O nesigurnosti
Nesigurnost ima puno lica. Neka od njih se ponavljaju. Lica nesigurnosti se miješaju što nas zbunjuje i čini napetima. Vrijeme provodimo planirajući. Koja nas nesigurnost opterećuje? Koja nas plaši? Koja nam stvara neugodu? Kako je izbjeći ili pobijediti? Dok svladamo jednu, u redu stoji i čeka neka nova nesigurnost. Uvijek nekakve nesigurnosti! Teško ih je razumjeti. Nesigurnosti se ponašaju poput glumaca koji ne žele slušati redatelja i izvode predstavu na svoj način. Nesigurnost podsjeća na onu ponekad neobičnu scenu u kojoj stojimo i ne znamo kuda ćemo s rukama. Mislimo da je svaki položaj ruku neugodan i da svi u nas gledaju. Izvodimo predstavu s rukama. Sklapamo ih, spuštamo ih niz tijelo, skupljamo ih, prekrižimo ih. Onda se sjetimo kako su džepovi najsigurniji za naše nesigurne ruke makar se ne činilo pristojnim u tom trenutku. Radije ispadamo nepristojni nego nesigurni. Nesigurnosti su poput nervoznih ruku. Kao što ponekad ne znamo kuda ćemo s rukama, ponekad ne znamo kuda ćemo sa svim tim silnim nesigurnostima. Bunimo se protiv njih. Obećavamo da ćemo ih svladati. Bezvoljni smo jer nas ne žele pustiti na miru. Deprimirani smo kada ih ne uspijevamo staviti pod kontrolu. Je li moguće nesigurnosti poput nemirnih ruku „staviti u džepove“ da nam ne smetaju i da nas ne ometaju? Nesigurnost se plaši razuma. Ona se razvija i raste kao slijepa i iracionalna sila koja kontrolira naš život. Što hoćemo prema njoj biti racionalniji, nesigurnost postaje histeričnija. Nesigurnost se brani svim mogućim načinima. Brani se optužbama na naš račun. Optužuje nas da smo nesposobni, da bez nje ne možemo ništa i da smo zahvaljujući njoj to što jesmo. Potiče naše samosažaljenje, prijezir i omalovažavanje prema sebi. Možemo postati očajni, razočarani i deprimirani jer se doima da protiv nesigurnosti ne možemo učiniti ništa. Nesigurnost je poput nekakve periferije. Na sve moguće načine odvlači pažnju da ne vidimo središte i pokušava zaslijepiti naš pogled. Nesigurnost ne želi da vidimo sebe, nego da gledamo sliku koju je nesigurnost stvorila o nama. Sliku koja ne postoji. Slika koja nismo mi. Kao fatamorgana u pustinji koja nestane čim se približimo. Nesigurnost se plaši našeg razuma, naše samospoznaje i naše samosvijesti. Razum, samospoznaja i svijest o sebi ujedinjeni zajedno najveća su opasnost za našu nesigurnost. Nesigurnost igra na kartu nerazumnog, histeričnog i neutemeljenog, kao što i igra na kartu stvaranja straha ako pokušamo bliže prići samima sebi. Od svih strahova koji nesigurnost progone, njezin je najveći strah da bude ogoljena i svedena na rješiv problem, da bude podređena razumu i samosvijesti koji je hladno i metodički seciraju i prokazuju njezine nedostatke i slabosti. Nesigurnost se doima moćnom. Snažnom. Nepobjedivom. Kao nepregledno sivo nebo, čini nam se da prekriva svaki pedalj našeg postojanja. I naravno da smo pred takvim nebom rezignirani i pomalo očajni. Tko će svladati prostrano sivo nebo? Razum i samosvijest su oružje protiv sivila i crnila naših nesigurnosti. Samosvijest koja u nama pronalazi ljudsko koje je moćno i snažno i razum koji uporno i strpljivo hladno upire u nesigurnost i njezine slabosti i nedostatke. Kad god nesigurnost histerizira po našem umu vičući na sve strane kako je svuda u nama strah, razočaranje, poraz, neuspjeh, prijezir prema sebi, omalovažavanje sebe, razum i samosvijest se javljaju kao izdajnici njezine moći i snage. Razum hladan kakav samo može ponekad biti prema nesigurnosti dok metodički i mirno nabraja njezine slabosti i samosvijest koja ponekad ne da nesigurnosti da dođe do riječi. S vremenom, strpljivo i polako razum i samosvijest nesigurnost svedu na nešto čemu se smijemo kad na to pomislimo. Nije li tako? Kada mislimo na nesigurnosti od kojih smo patili, koje su nas sapinjale. Neke od njih izgledaju nam danas u najmanju ruku smiješne, ako ne (oprostimo si na izrazu) glupe i budalaste. S vremenom jasnije spoznajemo da ukoliko želimo svladati nesigurnost, ona mora biti suprotstavljena našem razumu i našoj svijesti o sebi samima. Tek u ovom odnosu i odmjeravanju snaga vidjet ćemo slabost i nemoć naših nesigurnosti i moć i snagu našeg razuma i samosvijesti. Čovjek je snažno biće. Nije ponekad svjestan vlastitih nutarnjih snaga. Ali kako sazrijeva i raste, sve više shvaća da nesigurnosti prividno moćne na kraju gube protiv njegovog razuma i njegove samosvijesti. Kad ne bi bilo tako, nikada nesigurnosti koje je pobijedio ne bi nazvao smiješnima, glupima i budalastima. Kao što nikada svoj razum i svoju samosvijest ne bi trebao opisivati kao smiješne, glupe i budalaste sposobnosti. Što više obezvrjeđuje svoj razum i svijest o samom sebi, dublje tone u nesigurnosti raznih vrsta, profila i intenziteta. Što više cijeni svoj razum i svijest o samom sebi i daje im prednost i razvija ih, to je sve manje nesiguran u sebe.
U Sarajevu 30. 6. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: spaxia