By Oliver Jurišić 30 svibnja, 2019 Filozofija Oliver Jurišić 5 komentara

O plaćanju računa i sreći

Nije uvijek ugodna obveza plaćati račune. Čekanje u redu, gužve na šalteru, neljubazno osoblje, krivo izračunata potrošnja struje, vode, plina. Obveza je još neugodnija i teža kada nemate novaca da ih platite. Računi vas ne pitaju imate li, možete li i kad ćete platiti. Kao nevidljiva sila nad kojom nemate kontrolu oni se redovito i uporno pojavljuju u vašem poštanskom sandučetu, zakačeni za ulazna vrata vašeg stana, gurnuti ispod vrata dočekaju vas na hodniku, susjed vam maše kovertom čim dođete s posla. Računi koje plaćate su različiti. Većina tih računa odnosi se na troškove materijalnog života i fizičku potrošnju resursa (struja, voda, plin, telefon, odvoz smeća, održavanje zgrade, rata kredita…) koji su potrebni za jedan normalan ljudski život. Računi imaju i svoju cijenu ovisno od toga koliko trošite, jeste li štedljivi ili rasipni, koliko kvadrata ima vaš stan, koliko često koristite telefon, koliko vam treba mjesečno plina za kućanstvo… Svaki račun dolazi s konkretnom cifrom koliko treba platiti.

Nikada neće dobiti račun za neku od usluga koje koristite na kojem će umjesto točne cifre pisati platite koliko možete. Računi ne dolaze nikad s tako velikodušnom ponudom. Što biste pomislili kada biste jednog dana dobili potpuno novi račun, nepoznat u svijetu računa koji se zove račun za životne trenutke. I ovdje nije riječ o životu poslije smrti, nagradi i kazni. Račun za usluge života naplaćivao bi točno propisanom cifrom životne trenutke koji se uobičajeno ne mjere ciframa niti ekonomskim standardima. Uskoro će svima nama doći računi za mjesec svibanj kao i rate kredita. Plin, struja, voda i ostale usluge. Zamislite da među računima za svibanj stigne potpuno nov račun koji glasi na vaše ime, naplata se odnosi na životne trenutke. Račun je izdala novosnovana državna firma Federalno ministarstvo za izračunavanje životnih trenutaka. U tom novom računu iznos koji trebate platiti iznosi nekih recimo pet stotina do tisuću maraka. Gledate račun i gledate stavke. U stavkama piše da će vas sreća i zadovoljstvo zbog proslave prvog svibnja koštati oko osamsto maraka, sljedeća stavka kaže da će vam se zbog kratke depresije zbog povratka na posao račun umanjiti za dvjesto maraka. Sljedeće stavka gdje ste sretni jer je vaše dijete dobilo peticu koštati pedeset maraka, a sljedeća stvaka gdje ste se opravdano naljutili na kolegicu s posla umanjit će vam mjesečni račun za sto maraka.

U romanu Račun pisca Jonasa Karlssona glavni junak radi u videoteci i živi prilično monotonim i dosadnim životom. Nema nikakav socijalni život osim jednog prijatelja koji mu ponekad ide na živce. Jednog dana među računima pronalazi račun na kojem je ogroman iznos, nekoliko milijuna kruna. Račun je izdala firma koja se zove WRD, firma koja je zadužena za naplatu života i životnih trenutaka. Dug se računa prema broju DS bodova (bodovi koji izračunavaju vrijednost životnih trenutaka) gdje veliki broj DS bodova označava dugotrajna i intenzivna razdoblja sreće, zadovoljstva, smisla i što imate više DS bodova to će vam račun biti veći. Manji broj DS bodova označava manje razdoblja sreće, manje zadovoljstva, manje smisla života i time manji račun koji trebate platiti. Ukoliko niste u mogućnosti platiti račun, možete uzeti kredit ako ste kreditno sposobni ili možete prodati kuću, stan ili bilo koju vrijednost da pokušate otplatiti dug. Glavni junak romana prvo ne vjeruje da je tako nešto moguće i ne vjeruje da je toliko dužan s obzirom da je njegov život daleko od života s puno intenzivnog zadovoljstva, radosti, strasti i smisla. U početku odbija platiti račun. Međutim, svaki mjesec račun uredno dolazi i cifra se povećava. U jednom trenutku stiže i upozorenje o neplaćanju i da će doći do nezgodnih posljedica ukoliko dužnik ne plati.

