O komunikaciji

Komunikacija je darivanje samog sebe drugom, sebedarje, samopredanje drugoj osobi. Komunikacija nije tek razmjena rečenica i riječi niti tek razmjena pozdrava, rukovanja i dodira. Ne željeti komunicirati je strah od darivanja samog sebe. Dodirnuti nečije lice, kožu, tijelo tek je dio komunikacije. Osjećati tuđe misli kao svoje, tuđi intelekt kao svoj, osjećati nečiju nutrinu kao blisku svojoj vlastitoj tek je dio komunikacije. Željeti komunicirati s nečijim licem samo dok je mlado i lijepo, željeti tuđe tijelo samo na vrhuncu snage i mladosti nije komunikacija, ali jeste sebičnost. Željeti komunicirati s nečijom nutrinom, nečijim intelektom, idejama i mišljenjem jer odgovara našem, a pri tom odbacivati sve drugo kao nedostatak kao što su bore, sijeda kosa, fizička nemoć, upale oči i obrazi, skupljena i suha usta nije komunikacija, ali jeste sebičnost.

Darivanje samog sebe ili sebedarje zahtjeva cijelog čovjeka i ne pristaje na polovična rješenja. Komunikacija nikad nije istinska ako nije sebedarje, predanje samog sebe u potpunosti za drugoga. Komunikacija traži teško dostižnu hrabrost i nedostižnu žrtvu jer kako se odreći samog sebe do kraja da bi se komuniciralo s drugim? Komunikacija je sebedarje, željeti predati sebe za drugoga, biti taj drugi, biti jedno s njim, postići i osigurati identičnost fizičkog i intelektualnog jedinstva se drugim, najčešće voljenom osobom. Ali, ne zadržava li svatko u onome što naziva komunikacijom jedan dio za sebe kojega ne želi darovati drugom? Kako je moguće istovremeno komunicirati sebe drugom tako da mu se darujemo do kraja, a istovremeno da zadržimo jedan mali dio sebe kojega neću i ne želim darovati?

Rijetko razmišljamo da je komunikacija sebedarje i predanje drugom, ostajemo na tome da je komunikacija isključivo razmjena riječi kao da riječi mogu dodirnuti nečije lice na način na koji to mogu naši prsti i naše ruke i naše tijelo. Kao da je komunikacija isključivo umski napor iz kojega tijelo i fizičko trebaju biti isključeni. Razmišljamo da je i komunikacija isključivo tjelesna i fizička razmjena pozdrava, dodira, rukovanja, zagrljaja, tjelesnih sjedinjenja kao da naše ruke i prsti mogu dodirnuti nečiju dušu na način na koji to mogu naše riječi i rečenice. Komunikacija kao sebedarje i predanje za drugoga nikad nije potpuno ako cijeli čovjek i svojim tijelom i svojom dušom ne sudjeluje u tome jer s druge strane preko puta njega nije samo tijelo ili samo duša, nego i tijelo i duša, odnosno čovjek.

Komunikacija kao sebedarje ili predanje za drugog uključuje uvijek i mogućnost da drugi neće željeti isto ili će čak i iskoristiti naše sebedarje, odnosno, potpuno predanje za njega ili za nju. Nije tajna i nekada o njoj govorimo tajno i nekada javno da je komunikacija ponekad sredstvo lukavosti, manipulacije, prijevare, povrjeđivanja, ranjavanja do te mjere da se rijetko tko usudi pokušati komunicirati s drugim tako da sebe u potpunosti preda drugom, cjelokupno svoje biće, cijelu svoju osobu čak i onda kada drugi odgovara vlastitim sebedarjem i predanjem nama samima.

Ono što zovemo lošom ili površnom komunikacijom nije ništa drugo nego lukavost ili gluma u kojoj govorimo, radimo, činimo kao da se želimo predati drugome, darovati sebe i cijelu svoju osobu dok nastojimo drugoga samo obmanuti za neke druge manje plemenite i dobre ciljeve i svrhe. U komunikaciji laž nije ništa drugo nego glumljeno i obmanjujuće samopredanje ili darivanje drugoj ljudskoj osobi dok zadržavamo svu svoju osobu, cijelo svoje biće isključivo i samo za sebe. Manjak komunikacije ne znači manjak riječi ili rečenice, jer i tamo gdje se često i puno razgovara, dvoje ljudi mogu biti međusobno najudaljeniji jedno od drugoga. Manjak komunikacije je manjak sebedarja, manjak sposobnosti da se darujemo drugom jer uvijek izgovarati rečenice i riječi drugome, ali nikada ne učiniti ništa svojim tijelom, rukama i prstima za njega nije komunikacija. Kao i kada za drugoga sve činimo svojim tijelom rukama i prstima, a nikada ne želimo upotrijebiti ni jednu jedinu rečenicu ili riječ kako bismo ga oslovili i kako bismo mu se obratili nije komunikacija. Jer u oba slučaja sebedarje ili predanje za drugoga je polovično, nije cjelovito.

