O maskama
Volimo maske. Puno ih imamo. Raznolike su. Naša nutarnja lica i maske su kao ormar. Svakodnevno odlažemo jedno lice i masku i s police uzimamo drugo. U pojedinim trenutcima možemo promijeniti nekoliko maski u kratkom vremenu. Mi smo skladišta maski i lica. Neke maske i lica su zaboravljena. Bačena negdje u kutke naših nutrina. Neke maske i lica više ne želimo vidjeti. Stvaraju nam krivnju. Neke maske i lica obožavamo. Najradije bi ih nosili uvijek. Ponekad se u toj zbrci odnosa izgubimo. Više ne znamo koje lice odgovora kojoj maski. Ponekad nosimo pravo lice i pogrešnu masku. Ponekad nosimo pogrešno lice i pravu masku. Kao kad nosimo masku tuge, a lice nam je radosno. Ili kao kad nosimo lice iskrenosti, a maska nam je prijetvornost. Taj nutarnji sukob naših lica i maski iscrpljuje. Umara. Naša lica i maske nas uvlače u sukob u kojem ne želimo sudjelovati. Zašto ne mogu postići međusobni dogovor? Zašto moramo biti sudci njihovih odnosa? Ako presudimo u korist maske, lice nas izda i odbaci. Ako presudimo u korist lica, maska nas izda. Kako udovoljiti i jednoj i drugoj strani kad su nepomirljive? Ukloniti lica i maske? Zar nećemo prestati biti ljudi? Dopustiti anarhiju i povući se? Zar opet neće biti isti rezultat? Prešutno sudjelujemo u njihovom međusobnom iscrpljivanju. Sve dok ne prestanemo voditi brigu je li maska odgovara licu i odgovara li lice maski. Umorni i iscrpljeni, otvaramo svoje nutrine. Uvijek isto. Međusobne svađe. Optužbe. Izdaje. Laskanja. Dvoličnosti.
Hoće li se dogoditi ikada da jednom otvorimo sebe i na vlastito iznenađenje otkrijemo da se neko lice i neka maska savršeno razumiju? Zašto nemaju obzira prema nama? Misle li oni da nemamo drugih briga nego se baviti njihovim egoizmima i raspravama? Ova maska neće s onim licem. Ono lice neće s ovom maskom. Kad ih gledamo kako se međusobno dure jedni na druge, čudimo se kako smo izdržali dosad. Kako su samo neozbiljni i djetinjasti. Ta lica i te maske. Cijelo to nutarnje skladište u kojem se više ne snalazimo, a nismo napravili popis inventara da bismo ih znali uredno složiti. Bar one koje više ne koristimo. Jer nismo, sve je u nekakvom neredu. Maska djeteta protestira i svađa se s licem odraslog. Lice starca prepire se s maskom mladića i ne da joj za pravo. Lice ljubavi raspravlja se s maskom mržnje, a i jedno i drugo prepiru se s maskom ravnodušnosti. Lice mudrosti nikako ne može urazumiti maske površnosti i gluposti. Maska gluposti misli da je pametnija od svake maske i svakog lica. Maska i lice oholosti misle da oni uopće nisu to što jesu, nego nešto božansko čemu se sva druga lica i maske moraju klanjati. I cijeli taj cirkus nosimo u sebi. Kao da smo hodajući trileri i detektivski romani. Nikako otkriti krivca. A lica i maske se međusobno optužuju. Glumimo detektive koji pokušavaju stvari sagledati racionalno. Silne dedukcije, indukcije i zaključci. Istrage nad samima sobom. Ništa. Taj svijet lica i maski ponekad je tako iracionalan da nam se čini kao smo u kaosu. Ali uvijek se nekad u nekom trenutku tog nereda pronađu neko lice i neka maska koji se slažu i postanu jedno. Postanu ja. Postanu ti. Postanu mi. I žurimo na spavanje. Žurimo sklopiti oči. Naspavati se. Pronaći malo mira. Jer ujutro i sutra opet valja nositi taj kaos i cirkus. I kad zaspimo najčešće sanjamo da su konačno ostali samo jedna maska i jedno lice koji se savršeno slažu i razumiju. Sanjamo kako smo nakon mukotrpnog posla posložili svaku masku i svako lice da odgovaraju jedno drugom. Sanjamo da smo dosegli stanje reda, tišine i mira. Sanjamo da sam ostao samo ja. Ti. Mi. Netko u čijem su se postojanju maska i lice stopili u jedno i više ne moramo otvarati sebe i gledati rezignirano svu tu dreku i galamu maski i lica koji se međusobno svađaju i optužuju. Netko o kome i maska i lice istovremeno govore: Ovo je on i ovo je ona, i više ne možeš razlikovati lice od maske jer su se stopili potpuno do kraja u ono što znam i osjećam o sebi kada čujem riječ osoba, čovjek i kada netko izgovara moje ime.
U Sarajevu 4. 7. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stocksnapper