O snazi i slabosti

„Na ovom svijetu nema ničeg blažeg ni istančanijeg od vode. Ali ona pobjeđuje nepopustljivu tvrdoću i u tome joj ništa nije ravno. Slabo nadvladava snažno, tvrdoća popušta pred nježnim – To svako zna, pa ipak nitko ne djeluje u skladu s tim” – Lao Tse.[1]

To bi otprilike bilo sve, ostatak će biti prvenstveno pokušaj tumačenja ove znamenite rečenice velikog kineskog filozofa. „Slabo nadvladava snažno (…) tvrdoća popušta pred nježnim“… Tako će i najjači muškarac pokleknuti pred krhkom ljepotom žene, a suza djeteta će opet razoružati i najsnažniju među ženama. Prema Lao Tse-u slabost je očigledno ponekad profitabilna i ovdje se zapravo radi o ontološkom principu. U tom smislu i biblija svjedoči da se Bog objavljuje samo malenima i poniznima, dok prezire silnike, oholice i umišljene. „To svako zna, pa ipak ne djeluje u skladu s tim“.

Da bismo malo bolje shvatili taj naš problem sa slabošću i snagom potrebno je vratiti se u rano djetinjstvo. Freud je smatrao da su prve tri godine života odlučujuće za daljnji čovjekov razvoj, premda se čovjeku ne čini da je tako, jer mi se obično ni ne sjećamo ovog ranog dijela svog djetinjstva; možda tek poneke slike i događaja.

Koliko je poseban i povlašten status malog djeteta, ponajbolje se vidi kad se taj status jednog dana počne gubiti, bilo zbog dolaska mlađeg brata ili sestre, bilo zbog toga što roditelji u jednom trenutku jednostavno donesu zaključak da je dijete već dovoljno veliko te da ga više ne treba toliko paziti i maziti kao prije. Malo koje dijete u ovom trenutku neće početi pružati otpor, i to snažan otpor. Njegov dotadašnji status je bio toliko dobar da mu uopće ne pada napamet izgubiti ga. Iz dana u dan mijenja strategiju i smišlja stalno nove taktike. Jedan dan će se silom pokušati razračunati s mrskom bratskom pridošlicom u familiji, drugi dan će se namjerno unerediti, premda je već odavno naučilo kontrolirati svoje fiziološke potrebe, a treći će dan glumiti da je bolesno. Naime, premda je još miljama daleko od apstraktnog načina razmišljanja, dijete već sada uviđa da je nekadašnja slabost i nesposobnost bila itekako isplativa, te se u skladu s tim na silu pokušava vratiti u prethodno stanje. No, to mu neće poći za rukom, odnosno, poći će tek u slučaju ako su mu roditelji teški slabići i naivčine. Mudar roditelj će ovako ponašanje djeteta shvatiti upravo kao protudokaz: „Dragi sine, nešto si mi plaho lukav i manipulativan … dakle, odrastaš i spreman si za ozbiljne životne lekcije“! Međutim, dijete se neće tek tako predati. Ono će nastaviti živjeti čak i u odraslom čovjeku. Zato Freud i kaže da je „dijete otac čovjeku“. Ona početna povlaštena pozicija kod mnogih će ostati cjeloživotnom inspiracijom. Različiti ljudi će se već na različite načine kroz život pokušavati ponovno domoći naznačenog početnog stanja, onog stanja kad su bili centar svijeta svojih roditelja; kad su njihove potrebe drugima bile na prvom mjestu; kad su mogli zahtijevati što su htjeli, a od njih samih ništa nije bilo zahtijevano (…) kad su drugima bili slatki i kao zločesti (…) dok su za druge bili velika odgovornost, a oni sami mogli uživati u potpunoj neodgovornosti.

Dakle, ljudi se služe različitim taktikama u naznačenom nastojanju. Neki više potpadaju kompleksima više vrijednosti: hineći veliku i jedinstvenu važnost pokušavaju uvjeriti druge da se za njih isplati boriti i žrtvovati. Drugi opet igraju na kartu slabosti: „Touch me, I’m sick“! Doduše, ovo su uglavnom muške taktike. Žene, ukoliko nisu muškobanjaste više igraju na kartu zagonetnosti i nedorečenosti. Izbjegavajući normalnu i redovitu komunikaciju žena pokušava natjerati svoju okolinu da se zainteresira za nju. I ovdje se naravno radi o jednoj lukavoj igri dijete – roditelj, naučenoj u najranijem djetinjstvu. Sasvim mala djeca nisu u stanju reći što im je u dotičnom trenutku. Ovaj nedostatak komunikacije roditelji moraju prevladati viškom fokusa. Tražit će koncentrirano bilo kakav znak u ponašanju ili izgledu djeteta kako bi mogli shvatiti što nije u redu s njim … Kad poraste, dijete – ovaj put žensko dijete, počinje shvaćati da je nedostatak komunikacije svojevrsni izvor moći za nju.

Nevolje u raju …

Uz period najranijeg djetinjstva je vezano i stjecanje nekih osnovnih, sirovih moralnih sudova. Moralni orijentiri kod djeteta su sasvim jednostavni: „Sve ugodno je dobro, sve neugodno je loše“. Ovakva moralna vertikala se svakako prije ili kasnije mora nadvladati, jer u konačnici sve ugodno nije dobro, kao što i sve neugodno nije loše. Upravo naznačeni uvid u kompliciranost stvarnosti predstavlja i prijelaz iz područja afektivne nezrelosti u područje zrelosti. Izlazak iz imanentnog idealiziranja svijeta djetinjstva i jest moguć tek onda kad shvatimo da je i nepovlašteni status odgovornosti odrasle dobi itekako smislen i potreban, te da bez njega istinsko čovjekovo samoostvarenje nije moguće.