Tada glavni junak stupa u kontakt s firmom preko službenice koja se zove Mod. Mod mu objašnjava da je još prije nekoliko godina vlada odlučila dati dozvolu firmi WRD da naplaćuje životne trenutke jer život košta i nitko ne može biti radostan, sretan, zadovoljan i ispunjen životom besplatno. Kao olakšavajuću okolnost Mod ističe da se trenutci poput tuge, žalosti, depresije odbijaju od ukupnog iznosa kao dio odbitka od ukupnog duga. Konačno firma WRD glavnog junaka pokušava primorati da plati astronomski iznos, međutim utvrđuju da on nema nikakvih materijalnih mogućnosti da plati traženo pa onda s njim sklapaju ugovor. Ugovor je tajan, glavni junak potpisuje ugovor u kojem se njegov dug zamrzava i on može nastaviti živjeti sve dok ili ne dobije na lotu ili na neki drugi način ne dođe do novca da plati. Jedini uvjet koji mu je postavljen jest da je ugovor tajan i da nikome ne smije govoriti da mu je dug trenutno zamrznut i da ne mora platiti ništa jer nema odakle. Tajnovitost činjenice da mu je dug zamrznut i da samo on i odgovorni u firmi WRD o tome znaju glavni junak komentira rečenicom na kraju romana: „Samo ja ovdje znam da sam možda najsretnija osoba u zemlji. I to potpuno besplatno“.

Karlssonov roman je zanimljiv, ali i donekle uznemirujući jer oslikava društvo u kojem se sve može kupiti i prodati bez obzira o čemu je riječ. I emocije, sreća, ljubav, strast, smisao, depresija, usamljenost, tuga, sve je moguće izračunati, odrediti mu cijenu i po mogućnosti naplatiti ili odbiti od ukupne cijene. Karlssonov roman vraća nas na ono staro i nikad odgovoreno pitanje: ”Može li novac kupiti sreću”? Ima ih koji će reći da novac ne može kupiti sreću i onih koji će reći da može, ali nitko se od njih neće složiti sa svojim protivnikom o tome što je sreća. Karlssonov roman postavlja takva pitanja na jedan zanimljiv i zabavan način. Jer ako se sve može platiti novcem, zašto nam država ili neka firma u ime države ne bi naplaćivala one trenutke koji ipak nisu tako usko povezani s novcem? Zašto vam se ne bi naplaćivao trenutak radosti kada ste uzeli u ruke svoje tek rođeno dijete, zašto vam se ne bi naplaćivala zanesenost prve ljubavi, zašto vam se ne bi naplaćivao ponos zbog uspjeha vašeg djeteta u životu? Zašto mjesečno ne biste plaćali stotinu do dvjesto maraka za sretne trenutke iz proteklog mjeseca? Uskoro nam svima stižu računi za mjesec svibanj, zašto ne biste platili i neke sitne radosti i zadovoljstva iz mjeseca svibnja?

Ne samo da Karlssonov roman uznemiruje um oko pitanja može li se kupiti sreća, roman također i postavlja pitanje želi li se čovjek odreći trenutaka neuspjeha, žalosti i tuge pomoću novca? Želi li se čovjek odreći žalosti koju osjeća zbog gubitka voljene osobe kako bi uštedio? Neće li odricanje od žalosti izbrisati i samu tu osobu i spoznaju koliko nam je značila? Žalost i tuga su podsjetnik da je netko imao iznimno značenje za naš život. Može li se novcem otkupiti žalost i bi li svatko od nas pristao da se njegove žalosti, nervoze, tuge i neuspjesi odbiju od ukupne cijene sreće koju trebamo platiti za mjesec svibanj? Bi li netko od nas bio voljan recimo odreći se iskustva tuge i žalosti zbog gubitka voljene osobe ako bi mu račun za mjesec svibanj iznosio dvjesto maraka i bio bi umanjen za pedeset maraka zbog žalosti i tuge kako bi uštedio tih pedeset maraka? Loša iskustva, neuspjesi, porazi bili bi mjesečna ušteda na računu životnih trenutaka.

