O razočaranju i razočarenju

Nekad je razočaranje kao iznenađenje, kao kad vašu nutarnju predstavu o nekom gradu promijeni susret sa stvarnim gradom. Ništa nije isto kao u vašoj predstavi o gradu. Ulice, zgrade, boje i mirisi sve je drugačije od izmišljenog grada koji sa stvarnim gradom dijeli samo ime i ništa više. Je li razočaranje što stvarni grad ne odgovara vašem gradu mašte dovoljno jako da u trenutku odustanete od razgledavanja grada ili je razočaranje pomiješano s iznenađenjem i odlučujete prošetati gradom i pronaći nešto da razočaranje ublažite? Koliko ste razočarani kada nakon toliko godina osoba u koju ste bili ludo zaljubljeni više nije ona ista osoba? Je li bi bolje da ste taj susret odgodili i prištedjeli sebi razočaranje iskustvom pogleda kako osoba izgleda prilično drugačije? Koliko se često naše predstave o bilo čemu uruše kao kule od karata kada nas iznenadi razočaranje?

Nisu sva razočaranja ista i svaki čovjek ima svoj vlastiti izbor i svoju vlastitu listu razočaranja. Svi se mi razočaramo na svoj poseban i nama vlastiti način i onda kada se čini da su nam razočaranja zajednička jer mislimo da imaju isti razlog. Govoriti o razočaranju možemo samo hodeći od čovjeka do čovjeka jer svaki se čovjek razočara na svoj vlastiti način i ne možemo pronaći dva čovjeka koja su na isti način iskusili isto razočaranje čak i onda kad i ako su se razočarali u istu osobu, stvar ili nešto drugo. Istinsko razočaranje je uvijek duboko intiman i privatan makar neugodan događaj kojega se drugima ili ne može objasniti riječima ili nemamo potrebe objasniti. Opća razočaranja nekim društvenim pitanjima, problemima, sukobima u kojima svi sudjelujemo su kratkotrajna i zaboravljiva.

Istinska razočaranja su dugotrajna ponekad i trajna i ponekad trajno ostaju upisana u nama. Istinsko razočaranje uvijek dolazi od ovog ili onog čovjeka. Istinsko razočaranje ima boju konkretnog glasa, zvuk konkretnog glasa, zvuk stvarnih i pojedinačnih riječi, grimase pravog lica i geste stvarnih ruku. Težina razočarenja mjeri se našom navezanošću na taj konkretan glas, na to pravo lice i na te stvarne ruke. Nevidljivi glasovi, nevidljiva lica i nevidljive ruke ne mogu razočarati. Opći glasovi, opća lica i opće ruke ne mogu razočarati. Opći ljudi, opći predmeti, opći gradovi ne mogu razočarati. Biti razočaran ljudima uvijek nosi sa sobom razočaranost konkretnim licem, glasom i rukama. Biti razočaran gradovima uvijek nosi sa sobom razočaranost konkretnom ulicom, konkretnom zgradom, konkretnim trgom. Istinsko razočaranje prethodi našim općim razočarenjima.

Zašto govoriti o razočaranju, a ne o razočarenju? Razočarenje je nešto što je kratkog daha, nešto što brzo krene i nestane kao kad se razočarate što prijatelj kasni par minuta na sastanak ili što morate čekati dvije-tri minute duže na stanici. Razočarenje je nešto brzo, prolazno, površno gotovo i neprimjetno, nešto što ne zahvaća u dubinu i ne ostavlja misao sa sobom da pokuša dublje proniknuti uzroke i razloge. Razočarenje je toliko beznačajno da nakon što prijatelj stigne, zaboravimo da smo bili neraspoloženi što kasni. Razočarenje se tiče svijeta izvan nas ljudi i stvari koji ne mogu utjecati na velike promjene, odluke i osude koje se u nama rađaju. Razočarenje je kao kada u gradu kojega upoznajete u nekoj poznatoj ulici otkrijete da je cijela ulica upravo onakva kavom ste je zamišljali, samo na kraju ulice nedostaje maleni dio ploče s njenim imenom. Razočarenje je kao kada nekoga u koga ste se zaljubili na nepoznato samo preko slika i poruka u stvarnosti vidite da mu je samo kosa malčice kraća nego na slici, ali vas to ne brine jer kosa će porasti i bit će isti kao na slikama. Razočarenje neće poremetiti vaš nutarnji svijet o osobi, ulici, gradu. Vaš nutarnji svijet ostat će nedirnut i netaknut i razočarenje će brzo postati u zaborav. Razočarenje je poput vremena koje ima svoje trajanje i završava ne ostavljajući u nama sjećanje na samo sebe.

