Written by 9:14 pm Filozofija, Oliver Jurišić • One Comment

…O objašnjenjima i nama…

Tko sam? Hm, teško pitanje. Zapravo kad bolje razmislim ne bih znao. Neobjašnjivo je…

…Sigurni kako možemo objasniti. Uvjereni da imamo pravo na objašnjenja. Čarobna riječ, ključ za sve skrivene tajne: objasniti! Sve. Svakomu. Svima. Život slažemo od arhitekture objašnjenja. Mali i pravilno oblikovani elementi. Oholi u svojoj taštini. Razum nas strukturira kao moć: Ja imam objašnjenja za sve, pitajte mene! Ja znam tajnu: Svako zašto ima i svoje zato! Naše magično: Ja znam! Neobjašnjivo ne postoji. I onda se dogodi. Naglo. Iznenada. Pomalo. Vidljivo. Nevidljivo. Tiho. Glasno. Arhitektura naših objašnjenja koju smo ljubomorno gradili i čuvali se urušila. Bespomoćno gledamo ruševinu. Svi oni sigurni: ja znam! ja imam objašnjenje!, lebde u zraku. Bez oslonca. Nema temelja. Nemaju boljih odgovora za koje bi se uhvatili. Zajedno s njima i mi osjećamo slabost smisla našeg postojanja. Naša objašnjenja. Nekad davno tako čvrsta. Za njih smo bili spremni učiniti i puno više od deklarativnog vjerovanja u njih. Za njih smo bili spremni boriti se. Trpjeti. Gladovati. Žeđati. Mučiti se. Podnositi sve i svakoga. Čak i umrijeti. I onda kao sa svim tajnama i misterijama koje se odnose na čovjeka dogodi se nekakav magični preokret. Čujemo samo glasan zvuk kao pucanj: paf! Objašnjenja su nestala? Pobjegla? Izbrisana? Tko će znati. Jedino što je ostalo je tup osjećaj da ih nema. Koliko smo se u njih uzdali. Zaklinjali se. Sve ima objašnjenje. Sve ima odgovor. Na kraju skoro ništa nema objašnjenje. Odjednom ne znamo objasniti tko smo. A tako smo bili sigurni. I ono što smo mislili da je objašnjeno, ispostavilo se kao simpatična prevara našeg razuma koja nas zavede. Slatka iluzija kako sve ima i mora imati objašnjenje. Iluzija na kojoj strpljivo i pažljivo izgradimo život slažući poput pravilno oblikovanih kamenih blokova objašnjenje po objašnjenje. Mislimo cijelo vrijeme kako je temelj čvrst. Stabilan. Racionalan. Sve dok jedno objašnjenje ne pokaže prve znakove pucanja i propadanja. Uskoro i ostala objašnjenja kao po naredbi slijede taj isti put propadanja, stradanja čak i umiranja. Nije li to onaj trenutak kada sebe promatramo i na pitanje tko smo, odgovaramo: Tko sam? Hm, teško pitanje. Zapravo kad bolje razmislim ne bih znao. Neobjašnjivo je…

U Sarajevu 12. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rawpixel

Visited 1 times, 1 visit(s) today
Close