Komunikacija kao sebedarje ili potpuno predanje i darivanje samog sebe za drugoga cijelim svojim bićem i prstima i riječima zahtjeva i prisutnost drugoga, druge osobe u njezinoj cjelovitosti, zahtjeva prisutnost i njezinog tijela i njezine duše. Zato se komunikacija kao sebedarje ili predanje za drugoga događa samo između dvije ljudske osobe potpuno prisutne u istovremenom susretu kroz njihova tijela i njihove duše gdje odsutnost ili tijela ili duše označava i nemogućnost komunikacije jer nedostaje jedan bitni dio ljudske osobe da bi joj se druga osoba do kraja predala. Jer kako predati tijelo i dušu samo i isključivo nečijem tijelu ili samo nečijoj duši? Samo razmjena ideja, poruka, misli bez fizičkog kontakta s tijelom drugoga nije cijela komunikacija, kao što ni samo fizički kontakt bez razmjene misli i nutarnjih osjećaja nije cijela komunikacija.

Kada čovjek živi u rascjepu komunikacije s drugim gdje su njegove misli odvojene od tijela, ruke od ideja i prsti od osjećaja dolazi do nezadovoljstva i izljeva ljutnje i gorčine kako je komunikacija površna, lažna, nepotpuna, lukava, prevrtljiva, opasna, puna straha. Jer ako je komunikacija sebedarje drugom, predanje samog sebe njemu ili njoj, onda onaj koji se potpuno dariva u komunikaciji drugom, koji opet samo djelomično u njoj sudjeluje, i ne može osjetiti ništa drugo nego ljutnju, gorčinu i strah prema drugom i komunikaciji s njim. Netko tko sudjeluje cjelokupnim svojim bićem u komunikaciji ne može biti ispunjen komunikacijom s onim koji u njoj sudjeluje samo djelimično jednim svojim djelom. Tako nastaje nerazumijevanje ili nesporazumi u komunikaciji jer nerazumijevanje u komunikaciji nije ništa drugo nego odbijanje potpunog sebedarja drugom.

U odnosu muškarca i žene – da uzmemo najčešći oblik komunikacije – taj nesporazum nastaje kad muškarac i žena komunikaciju ne razumiju kao sebedarje na isti način i istim intenzitetom jer ona sudjeluje recimo cijelim bićem u komunikaciji, a on samo djelimično, i obrnuto. Možda ne svi, ali dobar dio nesporazuma i nerazumijevanja između muškarca i žene mogao bi se možda riješiti pitanjem koje mogu postaviti jedno drugom: što je za tebe sebedarje, darivanje ili predanje za mene i moju osobu, je li samo riječi o tijelu ili samo o duši? Često se otkrije da oboje imaju različite odgovore na postavljeno pitanje jer imati drugačije viđenje sebedarja ili predanja drugom označava drugačije razumijevanje onoga što zovemo komunikacijom. I međusobni prigovori koje upućuju jedno drugom kako su postali udaljeni, daleki, hladni, stranci upućuje na manjak sebedarja ili predanja, odnosno, prestanak sudjelovanja cijele osobe u komunikaciji gdje još samo tijela ili samo duše komuniciraju, ali ne više i jedno i drugo istovremeno.

U svijetu u kojem živimo i dišemo sve je manje komunikacije među nama jer nemamo ni volje, ni snage, ni želje za sebedarje i darivanje samih sebe drugom, a tome u prilog govori i to da u svijetu s toliko riječi i rečenica nikad nije bilo više usamljenijih ljudi ili onih koji se osjećaju usamljeno i koji dok komuniciraju kao da zapravo šute.

I onaj koji danas još uvijek sebe potpuno daruje drugom kako bi bio jedno s drugim je jedini među nama koji nije usamljen, a koji ipak često ne govori puno riječi i rečenica jer ih čuva za drugoga kome se predao do kraja, za drugoga s kim komunicira i koji komunicira s njim ili s njom uzvraćajući istom mjerom, potpunim samopredanjem i darivanjem samog sebe.

U Sarajevu, 13. 2. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com