By Oliver Jurišić 10 kolovoza, 2020 Filozofija Oliver Jurišić 0 Comments

O željenom

Željeno je uvijek u stanju promjene. I mi s njim. Nova promjena. Nova i drugačija želja. Znati što želimo je pokušaj da zaustavimo promjene u sebi. I oko nas. Konačni pronalazak željenog označava kraj promjena i završetak traganja kao u pričama o pronalasku blaga. Tragač nakon godina uspona i padova, krivih i pogrešnih tragova slučajno nabasa na jedan pravi trag. Kao pas ne ispušta trag iz vida. Pronalazi blago. Prestaje traganje. Nastupa razdoblje mirnog života i zadovoljnog podsjećanja kako se konačno nakon silnih peripetija domogao blaga. Željeno je uvijek nepoznato. Uzalud naše znanje o njemu. Željeno uvijek izmiče. Željeno je sklono velikom broju metamorfoza. Danas se javlja kao nova slika. Jučer je izgledalo drugačije. Sutra? Željeno će biti opet nešto drugo. Tragamo i tražimo željeno. Željeno je blago. Još uvijek nama nepoznato blago koje čeka na nepoznatom mjestu do kojega vode još uvijek nepoznati tragovi. Usput dok tragamo za željenim, pronalazimo raznolike tragove i stvari koje izgledaju kao željeno. Imaju karakteristike željenog. S vremenom s tugom i rezignacijom otkrivamo da je ono što smo mislili da je željeno jedna od njegovih metamorfoza, lica ili prikaza. Nešto je izgledalo kao željeno. Nije bilo. Ali što je željeno ili ono konačno i zadnje što želimo nakon kojega više nećemo željeti ništa? Ima li takvog željenog? Ako nema, ima li ljudi koji su ga pronašli? Koji nam mogu pokazati njihovo željeno? Je li njihovo željeno ono koje i mi želimo? Željeno ne pripada nikome od nas. Ono je samosvjesno. Nama se nudi kroz svoju privlačnost, taštinu i sujetu. Ako dosegnem željeno, bit ću netko drugi, netko izvan okvira, netko iznad ostalih. Željeno pronalazimo površno i slučajno. Onda kada ono dopusti da neki njegov dio nakratko pripadne nama. Željeno ima bezbroj lica. Zajedničko im je privlačnost i osjećaj sigurnosti. Novac, moć, ugled, uspjeh, utjecaj, zdravlje, kvaliteta, dug život, zadovoljstva, radosti, sigurnosti, osiguranja, kratkoročni ili dugoročni smislovi i svrhe različita su lica jednog te istog željenog kojega ne pronalazimo iako ga uporno lovimo zamkama i laskanjima. Željeno se poput neke rijetke zvijeri približi, dopusti da ga vidimo, čak i da ga pokušamo uloviti kao najveći trofej. I baš kad sve pripremimo, nanišanimo, zadržimo dah uvjereni da je konačno došao pobjednički trenutak iscrpljujućeg traganja, željeno izmakne. Naš pucanj promašuje. Ostaje onaj osjećaj kako nam je bilo na dohvat ruke. I taj osjećaj kako nam je željeno uvijek bilo ili uvijek jest na dohvat ruke tjera nas da ga lovimo i da mu postavljamo zamke sve u nadi da ćemo ga jednog dana uhvatiti i zarobiti.

Svaki put kada tragamo za željenim, ostavljamo prostor za nesigurnost i sumnju. Je li ono za čim tragamo željeno ili jedna od njegovih metamorfoza, jedno od njegovih lica? Nerijetko uhvatimo i zarobimo metamorfozu ili lice željenog u nekoj stvari, u nekoj osobi. Naša bolest i bol u tome je što se nećemo zadovoljiti metamorfozom ili licem željenog. Hoćemo željeno sa svim njegovim promjenama i licima. Hoćemo željeno onakvo kakvo ono jest. Željeno koje nas više ne može zavarati i usmjeriti na krivi trag. Ali kakvo je željeno u sebi i što je ono? Ako već tragamo za nečim, ne bismo li trebali znati što je ono? Uzbuđeni smo i napeti jer nam se čini da smo nadomak željenog i da prepoznajemo sva njegova lica. Kada se domognemo jednog od lica željenog, obuzima nas malaksalost i malodušnost. Nismo zarobili željeno, tek smo uhvatili jednu od njegovih bezbrojnih metamorfoza u nekoj stvari ili nekom čovjeku. Ali gdje je željeno samo? Kako ne možemo njega zarobiti? Ne znamo gdje je željeno. Ne možemo ga zarobiti. Željeno je i svugdje i nigdje. Nema lice. Nema trajnost. Nema čvrstoću. Željeno je stalno kretanje promjena i lica koja lovimo i hvatamo nadajući se da nakon toga nećemo željeti. Međutim, svaki put kad otkrijemo neko od lica željenog, moramo željeti dalje. Željeti dublje. Željeti jače. Željeti više. Ali željeti što ili koga? Nema odgovora. Ne možemo dati jer ga ne znamo. Lovimo metamorfoze željenog dok broj želja raste i daje nam do znanja do ono što smo uhvatili i zarobili nije željeno. Nešto je drugo. Ali što? Nitko ne zna. Ni mi. Naslućujemo da željeno ima puno lica koja se stalno mijenjaju. Neka lica željenog umiru. Neka padaju u zaborav. Neka nam dosade. Izazivaju nas i uzbuđuju nova i još neotkrivena lica željenog. Ali željeno ne dosežemo i ne pronalazimo. Krećemo se kroz metamorfoze i lica željenog tjerani mišlju kako je moguće u konačnici i na kraju smiriti se uz željeno i prestati željeti. Nije moguće. Željeno ostaje naše trajno i permanentno mjesto skrivenog blaga za kojega ne znamo gdje se nalazi, čiju mapu ne posjedujemo i o čijim tragovima ništa ne znamo. Jedini trag koji imamo jest stalna potreba da želimo i osjećaj da što smo strasno željeli i uhvatili još uvijek nije konačno i posljednje Željeno. Nije skriveno blago nakon čijeg pronalaska prestaju sve naše želje. Preostaje nam tragati za našim Željenim kroz bezbroj njegovih promjena i lica.

U Sarajevu 10. 8. 2020.

O. J.