Razočaranje je vrijeme koje traje i koje ne prestaje. Razočaranje je duboko, dalekosežno i zahtjeva od nas napor da sebi neumorno objašnjavamo uzroke i razloge sve dok nas ispitivanje ne iscrpi iako i tada nećemo biti sigurni jesmo li konačno otkrili prave razloge i prave uzroke. Razočaranje je uvijek toliko značajno da može do kraja života obilježiti našu nutrinu nekim nevidljivim, ali osjetljivim ožiljkom. Razočaranje je trenutak kad se naš svijet raščara i prestane postojati kao nekakav naš privatni svijet sazdan od slika čovjeka, ulice i grada i često se izriče onom svima poznatom misli: Toliko sam razočaran njime ili njome da mi se u trenutku čitav svijet srušio, ili ako hoćemo možemo reći: Moj svijet je sada raščaran i u njemu više nema ništa čarobno što bi me nosilo naprijed.

Što može raščarati naš svijet i naše misli i slike o nečemu? Što je tako moćno da raščarava cijele naše svjetove i pretvara ih u ruševine i briše sve naše sretne slike i misli? Razočaranje raščarava naš privatni svijet jer netko drugi ili nešto drugo postaje ti ili postaje ja. Razočaranju nije dovoljno da nam netko tek pripada ili da mi pripadamo tek nekome, razočaranje zahtjeva da dvoje postaju i postanu jedno kao muškarac i žena, kao putnik i grad, kao pisac i riječ, kao slikar i slika, kao glazbenik i instrument. Kada dvoje postanu jedno, oni zajedno grade zajednički nutarnji svijet s njihovim zajedničkim nutarnjim slikama svijeta. Samo takav svijet se može raščarati kada razočaranje poput crva, vlage ili pljesni pođe nagrizati zajednički sagrađeni zid i kada ga grizući ga polako, strpljivo i neumorno na kraju sruši.

I razočaran i onaj koji je razočarao odlaze jedno od drugog s osjećajem srušenosti i gubitka jer zajednički zid može se podići samo ako bi opet postali jedno, a nakon što razočaranje raščara njihov zajednički svijet čini se da to više nije moguće. Tako muškarac i žena razočaraju jedno drugo, putnik i grad, pisac i riječ, slikar i slika, glazbenik i instrument. Svaki će od ovih dvoje nastaviti ili barem pokušati živjeti noseći u sebi manju ili veću ruševinu koja je nastala kad je razočaranje konačno posljednji put zagrizlo temelje zida za kojega su mislili da stoji čvrsto i nepomično. Istinsko i duboko razočaranje događa se tamo gdje su dvoje toliko postali jedno da ih se više ne može razlikovati ako se dobro u njih ne zagleda. A samo dvoje konkretnih mogu postati jedno. Njegovo konkretno lice i njezine konkretne ruke mogu postati jedno i sjediniti se. Njezine konkretne ruke i opća lica ne mogu tvoriti jedno. Njegov kist i bezbroj slika ne mogu tvoriti jedno, ali njegov kist i ova konkretna slika mogu postati jedno. Iako neobično na ovaj način se muškarac razočara u ženu i žena u muškarca, putnik u grad, slikar u sliku, pisac u riječ, glazbenik u instrument jer više nije moguće biti jedno s onim u što se uložilo cijelo pojedinačno biće.

Kada cijelo moje konkretno lice, moje konkretne ruke i njezin konkretni pogled i oči, kosa i osmijeh više ne mogu biti jedno nego postaju dvoje koji su tuđi počinje raščaravanje koje je početak razočaranja. Počinje propadanje zajedničkog zida slika, riječi i života, počinje propadanje zajedničkog zida na kojega smo poput dvoje pisaca zajedno pisali, poput dvoje slikara zajedno slikali, poput dvoje glazbenika zajedno svirali. Raščaravanje je početak propadanja onoga što smo jedno i još uvijek nismo dosegli razočaranje jer razočaranje nikada nećemo doseći jer se ono nikada ne završava. Ono traje i kad se zajednički zid sruši, kada nestanu zajedničke ulice i trgovi, kada nestanu zajedničke riječi, kada nestanu zajedničke slike i kada nestanu zajednički instrumenti. Razočaranje nastavlja postojati u nama kao praznina tamo gdje je postojao naš zajednički zid. I ako uspijemo izgraditi neki novi zid za neke nove ulice, trgove, riječi, slike i instrumente, uvijek će to biti samo polovica zida koji prikazuje svijet.

