By Mario Bernadić 17 listopada, 2020 Granična pitanja Mario Bernadić 0 Comments

OSOBNA AUTENTIČNOST I CIJENA IZBORA

Unutar velikih avanturističkih kultura, kakva je recimo ona američka ili ruska, postoji i vrlo zanimljiva tradicija, tako da je nazovemo, tradicija „odmetničke pjesme”. Pod ovim ne mislimo na suvremene tekovine vulgarnog i notornog gangsta rapa, nego na one popularne, već skoro tradicionalne i općeprihvaćene numere koje su se emitirale na TV-u i radiju u udarno vrijeme, tjerajući na pjevušenje i mlade i stare. U biti, to su vrlo često pjesme o sumornom zatvorskom životu, zločinu, kazni i otkupljenju. Unutar ruske šansone koja je po sebi tematski skoro pa u potpunosti odmetnička, u sumorne zatvorske priče se vrlo često upliće i motiv ljubavne čežnje za onom nekom „vani”. Takav je recimo slučaj moguće i s najslavnijom ruskom šansonom Mikhaila Kruga – „Vladimirski Central” (Naslov se odnosi na najveći ruski federalni zatvor maksimalne sigurnosti u Vladimiru). Sa američke strane, neke od najslavnijih odmetničkih numera otpjevao je tko drugi doli John Cash. Tu bismo svakako mogli istači slavni „Folsom Prison Blues”, pjesmu o zločestom dečku kojeg je mati nastojala fino odgojiti, no on je zatim tek tako upucao čovjeka u gradu Renou, i prije nego što je uopće shvatio što je napravio, već je bio iza rešetaka notorne kazneno-popravne ustanove. Kao drugu Cashovu numeru u ovom kontekstu možemo istaknuti njegov čuveni „San Quentin”. Ovu pjesmu ste na neki način sigurno čuli, čak i da niste, jer i poznati „Zenica blues” od našeg Zabranjenog pušenja … hm … nije da je ono sad čisti plagijat Cashove pjesme, ali jeste njoj poprilično bliska glazbena i tekstualna parafraza. No, i potonja pjesma od „Pušenja” upravo pokazuje kako priče o zlosretnim lošim dečkima mogu biti itekako „zarazne”, tj. općeprihvaćane te kako kod svojih slušatelja mogu generirati iznenađujuće pozitivna raspoloženja. Upravo ova reakcija publike kao da nam poručuje kako je sasvim u redu kršiti zakon i red ukoliko će te nakon toga lijepo završiti u zatvoru, odnosno, ako će te pošteno platiti cijenu svojeg smionog životnog izbora. I tako polako stižemo do pojma autentičnosti … Vidimo, i kriminalci pokatkad mogu biti posve autentični likovi ukoliko pošteno plate što već treba platiti.

Opredjeljenja su različita, ali cijena uvijek postoji

U Šekspirovom „Romeu i Juliji” sama smrt je istaknuta kao cijena zabranjene ljubavi i ovo dvoje mladih ljudi je spremno plaćaju. I to je ujedno vjerojatno i glavni razlog njihove izvanvremenske slave i popularnosti. Jer da su se u protivnom na vrijeme razišli pod pritiskom svojih zaraćenih obitelji, tu se onda i ne bi imalo vele o čemu pričati. Bili bi tek jedan od brojnih „razumnih” parova koji su vlastiti ideal ljubavi žrtvovali zarad mira u kući. No i ovo drugo je također imalo svoju cijenu. Nije ono sad posve loše živjeti smireno u sigurnosnom zagrljaju svoje obitelji i prijatelja, samo, eto, što tada izgleda ne bi bilo ljubavi … barem ne one prave i velike … Tako da je u konačnici ovom dvome bilo puno draže platiti onu prvu cijenu.

Prema nekim post-homerovskim izvorima, vrač Kalhant je već mlađahnom Ahileju nagovijestio da će jednog dana hrabro pasti na Troji. Htijući ga zaštiti od pogibije, majka Tetida ga prerušava u djevojku te ga šalje na zaštitu kralju Likomedu. No lukavi Odisej ga odatle odvlači u rat, znajući o kakvom se ratničkom potencijalu tu radi. Opet vidimo da se morala platiti visoka cijena, bez obzira na to da li otišao na Troju ili dovijeka ostao odjeven kao cura.

Malo bliže sadašnjosti i realnosti… Cijena slobode se zove stalan oprez (Wndell Phillips). Usuditi se – to je cijena napretka (Victor Hugo). Stjecati znanje je teško, ali oni koji ga prezru, cijena koju će platiti zove se budalaština (J. d. La Fontaine). Usamljenost je cijena istinoljubivosti, dok je cijena kolektivizma život u laži (Y. N. Harari). A cijena mira, bogaćenja, napretka i lagodnog života pod svaku cijenu zove se uništenje (Theodore Roosevelt).

Kao kratki zaključak na kraju, sasvim je normalno pokatkada ustuknuti pred velikim životnim izborima i odlukama zbog visoke cijene koju oni nalažu. Međutim, i odustajanje od njih kao i skretanje u putanju linije manjeg otpora ima svoju cijenu … često i veću nego ono prvo. Stoga zadnje čovjekove pitanje ne bi trebalo biti ono što je za njega jeftinije, nego ono što je za njega bolje.

U Sarajevu 17. X. 2020.

M. B.