Danas se katkad u svijetu kršćanske teologije može čuti za pojam „Wellness kršćanstvo“. Wellness kršćanstvo bi bilo kršćanstvo marginalnih vjernika koji uobičajeno nemaju puno veze sa svojom zajednicom, premda sebe smatraju vjernicima, i to velikim. Takvi u Crkvu dolaze obično kad se nađu u nekoj nevolji, i tada traže jednu brzu, učinkovitu, i ustvari čudesnu pomoć. Zbog takvog mentaliteta oni se jako teško uklapaju u standardne vjerske tokove, te radije onda trče za kojekakvim vidiocima i čudotvorcima. Ovakvi vjernici teško da mogu prihvatiti logiku Sv. Petra apostola, kad ono on govori o vjeri koja se kuša nevoljama kao što se zlato kuša vatrom (usp. 1 Pt 1, 6-7). Ovo im je poprilično neprihvatljivo, jer su u sebi zaostali u fazi primordijalnih moralnih sudova: Ugodno jeste dobro, neugodno jeste zlo, i samim tim nespojivo s Bogom.

Kako to proizlazi iz Jungove psihološke tradicije, nutarnji čovjekov neprijatelj zato najčešće nije crn i rogat. Sasvim suprotno, to je jedan nemogući trogodišnjak koji uporno tjera po svom, premda i sam vidi da mu to više ne prolazi: „Čovjek želi jednostavan, siguran i gladak život i zbog toga su problemi tabu. Želimo sigurnost, a ne sumnju. Želimo rezultate, a ne pokušaje. Ne uviđamo pri tome da sigurnosti mogu nastati samo kroz sumnje, a rezultati samo kroz pokušaje (…) Neki dio naše osobnosti želi ostati dijete, odbija sve strano ili ga podčinjava svojoj volji, ili ne čini ništa. Otpor se usmjerava prema proširenju života (ili svijesti), što je bitna oznaka ove faze. Veliki životni problemi nisu nikada zauvijek riješeni. Izgleda da je njihov smisao u tome da neprekidno radimo na njima. Jedino nas to čuva od zaglupljivanja i statičnosti.“[2]

Posljednji reci sugeriraju kako problem fascinacije povlaštenim dječjim stanjem poput drugih velikih problema nikad nije u potpunosti rješiv i nadvladiv. I kod najzrelijeg i najsavjesnijeg čovjeka nešto od ovoga će uvijek ostati (…) neki žal, neka bol, neka teška pitanja koja proizlaze iz svega toga, te svakako poneka povremena laž i manipulacija. No, po Jungu,  sve je ovo sasvim normalno i dio jedne standardne ljudske priče. Obračunavajući se sa ovakvim izazovima čovjek postaje veći, zreliji i mudriji.

Zanimljivo je da nas evanđelja pozivaju da postanemo kao djeca (Mt 18,3), no, Isus pod tim izgledno misli na dobru i pozitivnu djecu, koja premda su djeca, nastoje već vršiti djela svoga oca (Iv 5,17; 8,39 …). To je zapravo jedan srednji put koji računa podjednako i s vlastitom sposobnošću, kao i sa osobnom ne samodostatnošću. Sv. Ignacije Lojolski je ovo sažeo u maksimu:  „Radi kao da sve ovisi o tebi, ali moli kao da sve ovisi o Bogu“.

Istinitost i jednostavnost su jedino dugoročno rješenje

Pokušaju manipuliranja sa snagom i slabosti nisu skloni samo ljudi. Spomenuti oblik ponašanja pronalazimo u cijeloj prirodi. Tako, mnogi grabežljivci pokušavaju izigravati bezazlene biljojede, biljke ili čak neživo kamenje kako bi se lakše dokopali plijena. S druge strane, i mnogi bezopasni biljojedi vješto glume opasne grabežljivce ne bi li ih se tako ostavili drugi opasni grabežljivci. I čovjeku se na kraju zna nekako dogoditi da većinu života proživi u neistini, hineći slabost dok je jak i fingirajući veliku snagu dok je slab. No, u nama ljudima ipak ima nešto što nas prije ili kasnije navodi na zaključak kako je život pod maskom jednostavno nesnosan. „Vrlo je jednostavno biti sretan, ali je vrlo teško biti jednostavan“ (Tagore). Ranjena ljudska duša se obično najviše boji baš onog najjednostavnijeg i najboljeg rješenja. U ovom slučaju to je ono: Kad si jak, jednostavno budi jak, kad si slab, slobodno i bez straha budi slab.

U Sarajevu, 18. 4. 2017.

M. B.

 [1] Izvor: https://bs.wikiquote.org/wiki/Lao_Tse Stanje: 17.04.2017.

 [2] Uliks ŠIMOKOVIĆ, C. G. Jung – Životna prekratnica, Nova Akropola, http://nova-akropola.com/filozofija-i-psihologija/psihologija/c-g-jung-zivotna-prekretnica/(18.04.2017).