primjećuje kako u samu srž prafenomena nasilja spada uvjerenje o tome kako je tuđe nasilje uvijek gore od vlastitog nasilja. Ili drugim riječima, nasilnik će uvijek misliti kako je njegovo nasilje opravdano dok nasilje njegovog suparnika to nije. Druga karakteristika odmazde po Girardu se upravo tiče transfera nasilja. Rivali se vrlo rijetko osvećuju međusobno, tj. direktno; više je izgledno da će na kraju stradati neki slučajni žrtveni jarac.[4] Tako se na kraju valjda i dogodi lako ono da jedan „naš“ vrijedi kao deset „njihovih“ i to bilo kojih, jer ionako su (kao) svi krivi.

Stoga se povijesni pokušaj uvođenja jedne razmjerne, pravedne osvete i ne javlja kao spontana ljudska reakcija, nego kao glas zakonodavca, a koji će s vremenom u monoteističkim kulturama biti prepoznat i kao sam Božji glas. Ovdje svakako govorimo o zakonu taliona koji se izvorno javlja kao jedno od načela Hamurabijevog zakonika (Babilon, XVIII. st. pr. Kr.). Radi se o načelu odmjeravanja kazne pri čemu se počinitelju nastojalo nanijeti istu štetu kakvu je on prvotno bio počinio oštećeniku. Odatle načelo „Oko za oko, zub za zub“.[5]

Teško je ne primijetiti kako se moderni čovjek uglavnom užasava jednog ovakvog zakonodavstva, no veliko je pitanje zašto? Jel’ to moguće zato što je u međuvremenu postao pravedniji ili pak zato što još uvijek nije toliko postao pravedan? Prije nego što odgovorimo, važno je napomenuti kako je u civiliziranim društvima dosuđivanje i izvršavanje svih onih težih kazni na sebe preuzela država, pa ovdje zapravo preostaje pitanje kako se svakodnevno nosimo sa svim onim malim uvredama i osvetama, koje premda često jako bole ipak sad nešto i nisu za suda i zatvora. „Uvrijedio me, mrtav je za mene“ ili, „Uvrijedio me, svima ću razglasiti kakav je gad“, ili opet ono, „Zeznuo me, vratit ću mu kad-tad i to trostruko“! To su sve stvari koje svakodnevno slušamo, pa možda ponekad i sami izgovorimo, i sve skupa podjednako stoje na tragu jedne sirove, nerazmjerne osvete. Zašto je ljudima tako često lakše i prokleti suparnika nego ga jednostavno i izravno suočiti s nepodopštinom koju je počinio?

Je li oprost također jedna vrsta suptilne osvete?

Mudriji pripadnici ljudske vrste su još davno primijetili da se onim zločestima učinkovito može uzvratiti i na jedan elegantniji – tako da kažemo – način. Na primjer, mudri rimski vladar Marko Aurelije primijeti da je najbolja osveta ne biti poput onih koji su vas povrijedili. Ili nešto kasnije, u ranom Islamu slično je govorio i Ali ibn Abi Talib: „Najbolja osveta je poboljšati samog sebe.“

U ovakvim i sličnim razmišljanjima ujedno pronalazimo i neke smislene argumente protiv naznačenog zakona taliona. Premda je u nekim situacijama sasvim pravedno uzvratiti pokvarenjaku i silniku istom mjerom, ostaje pitanje treba li se zaista jedna plemenita ljudska duša bakćati sa svim tim? Takvi su valjda već odavno nadišli razinu psovanja majke i bližih srodnika, kopanja očiju, čupanja jezika, bacanja kamenja i sl., i spuštati se zato ponovno na taj nivo za njih bi bilo čisto srozavanje. Osim toga, ovdje se i ne radi samo o očuvanju dostojanstva povrijeđene strane nego čak i o učinkovitoj kazni za počinioca, jer ne uzvraćanje je za počinioca često i bolnije nego uzvraćanje.

Naime, nasilnik često živi pod nekim uvjerenjem o neminovnosti nasilja u životu, i toliko se pokušava uvjeriti da je to istina, da će prije toga u to pokušati uvjeriti i ostale ljude oko sebe. No, ukoliko oni ne uzvraćaju, njegova koncepcija o neminovnosti nasilja počinje da su urušava. Drugi mu sada pokazuju da je život bez nanošenja zla i nasilja moguć, tako da za njega ostaje vrlo teško i bolno pitanje zašto za njega samog to ipak nije moguće?

Osim toga, život duše se najčešće pokazuje dijametralno različitim od života tijela. Tu nerijetko važe neki sasvim drugi zakoni i pravila. “Duše se ne pobjeđuju oružjem, nego ljubavlju i blagošću” – primijeti Baruch de Spinoza.

Primjena i način doziranja oprosta

Baš slično kao i u medicini, uopće nije svejedno kako će te dozirati pacijentu terapiju. 3X1 na dan je recimo spasonosna kombinacija, dok je eksirati sve tablete odjednom ravno samoubojstvu.

Isus Krist je naučavao bezgranično praštanje, ali bezgranično samo s obzirom na materiju grijeha. S tim se želi reći da nema grijeha kojeg Bog ne može oprostiti čovjeku, ali da bi se to dogodilo i sam grešnik je bio dužan pokazati adekvatno raspoloženje i interes.

U tisućljetnoj ustaljenoj crkvenoj ispovjednoj praksi to znači da grešnik treba:

1. Priznati sve grijehe po vrsti i broju (što je loše radio i koliko je učestalo to radio);
2. Pokajat se, što znači pokazati da mu je uistinu žao zbog njegovih grijeha;
3. Zatražiti oprost;
4. Ozbiljno obećati da iste greške više neće ponavljati;
5. Izvršiti pokoru i biti spreman nadoknaditi štetu ukoliko je istu počinio;

Sa svim ovim pokušavamo reći da jedno slijepo praštanje nema nikakvog ni utemeljenja ni smisla. Ono, ti njemu ili njoj sve oprostio, a on nije rekao ni da mu je žao, a kamoli „oprosti“. Ovakvo praštanje po sebi zapravo predstavlja instrument nepravde. Ono raspiruje zlo u ovom svijetu jer zle ljude utvrđuje u neodgovornosti za svoja djela, dok pravednike pretvara u pasivne i bespomoćne mlakonje.

Stoga, ukoliko govorimo o jednoj smislenoj kulturi praštanja, lako ćemo primijetiti da ona po sebi ne predstavlja negaciju oštrog i neumoljivog zakona taliona nego njegovu logičnu evoluciju i nadogradnju. Načinjena šteta i uvreda se ne mora 100% proporcionalno vraćati počinitelju, ali on se ipak mora ozbiljno suočiti s njom i njezinim posljedicama. Ako ništa drugo, nek’ javno prizna, pokaje se, zatraži oprost i podmiri nanesenu štetu.

U Sarajevu, 11. 9. 2018.

M. B.

[1] Usp. Osveta, Hrvatski jezični portal, izvor: http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search (Stanje: 11. 9. 2018.).

[2] Usp. Odmazda, Hrvatski jezični portal, izvor: http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search (Stanje: 11. 9. 2018.).

[3] Usp. Odmazda, Veliki rečnik, izvor: https://velikirecnik.com/2016/03/02/odmazda/ (Stanje: 11. 9. 2018.).

[4] Usp. René GIRARD, Nasilje i sveto, Književna zajednica Novoga Sada, Novi Sad, 1990.

[5] Usp. Talion, u: Vladimir PEZO (ur.), Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2006., str. 1596.-1597.

Izvor (foto): 123rf.com