Uznemirujuća je pomisao koja se provlači kroz retke romana da bi čovjek ciljano i smišljeno išao za tim da poveća mjesečnu ratu žalosti, nervoze, tuge kako bi umanjio račun za sreću, radost i strast jer bi se prije svega vodio pitanjem koliko novca mogu uštedjeti i zaraditi i kako da potrošim što manje i sačuvam što više novca. Ako je formula izražena u romanu da patnja, žalost, neuspjeh povećavaju zaradu jer automatski umanjuju dug, a radost, zadovoljstvo, umanjuju zaradu i troše novac jer povećavaju, dug onda bi netko bez imalo promišljanja izabrao radije zaradu nego potrošnju.

Situacija u kojoj se našao glavni junak Karlssonova romana nije isključivo fiktivna i izmišljena, ona ima podlogu u stvarnom životu ljudi jer ljudi ponekad misle da se sve može naplatiti i prodati pa čak i ono što nije mjerljivo novcem. Rečenica koju na kraju izgovara glavni lik romana o tome da samo on jedini zna da je sretan i da je to potpuno besplatno nije ništa drugo nego preformulirana mudra izreka kako su neke od najvažnijih stvari u životu ipak besplatne i roman se od početne ideje kako su najvažnije stvari u životu zapravo uvijek i isključivo naplative novcem završava optimističnom mišlju kako u životu svakog čovjeka ima životnih trenutaka koji se ne mogu naplatiti i kupiti novcem niti je čovjek spreman odreći se nekih trenutaka kako bi uštedio novac.

Što biste vi učinili da početkom lipnja dobijete račun životnih trenutaka za mjesec svibanj gdje vam piše da trebate platiti dvjesto maraka za sitne radosti i zadovoljstva i strasti koje ste doživjeli u mjesecu svibnju i da će vam se odbiti pedeset maraka za trenutke neuspjeha, žalosti i krize? Pri tom nemojte kao glavni lik Karlssonova romana taj račun shvatiti neozbiljno i odgađati plaćanje jer bi vam konačni iznos na kraju mogao biti u stotinama tisuća maraka koje nećete nikada moći platiti. Možete se nadati kao i junak romana da će vam novim ugovorom dug za životne trenutke biti zamrznut, ali to će biti poslovna tajna o tome nećete smjeti govoriti nikome i nikada. Morat ćete kao i Karlssonov junak šutjeti o tome da su neke od najvažnijih stvari u životu ipak besplatne i da je tajna koju ste tek na kraju kao i lik romana shvatili kada ste došli u situaciju da primjetite da ne posjedujete ništa materijalno čime biste otplatili život i najvažnije životne trenutke, ali ste svejedno koliko toliko još uvijek sretni i zadovoljni svojim životom.

Ali o tome morate šutjeti jer vas na to obvezuje ugovor s firmom. I kao što glavni junak ne zna kakva je to uopće firma WRD i odakle joj vlast da naplaćuje život, tako i mi ne znamo kakva je firma koja bi nam naplaćivala životne trenutke i odakle joj vlast da to čini, ali mi osjećamo da smo s nekim ipak potpisali ugovor o životnim trenutcima i to osjećamo najviše kada nam nedostaju trenutci radosti i sreće i zadovoljstva i kada nas trenutci žalosti i tuge čine jačima i snažnijima.

Kao da osjećamo da postoji neka nepoznata i nevidljiva firma s kojom smo potpisali tajni govor da nećemo sve u životu kupovati i prodavati jer postoje životni trenutci koji nisu predviđeni za prodaju i kupovinu, koji izmiču svakom tržištu i za njih nema niti tržišta niti cijene.

U Sarajevu, 30. 5. 2019.

O. J.