Zato se čovjek može čini se samo jednom istinski i trajno razočarati u životu i nikada više. Moguće da druga iskustva naziva razočaranjem i razočarenjem, ali nijedno od njih više nije ono intimno i trajno razočaranje kojega doživimo jednom i cijeli život ga doživljavamo i proživljavamo samo u različitim oblicima i s drugim ljudima. Razočaranje je stoga moguće samo jednom jer je samo jednom moguće izgraditi i srušiti zajednički zid i samo je jednom moguće biti jedno tako da ja i drugi postanemo isto. Sve kasnije što gradimo kako bismo prikrili razočaranje koje nas je obilježilo je prekrivanje ili urušenih ili napuklih temelja zajednički građenog zida kao kada se razočarate u grad s kojim ste bili jedno i novi broj novih zgrada i ulica to neće promijeniti.

Razočaranje je moguće samo tamo gdje nešto u jednom trenutku postane jedno s nečim do te mjere uz njega priljubljeno ili zaljubljeno da između toga dvoga nema razlike i kada pođe odvajanje jednog od drugog, ono što se zove raščaravanje, ožiljci koji ostaju ne mogu se sakriti iako se mogu prekriti i skrivati. Razočaranjem raščaravamo zajednički svijet koji smo izgradili zajedno, cijepamo ga u dijelove koji se nikada neće više moći zajedno sastaviti. Svijet izgrađen zajedno tamo gdje su dvoje jedno je za druge stvaran i običan svijet, ali za dvoje to je i čaroban svijet i razočaranje znači taj čarobni svijet raščarati, učiniti ga običnim i svakodnevnim svijetom, srušiti magični zid od zajedničkih slika, riječi i zvukova i sve to pretvoriti u ruševine i prašinu.

Razočarenje nema moć razočaranja jer razočarenje ništa ne gradi, ono je samo blagi osjećaj nervoze i nestrpljivosti kada nešto nevažno nije kako treba. Razočarenje ne posjeduje snagu niti da gradi niti da ruši svjetove, a time nema ni moć da razdvaja dvoje koji su jedno.

Razočaranje je jedina istinska moć koja jedan zajednički svijet neminovno cijepa na dvije odvojene ruševine bilo da ste razočarani ili ste nekome to učinili jer iz ovog cijepanja zajedničkog svijeta nitko neće izaći kao pobjednik i oboje nose ožiljke ne samo svoje, nego i onoga drugog s kim je bio jedno i trajno se prisjećaju zajedničkog svijeta kojega su izgradili svojim riječima, slikama, instrumentima, ulicama i trgovima.

Razočarenje je moguće svakodnevno i u svim prilikama i neprilikama života. Razočaranje je moguće samo jednom jer čini se da je samo jednom moguće biti jedno s nečim ili nekim, a sve poslije toga čini se kao krpanje i bezuspješno zidanje davno srušenog i uništenog zajedničkog zida jer kad je razočaranje u pitanju kao što je potrebno dvoje da budu jedno da se rastave i da ga sruše, tako je potrebno da dvoje međusobno otuđenih ponovo postanu jedno kako bi ga ponovo izgradili.

Samo dvoje koji su nekad bili jedno znaju koje riječi, koje slike, koje ulice, koji trgovi i koji instrumenti idu na zajednički zid i gdje je bila pojedinačna riječ, slika, ulica, trg, instrument kad se zid urušio jer jedino i samo oni pamte, žive i proživljavaju razočaranje dok svi drugi vide samo dvoje koji se ništa ne razlikuju od ostalih dvoje. Drugi će uvijek misliti da je ono što su dvoje prošli bilo razočarenje, a oni još uvijek prolaze i žive razočaranje tražeći u vlastitim ruševinama dijelove onoga drugog, njegovu sliku, riječ, zvuk, ulicu, trg, lice, osmijeh, ruke.

U Sarajevu, 15. 6. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ferenczi Gyorgy